1968.
SAMO SMO
PAPA I JA
PODNIJELI OSTAVKE
 

Njemu je priroda, a možda i Bog, onemogućila da obavlja svoju dužnost. Meni su to učinili Stranci Usranci. Pa sam, onomad, podnio ostavku na mjesto ministra informacija u Vladi Republike Srpske. Kao što papa nije htio da čini probleme Katoličkoj crkvi tako i ja nisam htio da činim probleme Vladi. Dobro. Papa i ja nismo baš samjerljivi. Ali obojica smo za taj čini dobiliK.

Papin gest je moralno normalan. Mada kažu da niko nije podnosio ostavku sedam, osam vijekova. Upravo zbog toga se to sada veliča i preuveličava. Čak i Angela Merkel daje izjavu o tome.

Papa je kao racionalan praktičar vjere uvidio da postoje problemi sa tim praktikovanjem. I to je normalan i odgovoran gest.

To što je teško naći čovjeka koji bi podnio ostavku na bili šta, to je drugi ljudski problem. Ljudi precjenjuju sebe pa onda precjenjuju i ono na šta su postavljeni ili na šta su dospjeli. Kad bi proveo anketu sa onima koji su osuđenici na doživotnu robiju, pitajući ih da li podnijeli ostavke na mjesto doživotnog osuđenika, iznenadili bi se.

Ne računam ostavke za prepisane doktorate, za sobaričino klečanje i za, eventualno, gledanje u golo kivče.

Ljudi podsvjesno znaju da je, uglavnom, veće ono mjesto na kojem su od njihovih sposobnosti. Oni koji imaju sposobnosti ne bore se za mjesta. Svi drugi u totalnoj su pomami tražeći alhemičarsko beskonačno trajno ljepilo koje lijepi stolicu i guzicu.

Dijelom zato ljudi i napadaju ono što neko uspješno radi, ne mogu da podnesu uspjeh, mnogo više nego dužnost koju obavlja.

A papina ostavka je dobra i iz još jednog razloga. Mnogi su preduhitreni u svojoj brutalnoj rovovskoj borbi za njegovo mjesto. Ostavka je mnogo iznenadnija od smrti.

Bez obzira na uzvišeni čin Pape Nijemca, to je danas više raritet nego moralitet. Ovo nije doba obraza i morala. Ovo je doba interesa i pozicija.

Stoga će ovaj čin ostati uglavnom nerazumljiv. Nije masovni proizvod.