BAUK SIROTINJE
KRUŽI PLANETOM
Nije mnogo vremena proteklo otkako je Bauk komunizma kružio Evropom a sada su se pod Baukom našli svi na kugli. Drug Marks im je lijepo objasnio kako stvari funkcionišu i kako nije moguće do koštane srži cijediti radničku klasu. Onda društvni odnosi dovedu do popizditisa i iz dijalektike, to jest revolucije, nastaju novi odnosi i na scenu stupaju nove klase, najšire, sirotinjske. A onda se višak vrijednosti troši u skladu sa potrebama.
Uostalom to svi već znaju jer je služilo za opšteškolsku zajebanciju.
Nisu Marksa ozbiljno shvatali ni drugovi Staljin Brko ni Lenjin Ćelo. Kinezi su najdalje otišli u prebiranju marksizma. Malo šutnali ljudska prava nogom u guzicu ali su uspjeli da ni jedna od milijardu i trista miliona usta ne budu danas gladna. To je komunizam. Sve dotada su bile diktature, totaliture i brevijature.
Danas se cijala kapitalistička svijest preobraća. Kenet Rogof, nekada glavni ekonomist MMF, poznate svjetske gulikože sirotinjskih zemalja za račun nabujalog kapitalizma, piše kako je stanje postalo neizdrživo. Kako sitrotinja tetura našim meridijanima. Kako malo kapitalista ima mnogo para a mnogo sirotana ni posla ni para.
Drugi, kao i Rogof, već dolaze do pameti i iznose teze da sirotinja Tunisa i Egipta nije samo njihova sirotinja. Tunis je imao dobru ekonomiju, rast BDP od 5 posto, bio je turistička meka, kao i Egipat. I to je sada propalo. Egipatski demonstranti uzvikuju Vratite se turisti, mi samo turismo Mubaraku, za vas se ne važi...
No, Tunis i Egipat su zamagljenje stvari. Svi su poneseni revolucijom, slobodom, svrgavanjem diktatora. Nemam kada da im objašnjavam, ali o tome se uopšte ne radi.
Amerika je bolji primjer. Bogaćenje malog broja Rotšilda, Rotšildi su svi oni koji se bogate samo zato što su bogati, na račun sirotinje i deficita budžeta, vjerovatno je došlo do zida. Ne znam koji će mađioničar spasiti Ameriku. Da li to može da se pokuša sa svjetskim ratom, kao što je njemački mađioničar to pokušao 41. Ne vjerujem. Da bi se neka propala ekonomija riješila sirotinje, kao što je se riješio Hitler, potreban je kopneni, nožni rat. Plejstejšnvor ne odnosi toliko mnogo glava. A troši pare. Opet, dakle, sirotinjarenje.
No, danas čitam zanimljivu vijest iz Beemvea.
Bavarišen Motor Verke otvara fabriku za stare, islužene radnike. Tu se neće izluđivati produktivnošću, rasvjeta će biti bolja za obnevidjele, ergonomija će učiniti svoje za slabe kičme, ritam će biti prilagođen poznijoj dobi. Cilj je da se iskoristi iskustvo jer svima nedostaje iskusnih radnika, kažu u bavarskom gigantu.
Bez obzira na motive BMV-a, prepoznajem u tome klicu epohalnog rješanja. Ljudska zajednica mora omogućiti svima da rade i da tako zarađuju barem za svoju egzisteniciju. Države moraju natjerati gigante da zapošljavaju mnogo ljudi. Propao je fol sa jevtinom radnom snagom istoka ili sirotinjskih kontinenata, van svoje zemlje. Svako mora zaposliti u svojoj zemlji. Što više.
U tome će najveću ulogu imati nacionalna država. U ovom vijeku će države morati postati nacionalne. Jednostavno, neće više biti vremena da se rasipa na međunacionalne zajebancije i rasprave. Multikulaturalnost košta. Da li ima ko da zaradi za nju.
Umjesto rotšildovanja, Nacionalna Država mora stvoriti uslove da svi rade. Rad jedini, pored egzistencije, može da obezbijedi rasterećenje društva od svih tenzija. Tada bi se obustavilo prelijevanje sirotinje iz glavnih generatora, Amerike, prije svega. Jer, ne znam baš da li je sva egipatska sirotinja egipatska, odnosno, koliko u njoj ima internacionalne.
Pa onda, koliko ko radi, tako i živi. Kinezi danas najviše rade na svijetu. I zato najbolje stoje. Drugi se bave berzama, akcijama, kokainom, ljudskim pravima, slobodom govora, otvorenim društvom, vještačkom oplodnjom, nakurnjacima... niko ne radi.
Sirotinju nije moguće opskrbiti stopom rasta BDP, privlačenjem njegovog veličanstva Investitora, berzama, finansijskim derivatima, očuvanjem nacionalnih interesa van granica... nije je moguće riješiti socijalnim poklonima. Sirotinji treba omogućiti da radi.
Eto kako svijet nazaduje. Prije sto i više godina, govorilo se o radničkoj klasi. Danas se to zove sirotinja.
Nije mnogo vremena proteklo otkako je Bauk komunizma kružio Evropom a sada su se pod Baukom našli svi na kugli. Drug Marks im je lijepo objasnio kako stvari funkcionišu i kako nije moguće do koštane srži cijediti radničku klasu. Onda društvni odnosi dovedu do popizditisa i iz dijalektike, to jest revolucije, nastaju novi odnosi i na scenu stupaju nove klase, najšire, sirotinjske. A onda se višak vrijednosti troši u skladu sa potrebama.
Uostalom to svi već znaju jer je služilo za opšteškolsku zajebanciju.
Nisu Marksa ozbiljno shvatali ni drugovi Staljin Brko ni Lenjin Ćelo. Kinezi su najdalje otišli u prebiranju marksizma. Malo šutnali ljudska prava nogom u guzicu ali su uspjeli da ni jedna od milijardu i trista miliona usta ne budu danas gladna. To je komunizam. Sve dotada su bile diktature, totaliture i brevijature.
Danas se cijala kapitalistička svijest preobraća. Kenet Rogof, nekada glavni ekonomist MMF, poznate svjetske gulikože sirotinjskih zemalja za račun nabujalog kapitalizma, piše kako je stanje postalo neizdrživo. Kako sitrotinja tetura našim meridijanima. Kako malo kapitalista ima mnogo para a mnogo sirotana ni posla ni para.
Drugi, kao i Rogof, već dolaze do pameti i iznose teze da sirotinja Tunisa i Egipta nije samo njihova sirotinja. Tunis je imao dobru ekonomiju, rast BDP od 5 posto, bio je turistička meka, kao i Egipat. I to je sada propalo. Egipatski demonstranti uzvikuju Vratite se turisti, mi samo turismo Mubaraku, za vas se ne važi...
No, Tunis i Egipat su zamagljenje stvari. Svi su poneseni revolucijom, slobodom, svrgavanjem diktatora. Nemam kada da im objašnjavam, ali o tome se uopšte ne radi.
Amerika je bolji primjer. Bogaćenje malog broja Rotšilda, Rotšildi su svi oni koji se bogate samo zato što su bogati, na račun sirotinje i deficita budžeta, vjerovatno je došlo do zida. Ne znam koji će mađioničar spasiti Ameriku. Da li to može da se pokuša sa svjetskim ratom, kao što je njemački mađioničar to pokušao 41. Ne vjerujem. Da bi se neka propala ekonomija riješila sirotinje, kao što je se riješio Hitler, potreban je kopneni, nožni rat. Plejstejšnvor ne odnosi toliko mnogo glava. A troši pare. Opet, dakle, sirotinjarenje.
No, danas čitam zanimljivu vijest iz Beemvea.
Bavarišen Motor Verke otvara fabriku za stare, islužene radnike. Tu se neće izluđivati produktivnošću, rasvjeta će biti bolja za obnevidjele, ergonomija će učiniti svoje za slabe kičme, ritam će biti prilagođen poznijoj dobi. Cilj je da se iskoristi iskustvo jer svima nedostaje iskusnih radnika, kažu u bavarskom gigantu.
Bez obzira na motive BMV-a, prepoznajem u tome klicu epohalnog rješanja. Ljudska zajednica mora omogućiti svima da rade i da tako zarađuju barem za svoju egzisteniciju. Države moraju natjerati gigante da zapošljavaju mnogo ljudi. Propao je fol sa jevtinom radnom snagom istoka ili sirotinjskih kontinenata, van svoje zemlje. Svako mora zaposliti u svojoj zemlji. Što više.
U tome će najveću ulogu imati nacionalna država. U ovom vijeku će države morati postati nacionalne. Jednostavno, neće više biti vremena da se rasipa na međunacionalne zajebancije i rasprave. Multikulaturalnost košta. Da li ima ko da zaradi za nju.
Umjesto rotšildovanja, Nacionalna Država mora stvoriti uslove da svi rade. Rad jedini, pored egzistencije, može da obezbijedi rasterećenje društva od svih tenzija. Tada bi se obustavilo prelijevanje sirotinje iz glavnih generatora, Amerike, prije svega. Jer, ne znam baš da li je sva egipatska sirotinja egipatska, odnosno, koliko u njoj ima internacionalne.
Pa onda, koliko ko radi, tako i živi. Kinezi danas najviše rade na svijetu. I zato najbolje stoje. Drugi se bave berzama, akcijama, kokainom, ljudskim pravima, slobodom govora, otvorenim društvom, vještačkom oplodnjom, nakurnjacima... niko ne radi.
Sirotinju nije moguće opskrbiti stopom rasta BDP, privlačenjem njegovog veličanstva Investitora, berzama, finansijskim derivatima, očuvanjem nacionalnih interesa van granica... nije je moguće riješiti socijalnim poklonima. Sirotinji treba omogućiti da radi.
Eto kako svijet nazaduje. Prije sto i više godina, govorilo se o radničkoj klasi. Danas se to zove sirotinja.
