SRBIJANSKI
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.
