1981.
EPIZODA
U ŽIVOTU
BERAČA BOSNE
 

Danis Tanović je Politički Oskarovac. To je, valjda, jasno. Kao što je Bosna, u zemljišne knjige stare dobre esterajhungarske upisana kao Bosna i Hercegovina, kasnije poznata kao Dejtonija, Ešdaunijia, Inckonija i Naseobina, Politička Država. A politika je tako promjenjiva.

Sada je na Berlinaleu dobio Srebrenog Međeda za film Epizoda u životu berača željeza. Glavni glumac, naturščik, dobio je nagradu za mušku ulogu.

Film je trebao biti dokumentarac o Romima koji skupljaju staro željezo ali se, na licu mjesta, pretvorio u igrani.

Dabome da nisam gledao film. Ali nekoliko relacija su potpuno neoborive. Dokumentarac kao forma je toliko istražen i eksloatisan, i rediteljski i kamerski, da se tu više nema šta genijalno i za nagrade uraditi. Mislim na zemaljsku kuglu i sve ono što bi moglo da se dokumentuje. Svaki filmski i televizijski mladi reditelj može načiniti genijalan dokumentarac. Samo ako ima dovoljno love za troškove. Pretvaranje dokumentarca u igrani film, može biti samo korak unazad. Priča koja je dobra kao dokumentarna ne može biti dobra kao igrana. Morala bi se nadgraditi ali dokumentarne priče u sebi ne sadrže dovoljno početnica za igranu formu. Igrana forma ih, jednostavno, pojede, dokumentarističko u njima iskopni. Inače ne bi postojali scenaristi za igrane filmove. Kamermani i reditelji bi samo bauljali po svijetu i nalazili dokumentarce pa ih pretvarali u igrane filmove.

U ovom slučaju Tanović je glavnog junaka dokumentarca proizveo u glavnog glumca igranog filma na istu temu. Volio bih da vidim tu mađioničarsku vještinu.

Drago mi je samo što glavni glumac ostaje na zemlji i kaže da ovog mjeseca opet mora skupiti dovoljno starog gvožđa da bi mu porodica preživjela.

Sve drugo oko Tanovića i njegovog filma je na Ničijoj Zemlji. U magli. Nerealno. Manipualtivno. Epizoda u životu inostranih Berača Bosne. Iluzija. Vještačko disanje za Bosnu. JIO.

Tanović je, na žalost, upotrijebljen čovjek. Kao i Bosna mu. Zarobljen u vještačke nagrade. Zavrbovan u politiku. Osnovao stranku, ili tako nekako. Budibogsnamica.

Sam Tanović je proizvod lobija, kao i Bosna mu. Lobija koji treba da održe iluziju o uspjehu Bosne. Kao što i Sejdić/Finci treba da održe iluziju o opštoj ravnopravnosti. Kao što Anđelina Džoli treba da održi iluziju o bosnocentričnosti svijeta i tako normalnim zločinima Srba. U daljoj perspektivi može se očekivati književna Nobelova Nagrada za Bosanca iz Bosne. I Nobelova Nagrada za Mir. STJ.

Dok će u Bosni, Bosni i Hercegovini, sve ostati po istom. Glavni Glumac Rom će i dalje skupljati Staro Gvožđe. I hiljade njih. I hiljade onih kojima je uništen život Iluzijom Bosne. A onaj Incko kaže skupljač starog željeza treba da bude posljednja epizoda u BiH.

Ta epizoda je tek sjeme. Tek će da se tići. Dok vi odobravate nove tablice množenja, štitite Budmiristan, tolerištete laboranta Zlatagana, ilegalno gajite Unitarizaciju Bosne...

Kako je nastao Srebreni Međed. Pa, jedan od Velikih Krojača stupio u polni odnos sa Kalajisanom Bukvom.

 

 

 

 

počinje ciklus Vertikale

početak

čekajući proljeće

1977.
OTOMANSKI
POGLED NA DRINU
 

Ako su budale odustale od politike Šahovnica na Drini, pošto je mečka začačkala na drugim vratima, Ćirilica u Vukovaru, nije se Drina riješila budala. Onaj patrioidiot, rušitelj brane hidrocentrale u Višegradu, koga je i Alija molio, Nemoj Murate, ode Bikavac, Pusti me, Aljo, da Beograd potopim, reinkarnira se svakodnevno. Pojavio se na televiziji u liku Amera Jerlagića, Silajđžićevog eksperta, STJ, za energetiku. Ne mogu da se grade hidroelektrane sa Talijanima, ni sa Nijemcima, jer Drina je Državna Granica a osim toga, i Državna je Imovina i treba Dozvola Države.

Logično, velim ja. Tako je i Mehmed Paša Sokolović prvo pitao sultana u Stambolu. Vaše veličanstvo, mogul gradit ćupriju na Drini, oformio sam konzoricijum. Ajd.

Tako bi i Država sada. Nije dovoljno da Savjet ministara, priručna radna grupa, po Dejtonu, Predsjendištva BiH, formalno da saglasnost. Treba da se ide Paši na noge. Treba da se, idući odatle, stalno telali da je to Država i Državna Imovina. A idući od Paše, da se telali Fala Državni Pašo za Državnu Dozvolu. Fala što si uzeo Trećinu hidrocentrale.

Ne misli samo stopostotna Stranka ZBiH tako, ni Jerlagić. Misle tako i Lagumdžijini eksperti za energetiku. Na razgovorima o sporazumu, upro Zlaja lično, i ekspert mu, da sufinansiraju, kao Federacija, hidroelektrane na Drini.

Dakle. Nema više Šahovnica Na Drini. Sada je Sarajevo na Drini.

Ne rarazumijem. Kad sultani nisu bili opsjednuti da imaju granicu na Drini, šta je ovima danas, juče, prekjuče.

1976.
ZAŠTO SIPAC
SIPA NAJAVE
 

Direktor Sipe, u velikom nekakvom intervjuu najvaljuje da će u narednim aktivnostima biti uhapšeni direktori, mininistri, političari.

U razvijenim demokratijama, a to znači gdje je regularna moć svedena u procedure a prljava moć svedena na simboliku, Glavni Sipac ne daje izjave. A intervjue, samo kad ode u penziju i po odobrenju Poslodavca.

Ako bih cijeli slučaj, a i prijašnje javne istupe, Glavnog Sipca, gledao kao filmski reditelj, onda bih to okarakterisao kao uživljavanja u ulogu.

Ako bih imao kakve poslove s drogom, ne bih se brinuo. Dok se raspetljaju poslovi direktora, političara i ministara, moj stećak, i da ga neko postavi iznad mene, kad ciknem, izjele bi kisele kiše. Ne bi ni oblutak ostao.

Da sam ministar, a uprljan, također se ne bih brinuo. Brže će me smijeniti nego što će me Sipac uhapsiti.

I tako u nedogled u Zemlji Nezemljiji.

Da bi Sipa, ili nešto takvog tipa, funkcionisalo, institucije i procedure društva moraju da funkcionišu kao švajcarski sat. A ovdje, u Naseobini, u tom mehanizmu nema ni kolomasti, STJ.

Ako nema političkog sklada, stabilnog političkog sistema, transparentnih procedura, parlamentarnih odluka i zakona, političkog ambijenta, sklada Države i Državljana, sinhronizacije svih bezbjednjačkih službi, na svim niovima, ljubavi, razumijevanja i poštovanja Tužilaštva, Sudaštva i Narodne Milicije, nikad niko neće uhapsiti ministra. Taman da ga zateknete na njemu. Na izvršenju krivičnog djela.

Šta ako sutra neko iz Amb saopšti da TIT, Taj i Taj, treba da ostane do kraja mandata.

Zubčanik se ne pravi od jednog zupca.

Ovdje smo stigli do hapšenja električnih sajdžija i sitnih šumokradica.

Pošto svega toga nema, i nema još nekoliko puta više nepobrojanog, neko bi izjave Glavnog Sipca mogao shvatiti kao prijetnje.

A i da ima, i da su izvjesna hapšenja, to se ne najavljuje u novinama. Inače se može ispasti smiješan.

Onaj Nasermendi pobjegao im ispred nosa. Dojavila mu moja baba Milevka. Inače ministar.

1975.
SMIRI SE,
VELJKO
 

Veljko Bulajić, stari filmski režiser epopejskih sekvenci iz Narodno Oslobodilačke Borbe, izjavi, negdje, da mu je žao što nije snimljena isto tako epopjeska sekvenca o Opsadi Sarajeva.

Neću da budem filmski kritičar, mada volim da serem o svemu, ali ne cijenim baš filmove koje je režirao Veljko Bulajić. To se u narodu tako primalo da je bilo dovoljno da se Šarac, stari dobri mitraljez, ne okrene kundakom naprijed pa da film bude genijalan i svjetski. A još kad ti isporuče Ričarda Bartona, viski i Liz Na Brionima, i ja bi, sine.

Za razliku od Kozare i Sutjeske, Sarajevo je lažna epopeja.

Zato, smiri se Veljko.

Prvo. Previše je onih koji imaju aspiracije da se ture u film. Početkom snimanja tog filma broj učesnika Otpora bi se pomnožio sa 71.856.

Drugo. Sve što si epopejisao, propalo je. Sarajeva bi mi baš bilo žao.

Treće. Stvaralačke laži u komunističkim epopejama su zavodljivo podnošljive u odnosu na ono što bi morao da lažeš o Sarajevskoj Epopeji. U Sutjesci nisi morao reći da su Nijemci fašistoidni a u Sarajevu bi morao reći da su Srbi Četnici, Srbi Genocidni i Srbi Agresori. Prije rata Sarajevo nije imalo ništa a onda su došli Srbi i uništili sve. Čak i Srbe u Sarajevu.

Četvrto. Sramota je veličati Sarajevsku Epopeju jer je upravo u Sarajevu Alija Babo proklamovao čuvenu deklaracijsku antiepopeju. Za BiH ću Žrtvovati Mir.

Peto, sramota je veličati Sarajevsku Epopeju ako je samo jedna laž otkrivena. Ona po kojoj su Četnici ubili momka i djevojku, Romea i Juliju, na onom mostu. A sve je tako. Laž. Od Markala do Opsade.

I sve će to, mila moja, na kraju, prekriti ruzmarin, snjegovi i laž.  

Stolica na zidu

1973.
SARAJEVSKI
NAJAMNICI,
KOŽO,
DEŽO
I BUDO
 

Sere tako, nekunoć, Kožo, ima on taj običaj da sere u dva poponoći, u četiri, u šest, pa i u osam, kad svane, kao i jaran mu Dežo.

Sere Dežo, za sarajevsku raju, Bahrudin Boki Dežulović, prodavač magle nad Miljackom, zaštitnik Hrvata u Repubici Srpskoj s pomoću svoje sarajske glavuše, kako se imentuje takva pamet, ljubitelj i ljubimac Bosne u svjetlu Piratstva i Sejdinstva, pripadnik Legije Sranaca, Gater Kolumnist, sezonski cjepač kolumni, kao i što su cjepači drva po obodima balkanskih metropola, jevtini šibicar kolumnističke robe sa izvanrednim njuhom šta najbolje ide na buvljaku podrške onima koji lažu sve oko sebe u stotinu krugova, od multietn do multifes tehnologije, sere u Oslobođenju koje se nije trunku pomaklo od načina uređivanja od strane Hrvoja Ištuka, samo je malo promijenilo format, teme, glavne junake i upišane podsuknje, sere o tome kako se malo Hrvata vratilo u Republiku Srpsku i kako je tome krivo bratstvo i međuodlikovanje Dodika i Čovića.

Mogao bih ja ovdje ta formalizujem pa kažem Koliko se Hrvata vratilo u BiH, koliko je Hrvata Republika Srpska spriječila da se vrate, Koliko se Srba vratilo u Sarajevo, koliko Bosna jebe Hrvate, jer otišli Hrvati ne priznaju Republiku Srpsku ali ako ne vide sigurnost u Bosni, neće se ni u omražemu Srpsku vratiti. Ali noćni serač Dežo Kožo to ne može shvatiti. Profitabilnost njegove saraj misije zasljepljujuća je.

U tom sraniju, međutim, u Oslobođenju, pomenuo je, u svojoj iskrivljenoj baš ćaršijskoj optici, i to da smo Gatalo, Vlajki i ja, desne i lijeve ruke Milorada Dodika, omiljeni kolumnisti hrvatskih portala. ITD.

Oduvijek sam se divio ljudima koji mogu da sjede u svojoj ćenifi i znaju sve o svemu u svijetu koji ne smrdi kao njihov, uskoćenifski.

Nas trojica narečenih imamo veze koliko i Mahatma Gandi, Simona Gotovac i ona Slamnata Voditeljica Obeenove emisije o Ligi šampiona.

A Hrvatski Portali preuzmu moje neke tekstove sa bloga, kao što preuzimaju, po slobodnoj volji, i bez dozovole Bokija Dežulovića, što im je velika greška, i tekstove drugih autora.

Gatala nisam nikad vidio, što je greška maših itinerara, a Vlajkija sam vidio dvaput.

Hrvatski Portali su toliko Čovićevi da on svako jutro u osam i naveče u dvadeset dva ima s njima videokonferenciju putem koje im izdaje naredbe. JIM. Kad neće neku moju Kolumnu, STJ, da objave ja odmah zovem Čovića a on im JSPS, sve po spisku.

E, Dežuloviću, moja budalo.

Mada i nije tolika budala kolikom bi se još mogao očitovati. Zna dobro da je kod određenih slojeva sarajskih unutrašnjih i spoljnih mamlaza na cijeni Sluganstvo Unutrašnjim Okupatorima. U te jake postrojbe regrutuje se poseban soj, poseban karakterologijum svake balkanske mrake koja igra u liku lera ili ćorkana, suprafratra ili mudimira, ovisno o dobu i glavnim junacima.

To SUO Dežulović fenomenalno opredmećuje a da pri tome nema nikakvu odgovornost. Ni za Povratak Hrvata, ni za Hrvate uopšte, ni za Bosnu, JGO, ni za provjetravanje ćenife koja mu je dodijeljena. Kao što i Budimir Prijesednik profitabilno unovčuje, opredemćuje, svoje SUO, Sluganstvo Unutrašnjim Okupatorima, pa ga d.o.o. Amb-EU štite ko međeda. Njega treba ostaviti na dužnosti P Federacije.

Stranci, Sranci i Sarajci, općenito, preferiraju Naplaćenike umjesto Napaćenike. Blefere umjesto Državljana. Mada ni Blefera nije malo, od raznih Ambova do Bokija.

Bože, spasi budale. Svijet će se spasiti sam.

1972.
PRONAĐENA
PRAVA
NOVINARKA
 

Novinarka talijanske Agencije Ansa, nekidan je sjedila u Vatikanu i slušala šta Papa truni, kako bi rekli naši novinari federalno-sarajevsko-romanijskog miljea, nekim biskupima i ostalom uvaženom vjerskom činovlju.

Papa je trunio na latinskom. Iako je Nijemac po prvoj ugradnji.

Đovana Kiri je shvatila da Papa govori da je umoran i da će se povući sa tog važnog crkvenog i prijestolskog mjesta. Odmah je otišla da konsultuje zvaničnog portparola, kod nas je to uglavnom portpatrol, patrolira ispred vrata, ali nije dobila potvrdu. Onda je nazvala urednika i rekla Znam latinski, objavite vijest.

Đovana Kiri je bakica mojih godina.

Koliko sam shvatio, u staroj dobroj istrošenoj Italiji još uvijek ima novinara. Ima novinara specijalista. Đovana, vjerovatno, visi u Vatikanu, kao dopisnik ili dio redakcije koja se bavi vladom katoličke vjere.

U nas bi za to bilo određeno neko mladunče. Idi tamo, vidi imal šta. Vi visite tamo gdje je novinarstvo a mi, koji smo pravi, visimo tamo gdje su emisije uživo i bilbordi. STJ.

Sinoć mi šalju esemes, vic povodom mog nekog ispada, jest novost, u 3PM. Naše novinarke teže da budu Hloverke. Ružnoću su postigle, još samo kvalitet. Malo je pregrubo, ne samo zato što je to analogija sa onim vicem kad je Haso htio da ga ima kao Crnac, pa boju postigao ali sa dužinom imao problema, nego i zato što kvalitet niko i ne nastoji postići.

JBG. Za to trebaju decenije. Neću da ostarim da bih postao novinar. Postaću novinar prvog dana.

 

 

 

 

TRIO PANDE
postavljena na postolje, ostaje još
finiranje, stajlnig, koloratura
i snimci za uspomenu i katalog

1970.
DJEVOJKA
OD 20%
 

Ivanić, stara ekonomska mušterija. Dobro mu ikakav honorar daju na Ekonomskom fakultetu.

Jer, ono što je ispričao kod Crnokose Karleuše, o ekonomiji, Ni pas s maslom.

Da sam juče lipsao ne bih saznao ogromnu ekonomsku istinu koju mi nisu mogli usaditi ni Adam Smit, ni Karl Marks. Svijet i Evropa sa svojom finansijskom i ekonomskom krizom, utiču na tebe u onom procentu u kome tvoj izvoz učestvuje u Bidipiju. U slučaju Republike Srpske, kaže Ivanić, to je Samo 20%. Svu propast preko petine, do cjeline, proizvela je Vlast, Režim i Dodik.

Kako ne utiče na Kinu, MMJ i izvoz.

Tako površna ekonomska aparatura, ograničena, dakle, nije dovoljna da obmane javnost a sa glavnim ciljem da se aktuelna vlast okrivi za opštu propast koja je Republiku Srpsku uništila u dužničkom ropstvu, nezaposlenosti i strmoglavu budžetskih prihoda. Jer, u Hrvatskoj je nezaposleno sam 23 radnika, a Hrvatska i Srbija su, zajedno, dužne 64 kune i 20 dinara. Dok su budžetski prihodi u Republici Srpskoj manji od prihoda ŠG Lopare Donje.

Ako je sve tako, pa ja se, onda, ni mrtav ne bih bavio politikom. Da me slučajno negdje ne izaberu i da moradnem da budem još i predsjendik vlade. Gluho bilo. Mislim, Ivanić.

Nu. Da ga i pohvalim. Kad je trebao reći šta bi on uradio, ukinuo bi poreze na dobit. To bi Dobitnici, logiciram ja, kao tržišni nobelovac, odmah iskoristili da otvore nova radna mjesta, a nova radna mjesta bi povećala potrošnju, potrošnja bi učinila da uopšte ima love u opticaju pa nam ne bi trebale strane investicije, neki Arslanov u Ugljeviku, nego bi imali svoje investicije u proizvodnju svega i svačega, što bi dovelo do viška roba na našem malom tržištu pa bi povećali izvoz. O, ne izvoz, STJ, uništiće nas kriza koja će doći preko izvoza.

Ivanić očito živi u onom vicu u kome govornik sve svoje slušaoce smatra budalama. Pa još ih, na početku, važno i gromoglasno, pita Da li je moguće, drugovi, da smo svi mi budale.

 

 

1969.
KAKO IZDURATI
AKO NISMO
KURATI
 

Izvjesni, a to znači nepoznati, Dejvid Kenin, dr, prof na Džon Hopkins univerzitetu, bivši Ciaš, dao je intervju Politici i rekao, u naslovu, da je Kosovo ilegalno oduzeto Srbiji. Zna čovek.

Nu. Dobro.

Rekao je i da da je taj austrougarski dio Balkana završena stvar a da se na bivšem otomanskom dijelu Balkana još svršava. Jer u gornjem dijelu nema Srba. A, dodajem ja, problem je, izgleda što u donjem dijelu još ima Srba.

Onda je izrekao ključnu stvar. Dugoročnost. Mada nije pomenuo tu riječ.

Amerikanci su prijatelji Muslimana i Šiptara, iz dubokih istorijskih i političkih razloga. Jest CIA al ume da usere i šefa i stanicu.

Muslimani su, uglavnom ovi iz Bosne ponosne, sve svoje fesove, nove, koje su imali, poslali u Normandiju, dan prije iskrcavanja, kao poklon američkim komandosima. A Američani su bili posmatrači na prvom Kongresu Prizrenske Lige. I konsultanti kod gradnje Demokratskih Bunkera Enver Hodže. To su ti istorijski razlozi.

Politički su, kaže Kenin, to što su Albanci najmnogobrojnija zajednica na jugu Balkana i demografski najvitalnija. Zečije jebalište. Mislim.

Dakle. Američani svoju projekciju i angažman vezuju za one kojih će u doglednom dobu biti najviše na Balkanu. Srbi i Hrvati smanjuju ophodnju oko rasplodnih organa. Taj seks sa seksualnim odgojem u Hrvatskoj. A u Srbiji caruje kilo belog sa sifon sodu, dok sve žene odoše u Grand paradu da budu pevaljke.

Nejebico, i bogu si teška.

 

1968.
SAMO SMO
PAPA I JA
PODNIJELI OSTAVKE
 

Njemu je priroda, a možda i Bog, onemogućila da obavlja svoju dužnost. Meni su to učinili Stranci Usranci. Pa sam, onomad, podnio ostavku na mjesto ministra informacija u Vladi Republike Srpske. Kao što papa nije htio da čini probleme Katoličkoj crkvi tako i ja nisam htio da činim probleme Vladi. Dobro. Papa i ja nismo baš samjerljivi. Ali obojica smo za taj čini dobiliK.

Papin gest je moralno normalan. Mada kažu da niko nije podnosio ostavku sedam, osam vijekova. Upravo zbog toga se to sada veliča i preuveličava. Čak i Angela Merkel daje izjavu o tome.

Papa je kao racionalan praktičar vjere uvidio da postoje problemi sa tim praktikovanjem. I to je normalan i odgovoran gest.

To što je teško naći čovjeka koji bi podnio ostavku na bili šta, to je drugi ljudski problem. Ljudi precjenjuju sebe pa onda precjenjuju i ono na šta su postavljeni ili na šta su dospjeli. Kad bi proveo anketu sa onima koji su osuđenici na doživotnu robiju, pitajući ih da li podnijeli ostavke na mjesto doživotnog osuđenika, iznenadili bi se.

Ne računam ostavke za prepisane doktorate, za sobaričino klečanje i za, eventualno, gledanje u golo kivče.

Ljudi podsvjesno znaju da je, uglavnom, veće ono mjesto na kojem su od njihovih sposobnosti. Oni koji imaju sposobnosti ne bore se za mjesta. Svi drugi u totalnoj su pomami tražeći alhemičarsko beskonačno trajno ljepilo koje lijepi stolicu i guzicu.

Dijelom zato ljudi i napadaju ono što neko uspješno radi, ne mogu da podnesu uspjeh, mnogo više nego dužnost koju obavlja.

A papina ostavka je dobra i iz još jednog razloga. Mnogi su preduhitreni u svojoj brutalnoj rovovskoj borbi za njegovo mjesto. Ostavka je mnogo iznenadnija od smrti.

Bez obzira na uzvišeni čin Pape Nijemca, to je danas više raritet nego moralitet. Ovo nije doba obraza i morala. Ovo je doba interesa i pozicija.

Stoga će ovaj čin ostati uglavnom nerazumljiv. Nije masovni proizvod.

1967.
MERVANA,
DŽEKO
I SRPSKA NACIJA
 

Mnogi sarajski medijum se bavi samo trima stvarma. Gdje je piškila Mervana. Kad je prducnuo Džeko. I Srbima.

Član P, koliko znam, pošto je Komšić bošnjački član, Turski Pridruženi Član, mada ga Fahro pritužuje da je Iranski Član, Bakir Sin Izetbegović, u izjavi nekom dobroćudnom beogradskom medijumu, a ne radi se o e novinama, reče da Srpska Nacija tek mora da premota film 92 – 95 i da se suoči. Političari i intelektualci ništa ne rade na tom planu, mada je, kaže, Nikolić, čini mu se, iskren ćojek.

Muslimanska Nacija, velim ja, ne mora ništa da premotava. Ona nije kriva Srbima. Ali Otac Sina Člana jeste. I njegova politička i paravojna bulumenta..

U tu svrhu Sin Bakir bi mogao da premota samo jednu izjavu svoga babe, starog deklaracijaša, robijaša i rasiste, koji je napisao da muslimani ne mogu da žive dobro i kako oće dok ne budu sami sebi na svome, čisti od ostalih, kako bi mogli primjenjivati samo islamske stvari za društvo i pojedinca.

Babo Alija je žrtvovao mir za Bosnu i Hercegovinu. To je njegov politički program. To je politički program izgona i pogroma Srba u Bosni iz Deklaracije.

Nema šta Srpska Nacija tu da premotava.

Bakir kao musliman, ili kao pojedinac, može da mrzi Srbe više nego što je to normalno. Ali, kao Član P, mora da vodi računa o čemu će da šuti. Jer, on na taj način i svim Bošnjacima, nameće takvu politiku. Dabome, oni je objeručke prihvataju, kao što su prihvatili i politiku Babe Alije. Svejedno, ja ne vidim krivicu kod Muslimanske Nacije. Kao što Sin Bakir Član vidi kod Srpske Nacije.

Pa je pokušava ukolijenčiti u trouglu Turska, Sarajevo, Srbija. Ovaj put dva Turska Člana a jedan Srpske Nacije.

1966.
ZAŠTO JE
ŽURAN NATO
 

Pošto Bosna i Hercegovina nije država, a i da jest, ne bi bila bogznašta, pošto nije čak ni vojna baza, kao Kosovo, a i da jest, nepotrebna je pošto ovo područje ne graniči sa nečim tako opasnim kao što je nekad bio Varšavski pakt, pošto nije politički stabilna i nema odane podanike, u smislu prihvatanja Svoje Države, a i da jest stabilna, ta stabilnost ne bi mogla da bude dugog vijeka, nema ni jednog vidljivog razloga što je Rasmunsen došao u BiH da se vidi sa političarima i da vidi zašto ne ide dogovor o 63 njive koje trebaju da postanu Vlasništvo Države, JJD. Joj Državu.

Nema vidljivih razloga da se insistira da to postanu Državne Lokacije. Ovakvoj vojsci ne treba Jedan Kroz Jedan, jer to i nije vojska. Veoma je teško zamisliti da će nekada biti vojska jer para za modernizaciju te vojske, dostizanje Nato standarda i za formiranje logističke strukture koja može da nastane samo u proizvođačkoj ekonomiji koje nema i koje neće nikada biti, jednostavno nema. A provaljivati takve budalaštine, kao što nedavno lupi neki dupeglavac iz Hrvatske Sa serijom Sulejman Veličanstveni dolaze turske investicije, ili Ulaskom u Nato dolazi strani kapital, nema više smisla.

Naročito je sumnjivo odvajanje 63 lokacije od cijele imovine koju je Visoki predstavnik blokirao i drži je kao instrument ucjene i sakaćenja Republike Srpske.

Sve mi se čini da je ulazak u Nato trojanski konj kao i Presuda Sejdić Finci. Žurba Natoa se može objasniti samo političkim argumentima. Vojnim ne može nikako. Osim teško dokazive teze da Nato zna da Srbija nikad neće ući u alijansu pa da se barem dočepa BiH.

A to može značiti samo suzbijanje volje dviju nacija koja nije uvažena u BiH i koje nemaju ravnopravnost sa prvom nacijom. Može značiti i sprječavanje osamostaljenja Republike Srpske koje je posve legitiman i međunarodnopravan politički cilj, izražen i prije Dejtona. Može značiti stvaranje preduslova za unitarizaciju BiH. Dugim putovanjem od bombardovanja do mudouvrtanja. U daljoj interpretaciji i duljem protoku vremena, posljedica ulaska u Nato može biti Islamska Republika u Evropi.

Nato neće nikada biti prihvaćen od Srba u BiH. Nato je direktno ratovao na strani muslimanske vojske i politike, kao i na strani hrvatske komponente protivsrpskog saveza, iako su Hrvati jednim dijelom vremena došli u sukob sa muslimanima i sarađivali sa Srbima. Da nije bilo Natoa, muslimanska vojska bi bila poražena u građanskom ratu kojeg je sama, sa političkim vođstvom, počela. U ratu se ratuje za pobjedu. Ne treba se stiditi. Nato je bombardovao Srbiju i oteo Kosovo, a pošto su Srbi rođeni izvan Srbije, što reče Siniša, jebeniji Srbi od srbijanskih, ovdje se to neće zaboraviti.

Oni u Srpskoj koji izdaleka ili otvoreno govore za Nato ili su protiv promovisane politike demilitarizacije, u službi su Natoa. Mada ne tvrdim da primaju platu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

plodan dan u ateljeu

1964.
PODREPAŠI
I DOREPAŠI
 

Samorazaranje koje zadnjih dvadeset pet godina preduzimaju žitelji Balkana, mnogo je efektnije od razaranja koje su poduzele Osmanlije, koje su donijeli fašisti i koje su načinili zemljotresi svih doba i epoha, zajedno.

Pored razaranja onoga što je stvorio komunizam, da upotrijebim sintagmnu koja nije tačna, stvorio je napaćeni radni i poletni narod svih nacija, dižući se iz pepela i krvi, gledajući u zvijezdu budućnosti i napretka, kolektivne i pojedinačne sreće i sigurnosti, a još, nakon dvadeset godina, imaju dobrog posla, oni razaraju i ono što sada niče ili što bi trebalo da nikne, izgradi se i stvori.

Andrićgrad, neka čudna gradina koja je pala tu s neba, zajedno sa idejom skupljanja svjetova na jednom mjestu i predočavanja ih ljudima koji žive ponosno u Pičci Maternoj, samo je jedan od primjera samorazaranja. Ako ljudi na zemlji neće gradinu svjetlosti i zdanje koje Okoćupriji donosi život, pretpostaviti je da hoće tunel, mrak i jazbine pod zemljom. Ako mene na Bikavcu nema, nek nema ničeg.

Prethodna vlast, vlast Esenesdea, dakle, nije bila voljna ni zainteresovana da se uključi u projekt i da ga prihvati. Nije bila sposobna da se oduševi Gradnjom Nečeg Novog. Gradnjom uopšte. Naprotiv, mumlali su okolo protiv tog projekta a podržali su ga u Skupštini Opštine jer nisu mogli protiv autoriteta Predsjednika Republike.

Sadašnja vlast, Mrkli Mrak Esdeesa, krenuo je otvoreno da ruši Andrićgrad. Esdees u Višegradu je Vila koja ruši danju. Sve loše vile ruše noću, SIJ. Kada su psi lešinari vidjeli da nema podrške niotkud, pokrenuli su lavinu upita i tužbi unazad vijekovima. Doći će do roditelja Mehmed Paše Sokolovića. Ko zna iz vremena koje carevine će se osporavati pravo na zemlju, gradnju i napredak.

Eto šta urade budale.

Da li je moguće da je Cicko na Sokocu shvatio a ovi dolje ne mogu.

Termoelektrana Ugljevik. Cijeli Ugljevik se pretvorio u stručnjake za podzemne zalihe uglja. Svi su postali Geološki Ekspertski Institut. Ima uglja za tri, četiri, za šest, sedam, za osam do deset, za desetak godina. Ta ugljena groznica je takva da se čini da u Ugljeviku niko ne jede, ne jebe i ne spava, samo istražuje ugalj.

Štagod se događa, može da se tumači i ovako i onako. Ali cilj je jedan. Zaustaviti gradnju Ugljevika III.

U Ugljeviku još od rata na ovamo djeluju zavrbovani interesni lobiji i pojedinci. Vrlo je moguće da se radi i o otvorenim parama i zatvorenim džepovima. Da Republika Srpska ima tajnu službu, umjesto ona zajednička Oba Muda, znali bi.

Ovako, sve se upakuje u sindikat. I protestuj. Nakon ovoga neće majka roditi budalu koja će u Srpsku donijeti ni milion za investiranje. Samo će nam otvarati tržne centre.

Dobro, samorazaranje, autodestrukcija, evidentirano je kroz istoriju. I kroz šifarnik doktora za pamet.

Ali nije evidentirana djelatnost Podrepaša, Dorepaša i Sadrepaša. Političkih snaga, stranaka, većinom partija, koje sjede sa strane i javno podržavaju razaranje svega postojećeg koristeći Višegrade i Ugljevike za svoje političke koristi, rušenje Režima i uspon na vlast. PDP, stranka bez obraza i političkog profila, ni poluprofila, ima hrabrosti da podrži Sindikat TE Ugljevik i tako sprječava investiciju od stotina miiona maraka, iako niko nije zaboravio da je banke predavala po jedan euro. Trebali su ostati na vlasti. Termoelektrana bi otišla za dva.

Da se mudonje barem stave na čelo kolone, na barikade, za govornice, pa da im se i povjeruje.

Ovaj sadizam i naslađivanje nad tuđim zabludama i manipulacijama, podjarivanje vatre razaranja, rušenje svega da bi meni na izborima bilo dobro, nezabilježen je politički sumrak.

PDP, DP i SDS, one preostale neću da pominjem, njih je Priroda samo obilježila, uskoro bi trebali da objave javni pozvi, na zajedničkoj presici, u kome očekuju da se pojavi Bagerist iz Majdanpeka i da za njih obavi posao.

 

Srebro kao ukras zlata,
ulje na kartonu, 20 x 30,
2002.

1962.
SOCREALIZAM
OKO SRĐANA
ALEKSIĆA
 

Nepojamno je sa koliko se energije ime nedužnog pokojnog mladića iz Trebinja koristi kao stijeg jednog vještačkog sistema vrijednosti, kao luč za nove ljude jedne nepostojeće države, kao biljeg negativnog kolektiviteta, kao pseudopromocija sredina i grupa, pojedinaca čak. Sve. Samo ne u svrhu obilježavanja jedne lične žrtve u donkihotovskoj borbi koja je unaprijed bila izgubljena.

Čitam. I Beograd će dobiti ulicu Srđana Aleksića. Pokoj mu duši ali, mislim da se sve pretvara u svojevrsni kič.

Ja, pak, ne veličam njegov čin. Meni je žao života Srđana Aleksića. Kao i svakog drugog izgubljenog nedužnog života u tom bunilu rata.

Ne veličam, jer mislim da se time ništa nije moglo učiniti.

Ali se još više protivim korištenju Srđanove žrtve po klasičnim socrealističkim i propagandnim obrascima, koji su, u suštini, svi antisrpski.

Prvo. Srđan je ustao da brani muslimana Alena od razjarene, vjerovatno i pijane, naoružane srpske vojne družine. Sugeriše se da je, ipak, i čudo, među Srbima bilo onih koji su Normalni toliko da ne žele istrebljenje muslimana. Ali ih je bilo tako malo da se nisu mogli pojaviti na površini, jer bi im glavu skinuli odmah. Već je objavljeno da je Srđan samo poznavao Alena. Dakle ne radi se o nekoj odbrani prijatelja muslimana. Srđan je reagovao instinktivno i uobičajeno za jedan sloj ljudi koji imaju hrabrosti i načina da potisnu racionalizaciju o posljedicama.

Suštinski, Srđan je dijete jednog drugog morala, socijalističkog. Ne sugeriše to samo jedna ista fotografija, koja se stalno objavljuje, sa petokrakom na kapi. Taj moral je kolektivistički, moral stvarnog i vještačkog bratstva i jedinstva, moral onih koji su preko cijelog Beograda jurili jermenske atentatore na turskog ambasadora. To nije samo srpski moral. Naročito nije moral za zaštitu muslimana. Tog morala već tada, kad je pretučen Srđan, nije bilo. To su bili samo trzaji koji potvrđuju pravilo. Tog morala nema danas. Nigdje. Danas se niko ne bi zuastavio kad nekog tuku, samo bi ubrzao korak. Čak i u najčistijem nacionalnom Sarajevu. Za svoga, dakle.

Drugo. Srđana su pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske. To je klasična muslimanska antisrpska propaganda. Tih dana, i mjeseci, nikakve vojske, nigdje, ni na kojoj strani, nije bilo. To je bio bulumregimentarijum sastavljen od svake božije mrake i sa značkama na uniformi i na kapama iz cijele istorije međunacionalnog klanja na Balkanu uopšte. Samo nije bilo bjelogardejaca. A ta muslimanska propaganda, koja se ubi dokazujući da nikad nije bilo Republike Srpske, da je uvijek bila Republika BiH, i da je treba, kao idealnu, vratiti na scenu i na grbaču, sada  govori o VRS, tada, u toj godini početka međubratskog demokratskog višestranačkog klanja. Dabome. Poenta je na genocidnosti Vojske Republike Srpske kao instrumenta Srpskog Naroda.

Treće. Spomeničarenje i uličarenje Srđanu Aleksiću svojevrsno je obilježavanje svakog živog Srbina i dodjeljivanje mu krivice zato što svako od njih nije našao svog Alena i branio ga. Po mogućnosti i poginuo za njega.

Četvrto. Čim se počne sa socrealističkim maskenbalima, to društvo je zakoračilo svoj prvi korak ka tragediji. Mlada publika, koja će, moguće, pročitati ovo, nije čula za Boru i Ramiza. Kosovske drugare koji su zajedno išli u partizane ili tako nešto. Boro i Ramiz su bili supraidealizovani komunistički pa socijalistički par. Jebo Tita i Jovanku. Imali su i svoju dvoranu u Prištini. Pa šta je bilo.

Srđana Aleksića treba ostaviti da počiva u miru.

Neće on izliječiti ničije kolektivne i pojedinačne boljke koje se dijagnosticiraju kao žal za Državom bez Srba. Kao Svi Srbi u jednoj krivici.