NEDODIRLJIVI UHAPŠEN KAO PAS
Uhapšen je.
Šehid. Samo što je živ. Junak. Heroj. Simbol pravedne borbe protiv agresora na BiH.
Pripadnik Armije Republike BiH.
Vlasnik prava da podržava kandidata za načelnika. Lokalni reis, patrijarh i papa. I šire.
Pravomoćno oslobođen optužbi za ratne zločine na području Srebrenice jer nema veze ko je klao po srpskim selima oko zaštićene nenaoružane zone i ko je na Badnji dan zakivao zaklanu srpsku djecu na vrata ognjišta koje je zauvijek zatrto i zaklano.
Klijent Advokatice Plavuše.
Dakle, bačen je na pod u nekom sarajevskom ćumez-restoranu, kao pas i svezan kao divlji vepar, Naser Orić.
Sramota.
Tim činom je ukaljana čast šehida i boraca za slobodu, nezavisnost, samostalnost, boraca protiv Srba, dijelom i protiv Hrvata.
Nemoguće.
Čim bude pušten, gospodin Naser (Tako je govorio Koštunica: gospodin Legija – heroj Slobinih Slobodnih Oslobodilačkih Ratova, otomica, ucjena i pljačke – op.a.), treba da bude dopremeljen na zvaničnu audijenciju kod Sulejmana Tihića Bez Bakira i kod Harisa Od Predsjedništva (u zgradi gdje je stolovao Bakirov otac i otac Islamske Deklaracije koja je kao malog idejno nadahnjivala Nasera Orića da krene u istorijski misionarski pokolj, kasnije božjim proviđenjem pobjegne od genocida i kroz hašku Sodomu i Gomoru stigne do pravomoćne slobode).
Ne treba audijencija kod Zlaje Esdepea Za Promjene – isporučiće ga u Gvantanamo.
U stvari, treba sve učiniti da se Naser prvo Oslobodi Svih Optužni pa da se onda pusti iz pritvora. Tako bi izgledalo da se ništa nije desilo i čast boraca za Državu BiH, čast AR RBiH, čast Klinotna koji se borio za BiH i onog Bona iz Ju tu, čast Kristijan Amanpur... bila bi sačuvana.
Nema smisla da neko ko je imao takvu vojsku koja može da kolje djecu, ko je pobjegao ispred srpskog genocida i koga je Haški tribunal, najpošteniji sud od Sudnjeg Dana, oslobodio pravomoćno i poslao direktno u legendu, bude hapšen zbog ucjene i love. To su trivijalne stvari. Pa svi su drugi pljačkali, i u ratu i poslije rata. Gradili sebi pumpe, kupovali preduzeća budzašto i pola grada, neki od fabrike za opuške do fabrike za skinute pivske čepove, švercali oružje. Pa usrani Srbi koji su pljačkali, reketirali, švercali naftu... sada hodaju slobodno. A da naša slika i dika Naser bude u ćumezu.
I da se ruši mit naše časne vojske koja se sastojala od Žutih peruški, Džamijskih šejtana, Zelenih stršljenova ali i isto tako i njihovih časnih vojski (jer nema smisla da smo ratovali protiv običnih bandi), časnih Čedinih koljača golim zubima, Kockatih kamatara (kama za klanje Srba i sličnih).
Da se ruši mit svih časnih ratova koje su nastali iz demokratskog krila SDSDAHDZ.
Neko će reći da se za Državu BiH borio takav šljam kojeg se mora hapsiti sa prljavih sarajevskih podova.
Neko će reći da nema smisla krvave kame miješati sa kamatarenjem.
Neko će reći da je to i tako opljačkan novac pa bolje da ga iznudi i pere Naš Naser nego gulikože koje nisu zaklale ni jednog Srbina.
Neko će, za sto godina reći da to nije bio slobodarski rat nego rat za vježbanje tadašnjih i budućih kriminalaca.
Sramota.

OBILJEŽITI MEĐUENTITETSKU LINIJU
Međunarodne snage koje su ovdje donijele opšti okvirni ram za mir, svojevremeno su precizno obilježile međuentitetsku liniju sa onim metalnim cijevima i crvenim limovima na vrhu. Kako se Država BiH paralelno anarhizovala i demokratizovala a Srpska Dtžavotvorna Demokratska Stranka, uvlačila pod rep strancima zarad produženog boravka na velikom pljačkalištu, nestajala su i obilježja međuentitetske linije. Dio je otišao kao ukraden a dio je sklonjen da ne bi bilo granica među nama.
Od tada su počele reforme koje znače ukidanje entiteta sa naglaskom na Republiku Srpsku.
Međunarodna zajednica pojačava pritisak na BiH, konkretnije: na manji dio bih, na Republiku Srpsku, da se ide u ustavne promjene. To mora da bude kompromis predstavnika tri naroda, kažu.
Ima samo jedna sitnica: nismo imali kompromis kada smo utjerani u Dejtonsku BiH, zašto bi sada bili radi i sposobni za kompromis?
Za realan i djelotvoran početak ustavnih promjena treba učiniti prvi korak: ponovo obilježiti međuentitetsku liniju.
Tada bi elaboracije lobiranih djelatnika, kao što je ona iz Venecijanske komisije, od nekog njenog zamjenika sekretara, bile suvišne ili bi bile realne.
Izvjesni Tomas Merkert izvrsno je naučio sarajevski bosanski jezik pa je lansirao svoje mišljenje, predočivši ga kao stav Venecijanske komisije koja ima značaja za ustavne promjene u BiH kao mini suknja babe Mare za njenu krsnu slavu, o tome da treba ukinuti kantone, vitalni nacionalni interes suziti, entitetsko glasanje potpuno ukinuti ili uštrojiti, pokušati ukinuti Dom naroda Parlamanetarne skupštine BiH, ojačati Vijeće ministara a ujaloviti predsjedništvo BiH, uspostavioti Vrhovni sud BiH, BiH prekomponirati u nekoliko regiona umjesto sadašnjih entiteta...
Da bi izbjegli ovakva internacionalna sranja o tome šta je najbolje za nas, potrebno je ponovo obilježiti međuentitesku liniju.
Da znamo s čim ćemo u svatove.
A ustavne promjene?
O tome sam već govorio, ali da ponovim:
· Republika Srpska nedodirljiva, nepromjenjiva, nepomjerljiva – dejtonske unutrašnje granice u BiH se ne mogu mijenjati
· Entitetsko glasanje betonirati
· Nadležnosti BiH i entiteta vratiti na propisani dejtonski spisak
· Apsolutna tripartitnost u svemu što je na nivou BiH
· Apsolutna konsenzualnost u odlučivanju na niovu BiH
· Ukidanje vojske
Inače će se raspad bivše Jugoslavije završiti u Bosni i Hercegovini.

ZADNJI TRZAJI ESDEESA
Rat kojeg je Esdees počeo i u Doboju a dijelom i u Bijeljini, i time u bitke uvukao i Esenesde, što je prevaziđena izborna tehnologija, znak je posljednje faze raspada i propasti te društvene grupe za ratne štete nad Srbima, Bošnjacima a i Hrvatima.
Esdees, taj univerzalni balkanski ukopnik, taj grobar srpskog naroda u BiH, srpskih teritorija u BiH, fabrika i opštenarodnih dobara, sahranio je sve čega se dotakao. Nije sahranio samo pare koje je stavljao u svoje džepove.
Njihova propast pečatirana je gubitkom na prijevremenim predsjedničkim izborima u Republici Srpskoj, 2007. u koje su se toliko uzdali. Pozajmljeni kandidat iz Šešelj-jugenda, stanoviti Tadić, bio je pouzdan znak gubitka mada im se to tada nije moglo dokazati.
Sada su životinjskim instinktom osjetili da su Doboj i Bijeljina dvije posljednje jazbine spasa. I stoga je toliki rat, od kamenica do prljavih riječi. Kupovine glasova i trošenje budžetskih ili privatnih para u te svrhe uobičajeno je krzno Esdeesa koje se nikad ne linja. Kada smo bili u najžešćem političkom sučeljavanju sa radikalima, u eri Rasplašenog Poplašena, oni su nam dokazilvali da nam Esdees uvijek krade između deset i petnaest posto glasova. Onda smo se mi obučili, organizovali i izborne procese doveli do regularnosti koja se može smatrati realnim izrazom volje birača.
Vladavina Esdeesa u Bijeljini i u Doboju presudnija je za njih nego za bilo koju drugu stranku.
To bi bio još uvijek dovoljan izvor neregularnog finansiranja i kadrovskog inkubatora koji bi stranku mogao održati u životu do 2010. Oni se nadaju da će udružene šezdesetminutaške postrojbe, u sadjestvu sa jakim artiljerijskim snagama ilegalnog krila Bosanskog Ohaera a uz podršku topografa iz ambasada kao i intelektualističku logistiku Slobodnih Mišljenja, slomiti Dodika a time i umanjiti značaj Esenesdea. Onda bi dobri truli Esdees ponovo došao u sedlo. Robe za trgovinu još uvijek ima: za plivanje na sceni i dozvolu za pljačku, može se krčmiti samostalnost Republike Srpske još cijelu deceniju.
Ali, mogu da im poručim da su prdnuli u čabar, bez obzira kako će proći u te dvije opštine. Sa vlasti silaze ratni idioti, čak i u jednoj Sloveniji, jedan od najboljih esdeesovaca, Janša, jaše u mrak. Radikali se dijele na elementarne čestice, HDZ (ZG) se evropeizirao...
Čeka se još samo Sarajevo.

ŠKODA MALIH STRANAKA
Predizborne televizijske hronike i ekranizacija kandidatskog, lidersakog i stranačkog obraćanja kao i politički skupovi, saopštenja i posjete ustanovama emotivno-sažaljevačkog miljea stranačkih lidera i nezavisnih kandidata, pokazuju svu prljadiku i crvotočnost politike kao nastrane ljudske sudbine.
Ako je takva demokratičnost, otvorenost i neselektivna dostupnost političke scene sračunata da omogući zadovoljavanje ljudskih prava da se kandiduje, onda je cilj postignut.
Ali šta je sa ljudskim pravima koja su tim činom ponižena?
I šta je sa obavezom da se sačuva ukupna društvena ekonomska, politička i finansijska supstanca?
Birači, građani i javnost uopšte imaju pravo da budu zaštićeni od najezde političkih gubara, mucavaca, tetkinih izbornih favorita, marginalaca iz Anikinih vremena, voajera, onomatopejaca, umišljenih veličina u čijim transverzalama svaka kurvetina sa željezničke stanice ima pravo da javnosti predoči da je Greta Garbo ili Grejs Keli i genetskih protestanata protiv vlasti.
Izborni suverenitet javnosti, izborni dignitet kao i legitimitet mozaika vlasti koji se ustanovi nakon izbora, treba zaštititi od najezde autista, skakavaca i političkih zlatica.
Nisu samo u pitanju pojedinačni nezavisni kandidati ili familijarne stranke u srazmjerama mjesnih zajednica, niti od sumnjivih stranih organizacija instruisani poktreti za ovo i ono. U pitanju su i neke parlamentarne stranke i lokalne prilude koje godinama šibicare i foliraju na političkoj sceni.
Izvjesni azijatski lik Krsmanovića iz Foče godinama zamazuje oči ambasadorima, Bošnajcima, vladikama i unitaristima, govoreći svakom njegovu uhougodu. Dobro što to radi njima ali on to radi i građanima Foče.
Nekidan je izjavio da je on regionalni lider i jedan od lidera istočnog dijela Republike Srpske.
Ova rečenica dijagnosticira individualnu boljku poremećenih skala ali i otkriva iz koje je kutljače i i iz kog čanka je uzeta ova ambasadska kaša koja je suženom podobrvskom političkom obzoru Krsmanovića sugerisala samosvijest o njegovoj veličini.
Kada još dodamo ovome i njegove nejavne pripovijesti po kojima su Američani odlučili da njega promovišu i grade tako da, kada dođe vrijeme, sruši Milorada Dodika, onda je gotova slika bolesti ovog mitskog bića. Ako išta znamo o politici onda je to da bježimo od političara koji nosi ogromne životinjske obrve.
Dakle, tih Krsmanovića, puna je politička scena, od kapitalaca do planktona.
U nekim sredinama koje se zovu opštine, kandidovalo se i po sedam – osam stranaka na čijim listama se, ukupno, nalazi i više od stotinu kandidata. Zna se desiti da je to četvrtina ili petina ukupnog biračkog tijela. Ima porodica koje imaju kandidate na dvije ili tri liste.
Sve je sloboda, razumijem. Ali, šta se događa u praksi. Političke, društvene i ekonomske promjene mogu da provode samo jake stranke koje imaju galsovne zalihe koje im omogućuju da ne podliježu ucjenama i erozivnim nagodbama u odlučivanju. Njih na ostvarenje programa obavezuje upravo ta količina glasova.
Male stranke ne obavezuje ni program jer ga ni nemaju. Ali ih na napredak i rad u korist građana ne obavezuju ni glasovi jer ih imaju tako malo da u tom smislu ne znače ništa. Takvi ljudi, kad budu izabrani, služe samo za podmićivanje, reketiranje, ucjenjivanje i najbezočniju trgovinu za koju je seksualna usluga iza one željezuničke stanice transparentna napredna transakcija.
To rasipanje društvene energije treba spriječiti na svim nivoima izbora u BiH. Inostrani demokratski foleri nastoje stvaranjem tih pokreta i stranaka, u sadejstvu sa domaćim bolesnicima, stvoriti utisak o efektima svog demokratskog rada i oprati pare koje dobijaju za finansiranje demokratske scene.
Domaće inastitucije zakonodavstva moraju podići pragove učešća u izborima kako bi se postigli veći društveni efekti tog demokratskog procesa.
Inače će se sve pretvoriti u igru mnogo olinjalih mečaka ispod poderanih šatora a uz zvuke popucalih bubnjeva i psovke zadriglih dresera.

CJELOVITOST ISPOD DEJTONA
Kad god Lajčak izjavi nešto neutralno, nešto dijagnostički korektno, nešto što govori jednako o svima, odmah se pokaže kako bošnjačke Age Sarajlije Miroslava Lajčka i instituciju visokog predstavnika žele da privatizuju i spuste na niske grane: šta on priča, on je tu da učvršćuje BiH a ne da je razbija.
Koliko shvatam, visoki predstavnik je tu radi Dejtonskog sporazuma a on niti pravi BiH niti je razgrađuje. U njemu već postoje dva entiteta i tri naroda. Ona je u startu dovoljno razgrađena da se ladno raspadne što ni divizija visokih predstavnika ne može spriječiti. Naročito ako se Sarajevo ponaša kao Miloševićev Beograd.
Ne mogu da budem tumač Lajčakovih moždanih vijuga ali se kladima da je upravo na to mislio kada je iznio tezu o Sarajevu i Banjaluci kao kopiji relacija Prag – Bratislava i Beograd – Podgorica.
Jer, druga formula i ne postoji. Neko je iskorišten, neko hoće da dominira. Sve ostalo su pitanja manje ili više sofisticirane tehnologije.
Sarajevo by Sloba, teroriše Bosnu i Hercegovinu već više od decenije i po. Neprestana presija na Republiku Srpsku i na Srbe koji treba da prihvate kolektivnu krivicu za sve genocide ovog svijeta, a u posljednje vrijeme i na Hrvate koji su se drznuli da traže neku sitnicu – televizijski kanal, uz neprestane zahtjeve za centralizacijom i unitarizacijom svega postojećeg, postaje neizdržljiva. Samo tako je Sloba volio Crnu Goru. I samo tako je Sloba pravio državu. I šta je ostalo?
Bošnjačke stranke osule su paljbu na Lajčaka a SDA mu postavlja istorijskih deset pitanja za stanje za koje su oni isključivo odgovorni. Jer, nije Lajčak sa Esdeesom planirao rat i i izvodio podjelu ljudskog, materijalnog i teritorijalnog plijena po BIH, nego upravo Esdea. Sve o čemu sada govore kao o neprovođenju Dejtona, njihovo je eksluzivno djelo. Može biti spora samo u nasljednim pravima sa njihovom posestrimom Lijepom Esdees.
Umjesto da se zapitaju gdje su pogriješili, bošnjački političari, vlasnici bošnjačke teritorije i sirotinje, produbljuju jazove u BiH. Umjesto da nešto urade za BiH, oni je svaki dan dijele. Umjesto da pokažu toleranciju bosanskohercegovačkog islama oni demonstriraju kung-fu ahmadinedžad. Umjesto da uvaže činjenice o dva entiteta i tri ustavna naroda, oni praktično djeluju da od BiH načine begovat, da Srbi i Hrvati kod njih budu u najmu ili da eventualno zemlju dobiju u napolicu.
Ako bišnjačka opcija nije sposobna da politički uobličava relanost i da realno artikuliše političke projekcije, može barem da shvati da su se sve relacije tipa Beograd – Podgorica, završile istim rezultatom.
Za to im ne treba kladionica.
SRJ i Čehoslovačka su bile najklasičnije evropske države. U tim državama svi starinski evropski državni organi su funkcionisali, nije bilo građanskog rata i sukoba između odnosnih dijelova. Pa je sve ipak završeno podjelom ili odvajanjem.
Dejtonski sporazum koji drži BiH na okupu, podvlačim: drži je na okupu, na daleko nižem stepenu je garancije za nešto što se uobličilo u državu, od klasične države kakve su bile SRJ i Čehoslovakia.
Dakle, ako državnost pomenutih dviju zemalja, pa i u slučaju Kosova i Gruzije, nije pomogla u gradnji begovata, ne treba to očekivati ni od Dejtona. To može uraditi samo tolerancija, pravedna raspodjela interesa i prava i čuvanje imetka svih, od vjere do teritorije. To je najbolja garancija za BiH. Inače od nje neće ostati ni i, za godinu ili stotinu, manje je bitno.

GREGORIJANSKI KOLOTOK
U čemu je istorijski značaj velikog Sipa-Projekta u borbi Države protiv Republike Srpske?
U tome što neki misle da je to mali korak za Sipu a veliki za Državu.
Sipa je pokazala svu svoju jad i bijedu manipulativnog amorfnog tijela za istrage i zaštitu čiji su najveći dosadašnji uspjesi u provjeravanju kandidacionih i predizbornih navoda političara o tome u kojim su strankama bili čalnovi i koliko automobila imaju, jer je dozvolila da bude poluga prisile kojom upravlja šezdesetminutaški lobi logiciran i instruiran u antidodikovskom terorističko-diverzantskom kampu od strane neidentifikovanih ambasadora i begova.
Sipa nagovještava ozbiljniju orijentaciju sistematske upotrebe zajedničkih, državnih, ustavnih i nametnutih organa BiH protiv jednog svog temeljnog dijela. Sipa i sarajevski član Predesjednoštva BiH, Haris Silajdžić, glume državne male staljine u pokušaju disciplinovanja jednog sastavnog dijela države BiH.
Tome nije cilj da se pokaže efikasnost samonazvane države i samonazvanih državnih organa već da se suzbije ukupna efikasnost Republike Srpske i dokaže kriminalizacija svega postojećeg u Republici Srpskoj. Nije moguće drugačije objasniti ekonomski skok i preskok koji je izvela Republika Srpska nad Federacijom, što priznaju i objektivni posmatrači u sarajevskim medijima. Zadnji adut je kriminalizacija.
To je dugoročni projekt sračunat do 2010. i opštih izbora ali i do 2014. Međunarodni kombinatori imaju vremena.
Drugi kolosijek tog projekta je genocidiziranje Republike Srpske.
U kombinaciji ta dva procesa, računaju, sarajevski i internacionalni Dabići, stvoriće se uslovi da ukidanje Republike Srpske postane stvar koju ne treba objašnjavati i za koju se ne treba izvinjavati.
Potpomoći će i treći kolosijek – kolosijek svjesne samodestrukcije Federacije BiH jer će to poslužiti kao dokaz da entiteti ne mogu da opstanu.
U tu svrhu se pokreće sva mašinerija protiv bilo čega hrvatskog u BiH, od entiteta do tv-kanala.
Dakle, nije cilj samo pokoriti Republiku Srpsku i Srbe u BiH, inače bi se revitalizovala stara ratna savezništva šahovnice i Esdea-barjaka. Cilj je pokoriti cijelu BiH, i Srbe i Hrvate.
Pomoći će i četvrti kolosijek sa domaćim izdajnicima. Nije slučajno Esdees tužio Vladu Republike Srpske za izgradnju zgrade Vlade. U tom gregorijanskom kolotoku Esdees igra ulogu kao kninski Srbi kod Miloševića: ako nešto naprave, dobro je, ako ne naprave, koje jebe, bre narod, važno je šta će reći istorija.
Nekoliko stvari je sumnjivo u slučaju Sipa protiv BiH-neprijatelja Br. 1 – Republike Srpske.
Zašto je Sipa zahtijevala dokumente bez sudskog naloga i sudskih procedura?
Zašto su se naknadno pojavili ti nalozi?
Zašto je američki ambasador javno negodovao što Vlada Republike Srpske ne pušta Sipu u svoje dveri?
Na osnovu čega je Tužilaštvo pokrenulo cijelu proceduru?
Da li je za to dovoljno iznošenje sumnji i diskvalifikacija u manipulisanim i instrumentalizovanim sarajevskim medijima koje društvo trpi kao javne a oni se legitimišu kao prostitualni?
Da li je cilj nad Republikom Srpskom provesti Proceduru Jelavić?
Kakogod IQ-domaći i strani idioti odgovorili na ovaj test, rezultat će biti isti: dalji gubitak povjerenja u BiH, dalja samodestrukcija tih državnih, krovnih ili zajedničkih institucija, dalje onemogućavanje gradnje novih zajedničkih funkcija, onemogućavanje evropskog puta...
Sa krajnjim rezultatom: Bratislava/Podgorica one way ticket.

OPASNA IGRA GENOCIDOM
Bosanskohercegovački lažov Broj Jedan, sa vrhunskim rangom jer je predsjedavajući PBiH, Haris Silajdžić, poznat po monstruoznim lažima o stotinama hiljada silovanih muslimanki u Prvom bosanskohercegovačkom ratu, od strane Srba, naravno, nekidan je neovlašteno lagao u ime Države, pred Ujedinjenim nacijama. „200.000 ljudi je ubijeno tokom rata, od čega 12.000 djece, 50.000 žena je silovano...“ rekao je HS.
Haris Silajdžić nije obični lažov.
On je monstruozni lažov jer laže sa predumišljajem i sviješću da će ono što se kaže u zgradi Ujedinjenih nacija ući u zapisnike i dokumente i ostati arhivirano za sva vremena. Nakon nekoliko decenija to će poslužiti kao dokaz da su Srbi genocidan narod koji nema pravo da živi u BiH.
Haško tužilaštvo je objelodanilo da će u izmijenjenoj optužnici za Radovana Karadžića, paljanskog opsjenara teretiti za nekoliko genocida, najmanje za dva. Prvi optužujući genocid je u deset opština za devet mjeseci 92. A drugi genocid je u Srebrenici.
Predsjednik Saveza udruženja logoraša BiH je rekao: „Dobro je za nas ukoliko može doći do presude za genocid u tim opštinama“. Rekao je i da mu je obećano da će se u optužbi za genocid naći dvadeset opština i da će on insistirati da se u genocid uvrsti i Doboj.
Haris Silajdžić je rekao da je Dejton trebao da poništi rezultat genocida a to znači da ukine Srbima u Bosni i Hercegovini sva kolektivna prava, pa čak i pravo na evidenciju jezika, vjere i nacije, kako se sada nastoji postići sterilisanim popisom dvonožnih živih bića u BiH. Kako to nije uradio Dejton, on zahtijeva da to uradi UN, ukidanjem Republike Srpske i oduzimanjem Srbima svih prava. Jer, to proizlazi iz njegovog zahtjeva.
Bošnjačka politika je sve karte bacila na genocid, od tužbe protiv SRJ, preko srebreničke tragedije kao političkog programa do licitiranja sa ubacivanjem opština i mjesnih zajednica u genocidnu mapu puta kojim treba istjerati Srbe iz BiH.
Bez obzira što rizikujem da budem optužen za svašta, moram reći da se genocid ne ustanovljuje sudskim spisima čak i u slučaju kad se presuđuje. Genocid je stvar istorijske nauke i činjenica koje se ne mogu ustanoviti u politizovanom sudu i tužilaštvu niti u podivljaloj nacional-vjerskoj šizofreniji.
Da bi se ustanovio genocid mora postojati država i vlast koja svojim pravnim sistemom, sistemom sile i izvršnom vlašću sistematski djeluje na istrebljenju jednog naroda. Genocid se ne ustanovljuje presudom jednog suda, molbom tužuiocu da uvrsti ovu opštinu ili mjesnu zajednicu u genocidna područja, ne realizuje se za tri dana i ne može se smatrati za genocid masovni divljački zločin kojeg su počinili i pripadnici regularnih jedinica ali i pripadnici paravojnih formacija koje nisu bile pod komandom bilo koga a naročito se ne može ustanoviti genocid ako nemate ni jednog akta, odluke ili zakona koji nalaže i organizuje čin uništenja jednog naroda.
Haški sudovi su politizovani sudovi. O tome nema spora.
Za zločine koji su počinjeni u Srebrenici i drugim opštinama, kao i u Sijekovcu, Konjicu... nigdje ne postoje odluke nijednog organa vlasti. I o tome nema spora.
Igra genocidom, u koju je uključen i Haški tribunal, ima jedan jedini cilj: stvaranje islamske republike na području BiH. Drukčije nije moguće objasiti „želju“ „žrtve“ da u jedinstvenoj državi, bez entiteta, živi sa svojim „dželatom“.
Za posljedicu će, međutim, vjerovatno imati realizaciju relacija Bratislava – Prag i Beograd – Podgorica.
O kojima je prvi govorio Miroslav Lajčak, što me neobično veseli.

STARIJI RAZVODNIK TIHIĆ
Sulejman Tihić: „Ukoliko bi se OHR povukao prije implementacije Dejtona onda bi, vjerovatno, došlo i do sukoba“.
Izrekao je to Tihić objašnjavajući zahtjeve Esdea o tome da se vrati ustav BiH dok je ona bila Republika, odnosno mitsko biće, pola fildžan pola sarajevska čaršija s desne strane Miljacke.
Stvar sa Republikom BiH je završena onog dana kada je potpisan Sporazum o parafiranju Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. A koliko se sjećam potpisali su Mate Granić i Milan Milutinović i još neko u ime BiH.
U Članu 1 se kaže: „Završeni su pregovori o Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH i njegovim aneksima. Strane i entiteti koje one predstavljaju obavezuju se da će potpisati ove sporazume u Parizu u njihovoj sadašnjoj formi, u skladu sa članom III čime će oni stupiti na snagu i što će predstavljati datum od kada će postati operativni“.
U Parizu su sporazumi potpisani, kao što je poznato.
Zašto je bitan ovaj citat?
Bitan je jer su Američani već u Dejtonu Republiku BiH i njene organe smatrali mrtvima kao što i jesu bili. Stoga je i zahtijevano i potpisano to „što će predstavljati datum kada će postati operativni“.
Nije, dakle, uzeta u obzir ratifikacija jer bi se sve moglo ratifikovati u parlamentima SR Jugoslavije i Hrvatske ali se nije imalo gdje ratifikovati u BiH pošto su RBiH i njen parlament bili mrtvi i nepostojeći. Ta RBiH nije imala ni teritoriju, ni podanike ni organe niti je mogla emitovati vlast.
Sada Tihić prijeti ratom.
Kao i njegov prethodnik, rahmetli Izetbegović koji je rekao da će za BiH žrtvovati mir a to znači ljude, muslimane, Bošnjake.
Kao i njegov potpredsjednik Bakir.
To što radi Tihić i SDA nije više ni samo politički autizam. To postaje prijetnja BiH. Šta god ko uradi, prijeti se ratom, sukobima i raspadom.
Tek se sada vidi kakvu je šansu prokockao Lagumdžija koji je samozaljubljeno poletio u ratnu vlast, umjesto da je bio opozicija i poslije rata iskoristio taj kredit da na scenu stupi kao politički faktor postratne, mirne BiH.
Sada, sva tri ljiljana, nemaju realnu političku opciju, osim kvaziratne. Nerealno se uzdati u Ohaer i potpuno provođenje Dejtona jer to potpuno provođenje znači ukidanje Republike Srpske. Nerealno je komponovati ilahije i kaside o RBiH.
Nerealno je prijetiti sukobima. Neka Tihić uzme puškicu, neka iskopa sebi rov, evo ide idealno kišno i zimsko vrijeme za rovove, pa neka vidi ko će mu se pridružiti.
Neralno je da će se ispuniti želje unitarne čak i ako bi OHR ostao cijeli ovaj milenijum.
Vrijeme je za neke druge Tihiće, moj Sulejmane.

POLITIČKI OPIJATI
Esdea, stranka iz čuvenog tragičnog trolista SDSDAHDZ koji je na visokotehnološkom nivou organizovao tropokolj nakon prvih višenacionalističkih izbora u BiH, vraća se na mjesto zločina.
Predsjedništvo te stranke je na istorijskom zasjedanju, koje je još samo trebalo da se održi u Jajcu, donijelo zaključak da se, ako Bosanski Ohaer ode prije provedbe Dejtona, vrati ustav Republike BiH.
O tome će i Glavni odbor te stranke da zbori u takođe istorijskom mjestu Distriktu Brčkom.
Čega je, dakle, posljedica, ova ideja i kakve posljedice može proizvesti?
· Nedostatka političkog programa. Politički program Esdea funkcionisao je u predvečerje rata, u ratu i nakon samog rata, dok se moglo opsjenariti nad sirotim vjernicima i Muslimanima a kasnije i nad predstavnicima međunarodne zajednice. To opsjenarstvo plelo se oko linije da Esdea tvori državu i da je tvori za svoje pripadnike a multi... multi... multi... je bilo samo naivna firanga za budale. Kada je nestalo uslova za opsjenu i program je postao vanvremenski. To se u slučaju prve posestrime, HDZ, pokazalo kao raspad a u slučaju druge, SDS, kao propast u bunilu.
· Može izazavati još veći haos u glavama glasača, muslimana i Bošnjaka. Neko će da se omami tom idejom – kad se vrati Republika BiH onda ćemo kusati zlatnom kašikom a voz će stajati kod svake okrečene kuće a ne samo gdje se presjeda za Podlugove, Brezu i Vareš. Neko će da kaže: ne lipši magarče dok trava ne naraste. Neko će da digne ruke od svega jer i budale shvataju činjenicu da RBiH nije bila egzistencijalno potentna. Da jest, ne bi bilo ni stranaka iz onih osam slova, ne bi one pripremale rat i ne bi bilo rata a naročito ne bi bilo Dejtona.
Najteža posljedica je u činjenici da odustvo kvalitetnog realnog političkog programa kod SDA i SBiH i odsustvo nove političke stranke u Bošnjaka, postratne provenijencije, generiše dalju komu raspada BiH.
Za opstanak BiH potrebno je imati realne političke programe.
Oživljavanje mrtvaca pod imenom RBiH, ili osluškivanje da mrvac prdne, znak je da je Esdea ostala u prošlom vijeku. A tužba SBiH pred Ustavnim sudom znak je da te dvije stranke funkcionišu kao isturerna odjeljenja ef. Cerića. Jer, dok se produkuju ovakvi politički potezi, reis profitira i lično i kao institucija. On je ipak udario budakom za gradnju sjedišta rijaseta. To ljudi prepoznaju kao konkretan korak ka institucionalizaciji i garanciji za islam i za Bošnjake još više. Lagumdžija, kao treći ljiljan, izgubio je u toj trci i nastoji da se uhljebi u akademiji i tako na mala vrata uđe u istoriju i legendu. Ef. Cerić, dakle, radi najviše za Bošnjake a bošnjačka politička scena, čiji je to zadatak, samo se doima kao dvije-tri guske u magli.

VLADINE PEKARE I PUMPE
Privatni sektor, kako kažu komunisti, ili tržišna utakmica, kako kažu neoliberali, ne može da funkcioniše na području neizgrađenog i neregulisanog tržišta i države koja još ne zna šta će sama sa sobom.
Naročito ne može da funkcioniše na temelju prljavog kapitala koji je stečen, preciznije, otet, opljačkan i izreketiran u ratu.
Govorim ovaj put samo o pekarama i pumpama.
Pekare i pumpe su sigurni indikatori pljačke naroda i države. Skoro 300 benzinskih pumpi u Republici Srpskoj izgrađeno je za vrijeme vlasti Esdeesa i jednim dijelom Pedepea. Ne treba da objašnjavam da se radi o prljavom kapitalu. Ne vjerujem da je situacija nešto bolja u Federaciji.
Pekare takođe. Kada je počelo uljuđivanje države u pravo, prvi način da se opere i legalizuje kapital bilo je otvaranje pekara i pumpi. Iz jednostavnog razloga: lokalni krkani nisu znali ništa o biznisu osim šverca nafte i kupovine električne peći za hljeb i picu.
Sada, dabome, postoje cehovska udruženja tih djelatnosti, glumi se privredna grana, interes privrednika i ostala naklapanja.
Kadgod na svjetskim berzama skoči nafta, ti domaći pljačkaši dignu uši i rep i povećavaju cijene svojoj bofl robi jer ni hljeb ni gorivo ovdje nema nikakve standarde (integralni kruh je samo obojeno bijelo brašno...). A kadgod na na tom naftomjeru cijene padnu, domaće se cijene ne vraćaju nego u hladu ekstraprofita čekaju naredni val cjenovne spirale.
Pošto vlasti nemaju mehanizme, a i ne trebaju da imaju, za uticaj na cijene inokosnih proizvođača, lijek se mora tražiti u konkurenciji koju vlast može da formira.
Vlada Republike Srpske bi trebala da formira, kroz svoje lokalne zajednice, pekarska preduzeća koja će raditi sa propisanom minimalnom maržom, skoro na nivou neprofitnosti, koja bi imala veoma sužen broj artikala i koja bi niskim cijenama podmirivala potrebe onih koji žive na ivici kupovine opstanka. To je efikasniji i jeftiniji način od davanja kroz crveni krst.
Slično se može učiniti i sa gorivom mada su investicije u benzinske pumpe, po evropskim standardima, mnogo veće.
Dobitak bi bio u niskoj cijeni prema kupcima, porezima koji bi se ubirali, novom zapošljavanju ali i konkurentskom uticaju na cijene.
Kasnije, kada se tržište stabilizuje ili kada konkurencija izniveliše i stabilizuje cijene, preduzeće se može prodati i – bog te veselio. A preduzeće koje ima dvjesta pekara u Republici Srpskoj nije za baciti.
Država se ne treba stidjeti takvog poteza jer se ni američka ne stidi kupovine velikih bajkovitih privatnih banaka kako bi spasila svoje finansijsko tržište.

DOBAR DAN,
DOŠAO SAM U ZATVOR,
KAD BI MOGLA BITI GOTOVA
OPTUŽNICA ZA MENE
Mogu da se složim sa svima koji kažu da je Haški tribunal pristran, jednostran i načinjen da bi se sudilo samo Srbima, da bi se održala predratna scenaristička storija o tome kako je na BiH izvršena agresija i kako bi se pothranjivala sudskim istorijskim dokazima o krivici samo jednih a o oslobađanju drugih.
Mogu i da uvažim i drugo mišljenje.
Ne može se raspravljati o činjenici o zločinima koje su činili divljaci u ime Srba, VRS ili Republike Srpske. Oni koji su to omogućili i tolerisali ili čak generisali, Esdees, prije svega, kao civilna vlast koja je i u ratu odgovorna za vojsku i za oslobođene, privremeno zauzete i okupirane teritorije, nanijeli su hiljadugodišnju ljagu na srpski obraz.
Ali još jedna činjenica sigurno ne podliježe sumnji.
Haški tribunal je nespreman dočekao Radovana Opsjenara.
Radovan došao, donio suvu hranu i sjedi pred vratima da mu se uruči optužnica.
To je mnogo tragičnija činjenica od optužbi za jednostranost.
Ona govori o tome da postoji nešto mutno na relaciji Holbruk – Karadžić. Pišali su, po svemu, u istu tikvu. Pitanje je, samo, koje držao tikvu. Jer, kao da Hag nije ni očekivao svoga Radovana.
Već sam ranije govorio da je Opsjenar odgovoran prije svega Srbima i srpskim vlastima. Čak i za zločine prema drugim narodima. Pobrojao sam to u nekoj od svojih knjiga. I sad, kad vidim ovu farsu i fasadu od Haga, mislim da mu je trebalo suditi ovdje i da bi to bilo bolje i za Srbe i za BiH i za pomirenje i za istinu.
Istina neće biti ustanovljena u Hagu. To nije validan materijal za istoriju.

PREDIZBORNI SLOGANI
Suština izbora i rezultata je u komunikaciji sa biračima.
Politički amateri iz malih i neorganizovanih stranaka misle da je ta komunikacija bitna samo u vremenu propisanom od strane Centralne izborne komisije. Dakle, trideset dana prije dana za glasanje. I kad kažu komunikacija onda misle na bilbord, plakat i konferenciju za štampu. Na opštim izborima 2006. jedan „novi“ političar, kojeg danas nigdje nema, u redovima već ranije ustanovljene stranke, potrčao je i prvog dana izvisio na desetine bilborda na putevima dobre polovine BiH. Neki mladi holandski partijaši koji su se zatekli ovdje u vrijeme kampanje, odmah su me upitali: ovaj čovjek nema nikakvih šansi?
Dabome.
Komunikacija sa biračima je čitava politička filozofija i prava stranka koja ima lidere, organizaciju na terenu i kvalitetan politički program, mora imati konstantnu komunikaciju sa biračima i građanima uopšte. Dakle, kampanja, u stvari, počinje danom kada počinju razgovori o implementaciji izbornih rezultata.
Sve što se dogodi u cikovoj datumiranoj kampanji, samo je logičan slijed događaja od završetka prethodnih izbora, ili je, u nekim segmentima, koncentrat tog niza. Izborni slogan, na primjer.
Putujući do besvijesti i utrnuća, ovih dana, primijetio sam, pored poruke Esenesdea: Moja kuća, Srpska i sljedeće slogane: ZA ČOVJEKA, BOŽE PRAVDE, MOŽE BOLJE, ZA DOBRO NARODA, IMAMO KLJUČ, 100% EVROPA...
ZA ČOVJEKA, sa varijacijama: na evropskom putu, na radnom mjestu... univerzalna je poštapalica iz redenika nekadašnjeg Socijalističkog saveza radnog naroda čiji su funkcioneri u prigodnim i čestim referatima pozdravljali ili posvećivali pažnju svim mogućim slojevima, od pionira do šumara. Ona stranka koja je kreirala ovaj slogan nema nikakav politički program jer se ni jedna stranka ne može obraćati svakom čovjeku, mora imati svoju ciljnu grupu, svoj sloj društva, koji je unaprijed određen ideologijom i programom.
BOŽE PRAVDE, jogunasti je slogan nezadovoljnika koji se smatraju tvoriteljima Republike Srpske i Srba uopšte sa njihove strane Drine a izabran je samo zato što je neko donio odluku da se to više ne koristi kao himna Republike Srpske. Bože pravde je dobra sintagma, dobra je i u pjesmi, ali u himni nije najfunkcionalnija, naročito kad se garnira sa „spasi srpskog kralja“. Ali kao reakcija na već okončan događaj a u funkciji kampanje za izbore, besmislena je. Taj slogan stavlja i tu stranku i birače i sav narod u podanički molitveni položaj. U položaj poniženja. Nismo svi vjernici pa da se obraćamo bogu. A osim toga, da bog ima toliko pravde koliko ima onih koju joj ne daju da diše, ne bi postojalo ništa od kolektivnih tvorevina, od plemena do današnje EU, jer bi svaki pojedinac pravdu rješavao direktno sa bogom.
Kad izgube na izborima, tim nesretnicima ostaje samo da mrmljaju svoj slogan.
MOŽE BOLJE. To je na nivou pismenog rada u šestom ili sedmom razredu. I Usein Bolt može bolje.
ZA DOBRO NARODA. Kao: mi ćemo raditi za dobro naroda, naša stranka to zna i ona će to uraditi. Vi za sebe ne znate ništa učiniti, vi ste neuki i bespomoćni puk, amorfna pučina. Čitava umjetnost je omogućiti narodu da radi za svoje dobro. Doduše, teška umjetnost jer se čitava istorija bori oko toga, upotrebljavajući komunizam, socijanu pravdu, tržište, liberalizam...
IMAMO KLJUČ. Sa varijacijama: Glasajmo srcem Sarajeva. Možda imaju ključ ali nemaju bravu. To je opsjenarska parola kojoj je glavni cilj da sakrije stvarne namjere. Morate biračima reći za šta koristite ključ, kakve su vam namjere pa onda reći i rješenje. Ovo je očit pokušaj bijega od sebe samoga a sa namjerom da se radi ono što smo namjerili.
100% EVROPA. Šteta, slogan 100% BiH bio je formalno dobar ali nerealan. Njegovom upotrebom došlo se skoro do 33% BiH. Nepotrebno je opsjenarskom sintagmom, koja u BiH nikoga ne zanima, nuditi baš toliku travničku maglu. Kao da je ovdje sve u redu pa se svi složno i u zdrugu okrećemo jurišu na Evropu. Ljudi su sve pomiješali – ovo su lokalni izbori za Skugrić Donji i Paležnicu Gornju. Ovaj sloga će donijeti veoma loš rezultat.
Moja kuća, Srpska, sa varijacijama: Moja kuća, Livno, Moja kuća Mostar, Moja kuća, Šekovići... nova je politička filozofija. Moja kuća je simbol lokalne zajednice i glavna spona svakog pojedinca sa društvom i kolektivitetom u bilo kom smislu. U ovom sloganu politička stranka se ne obraća tom pojedincu nego se njega stavlja u prvo lice, baš se individua obraća drugima pa i strankama. Svako od birača kaže: Moja kuća. A onda je logično da i izabere šta je za njegovu kuću najbolje. Ta obrnuta odgovornost, da za pravdu, bolje i za čovjeka, Evropu i ključeve nije odgovorna stranka nego pojednac koji će onda na osnovu toga izabrati svoje političke predstavnike, ključ je komunikacije sa biračima. Sve što radimo radimo da odgovorimo na sva vaša pitanja, od niskog napona do zaštite kolektiviteta. A Ti odluči da li je to dobro za tvoju kuću.
Moja kuća, Srpska, Livno, Srebrenica, Banjaluka... sublimacija je politike i komunikacije sa biračima od početka 2006.
Stoga će i donijeti dobre rezultate.

OPASNA
IGRA
USTAVNIM SUDOM
Sarajevske tužibabe ponovo jašu.
Silajdžić je Ustavnom sudu BiH tužio Republiku Srpsku u predmetu lobiranje u Vašingtonu i Briselu te otvaranje predstavništava Republike Srpske u okolini i bijelom svijetu. Silajdžić u tome vidi onemogućavanje BiH da vodi svoju inostranu politiku i predstavljanje Republike Srpske kao države i odvojenog i samostalnog subjekta.
Ne razumijem.
Ni kao predizbornu priču, pošto, naprimjer, u Šekovićima, ili u Kalesiji, nikog od onih siromašnih i ubogih ljudi ne zanima ni spoljna politika, ni lobiranje a ni Silajdžić.
Ni kao sprečavanje opasnosti po BiH jer, spoljna politika se ne vodi lobiranjem. Lobiranje je priručna tehnologija za pojedinačne ciljeve. Inače, velike zemlje ne bi imale ambasade sa hiljadama zaposlenih nego bi u Sarajevu imali agenciju LobiSA, d.o.o i preko nje vodili svoju politkku prema BiH. Zna to Silajdžić.
Ni kao opasnost po BiH i neko osamostaljivanje Subjekta Srpske jer, oslobađajuće presude Deliću i Oriću čine više na rušenju BiH i samostalnosti Republike Srpske nego bilo ko. Možda jednako čini i Silajdžić svojim političkim potezima kakva je tužba ustavnom sudu i kakav je bila rušidba aprilskog paketa.
Osim toga Silajdžić bi trebao, kao pretendent na oreol velikog državnika sa 100% BiH, znati da detektuje pojave koje ruše ili grade zemlju. U poređenju sa samourušavanjem BHT projekta, lobiranje je kao kapljica u odnosu sa Ajkom.
Kad se raspadne medij, raspala se i zemlja.
To Silajdžić ne zna ali znam ja jer sam tu sudbinu proživio na više nivoa.
Međutim, sve to je folklor.
Opasna je igra ustavnim sudom jedne države.
Ta igra je pokrenuta u predmetu grb i himna Republike Srpske i završena je kako je završena ali ne treba biti naivan pa ne znati da je to glogov kolac u kičmu BiH i da će se to jednog dana pojaviti kod običnih ljudi kao osjećaj teške nepravde i poniženja.
Sada Silajdžić nastavlja kovitlac. A on se može produžiti pokretanjem pitanja ustavnosti svih onih nadležnosti koje su bez saglasnosti entiteta prenešene na nivo BiH. Saglasnost entiteta ne znači glasanje nekog stranačkog delegata ili poslanika nakon pritiska i prijetnji međunarodnih poslenika. Koliko sam brojao, 53 su takve nadležnosti u pitanju. Saglasnost entiteta mora biti ustavna i validna kao u pitanju odbrane, na primjer. Zakon na niovu BiH nije saglasnost entiteta. BHRT nije saglasnost entiteta...
Stoga Silajdžić treba da razmisli, stavi prst na čelo i uradi nešto što može pomoći BiH.
Tužba Ustavnom sudu protiv Republike Srpske, samo Republiku Srpsku čini samostalnim subjektom.

PRIZIVANJE AMERIKE
Opozicija u BiH uopšte, i banjalučka i sarajevska, izaziva gađenje i kad ne ustaneš na lijevu nogu. Dio njihovog beznadnog položaja nije samo u nadmoći ideja i programa stranaka na vlasti nego i u vlastitom protrulom pogledu na okolinu.
Stoga, kad vidim rubriku „Pogled iz opozicije“ koju njeguje Avaz, prijeđem na drugu stranu ulice.
Miro Lazović, za koga i ne znam u kojoj je opoziciji, priziva Ameriku da napiše Ustav BiH i da ga pošalje ovdje preporučenom poštom. Pri tome iznosi niz analitičkih nebuloza koje ni moja tetka iz Gornje Paležnice ne bi koristila. Dolazio Gelbard, dolazio Džons a Rafi čeka u zasjedi, u nekom žbunju na koridoru, pa da nametne ustav.
Uglavnom, cijela Lazovićeva glava, kao i druge Glave Bosanske, sazdana je od podaničkog mozga, od pokurčenog i poturčenog odnosa prema Carevini. Njihov vidokrug i intelektual-spektar nije se transformisao od vremena Otomanske imperije u njenom zenitu. Oni žive u dobu prije Miloša Obrenovića koji je svojim izaslanicima, kad odlaze u Stambol, savjetovao da još s vrata pužu i ne gledaju pašu u oči. Jer je Miloš, kasnije, kad se Srbija digla, savjetovao da pašu s vrata gledaju u oči i da se kurče, pa ako se i paša kurči onda tek malo da otkurče. Oni, opozicionari, nisu stigli ni dotle. Bosić Esdees, vidjevši da je to in, požurio da podanički, poturički, podgregorijnanski, tuži Dodika za neke vješalice. Jebo ga Mladen Ivanić i ikebane.
Sarajevski poniznici, i iz opozicije i pozicije, su se toliko otkurčili da su izgubili svaku vezu sa realnošću, svaku odgovornost prema sebi i društvu koje ih je iznjedrilo pa i prema svojim nasljednjim generacijama. Njihov politički vrhunac je da u Americi vide zadnju travku spasa.
Njihove analize nisu analize. Edina Sarač je u istom broju, valjda će Opozicionar Miro vidjeti nakon dvadeset puta pročitanog svog teksta, u dvije rubrike, pokazala šta je analiza. Moram priznati da je jedan dobar novinar za ovu i bilo koju zemlju, vredniji od sto političkih dupelizaca i gregorijanoulizica.
Treba Lazoviće upozoriti, a o tome je nedavno pisao i Tunjo Filipović, da okretanje samo jednoj strani, Americi recimo, može da košta. Ako BiH želi da glumi Gruziju može joj se Gruzija i dogoditi. A Amerika neće početi nuklerani rat zbog usrane BiH. Kao ni Rusija sa Amerikom.
Da bi BiH opstala treba se okanuti prevara tipa podjele pdv-prihoda ili pljačkanja u a.d. Elektroprenos BiH. Sarajevski um se uvijek prema svima odnosi kao Turci prema sirotinji raji. Pri tome nije bitno da li se radi o muslimanima bihaćke i cazinske krajine, Hrvatima iz Livna, izdanim Srebreničanima, tuzlanskim rudarima ili četnicima.
Sačuvaj me bože podaničke vlasti jednako kao i podaničke opozicije.

APOKALIPSA TIHIĆ
Zamjenik pomoćnika državnog sekretara.
Da se ne radi o velikoj sili rekao bih da je to neka zajebancija studentskog pozorišta.
Uglavnom ZPDS za region Evrope i Evroazije, u kome BiH ima ključno mjesto, izvjesni i novi Stjuart Džons, došao je u Sarajevo da upozna teren, floru i faunu a sarajevski unitaristi su odmah skočili da mu predoče spasiteljsku neophodnost unitarizacije BiH, iscjeliteljsku bogomisiju bonskih ovlaštenja i svu krivicu Lajčaka koji u protekle dvije godine, kao vođa Bosanskog Ohaera, nije poslušao i proveo ni jedan zahjeva Aga Sarajlija.
Istovremeno, Stjuart Džons je ekspresno proglašen Prijateljem Bosne. Inače, kogod se pojavi na američkom političkom nebu, postaje „prijatelj“ Bosne. Hercegovina ima prijatelja u Bandiću i slično.
Takvom Prijatelju, Sulejman Tihić je predočio tmurnu sliku BiH.
Ovakava situacija je neodrživa. BiH je pred raspadom.
Tihić nije htio da kaže da je slika BiH u njegovoj i u glavi ostala dva ljiljana, pred raspadom u sudaru sa realnošću u velikom maglovitom akceleratoru. Oni naučnici pod zemljom u Švicarskoj možda će i pronaći onaj bozon ali Tihić nikada u svom akcelratoru neće pronaći unitarnu BiH sa ukinutom Republikom Srpskom.
Nije BiH pred raspadom i nije situacija neodrživa.
Mislim da će birači koji su glasali za te tri stranke unitarizacije i ukidanja, vrlo brzo shvatiti da je neprofitabilno ulagati glasove u onoga ko ima nerealne investicijske planove i koncepte koji nikad ne donose tržišnu realizaciju.
Dio BiH svjesno čini stanje nepodnošljivim u većoj i haotičnijoj polovini BiH.
Iz dva razloga. Prvi je: da dobiju na vremenu kako bi se pošteno poklali oko kolača sa maslom iz energetskog i telekomunikacijskog sektora. Drugi je: da se stvori slika, o kojoj govori Tihić, kako je stanje neizdržljivo. Nije jasno kako je stanje izdržljivo u Republici Srpskoj a u Federaciji nije. Kako je Republika Srpska sa punom kasom a Federacija pred bankrotom, kako je BDP Republike Srpske nadmašio federalni. Tinić i sumračnici bi trebali to da objasne Džonsu, ako ga uopšte zanimaju takvi ornamenti.
Tihić je, a ne BiH, u neizdržljivoj situaciji.
Pred raspadom su iluzije, a ne BiH, koje je on, i drugi, decenijama servirao neukom narodu, kao i Miliošević, nekada, svom.
Formule su svuda iste.

SNSD I SEDAM PATULJAKA
Zbog opisa i popisa poslova gledam predizborne hronike koje RTRS emituje kad paćenici iz kampanja dođu kući.
Vidim da se bitka za vlast u lokalnim zajednicama Republike Srpske vodi na dva nivoa.
Jedan je visokotehnološki nivo Saveza nezavisnih socijaldemokrata koji se pokazuje i u prvoj sedmici ili dekadi kampanje a vidljiv je na vizuelno ubojitom amerikaniziranom skupu u Doboju ili u optimističnom masovnom okupljanju pet hiljada Novljana sa Dodikovom pjesmom na kraju: ovo je moja kuća...
Drugi nivo borbe vodi se u komornim press-ćumezima pred kojim stranke stoje u redu da bi novinarima ispričali neshvaćenu storiju o političkom snu kojeg birači ne razumiju. Ti politički voajeri, sado-politikoni, krajputaši, trećepozvici, tetkini favoriti i glumci propalih političkih akademija, pričaju o Dodikovom kriminalu, o parama koje su pohranjene u ćupove ispod temelja zgrade vlade etc, optužuju SNSD za jednoumlje, jednopartijski sistem, režimsko vladanje, torturu, diktaturu... A niko nema hrabrosti, ako već nema s čim, da ode među ljude, da ih okupi i da im to kaže.
Istovremeno, Dodik i rukovodstvo stranke isti je dan bilo u Knežici pred tri hiljade ljudi (to nije glavni skup u Kozarskoj Dubici), u Duboviku, opština Krupa na Uni pred tri stotine građana i u Novom Gradu pred tih pet hiljada nasmijanih i veselih birača i njihovih porodica.
Najaveći domet drugih stranaka je predstavljanje u pozorištiu bez publike (to jenova vrsta pozorišta) ili jedva napunjena priručna sala za koaliciju sa više stranaka a koju predvodi Esdees, stranka koja ne postoji mada ima naziv, znak i predsjednika.
Dakle, ti surogati političkih stranaka, te samozvane grupe građana, kao i međunarodna zajednica, ne bi trebali više da operišu sa tim jednoumljem i apsolutizmom kojeg je uveo SNSD i Dodik u Republici Srpskoj i u nekim opštinama Federacije. Jer će se doći do toga da je problematičan narod pošto potpuno sumanuto i u bunilu daje opštu podršku samo jednoj političkoj stranci.
Sa stručne strane treba znati i ovo: lokalni izbori su najbolji detektor snage političke stranke. Tad se pokazuje kakva je stranačka infrastruktura na terenu, da li su skupovi dirigovani i razrezani ili građani slobodno dolaze kao na porodični događaj, da li imate lokalne lidere koji su prepoznatljivi osim opšte političke robne marke stranke itd. Na predsjedničkim izborima ljude okuplja kandidat, obično lider stranke. Na lokalnim izborima morate imati mašineriju i morate biti blizu biračima.
Lokalni izbori su najbolja drobilica za političke protivnike. Ako neku stranku hoćete da potisnete sa političke scene, pobijedite je na lokalu.
Vidjećemo šta će ostati poslije Lokalne Katrine, 5. oktobra.

NEKO S NEBA NEKO SA DEJTONA
Ivan Krndelj, političar sa izbornog praga, iz izvjesne HSSNHI, izjavio je da je Republika Srpska pala iz Dejtona i da ne može biti trajna kategorija.
Uvijek sam sa posebnim poštovanjem cijenio ljude koji misle da se od drvenih volovskih, posavskih, kola, sa dračovim gobeljima, može načiniti bolid F1, samo da se umjesto grabove rastoke ugradi cijev od rdja frei metala.
Nerealni tipovi u politici upravo to pokušavaju. U svakom drugom kontekstu takvo ponašanje bi se razmatralo sa aspekta pomračenog uma ili uma opterećenog fantazmagorijama, priviđanjima i prisjenama.
Ivan Krndelj, ako želi da bude ozbiljan političar, stvari mora gledati realno.
To znači da se problem Hrvata u BiH ne može rješavati ukidanjem Republike Srpske. Nema Republike Srpske u Federaciji BiH pa Hrvati imaju opstajući problem. Kao što se problem Hrvata u BiH nije mogao rješavati zavezanim zastavama sa SDA, prije drugog višenacionalnog pokolja u BiH.
Na problem Hrvata u BiH trebalo je misliti kada se išlo u projekt neovisne Hrvatske, kada se planirao rat u BiH, kada su klane starice i djedovi u selima kod Broda a od strane Zengi i neregularnih divljaka iz BiH.
Ako je nekome ovo pregrubo što govorima, neka pita te ojađene Hrvate, Posavce, šta misle o Tuđmanu, HDZ i ostalom. A ne samo o Republici Srpskoj.

SLOMITI
Više od ičega o položaju Hrvata u Federaciji i BiH općenito, govori reakcija Bakira Izetbegovića na ideju Ljubića o Trećem entitetu.
Bakir govori o tome kako je međunarodna zajednica slomila hrvatsku samoupravu, kako je to samo Dodikovo maslo jer ih je okuražio da oni iznose svoje zahtjeve kako bi se sačuvala Republika Srpska, međunarodna zajednica to neće dopustiti jer bi to dovelo do krize i belaja...
Izetbegovićev jezik ne spada u konverzaciju među narodima, nacijama, ustavotvoriteljima i tvoriteljima Bosne i Hercegovine. Jer, u raspravi o ustavnim reformama, ustavnim amandmanima, federalizaciji BiH, Trećem entietu itd, vodi se rasprava, u stvari, među narodima a političari to samo formalno obavljaju jer su izabrani od tih naroda i spadaju u tzv. političku artikulaciju. Stoga i Bakir Izetbegović, kao izabran političar, čovjek u parlamentu u ime određene političke stranke, govori ispred svojih birača, dakle, ispred i u ime jednog dobrog dijela jednog naroda.
A tu onda nema: slomiti, biće belaja, mz to neće dopustiti.
Radi se o Hrvatima u BiH a ne o belaju. Radi se i dogovoru da se zajedno potpiše ugovor (ustav) o zajedničkom životu u zajedničkom domaćinstvu (državi). Radi se o Republici Srpskoj kao ustavnoj kategoriji, teritorijalno-političkom obliku priznatom od svih, samim činom priznavanja BiH. A ta kategorija ne ovisi o pokretanju nekih političkih zajebancija i folova i skretanja pažnje.
Dok je takvog odnosa spram Hrvata, BiH neće biti sretna zemlja. Ne kažem da će biti belaja ali šta će nam zemlja ako je jedan njen temeljni narod ne smatra svojom i ne vidi u njoj opstanka. Zar nam je cilj, bilo kome, da Hrvati odu u svoju Hrvatsku pa da bude mirna Bosna.
Bolesno je nešto u takvim stavovima.
To što je Hrvatska samouprava prošla kako je prošla, nije stvar jednog trenutka u kome je mz nešto slomila, optužila Jelavića i slično. Ko kaže da je mz bezgrešna? Da ne analiziramo cijeli slučaj jer to zahtijeva mnogo vremena. To će jednom poredati isrtorijska nauka, pa i Hrvati, a ne Bakir i ja.
Hrvati su ovdje došli davno, katolička vjera je i bez nekog izrazitog hrvatstva, došla ovdje davno, od tog brđa, pobrežja i planinčuga, stvarala, zajedno sa Srbima, mjesto za život, tome se kasnije priključio i islam. Ta skupina, taj narod, ta nacija, kao ni drugi, ne može se lomiti.
Naročito se ne može likovati nad tim divljaštvom međunarodne zajednice.

PROTUVE KAO KANDIDATI
Slučaj kandidata za načelnika Istočnog Novog Sarajeva kojeg je kandidovao odbor SNSD-a a onda se ispostavilo da je ležao u zatvoru zbog krađe automobila, detektuje ozbiljnije društvene bolesti, osim propusta sudskih i policijskih vlasti u obavještavanju i propusta u poštovanju kriterija za kandidovanje. Jedan od kriterija za kandidovanje, koje je usvojio Glavni odbor SNSD bio je izričit kao i ostali:
· DRUŠTVENI UGLED I LOJALAN ODNOS PREMA ZAKONU (NEKAŽNJAVANJE PO BILO KOM OSNOVU) I PREMA SVIM OBAVEZAMA ZAJEDNICE.
Tražili smo i oštrije kriterije ali širu javnost ne zanima stranačka tehnologija. Jasno je da će nakon izbora biti posljedica po opštinski odbor.
U čemu je društvena bolest?
Edeesovo vladavina od prije početka rata pa sve do današnjeg dana, na tom prostoru, dio je velikog antisrpskog projekta Miloševića i budala a koji sam imenovao kao Kriminalizovana Odbrana Srpstva – KOS. Taj project je zasnovan na opravadavanju svakog postupka, pa i kriminalnog i zločinačkog, odbranom srpstva. U ime srpstva sve je dozvioljeno, dakle. Tom projektu je bio cilj da što više ljudi uvuče u kriminal kako niko ne bi mogao postaviti pitanje velikog kriminala i kriminala voždova.
Kada smo preuzeli vladu 98. i spustili je iz šume u civilizaciju, vozni park koji smo dobili, dio, jer su mnogi “vladina” vozila zadržali i odvezli u nepoznatom pravcu, listom se sastojao od ukradenih vozila. Mjesecima smo MUP-u vraćali vozila, moj neki Mercedes je vraćen u Suboticu. Onda smo kupovali audije a “moralni” Esdees nas napadao kako trošimo narodne pare.
Taj rudnik kriminalaca naročito je obuhvatio Stare Esdeesove Krajeve pa se i danas teško iskorjenjuje jer je regrutovao mnogo mladih ljudi. Oni su imali nauk: gledali su političke kriminalce i opsjenare kako su praznih glava i praznih džepova postali nešto i neko, sa velikom lovom, pa su i oni to pokušali na mikro planu, neko krađom auta, neko reketom, neko drogom. I Radovan je Srbima prodavao političku drogu, zašto i mali sitni lopov ne bi mogao prodavati malo heroina, mislili su.
Tako smo došli do toga da je Kriminalizovana Odbrana Srpstva ušla u sve pore društva i nastoji, ili je već, da opere prljavi kapital i legalizuje tokove i ljude.
Mnogo vremena će trebati da se sav taj mulj ispere i korektni ljudi odvoje od šljama i mulja.
Stoga će svako i na svakom mjestu morati da gleda devet koljena u nazad.
Nisu uzalud komunisti pitali Udbu, šta mu je bio djed.

CERIĆ CERTIFIKAT
Previše je mog pominjanja Cerića ali previše je, brate, i Cerića.
Otvoriš novine, Cerić, otvoriš džamiju, Cerić, otvoriš kongres islamskih intelektualaca, Cerić, otvoriš halal-certifikat, Cerić...
Neku veče je u Sarajevu reisul Cerić uručio halal-certifikat direktoru Perutnine iz dežele. Taj certifikat je potreban za prodaju hrane u arapskim zemljama ali sve više ima svrhu i potrebu u BiH. Shvatio sam, dakle.
Ali ne shvatam kakve veze ima vjerski poglavar sa tim. Bez obzira što se tiče izbora jela po vjerskoj osnovi, to je prije svega tehnološka stvar. Kao i proizvodnja ajvara. Centralni komitet je smiješan, čak i centralni komitete nekad čuvene staljinističke KPSS, u šta se pretvorio efendija Cerić. Svakom halalu poklopac.
U Staroj Jugoslaviji, onoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila veća umjetnina od SFRJ jer u kraljevinu potrpati te protutegove veliki je podvig, u vojsci je bio poseban kazan za muslimane. Razmišljao sam o tome i kad mi je djed Milan pričao, i kad sam bio u JNA i kad sam bio u rovovovima VRS u kojoj je bilo dosta muslimana.
Taj odvojeni kazan djeluje ponižavajuće, i za ove i za one. Djeluje unaprijed antagonistički. Jasno je da ljudima moraš omogućiti da jedu ono što žele, odnosno da ne jedu ono što ne žele i što im vjera ili bilo koji drugi razlog zabranjuje. Ali kako to izvesti bez poniženja, ili bez osjećaja poniženja. U JNA nije bilo odvojenog kazana, odvojenog restorana. Svi su uzimali iste tacne i tanjire a jeo je što je ko htio. Ne vjerujem da su ljudi bili time baš zadovoljni ali bratstvo i jedinstvo je bilo svemoćno. U VRS smo jeli i puževe i žabe.
Danas se proizvođači bore da udovolje kupcima jer oni vjernike gledaju kao kupce. Za mene je bitniji HASSAP, ili kako se već titulira, nego HALAL. Jer tehnologija garantuje čistoću i nemogućnost da dvije hrane prođu istim putem. Halal zahtijeva da pile bude okrenuto nadguskom tamo a vratom ovamo, da vrat ne bude do kraja preklan (jebeš prava životinja) i da krv slobodno ističe, nešto kao kod kurbana na pokrovnom vijencu, kad se gradi kuća. Vjere se teško rješavaju nasljeđa sablje i mača.
Ali, efendija.
Dobro što postoji MINA, nije higijenski da neko drugi pravi vijesti o nama nego samo mi. Šta bi bilo kada bi i stranke tako radile, pa da osnujemo SDAINA, SBINA, SNSDINA, SDSINA... što u jaslicama moraju da uče ilahije i kaside, što u tramvaju imamo vjerske citate, ali da vjerski poglavar izigrava tehnološki institut, to je previše.
Permanentna i neprestana teizacija može dovesti samo do dva kazana ili do jednog kazana.
A vidjeli smo da ni jedno ni drugo baš ne funkcioniše.
Niko nema garanciju da će budućnost biti bolja prema nama od prošlosti.
Stoga je ne treba baš uvijek izazivati a svoje običaje, životne stavove i vjeru upražnjavati bez estradnih ceremonijala.