уторак, 08. март 2011.

SRBIJANSKI
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.