DA LI SRBIJA
TRGUJE OPTUŽNICAMA?
Ni manjeg generala, ni većeg sranja.
Ali, bez obzira na tu minornost, i u takvoj sitnici sadržan je dobar dio genetske strukture zla koje je kreirano za BiH, onomad, a u koje su pohrlili i domaći krvoljubi, uključujući i Divjaka Teritorijalca.
Iz sudbine malog taktičara za prolazak između kontejnera u urbanim sredinama, koga neki Kukavci Državci sada nazivaju patriotom i simbolom odbrane BiH, mada je ta BiH, kao i sadašnja, bila dovoljna da napuni jedva dva, tri predmetna kontejnera, i danas izviru mnoge činjenice ili, barem, sumnje. Suđenje Megafoncu se mora spriječiti, iz sarajske tačke gledišta, po svaku cijenu. Možda bi se, kao i slučaju Ganića, otkrilo ko je Dobrovoljačku koristio u krvave svrhe kao jedan od upaljača rata.
Dobrovoljačka je, to je jasno, imala i ulogu Plitvičkog napada na autobus, ubistva srpskog svata, pokolja staračke nejači u Sijekovcu... da zapali rat.
Otkrilo bi se i to po čijoj naredbi je Divjak davao oružje Teritorijalne odbrane patriotskim trećeligašima, što je nelegalno i nezakonito naoružavanje, isto ono koje je organizovao Špegelj u Hrtvatskoj ili Esdees ovdje.
Neću da budem sumnjiv da sam iz tih voda. Nejasno je, pak, otkud Divjaku francuska legija časti. Odnosno, čiji je igrač, spavač, aditiv, bio. Kakav je njegov doprinos časti. Nelegalno naoružavanje, možda. Prisustvio na mjestu zločina, da li. Tako je i engleska kraljica odlikovala Ešdauna za poslove u BiH, čim je stigao kući. Da li u ime međunarodne zajednice ili u britansko ime.
Veliko je pitanje, a to ne može odgonetnuti ni zatvor za Divjaka, zašto se dvadeset godina nije istražio zločin u Dobrovoljačkoj. Mogao se osuditi barem neki od onih kontejnera. A sve im se odigralo pred nosom, na televiziji, u samom srcu patriotskog grada. Patriotizam je i zločine istražiti. Nije samo patriotizam bacati Srbe u Kazane.
Sada Barašin, sarajevski tužilac, mudro izjavljuje da će istraga o Dobrovoljačkoj biti okončana do polovine godine.
I ta izjava je data samo da se zagletuje i zamaže Veliko Divjak Sranije. I neko mu je od medijsko-javnosnih znalaca to sugerisao. Na debelom vratu ne stoji takva prefinjena pamet.
A u svemu, najznačiteljinija je na televiziji lično pročitana izjava srbijanskog tužioca koji izričito kaže da će insistirati na optužnici po cijenu da ga smijene.
To izjavlenije ne govori toliko o nezavisnosti pravosudanije u Serbiji, koliko o tome da je sa prijašnjim optužnicama bilo mutnih igara. Javnost može opravdano da sumnja da se trgovalo u ranijim slučajevima. Dobro, što Srbija trguje svojim optužnicama. Ali, što trguje i Srbima i Republikom Srpskom. Što trguje istorijom. To nije ni na niovu dobrosusjedskih odnosa. Nije moguće osloboditi nekog Jurišića za pokolj u Tuzli, takođe viđenog na televiziji, dok general Đukić leži u Foči za granatu koja ubila građane u toj istoj Tuzli. Bio sam u tim vojskama i nikada nisam doživio da mi general, niti neki drugi činovnik, starješina sa činom, komanduje kada da dunem stodvadesetku, kad čarlića. Ako, dakle, Srbija, trguje optužnicama, trguje i srpskom krivicom Ovdje. Prodaje tuđe zločine u bescijenje a kupuje za skladište istorije samo srpsku krivicu.
Ako puste Divjaka, predlažem da uhapse svog tužioca. Možda će javnost nešto saznati. Jer, jedina dobit od svih hapšenja i osuda, dvije decenije nakon, samo je u nekoj činjenici za istoriju. Pravda od toga nema ništa.
TRGUJE OPTUŽNICAMA?
Ni manjeg generala, ni većeg sranja.
Ali, bez obzira na tu minornost, i u takvoj sitnici sadržan je dobar dio genetske strukture zla koje je kreirano za BiH, onomad, a u koje su pohrlili i domaći krvoljubi, uključujući i Divjaka Teritorijalca.
Iz sudbine malog taktičara za prolazak između kontejnera u urbanim sredinama, koga neki Kukavci Državci sada nazivaju patriotom i simbolom odbrane BiH, mada je ta BiH, kao i sadašnja, bila dovoljna da napuni jedva dva, tri predmetna kontejnera, i danas izviru mnoge činjenice ili, barem, sumnje. Suđenje Megafoncu se mora spriječiti, iz sarajske tačke gledišta, po svaku cijenu. Možda bi se, kao i slučaju Ganića, otkrilo ko je Dobrovoljačku koristio u krvave svrhe kao jedan od upaljača rata.
Dobrovoljačka je, to je jasno, imala i ulogu Plitvičkog napada na autobus, ubistva srpskog svata, pokolja staračke nejači u Sijekovcu... da zapali rat.
Otkrilo bi se i to po čijoj naredbi je Divjak davao oružje Teritorijalne odbrane patriotskim trećeligašima, što je nelegalno i nezakonito naoružavanje, isto ono koje je organizovao Špegelj u Hrtvatskoj ili Esdees ovdje.
Neću da budem sumnjiv da sam iz tih voda. Nejasno je, pak, otkud Divjaku francuska legija časti. Odnosno, čiji je igrač, spavač, aditiv, bio. Kakav je njegov doprinos časti. Nelegalno naoružavanje, možda. Prisustvio na mjestu zločina, da li. Tako je i engleska kraljica odlikovala Ešdauna za poslove u BiH, čim je stigao kući. Da li u ime međunarodne zajednice ili u britansko ime.
Veliko je pitanje, a to ne može odgonetnuti ni zatvor za Divjaka, zašto se dvadeset godina nije istražio zločin u Dobrovoljačkoj. Mogao se osuditi barem neki od onih kontejnera. A sve im se odigralo pred nosom, na televiziji, u samom srcu patriotskog grada. Patriotizam je i zločine istražiti. Nije samo patriotizam bacati Srbe u Kazane.
Sada Barašin, sarajevski tužilac, mudro izjavljuje da će istraga o Dobrovoljačkoj biti okončana do polovine godine.
I ta izjava je data samo da se zagletuje i zamaže Veliko Divjak Sranije. I neko mu je od medijsko-javnosnih znalaca to sugerisao. Na debelom vratu ne stoji takva prefinjena pamet.
A u svemu, najznačiteljinija je na televiziji lično pročitana izjava srbijanskog tužioca koji izričito kaže da će insistirati na optužnici po cijenu da ga smijene.
To izjavlenije ne govori toliko o nezavisnosti pravosudanije u Serbiji, koliko o tome da je sa prijašnjim optužnicama bilo mutnih igara. Javnost može opravdano da sumnja da se trgovalo u ranijim slučajevima. Dobro, što Srbija trguje svojim optužnicama. Ali, što trguje i Srbima i Republikom Srpskom. Što trguje istorijom. To nije ni na niovu dobrosusjedskih odnosa. Nije moguće osloboditi nekog Jurišića za pokolj u Tuzli, takođe viđenog na televiziji, dok general Đukić leži u Foči za granatu koja ubila građane u toj istoj Tuzli. Bio sam u tim vojskama i nikada nisam doživio da mi general, niti neki drugi činovnik, starješina sa činom, komanduje kada da dunem stodvadesetku, kad čarlića. Ako, dakle, Srbija, trguje optužnicama, trguje i srpskom krivicom Ovdje. Prodaje tuđe zločine u bescijenje a kupuje za skladište istorije samo srpsku krivicu.
Ako puste Divjaka, predlažem da uhapse svog tužioca. Možda će javnost nešto saznati. Jer, jedina dobit od svih hapšenja i osuda, dvije decenije nakon, samo je u nekoj činjenici za istoriju. Pravda od toga nema ništa.
