EVROPSKI NOVINARI
PIŠAJU KOLONJSKU VODU
Provincijalna austrijska novinarka, sva ponosna što ju je u pola noći zvao Incko, ej, hvali se o tome medijima u bivšoj austrougarskoj provinciji. Očito, jadnica, ne zna šta je nezavisno novinarstvo, nije bilo OSCE, OHR, IMC, RAK, CCI, CIN, TI... da joj otvore oči.
Jovan Incko, pak, pokazuje ono što svaka priluda zna, još od prije početka raspada SFRJ – stranim pederima ne vjeruj i kad se naguze. Njegov prethodnik je oslobađao Ejupa. Njemu, jadničku, pripalo da oslobađa Megafon Generala, prepoštenog i prapoštenog Čojnika, kako ga svrsta Vuk, također lider SFRJ Čojstva, Moralnog Vertikalca i Borca Bosne koje nema i nikad je nije ni bilo. A, u stvari, Kontejneraša koji je sav pogubljen u lavirintu onoga što bi trebalo da budu njegovi međaši univerzuma i sokaka, slobode i krvi, saveznika i individualiste, nacije i kosmičnosti i koji ništa suvislo ne može reći o svojim borbama, stavovima, činovima, žrtvama, ciljevima i rezultatima. Osim gluposti: Što si, Bjelogrliću, gađao Sarajevo. STJ.
I njegov, Inckov, prethodnik, kao i njegovog prethodnika prethodnik, kao i on, stavljao se na jednu stranu u BiH. Ma, ni na jednu stranu nego na stranu samo jednog saraja, titrajući mudanca umišljenih državaca, državoljubaca, državostupaca, državozboraca a u stvari vlastničkih grabljivaca najniže srednjovjekovne vrste.
Republika Srpska iz svega ovog konačno mora da izvuče neemotivne, kratkoročno interesne i dugoročno pragmatične zaključke. U to uključujem i klasične otrcane kolaboracioniste tipa Ivanića, Čavića, Borenovića, Krsmanovića... mada od njih i kad bi se oprepoštenili, nikad više neće biti koristi.
Potrebno je pažljivo probirati prijatelje i saradnike. Potrebno je podržavati demokratska, ustavna i nacionalna prava svakoga u neposrednom i bližem okruženju i na taj način sarađivati sa onima kojima je saradnja potrebna, stvarati krug koji se temelji na interesima koji se ne bacaju iza živice nakon prve krivine.
A sa ovima koji dolaze da nam nude smiješak, kompromis i najbolju evropsku praksu, linjavcima kakav je Jovan Incko, a takvih je na stotine, na hiljade, treba razgovarati zaleđenog lica i sa svitnjakom od kože ili čelične sajle.
Kakvim li se sve prljavštinama služe Inckaši, Ohaeraši, Rafijaši, Pickaši... ostaće zauvijek nepoznato. Provincijalna nefrizirana austrijska medijašica, samo je neoprezno izašla sa informacijom o jednoj sitnici.
Ali, barem smo saznali domete tih Veličanstvenih Visokih Predstavnika. Do jednog provincijalnog esterajh listića.
PIŠAJU KOLONJSKU VODU
Provincijalna austrijska novinarka, sva ponosna što ju je u pola noći zvao Incko, ej, hvali se o tome medijima u bivšoj austrougarskoj provinciji. Očito, jadnica, ne zna šta je nezavisno novinarstvo, nije bilo OSCE, OHR, IMC, RAK, CCI, CIN, TI... da joj otvore oči.
Jovan Incko, pak, pokazuje ono što svaka priluda zna, još od prije početka raspada SFRJ – stranim pederima ne vjeruj i kad se naguze. Njegov prethodnik je oslobađao Ejupa. Njemu, jadničku, pripalo da oslobađa Megafon Generala, prepoštenog i prapoštenog Čojnika, kako ga svrsta Vuk, također lider SFRJ Čojstva, Moralnog Vertikalca i Borca Bosne koje nema i nikad je nije ni bilo. A, u stvari, Kontejneraša koji je sav pogubljen u lavirintu onoga što bi trebalo da budu njegovi međaši univerzuma i sokaka, slobode i krvi, saveznika i individualiste, nacije i kosmičnosti i koji ništa suvislo ne može reći o svojim borbama, stavovima, činovima, žrtvama, ciljevima i rezultatima. Osim gluposti: Što si, Bjelogrliću, gađao Sarajevo. STJ.
I njegov, Inckov, prethodnik, kao i njegovog prethodnika prethodnik, kao i on, stavljao se na jednu stranu u BiH. Ma, ni na jednu stranu nego na stranu samo jednog saraja, titrajući mudanca umišljenih državaca, državoljubaca, državostupaca, državozboraca a u stvari vlastničkih grabljivaca najniže srednjovjekovne vrste.
Republika Srpska iz svega ovog konačno mora da izvuče neemotivne, kratkoročno interesne i dugoročno pragmatične zaključke. U to uključujem i klasične otrcane kolaboracioniste tipa Ivanića, Čavića, Borenovića, Krsmanovića... mada od njih i kad bi se oprepoštenili, nikad više neće biti koristi.
Potrebno je pažljivo probirati prijatelje i saradnike. Potrebno je podržavati demokratska, ustavna i nacionalna prava svakoga u neposrednom i bližem okruženju i na taj način sarađivati sa onima kojima je saradnja potrebna, stvarati krug koji se temelji na interesima koji se ne bacaju iza živice nakon prve krivine.
A sa ovima koji dolaze da nam nude smiješak, kompromis i najbolju evropsku praksu, linjavcima kakav je Jovan Incko, a takvih je na stotine, na hiljade, treba razgovarati zaleđenog lica i sa svitnjakom od kože ili čelične sajle.
Kakvim li se sve prljavštinama služe Inckaši, Ohaeraši, Rafijaši, Pickaši... ostaće zauvijek nepoznato. Provincijalna nefrizirana austrijska medijašica, samo je neoprezno izašla sa informacijom o jednoj sitnici.
Ali, barem smo saznali domete tih Veličanstvenih Visokih Predstavnika. Do jednog provincijalnog esterajh listića.
