LAGUMDŽIJA, PAUN KOJI
SE KITI ANARHIJOM
Već je pričovita Lagumdžijina politička narcisoidnost. Lepi Cane Sarajeva, Lepa Brena Esdepea. Sad i Lepa Sela Lepo Gore. Tako prognozira Zlatko Lagumdžija. Ako se vlast ne formira do kraja marta i ako se ne formira po alhemičarskoj formuli Platforme, Libija bi mogla biti Diznilend, šta će se ovdje događati. Ovdje u Naseobini, Zlatkolendu.
I ta katastrofična anrhistična izjava posljedica je Lagumdžijine političke narcisoidnosti ali i cijelog projekta nasilnog preuzimanja vlasti u Federaciji i BiH. Da se razumijemo, mislim da je kandidovanje i izbor Željka Komšića, prevashodno nasilje.
Taj je projekt on svojim govorom lica, govorom tijela ali i govorom neutemeljenih i nerealnih parola, ideja i Triput ura za vlast, promovisao još prvih sati nakon zatvaranja biračkih mjesta. Ja, pobjednik. Aut Zlatko, aut nihil.
Kasnije su došle nebuloze o Balkanskom Berlinskom Zidu, o istočnoj i zapadnoj Njemačkoj, o dolasku nekih poslije njega, ako On ne uspije, koji će paliti i sabljariti po Republici Srpskoj, o tome da mu pripada, po rasi i tlu, mjesto Predsjedavajućeg i Inostranoministrujućeg. I sada Diznilend. Mihail Aleksandrovič Zlatkunjin. Anarizam Bosanskih Gudura.
Lagumdžija je pravo lice pokazao kod instaliranja direktne linije Sarajevo – Gvantanamo, bez obzira kako su ti ljudi došli ovdje i jesu li malo ili mnogo teroristi. Taj ničeovski gen kod Lagumdžije prepoznatljivo je otomanski. Zakolji i svog malog brata, ako može da bude prijetnja prijestolju.
A tek bi pravo lice pokazao kada bi se dočepao te vlasti. Diznilend Bosanskih Gudura samo je mala najava.
Njegov anarhizam pojačan je i činjenicom da se doista politički početnički doveo u bezizlaznu situaciju. On je jureća atomska čestica koja je u svom kružnom tunelu defintivno zarobljena, bez obzira hoće li naći svoj Bozon Vlasti ili neće. A sva je prilika da neće. On je vozač tunelskom bob stazom kome je samo bog na pomoći. Alah.
Njegova prijetnja o Libijskoj Maloj Maci, ipak je neutemeljena. To je samopaunovsko, narcisoidno širenje obojeng perja kako bi se privukla pažnja. Još mu je samo to ostalo.
Niko od njegovih birača neće izaći na ulice da gine za Zlatka. Kada bi sad bili izbori najmanje pola ih ne bi glasalo za svoju biračku mrlju na savjesti. Shvatila je javnost, pa i njegovi birači, da se radi o goloj prevari i da ih Lagumdžija koristi kao i Komšića, kao i Hasapina, crnokošuljaša, samo da bi došao na vlast.
A i njegovi mediji su prozukli. Pošto su obalegali svečetiri strane, bez ijednog predočenog dokaza, nikoga više ne mogu pozvati ni na tufahije a kamoli na ulično i barikadno krvarenje.
Ta ulična revolucija koju najavljuje Lagumdžija prenatalna je cekajaška priča koju je on samo čuo i koja mu se vrzma u podsvijesti. Nije Zlatko čovjek za revolucije.
Već je pričovita Lagumdžijina politička narcisoidnost. Lepi Cane Sarajeva, Lepa Brena Esdepea. Sad i Lepa Sela Lepo Gore. Tako prognozira Zlatko Lagumdžija. Ako se vlast ne formira do kraja marta i ako se ne formira po alhemičarskoj formuli Platforme, Libija bi mogla biti Diznilend, šta će se ovdje događati. Ovdje u Naseobini, Zlatkolendu.
I ta katastrofična anrhistična izjava posljedica je Lagumdžijine političke narcisoidnosti ali i cijelog projekta nasilnog preuzimanja vlasti u Federaciji i BiH. Da se razumijemo, mislim da je kandidovanje i izbor Željka Komšića, prevashodno nasilje.
Taj je projekt on svojim govorom lica, govorom tijela ali i govorom neutemeljenih i nerealnih parola, ideja i Triput ura za vlast, promovisao još prvih sati nakon zatvaranja biračkih mjesta. Ja, pobjednik. Aut Zlatko, aut nihil.
Kasnije su došle nebuloze o Balkanskom Berlinskom Zidu, o istočnoj i zapadnoj Njemačkoj, o dolasku nekih poslije njega, ako On ne uspije, koji će paliti i sabljariti po Republici Srpskoj, o tome da mu pripada, po rasi i tlu, mjesto Predsjedavajućeg i Inostranoministrujućeg. I sada Diznilend. Mihail Aleksandrovič Zlatkunjin. Anarizam Bosanskih Gudura.
Lagumdžija je pravo lice pokazao kod instaliranja direktne linije Sarajevo – Gvantanamo, bez obzira kako su ti ljudi došli ovdje i jesu li malo ili mnogo teroristi. Taj ničeovski gen kod Lagumdžije prepoznatljivo je otomanski. Zakolji i svog malog brata, ako može da bude prijetnja prijestolju.
A tek bi pravo lice pokazao kada bi se dočepao te vlasti. Diznilend Bosanskih Gudura samo je mala najava.
Njegov anarhizam pojačan je i činjenicom da se doista politički početnički doveo u bezizlaznu situaciju. On je jureća atomska čestica koja je u svom kružnom tunelu defintivno zarobljena, bez obzira hoće li naći svoj Bozon Vlasti ili neće. A sva je prilika da neće. On je vozač tunelskom bob stazom kome je samo bog na pomoći. Alah.
Njegova prijetnja o Libijskoj Maloj Maci, ipak je neutemeljena. To je samopaunovsko, narcisoidno širenje obojeng perja kako bi se privukla pažnja. Još mu je samo to ostalo.
Niko od njegovih birača neće izaći na ulice da gine za Zlatka. Kada bi sad bili izbori najmanje pola ih ne bi glasalo za svoju biračku mrlju na savjesti. Shvatila je javnost, pa i njegovi birači, da se radi o goloj prevari i da ih Lagumdžija koristi kao i Komšića, kao i Hasapina, crnokošuljaša, samo da bi došao na vlast.
A i njegovi mediji su prozukli. Pošto su obalegali svečetiri strane, bez ijednog predočenog dokaza, nikoga više ne mogu pozvati ni na tufahije a kamoli na ulično i barikadno krvarenje.
Ta ulična revolucija koju najavljuje Lagumdžija prenatalna je cekajaška priča koju je on samo čuo i koja mu se vrzma u podsvijesti. Nije Zlatko čovjek za revolucije.
