четвртак, 04. септембар 2008.

CERIĆ CERTIFIKAT
Previše je mog pominjanja Cerića ali previše je, brate, i Cerića.
Otvoriš novine, Cerić, otvoriš džamiju, Cerić, otvoriš kongres islamskih intelektualaca, Cerić, otvoriš halal-certifikat, Cerić...
Neku veče je u Sarajevu reisul Cerić uručio halal-certifikat direktoru Perutnine iz dežele. Taj certifikat je potreban za prodaju hrane u arapskim zemljama ali sve više ima svrhu i potrebu u BiH. Shvatio sam, dakle.
Ali ne shvatam kakve veze ima vjerski poglavar sa tim. Bez obzira što se tiče izbora jela po vjerskoj osnovi, to je prije svega tehnološka stvar. Kao i proizvodnja ajvara. Centralni komitet je smiješan, čak i centralni komitete nekad čuvene staljinističke KPSS, u šta se pretvorio efendija Cerić. Svakom halalu poklopac.
U Staroj Jugoslaviji, onoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je bila veća umjetnina od SFRJ jer u kraljevinu potrpati te protutegove veliki je podvig, u vojsci je bio poseban kazan za muslimane. Razmišljao sam o tome i kad mi je djed Milan pričao, i kad sam bio u JNA i kad sam bio u rovovovima VRS u kojoj je bilo dosta muslimana.
Taj odvojeni kazan djeluje ponižavajuće, i za ove i za one. Djeluje unaprijed antagonistički. Jasno je da ljudima moraš omogućiti da jedu ono što žele, odnosno da ne jedu ono što ne žele i što im vjera ili bilo koji drugi razlog zabranjuje. Ali kako to izvesti bez poniženja, ili bez osjećaja poniženja. U JNA nije bilo odvojenog kazana, odvojenog restorana. Svi su uzimali iste tacne i tanjire a jeo je što je ko htio. Ne vjerujem da su ljudi bili time baš zadovoljni ali bratstvo i jedinstvo je bilo svemoćno. U VRS smo jeli i puževe i žabe.
Danas se proizvođači bore da udovolje kupcima jer oni vjernike gledaju kao kupce. Za mene je bitniji HASSAP, ili kako se već titulira, nego HALAL. Jer tehnologija garantuje čistoću i nemogućnost da dvije hrane prođu istim putem. Halal zahtijeva da pile bude okrenuto nadguskom tamo a vratom ovamo, da vrat ne bude do kraja preklan (jebeš prava životinja) i da krv slobodno ističe, nešto kao kod kurbana na pokrovnom vijencu, kad se gradi kuća. Vjere se teško rješavaju nasljeđa sablje i mača.
Ali, efendija.
Dobro što postoji MINA, nije higijenski da neko drugi pravi vijesti o nama nego samo mi. Šta bi bilo kada bi i stranke tako radile, pa da osnujemo SDAINA, SBINA, SNSDINA, SDSINA... što u jaslicama moraju da uče ilahije i kaside, što u tramvaju imamo vjerske citate, ali da vjerski poglavar izigrava tehnološki institut, to je previše.
Permanentna i neprestana teizacija može dovesti samo do dva kazana ili do jednog kazana.
A vidjeli smo da ni jedno ni drugo baš ne funkcioniše.
Niko nema garanciju da će budućnost biti bolja prema nama od prošlosti.
Stoga je ne treba baš uvijek izazivati a svoje običaje, životne stavove i vjeru upražnjavati bez estradnih ceremonijala.

Нема коментара: