TREĆI ENTITET
NIJE U PITANJU
Nekoliko stranih diplomata je govorilo o tome da Treći entitet nije dobra opcija.
Dragan Čović je rekao da otcjepljenje i stvaranje Trećeg entiteta nije na dnevnom redu.
Nebojša Radmanović, iskusni i realni političar, tihi praktičar, rekao je Dnevnom listu da je taj projekt komplikovan i da treba, za početak, spriječiti preglasavanje u Federaciji.
Internetska javnost se našla u nedoumici. Naročito poslije Čovićeve izjave. Internetski mudžahedini likuju.
Ali, treba uzeti u obzir još dvije činjenice:
• O trećem entitetu Ozbiljno Političko Sarajevo ne govori ništa
• ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu, je sve nervozniji. Njegovo, njihovo, saopštenje povodom izjava Ive Mire Jovića, izleglo se iz drskosti seoskog binjadžije.
Da pođem redom.
To što stranci pričaju o Trećem, samo je kupovina vremena. Tako su i Amerikanci kupovali vrijume prije raspada SFRJ. To može i da znači da je vrijeme potrebno za nalaženje formule i koraka. A ovdje, ni bilo gdje u svijetu, ništa se ne može riješiti preko noći. Previše je jakih igrača okupio Dejtonski sporazum. Sve njih, na neki način, treba priupitati. Ne bih dao ruku u vatru za tvrdnju da angažman Njemačke i Angele Merkel nema neku, barem posrednu, vezu sa Trećim, ili položajem Hrvata u političkom sistemu i političkoj arhitekturi Federacije.
To što Dragan Čović priča da to nije na dnevnom redu, nije nikakva vatrogasna činjenica. Najbolje bi bilo da je Čović sumanut i da odmah proglasi Treći. To i čekaju u Sarajevu i pod ZLO Čadorom. Onda bi sve bilo riješeno za pet minuta. Zato ima onih koji idu trnjem. Ivo Miro Jović dovoljno zbori o tome. Peticija zbori o tome. Javnost je, ne smao široka, već i intelektualna, potpuno saglasna. Ako mogu pomoći, i ja stalno pričam da je Treći jedino rješenje i za Hrvate i za BiH. Ako ne bude Trećeg, Hrvati će opstati u nekom drugom teritorijalu, ali BiH neće.
ZLO. To je već usamljena figura. Rast njegove agresivnosti i drskosti povezan je sa njegovim ogoljavanjem na političkoj sceni. Mislim da treba suptilnije pratiti preslagivanja i dominanja na političkoj sceni Sarajeva i Federacije, među intelektualcima i neortodoksnim aktivistima. Nekada neki mirniji potezi, kao što je istup Radmanovića, otkrivaju više od agresivističkih stavova i mobilizacija.
Kratka povijest novobosanskog totalitarizma, pa i jugoslovenskog sloma, uči nas da politika nije stvar ishitrenih poteza. Totalitaristi samo to i čekaju. Republika Srpska je upornim, strpljivim, svakodnevnim radom za šest godina odagnala granicu propasti koju su joj bili primakli Esdees i Pedepe nakon tri usrane vlade na vlasti. Jeste da je nekada bila vrlo blizu oštre ivice žileta, nekada i hodala po njoj, ali je uspjela da ne podlegne ishitrenosti i da ne povuče pogrešan potez koji je PIC, ovaj ili onaj u Evropi, Ešdan, američki atomski diplomati... čekali svakog trenutka.
Hrvatska politička artikulacija mora tako da praktikuje politiku. Mora uvijek imati inicijativu, uvijek biti konstruktivna, uvijek biti određena, uvijek imati prag preko kojeg se ne prelazi, uvijek biti realna za taj korak i to vrijeme.
Dabome da sam u opasnosti da pametujem.
Ali, najbolje što se moglo, maksimalno, već je postignuto. Ujedinjena je hrvatska politička scena. I to poslije izbora. Hrvatska je promijenila svoju politiku. Novi Beograd je pridobijen. Priča se o hrišćanstvu u BiH. Pomenut je Stolni grad. Samo prokletima je malo. Strpljenje radi u međuprostoru. I što je najbitnije, ZLO je, odnosno Sarajevski Politički Krug, doveden u situaciju da govori o Trećem entitetu. Jer i to što radi po županaijama oko Doma naroda i drsko saopštenje sa prijetnjama, govori, u stvari, o Trećem entitetu.
Prije četiri godine se govorilo o nekoliko novih ministarstava u Savjetu ministara. Da su uvedena i ozakonjena to bilo nekoliko spratova niže za Hrvate u Federaciji i u BiH, i za Republiku Srpsku. Špirić, i cijeli SNSD, izborili su se protiv takvih tendencija. Uspjeli su da izbjegnu efikasnost koja bi značila unitarizaciju. A unitarizacija zauvijek zatvara vrata za Hrvate, pa onda i za Srbe.
Ali, trebalo je četiri godine. Teške godine.
Dakle, sve ide sporo. Politički procesi se sastoje od malih pomjeranja. Mikrometrom mjerljivih. Zato moraju biti svakodnevno podržavani.
Osim ZLO i Sarajunitardžija, niko nema potrebe da bude nestrpljiv.
Nekoliko stranih diplomata je govorilo o tome da Treći entitet nije dobra opcija.
Dragan Čović je rekao da otcjepljenje i stvaranje Trećeg entiteta nije na dnevnom redu.
Nebojša Radmanović, iskusni i realni političar, tihi praktičar, rekao je Dnevnom listu da je taj projekt komplikovan i da treba, za početak, spriječiti preglasavanje u Federaciji.
Internetska javnost se našla u nedoumici. Naročito poslije Čovićeve izjave. Internetski mudžahedini likuju.
Ali, treba uzeti u obzir još dvije činjenice:
• O trećem entitetu Ozbiljno Političko Sarajevo ne govori ništa
• ZLO, Zlatko Lagumdžija Oglu, je sve nervozniji. Njegovo, njihovo, saopštenje povodom izjava Ive Mire Jovića, izleglo se iz drskosti seoskog binjadžije.
Da pođem redom.
To što stranci pričaju o Trećem, samo je kupovina vremena. Tako su i Amerikanci kupovali vrijume prije raspada SFRJ. To može i da znači da je vrijeme potrebno za nalaženje formule i koraka. A ovdje, ni bilo gdje u svijetu, ništa se ne može riješiti preko noći. Previše je jakih igrača okupio Dejtonski sporazum. Sve njih, na neki način, treba priupitati. Ne bih dao ruku u vatru za tvrdnju da angažman Njemačke i Angele Merkel nema neku, barem posrednu, vezu sa Trećim, ili položajem Hrvata u političkom sistemu i političkoj arhitekturi Federacije.
To što Dragan Čović priča da to nije na dnevnom redu, nije nikakva vatrogasna činjenica. Najbolje bi bilo da je Čović sumanut i da odmah proglasi Treći. To i čekaju u Sarajevu i pod ZLO Čadorom. Onda bi sve bilo riješeno za pet minuta. Zato ima onih koji idu trnjem. Ivo Miro Jović dovoljno zbori o tome. Peticija zbori o tome. Javnost je, ne smao široka, već i intelektualna, potpuno saglasna. Ako mogu pomoći, i ja stalno pričam da je Treći jedino rješenje i za Hrvate i za BiH. Ako ne bude Trećeg, Hrvati će opstati u nekom drugom teritorijalu, ali BiH neće.
ZLO. To je već usamljena figura. Rast njegove agresivnosti i drskosti povezan je sa njegovim ogoljavanjem na političkoj sceni. Mislim da treba suptilnije pratiti preslagivanja i dominanja na političkoj sceni Sarajeva i Federacije, među intelektualcima i neortodoksnim aktivistima. Nekada neki mirniji potezi, kao što je istup Radmanovića, otkrivaju više od agresivističkih stavova i mobilizacija.
Kratka povijest novobosanskog totalitarizma, pa i jugoslovenskog sloma, uči nas da politika nije stvar ishitrenih poteza. Totalitaristi samo to i čekaju. Republika Srpska je upornim, strpljivim, svakodnevnim radom za šest godina odagnala granicu propasti koju su joj bili primakli Esdees i Pedepe nakon tri usrane vlade na vlasti. Jeste da je nekada bila vrlo blizu oštre ivice žileta, nekada i hodala po njoj, ali je uspjela da ne podlegne ishitrenosti i da ne povuče pogrešan potez koji je PIC, ovaj ili onaj u Evropi, Ešdan, američki atomski diplomati... čekali svakog trenutka.
Hrvatska politička artikulacija mora tako da praktikuje politiku. Mora uvijek imati inicijativu, uvijek biti konstruktivna, uvijek biti određena, uvijek imati prag preko kojeg se ne prelazi, uvijek biti realna za taj korak i to vrijeme.
Dabome da sam u opasnosti da pametujem.
Ali, najbolje što se moglo, maksimalno, već je postignuto. Ujedinjena je hrvatska politička scena. I to poslije izbora. Hrvatska je promijenila svoju politiku. Novi Beograd je pridobijen. Priča se o hrišćanstvu u BiH. Pomenut je Stolni grad. Samo prokletima je malo. Strpljenje radi u međuprostoru. I što je najbitnije, ZLO je, odnosno Sarajevski Politički Krug, doveden u situaciju da govori o Trećem entitetu. Jer i to što radi po županaijama oko Doma naroda i drsko saopštenje sa prijetnjama, govori, u stvari, o Trećem entitetu.
Prije četiri godine se govorilo o nekoliko novih ministarstava u Savjetu ministara. Da su uvedena i ozakonjena to bilo nekoliko spratova niže za Hrvate u Federaciji i u BiH, i za Republiku Srpsku. Špirić, i cijeli SNSD, izborili su se protiv takvih tendencija. Uspjeli su da izbjegnu efikasnost koja bi značila unitarizaciju. A unitarizacija zauvijek zatvara vrata za Hrvate, pa onda i za Srbe.
Ali, trebalo je četiri godine. Teške godine.
Dakle, sve ide sporo. Politički procesi se sastoje od malih pomjeranja. Mikrometrom mjerljivih. Zato moraju biti svakodnevno podržavani.
Osim ZLO i Sarajunitardžija, niko nema potrebe da bude nestrpljiv.
