PARLAMENTARNA
DIKTATURA
Tokom svake ustavne poplave bošnjački politički akteri potežu prijedlog po kome bi se Članstvo Predsjedništva BiH biralo u Parlamentu. Sada je već došlo do članstva jer su predložena četiri člana a stalno očekujem da neka bošnjačka budala predloži da se biraju tri člana, za jedan narod i dva podnaroda, sedam ostalih, za svakog po jedan i još jedan neodređeni. Za slučaj da se neko nastani u BiH a nema svog predstavnika u političkom životu.
Doista je ozbiljno pitanje zašto Sarajevski Politički Krug insistira na indirektnom, parlamentarnom izboru članova Predsjednišva ili Jednog predsjednika i dva do dvanaest potpredsjednika.
Zašto, kad im taj izborni džambasluk, prepredenjački trgovluk konjima, dobro ide. Dva Bakira, nigd Hrvata nema.
Glavni razlog je Većinski Izborni Inženjering i Procent Poturčavanja.
SPK računa na većinsku mogućnost biranja tri vlastita člana Predsjedništva BiH, od kojih dva mogu biti rođena u hrvatskom ili srpskom zavičaju, ali je poželjno da budu rođeni što je moguće bliže Saraj Polju. Prošle godine im je to umalo uspjelo pošto su naredili Bošnjacima u Republici Srpskoj da glasaju za Mladena Džanum Ivanića.
Sa tom tehnologijom računaju još uspješnije u Parlamentarnoj skupštini. U Domu naroda je ona i demonstrirana a ako Esdepe nastavi sa proizvodnjom svojih Srba i Hrvata, Bošnjaci će moliti Zlatagana da ih, barem, uzme u ostale.
Glavni razlog je da se Srbima i Hrvatima dalje destruira političko biće. Hrvati su već dovedeni u položaj da se jedino na izborima evidentira da postoje a kod Srba bi se Republici Srpskoj onemogućilo da direktno participaciju u kolektivnom šefu Naseobine. Tako bi se Srbima Član predsjedništva birao u Sarajevu. I tako bi Srbi izgubili konstitutivnost. Jer samo Republika Srpska znači konstitutivnost. Ustav BiH, Ustavni sud, u tom segmentu, možete okačiti mačku o rep. Ili o Kalabićevu Mušku Sisu.
Jasno je da bi parlamentarnim manipulacijama SPK, odnosno Bošnjaci, uvijek bili u prednosti. Njihovo neosporno dostignuće je Parlamentarna Eliminacija Drugih Nacija. Još iz Sarajevske Skupštinske Noći. Bez Srba.
Druga prednost koju bi imao SPK, i Bošnjaci, jesu Ostali. Tako su imali Ejupa Ganića, Bogića i ostale ostale.
A cijeli projekt je u vezi sa uvođenjem Građanovštine na poliitčku scenu čime bi se defintivno potopile druge dvije Nacije, u stvari jedine dvije nacije u BiH. Pošto se vjere ne ubrajaju u nacije.
Hrvati se moraju izboriti za vlastiti izbor Hrvatskog Člana Predsjedništva, najbolje u zagrađenoj i izdvojenoj, precizno definisanoj izbornoj jedinici. Član Predsjedništva im, koliko, toliko, nadomješta Treći entitet. Republika Srpska, dok ima tri Srbina, treba neposredno birati Svog Predsjednika Republike i Člana Predsjedništva Naseobine. Time čuva Svoj Unos u Dejtonsku BiH.
Republika Srpska ne smije gubiti svoja državna obilježja jer Bosna i Hercegovina, nema unutrašnju budućnost. Greška je bila Reforma odbrane, greška totalna prodaja banaka, greška jedan račun za indirektne poreze... Prostora više nema.

DRŽAVNI DINO

MEĐU FAŠISTIMA
Da Beograd nije pička kao što jeste, što se nimalo ne uklapa u Patriotsku Istinu Saraj Polja, o kojoj su još bogumili klesali, o tome da je to Centar Genocida, Nukleus Agresije, Destabilizator Regije i još uvijek Teritorijalni Aspirator, nikada se onaj službeni Bosanski Pjevuljak ne bi pojavio na tamošnjoj sceni.
Meni u Beograd ne bi ušao niko iz tog Saraj Polja, uključujući i Pjevuljke. A šta tražite kod Agresora, u gradu gdje Otac Nacije Dobrica još uvijek postrojava kordone za Veliku Srbiju. Ne bi ušao ni Bakir, ni Tihić, ni Gulu, ni Zulu, ni Dvaputoglu.
Kao jevtini Propagandni Srbin, mogao bih sada da kažem kako Beograd i Srbi, gošćenjem Dine Merlina, pokazuju svoju panslavensku, mondijalističku, modernističku, dušu i toleranciju. Ma, nema veze. Beograd, taj koji je na koncertima, nema pojma o onome šta se događalo Ovdje i šta se događa. Oni ne znaju sačuvati ni Kosovo, na koje su Srbi došli prije onih Ćulapdžija, njih je Legija terorisao kao male mace, Sloba im zavrtao uši a Mira vadila Kvrgana na njih kadgod je htjela.
Taj Beograd je samo velegrad kojem treba zabava. I dvadeset hiljada ljudi ne znači neku brojku. Toliko će sutra onaj iz Napredikala da skupi na trgu. Bez pesmu i svirku.
Saraj Polje, pak, ima obraza kao junac neubalegane guzice. Već nedjeljama pjevaju svi mediji o tome kako je interes za Dinu ogroman, kako će to biti serija koncerata, kako je organizacija na visokom nivou, kako četiri fašista prijete bombardovanjem beograda, kako beograd troši milion evra na obezbjeđenje... bez imalo srama zbog toga što, kao i u prosjeku za ovo doba godine, mrzilački, pišu i govore za taj Četograd.
Pjevački i mladalački beograd nema zlih ili drugih namjera. Politički beograd, očito, ima. Regionalna Tolerancija. Samonud EU. Mi Se Izvinjajemo. Mlogo Se Izvinjajemo. Beograd je kriv za Zonu A i Zonu B, za Zločine na Blajburgu, za Šamaranje Slovenačkih Belih, za Zločine Tuđmanovih Kosovaca, za Vukovar, za Lipik, za Sarajevo, za Batka, za Rušenje Ferhadije, za dvije, tri Srebrenice...
Beogradu dobro dođe ta Mondijalistička ponuda. A Saraj Polju služi za dalju dogradnju Državnog Dine i ravnopravljenja sa beogradom.
No, suštinski problem ostaje. Kako da Propaganda Saraj Polja objasni svojoj javnosti toliku oduševljenost Fašista svojim Žrtvama. Ili žrtve nisu žrtve, ili fašisti nisu fašisti.
A za pjevače. Nema zime. Svi će oni, kad, tad, dospjeti u Grand Šou, Pink Šou, Saša Šou, Brena Bre Šou. Osim onog kojeg će istranžirati Arduana.

BOSNIĆ BOSNIĆEVIĆ
Jebeš čojeka, govorio pradjed Toman, ako ne znaš šta mu je ime a šta prezime.
A ni sam Bogić Bogićević ne zna šta hoće niti šta da kaže.
BB je redovna ukrasna jelka za Veliki Praznik Dana Državnosti Vaše Države. Kadgod zatreba Državi, potegnu Bogićabogićevića.
A sam Bogić je Politička Pička, izvorni proizvod dobrotvorne organizacije Tito & Ceka. Iz te garniture je i Azem Vlasi, Brane Miljuš i slično. No, dobro, ne mogu svijet premrežiti samo mudonje. Čovječanstvo bi izmurlo. Ne od nedostatka razmnožavanje nego od tuge za nekim, znate vi dobro kojim, zadovoljstvima.
BB je, kad je gorilo, glasao protiv ustavnih nadležnostui institucija Države SFRJ u čijem je Pčelarskom Društvu sjedio u ime Branka i Hamdije. Da je glasao Za nikada se Serija Masovnih Krvoprolića ne bi dogodila na području te SFRJ. Možda bi to bila i Vojna Hunta, Vojna Ditkatura, Državni Udar... ali ne bi izginulo toliko ljudi i ne bi došlo do uništavanja imovine koja je sticana i građena decenijama. I ne bi bilo etničkog čišćenja, kako mu u Saraju tepaju. I najgora Jnahunta bi morala ostaviti prostor da se dogovori miran razlaz po čeho-slovačkom sistemu. Ovako, bogićevština je proizvela Slobodana u Miloševića, trgovca Kninskim i ko zna kojim još Srbima, Tuđmana u Heroja, trgovca Vukovarem i još ko zna sve čim, Aliju u Oca Nacije i miniranog mezarja, Radovana u Karadžića Haškog ...
Zato je Pičić Pičićević.
Dabome, on je svijetli lik Sarajske propagande. Propadagande. Te oni nama, Narodu BiH, nikad nisu dali da sami odlučujemo o svojoj sudbini. Te u Berlinu, te u Versaju, te u Moskvi, te u Dejtonu. Bolje vam je što nisu dali. Da daju, niko ne bi ostao sa Sarajevom. Predlažem da se uvede Dan Versaja, Dan Berlina... pored Dana Državnosti, na dan 25. novembra. Tog dana je, kaže sarajpropaganda, spriječeno da se BiH pripoji Srbiji. A da se BiH ne pripoji Srbiji najprije su mnogi muslimani išli u ustaše i u handžarregimente. I nisu htjeli u partizane.
To vještačko Bosnarenje, taj vještački Teferič Državluk, popeo mi se, popeo mi se, ma, na takve nivoe da počinje da iritira i one koji su prema Naseobini ravnodušni. Davnobih i Bogićević svjetionici i orijentiri, međaši i ugaonici BiH.
Žalosna zemlja žalosnih protuva.

OSMA OFANZIVA
SARAJEVSKE
MULTIETNIČNOSTI
Svetozar Pudarić, Podbudimir Federacije BiH, Srpski Saraj Sin, jedan iz skupine srpskih funkcionera Esdepea, kojih ima nešto više nego srpskih glasača istog, kupi poene prinošenjem ljiljana na Kazane, jedno od brojnih srpskih stradališta u Patriotskom, Granatiranom, Opsadnutom, Slobodarskom Saraju.
Ta jevtina propagandna akcija Esdepea, dio je Naleta Multitničnosti koju je preduzela Esdepeova vlast kako bi potkrijepila svoju građanovštinu, svetu srpsko-hrvatsko-muslimansku trojnost i samooplodnu multinacionalnost. U tom sklopu su i hapšenja vezana za Logor Silos i ostala Srpska Ratna Izletišta. Dok nene, kone i patriotdžije ostaju zapanjeni. Tu su i privođenja i pretresanja drugih osvjedočenih patriota. Tu je i kahvenisanje Ejupa Ganića u tužilaštvu na temu Dobrokoljačka.
Očekujem dan kada će Lagumdžija negirati da je njegova Partija bošnjačka pošto su na čelu Federacije Srbin Živko i Srbin Svetozar. Jer, Živko i nije neko hrvatsko ime.
Pudarić je svoju multietničnost partijske provenijencije demonstrirao i u velikom intervjuu banjalučkom Pressu. Tu opisuje kako je na Kazane nosio Ljiljane što bih ja, i da sam mrtav u tim Kazanima, smatrao uvredom. Priča o tome kako se Erbih branila pod ljiljanima, pa su ih neki uprljali, pa ih sada ne mogu koristiti kao obilježje Vaše Države, pa ih je nosio na kazane jer su simbol ponovnog rađanja i nevine smrti. Kakve monstrozne mrtvozornike ima Esdepe.
Erbih se branila kao Država ali je u Saraju, tada, u njenom Glavnom Gradu, bilo stanje prelaza iz nevlasti u haos pa kriminalci nisu bili pod punom kontrolom i bilo je pojava da je neko namjerno, na zločine, okretao glavu i nije htio da zna. A u Dobrokoljačkoj se radilo o legitimnom vojnom cilju. Sud će to dokazati. Zadivljujuće kako to Esdepeovac zna. Analogija sa Koferom. Neko u Kazane, nešto u Kofere.
Stradanje Srba u Sarajevu ne može se dočarati samo Kazanima i Dobrovoljačkom. Dobrovoljačka je izraz čistog divljaštva muslimanske patriotske vlasti nad Jna. Kazani su samo mali uzorak torture, terorora i ubijanja kojeg su godinama trpjeli Srbi u Sarajevu. Muslimanski ulični i podzemni patrioti pod okriljem Esdea, ne imavši hrabrosti krenuti u proboj tog strašnog Četničkog Obruča, iživljavali su se nad nemoćnim srpskim civilima Sarajeva.
Postdejtonski Sarajevski Divjak, Svetozar, ne može izbrisati tu činjenicu. Jedino mu na ruku ide srpsko svojstvo da od svojih stradanje ne žrtveniše svaki božji dan kako to čine sarajevski mediji čineći da svakodnevni život Bošnjaka pretvaraju u morbidno ižrtvljavanje nad njima i latentnu repeticiju srpskih zločina.
A kad sve utihne, kad prođe dnevna potreba, sleći će se i Osma ofanziva Esdepeove multietničnosti. Niti će biti spomenika na Kazanima, niti ljiljana, niti će ko biti osuđen za Silose niti za Dobrovoljačku...

BOHSANSKI JEHZIK
Iako Bakir Izetbegović i Sulejman Tihić sve više govore Lagumdžijinim jezikom, i taj jezik se širi i na garaže Nekih Ambasada, tiho forsiranje Bosanskog Jezika se nastavlja i u institucionalnom, službenom smislu, i u javnom segmentu, i u internetskom saobraćaju, i u profesorskoj i akademskoj zajednici. Postoji Institut za jezik Sarajevo, postoje rječnici Bosanskog Jezika.
Tako jezik postiže ono što Bošnjaci nikako ne uspijevaju. Postaje Jezik Bosne, kako mnogi pokušavaju da imenuju Bosnu i Hercegovinu. Ako to uspiju, onda će samo iz unutrašnjeg džepa izvući Bosanski Jezik i Bosance. A Hercegovina će postati neki geografski pojam, neživ, kao Ljuta Krajina, na primjer.
U tom promovisanju Bosanskog Jezika koriste se sva moguća propagandna sredstva sienen i amanpurovskog tipa. Citira se Aleksandar Belić ili Isidora Sekulić, kako se dive tom Svebeharaisvecvjeta jeziku. Citira se i neimenovana buhdala iz lista Bošnjak, štampanog 1891. godine, koja kaže Mi se ponosimo time da je upravo naš jezik iz naše otadžbine uzet za osnovu književnog jezika naših komšija Srba i Hrvata.
Kao što se Arapin ili Turčin ne postaje miropoturčavanjem, tako se ni jezik ne stvara ako mu dodaš Naše H.
Sve što ovdje ispovijeda islamsku vjeru, govori srpskim jezikom. Tako je bilo i prije dolaska islama na konju i na sablji.
Stručna javnost Republike Srpske, akademijska, profesorska, književnička, šuti dok Bohsanska Kahravana Prohlazi. Ne može biti odšućeno to što neko proizvodi vještački jezik i rasplašćuje ga diljem BiH, mijenjajući tako i njenu nacionalnu, i jezičku, i geografsku stvarnost. Pravo da svako svoj jezik nazove kako hoće, završava se na njegovim bogazima. Niko nema pravo da svoju jezičku prljavštinu i taložinu iz prošlosti, mislim na turcizme, nameće drugima. Naročito ne Srbima i Republici Srpskoj.
Pomenuta javnost Republike Srpske mora odmah da pokrene projekt Srpski Jezik u Bosni i Hercegovini. Nije dovoljno estradno razmašćivanje o tome Kako se kaže i kako je pravilno. Nastavnici i profesori Srpskog jezika su, ovako, ostavljeni bez orijentira. Mi se ne možemo osloniti na Matice, Tamo Daleko. Njih ne znanima Naš Srpski Jezik. Oni imaju svojih briga.
Nepokretanjem tog projekta, mi Srpski jezik prepuštamo drugima da ga razvlače i svojataju, koristeći ga u borbi za Bosnu, zemlju jednog glasa, jednog naroda, jedne vjere i jednog jezika.
Oni na Univerzitetu u Banjaluci, najodgovorniji su da se formira Institut za jezik, a ima još instituta koje treba formirati, zajedno sa Univerzitetom u Istočnom Sarajevu, i da se okupe stručnjaci koji mogu sačiniti jedno takvo djelo. I cijeli projekt održavati u životu jer je to trajna i nikad nezavršena djelatnost.
Umjesto da u njedrima gaje razne đeriće. Dok oni u vladi imenuje direktorice Narodne i univerzitetske biblioteke u mrežastim čarapama, dok Srpsko prosvjetno i kulturno društvo Prosvjeta nema ni za poštansku marku, dok je Narodno pozorište Republike Srpske devastirano kao Srbi na Kosovu i trebaće jedno sto Novakovića da ga reanimiraju, dok neke manifestacije crtanog filma troše stotine hiljada maraka, dok se organizuje tradicionalni Jednominikadviše Filmski Festival, dok mediji troše milione nezavisnih donacija...

NE SKRNAVITE MI GODIŠNJICU
DANA DRŽAVNOSTI
I NASEOBINSTVA
Po nalogu Tužilaštva BiH, bez Barašina, uhapšen je određen broj lica koje se sumnjiči da su počinili ratne zločine protiv civilnog stanovništva.
Ovaj put Civilno stanovništvo su jedinke srpske i hrvatske nacionalnosti. Civili su podišli pod zločine u Silosu u Tarčinu, u Osmoljetki 9. maj u Pazariću i u magacinu kasarne Krupa, koliko razumijem sve u Autonomnoj Patriotskoj Oblasti Hadžića.
Izvršeni su i pretresi raznih lokacija.
Prvo. Petnaest godina je Tužilaštu trebalo za nalog. Ili su se osumnjičeni skrivali kao Radovan Karadžić.
Drugo. Efikasnost pretresa, nakon tih petnaest godina, na visini je istraživanja tragova lanjskog snijega i služi samo da navodnoj aktivnosti Tužilaštva, u jeku i praskozorje Strukturalnog dijaloga, da izvjesni obol ozbiljnosti.
Treće. Najvažnije. Nemojte mi sada, kada Vaša Zemlja BiH slavi taj dan državnosti, taj DAVNOBiH, šta li, kaljati Svijetlu Patriotsku Istoriju, nekakvim zločinima nad civilnim stanovništvom povlaka Srbima i Hrvatima.
A ni obrazloženje ne umijete napisati.
Osumnjičene se tereti za ratne zločine nad osobama srpske i hrvatske nacionalnosti koje su bile u protupravnom zatočenju na navedenim lokacijama i izložene nečovječnom postupanju, mučenju, namjernom nanošenju snažnog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje, nanošenju velikih patnji i povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja, oduzimanju prava na pravično suđenje i prisiljavanje na prinudni rad.
Pa, šta će im pravično suđenje ako su protupravno zatvoreni.
I još jedno važno pitanje. Imate li, u Vašoj Zemlji, neku Biljanu Plavšić. Nisu valjda osumnjičeni pod dejstvom Nare i Tonika, jedne večeri kraj pionirske logorske vatre, odlučili da pozatvaraju, protupravno, nešto civila, slučajno, mrske i krvatske nacionalnosti. Ko je bio tada iznad, u nekom važnom Organu.
Strukturalni ste u 3LPM.

KO JE AUTOR
GRČKOG SCENARIJA
ZA REPUBLIKU SRPSKU
Nastranu to što je sinoć ATV Kad lišće pada, ponižavala Predsjednika Republike puštanjem poluminutne, vjerovatno Srnine, audi izjave da bi nakon toga desetak minuta prostora dala Mladenu Ivaniću, glasovnom i izbornom marginalcu kojeg je u životu održao Zlatagan Lagzumdžija izabravši ga u Dom naroda, mada ovaj spada u Dom Nenaroda, i što jadnom Rakulju, ta Ateve, grkljan vadi, Kad će penzioneri na ulice, Kad će nejač u proteste, po ovoj smrzlici, nebili ih desetkovalo, udarna politička detonacija bilo je Ivanićevo pominjanje Grčkog scenarija koji čeka Republiku Srpsku.
Negdje je ta sintagma skovana i podmetnuta prvo Presingu pod kojom je najavljivan što je prije emisije stornirano. Sada je taj isti scenario oživio Mladen Ivanić, za prsa bolji ekonomist od Svetlane Cenić i Alekse Milojevića. A teškom mukom se izborio u njihovu skupinu.
Mladen Ivanić je, uz Dragana Čavića, jedan od rodonačelnika reda Potopnici i Nudiguzi. Pošto je za ponudu ostalo malo, nakon izbornog kraha, Potopništvo je jedina ideološka i politička matrica sa koje djeluju.
Izgubili smo Fabriku Duvana, Glas Srpske, Mljekaru, Fabriku alatnih mašina Jelšingrad, a sada ćemo, veli Ivanić, izgleda i Kosmos.
Za neupućene ekonomiste, sve su to kompanije koje su ostvarivale ekstraprofit tako da je, onomad, Srbija, kad je kupila Telekom, za one pare, za koje bi se od Ivanića moglo kupiti pola miliona banaka, i kad je vidjela kako je promašila, nudila Republici Srpskoj da joj vrati Telekom Srpske a da uzme samo Kosmos i Mljekaru.
Najjača ekonomska teza Mldena Ivanića, kakva teza, takva i televizija, jeste ona: Ma, mogu oni pričati što oće (Vlada, kobiva), sljedeće godine stižu anuiteti na otplatu, 300 miliona maraka.
I to je podloga Grčkom scenariju za Republiku Srpsku.
Istraživao sam izbore, trećinu svog života time se bavim. Još nigdje nisam našao slučaj da ih je neko dobio proklamujući sutrašnji potop. Zna to i Ivanić. Ali bi trebao da objasni ko mu je servirao Grčki scenario.
Barem kad se vrati iz Engleske gdje je otišao na neki Think tank, grupnu terapiju. Ili na dodatne upute.

MIRKAT PAŠA PEJANOVIĆ
Poturčavanje je na sadašnjim međunarodno priznatim prostorijama između Srbije i Hrvatske toliko bila raširena pojava i toliko utemeljena u izvitoperenu ljudsku svijest da je poprimila univerzalnija značenja i može se smatrati da, kad se kaže Poturčavanje, da se govori o pojavi koja znači i posrbljavanje i pohrvaćenje. Takođe, Poturčavanje može da označava i nasilno primanje vjere ili ga, koje su izvodili pripadnici konzorcijuma Handžarlije & Sabljadžije, kao i dobrovoljno prihvatanje istog ili e.
Može se razumijeti Poturčavanje kao način da jedinki, insanu, bude bolje bez škode za nekog drugog. Jednako i kao način da kolektivitetu bude bolje bez škode za pojedince.
Ali se teško može razumjeti Poturčavanje da bi Turcima bilo bolje.
Upravo to su izveli neki nesretnici koji su ostali u službi Sarajske borbe za Bosnu Jedne Bosne. A da to niko od njih nije tražio. Pri tome mislim na one koji imaju javnu težinu. Ne govorim o običnim ljudima koji su bili u rovovima takozvane Armije BiH, pa i HVO i VRS a ne pripadaju tom pripadništvu. Ti ljudi su imali svoj interes, radili to u skladu sa svojim pogledima i nisu od toga pravili javnu estradu i nametali to kao obrazac ponašanja drugima. Nakon rata su se opet vratili u svoju ponosnu inokosnost, ne tražeći ni zlatne krstove ni zlatne dukate ni zlatne ljiljane, za svoje rovovanje. Svakom takvom borcu, na svim stranama, dao bih najzlatniji orden ljudskosti i hrabrosti, nevezan ni za koga, čak ni za geografiju, vezan samo za njih.
Ali, oni koji su svjesno pošli u Poturčavanje sa namjerom da sebi pribave javnu, državnu ili materijalnu korist, treba da ponesu i javnu proskribu kao ljudi koji pokušavaju da Vrijeme Okrenu Naizvrat.
Posljedica takvih inokosnih poteza nije samo uperena protiv vlastite Nacije, jebo Naciju koju će da devastiraju Pejanovići, Markešići i Komšići, nego je uperena protiv vrijednosnog toka jednog vremena, protiv činjenica koje treba da se uklešu u istoriju. Oni te činjenice pokušavaju da speru još dok su svježe uklesane.
Fra Neki Markešić iz Udruge Bosfor, STJ, veli u prigodnoj izjavi za medije i dimije, kako su Hrvati u BiH nastali nakon Ahdname. Ahdnama je sačuvala katolike a onda su katolici postali Hrvati. Taj Markešić je dao repliku Ahdname Fra Mirkešiću, Mirkat Paši Pejanoviću i tepao joj Magna Karta, Magna Karta Libertatum. Velika Povelja Slobode. SJJS. Slobodno.
Nisam evidentirao šta je umilozvučio i razdragano vrtirepio Mirko Pejanović. Bilo bi, u skladu sa velikom Voljom Za Poturčavanje, da jednako i odbije takvo poniženje kojim se prekraja istorija i preimenuje jedna od najvećih klanica milenijuma, najezda radi ukrvljenja vjere. Licemjerno ahdnamovanje, tada, samo je bio taktički potez ulizivanja, tako svojestven otomanskoj stabilnosti, kojim bi se malo počeškala mudanca Vatikana. Dajemo vam slobodu. Fišek jedan, fildžan.
Danas je to podsmijavanje, ponovno poturčavanje. I čin Pejanovićevog priznanja nepostojeće Zlatne Sobode i Otomanske Darodajnosti, u krvi, zulumu i imperijalnom šićaru.

MOJE SAUČEŠĆE
POVODOM DEJTONSKOG
SPORAZUMA
Dabome da ne želim ni da popujem ni da hodžujem o tome kako bi i u Saraju trebali da slave Dan Dejtona kao dan u kojem je spašena BiH.
Dabome, da razumijem kad iz Saraja lansiraju tezu o Srbima kao agresorima, genocidašima i fašistima. Ono, Saraj, tako veliča sebe jer je opstalo pod takvom u istoriji neviđenoj nemani pošasti i opštim potopom.
Ne razumijem kad oni intelektauloidi iz Kružnog toka 99 tvrde da je Dejtonski sporazum samo jedna od faza u razvoju, genezi, usponu, BiH.
Niti kad izvjesni Ćazim Sadiković, profesor, unitarist, hegemonist, etnotamničar, tiho cvili kako Dejtondžije nisu bile naklonjene Bihi. I žali za Demokratskim Ustavom, JMM, Republike BiH, koji je, kaže, neobjašnjivo sklonjen a na njegovo mjesto došla Republika Srpska.
Nakon 16 godina, realnost bi trebala biti prisutnija.
Dejtonski sporazum je, na velikom i tužnom času anatomije, pacijenta, tu tada mnogoljubljenu BiH, današnju Naseobinu, nakon obimne, skoro četverogodišnje, obdukcije, na brzinu zašio i preparirao, da izgleda kao živa. Republika Srpska je primorana da uđe u sastav BiH i da potpiše Dejtonski sporazum i njegove Anekse. Hrvati su prevareni da uđu u Muslimansko-hrvatsku Federaciju.
Ta Takozvana Republika BiH, nije nestala u Dejtonu. Jer, nikada nije ni postojala. BiH Branka i Hamdije, i BiH u kratkom vremenu nakon prvih višenacionalnih demokratoidnih izbora, nestala je u čuvenoj Sarajevskoj Skupštinskoj Noći Bez Srba. Nakon toga Nije Bilo Ništa.
Sarajevska, muslimanska, alijaizirana, deklaracijska politička koncepcija unitarne i centralizovane političke nacionalne tamnice, izgubila je rat za BiH. Za BiH, zbog koje je Alija Izetbegović žrtvovao mir.
Taj gubitak rata ne može nadomjestiti bjesnilo optuživanja Srba za genocid, agresiju i fašizam i bjesomučno negiranje Republike Srpske kao genocidne nagrade Srbima koji su samo pokušali, i uspjeli, da opstanu na svojoj zemlji.
Uz moje iskreno saučešće, na vašem mjestu, mjestu vas sadikovića i sličnih, bio bih realniji u svojim pogledima. I mnogo bolji sa Republikom Srpskom. Jer je i ona mnogo bolja. Slavi dan kada je mrtvac skrpljen. Ona je, Republika Srpska, bila i prije toga dana. Što se za RBiH i BiH, ne bi moglo reći.

OKUPIRAJTE POVRŠINU KRIZE
Okupatori Vol Strita i drugih teritorija, velika je vojska bez zemlje i armada bez oružja i gaća. To je, u stvari, žalosni indikator potpunog neshvatanja kuda ide ekonomski svijet i priručnog lutkarskog pozorišta kojeg su članovi i okupatori koje policija rastjetuje i lišava ih strašnog oružja, malih kamperskih šatora vrijednih 15 dolara.
U to neznanje i nesnalaženje uključuju se i veliki umovi Harvarda. Džefri Saks, legendarni jahač rodea za krotitelje hiperinflacije, sada uprosječeno zaboravljen, podržao je okupatore i priključio im se. Džozef Štiglic odavno kritikuje Sistem Jedan odsto.
Ali, Sistem Jedan Odsto je samo površina. Kao što je kampovanje po svjetskim tačkama okupacije takođe površina.
Jedan Odsto je tek jedna od pojava, na jednom dijelu Ekonomske kugle i jedna od posljedica. Proces se treba gledati cjelokupno. Sjeća li se iko trenutka kad je propao Leman Braders. A tada se mislilo da je to ključni trenutak i da se došlo do dna.
Finansijaši i Saksari, ne, dakle, samo Jedan Odsto Bogataša, doveli su, svojom nekonotrolisanom igrom, do podjele svijeta po novim mjerilima. Svijet nije podijeljen Berlinskim zidom, paktovima, štitnim zonama ili pustinjama i žitnicama. Svijet je sada podijeljeniji nego što je to bio u doba kolonija i istrebljenja Indijanaca i domorodaca Južne Amerike.
Finansijaši i Saksari su, sada, u trci za tim novim svijetom. Neko će u toj trci plaćati glavom, neko novcem a najviše njih plaćat če teritorijama. Višedecenijskom nepažnjom i njihovim oskudnim znanjem o tome kuda ide svijet, jer su svo vrijeme i svu pamet trošili na tokove ne novca već virtuelnih finansija, došlo se do podjela Eekonomske Zemljine Kore i do formiranja Novih Ekonomskih Kontinenata. Neki od tih kontinenata, Rusija, Kina, Brazil, prevarili su analitičare u toma da će se to sve raspasti pod pritiskom Ljudskih prava i ostalih Demokratskih Kurčevina i sami pasti u pregršt i krilo Finasijaša i Saksara.
Pojava se sada prikazuje potpuno drukčijom. Rusija gradi gasni krvotok oko Evrope, perforiše jednom oteti joj teritorijalni prsten oko sebe i bezobrazno je nezadužena, u odnosu na Evropu i Zapad. Kina je Prva Ekonomska Sila. Samo još nije objavljena rang lista. Brazil je takođe u usponu mada običan posmatrač odavde nema ni jedan posto podataka o tome. Šta je zajedničko za ova tri nova kontinenta. Teritorije. Velike Neosvojive Teritorije.
Dabome, ostalo je još neosvojenih teritorija i to se sada ubrzano obavlja. Afričko proljeće je jedna od najvećih nezauzetih teritorija. Sirija se još drži.
Evropske okrajine su uglavnom zaposjednute. Soroš, jedan od Usranih Finansijaša koji se proseruckario svojim Otvorenim društvom, došao je na Kosovo i uložio u rude. Tu je i bivši Rio Tinto, sa novim imenom, tu su i drugi bušotinarci. Samo Rudnici Trepča imaju, po procjenama, 425.000 tona olova, 415.000 tona cinka, 185.000 tona nikla, 800 tona srebra. Zato su hiljade vojnika Nato najprije upale u Trepču i radnike istjerale na ulice. Ni toga se više niko ne sjeća. Sad je u modi Sjever Kosova. Kosmetski lignit je procijenjen na 300 mlrd dolara. Baš to hoće da eksploatišu Soroševe Otvorene Ralje. Soroš je tako postao Autonomna pokrajina Srbije.
Ova kriza, dakle, nije suštinska pojava. To što će u njoj stradati po koja zemlja, nešto naroda, nekakvi diktatori i šačica banaka, to nema veze ni sa čim.
Finansijaši i Saksari shvataju da su u finansijskom ratu izgubili teritorije i sada ih se na sve načine nastoje domoći. Već odavno se u toj bici vode i ratovi. I vodiće ih se još više. Stalno je otvoren konkurs za Gavrila Prinicipa, ili na regionalnom ili na svjetskom planu.
Nije uputno dirati Kinu i Rusiju, Brazil i Australija su još Tamo Daleko, pa se Evropa čini najranjivijom. Pošto se smatra da će Proljetni Dio Afrike šaptom pasti. Nije moguće očekivati bojevu municiju u Evropi, odnosno ratove. Ali, zar Grčka nije u totalnom ratu i zar nije kapitulirala. Sada je u toku sanacija bojišta.
Evropa je pod dvostrukim ili trostrujkim udarom. Finasijaši i Saksari, i Amerika, Obama stalno alarmira svijet o kolapsu Eurozone, Rusija, a i Kina, čekaju pogodne trenutke da uskoče, priskoče, zauzmu pozicije. Možda je plan o Zdravom Jezgru Evrope, sačinjen i za takve prilike ili pod tim pritiskom.
Za to vijeme policija po Americi rastjeruje Okupatore koji su, od nekadašnje Djece Cvijeća, postali Djeca Bez Gaća.

DVIJE NOVE PRILIKE
ZA SRPSKI
SAMOKANIBALIZAM
e-govnine, stanoviti internetski prosral koji zalazi u Saraju a izvire među najnižim nacionalnim talogom estradnog plaćeništva, potkazivaštva i samonametnutog hajvanluka na način pametovanja – proseravanja o Srbima i Srbiji, u Beogradu, izvjesnog Zlukovića, slobodarskog prvotuženika, inače umjetnika u pronalaženju svojih neprijatelja, kao što pokušava da svojim neprijateljem promoviše i Kusturicu a Kusturicu boli Crvendrva Čakija Kustura za Zlukovićem, imao je ovih dana dvoejakulatnu priliku za istovremeni egzorcizam i ekstazu. Godišnjica Vukovara i godišnjica SANU.
Jedna od onih srbijanskih paražena, izvjesna Zajović, i još poneko, organizovali su performans povodom pada Vukovara. Oni su, inače, strašna umjetnička grupa koja je specijalizovana za organizovanje performansa. Njihovi poznati dosezi su Peformans povodom pada Knina, Performans za Srbe Bilogore, Performans povodom pada Titove Korenice, Performans povodom pada GGD, Glamoč, Grahovo, Drvar. I drugi performansi. Ovaj put su u tami velegrada, samom srcu Srpske Tme performansirali zbog Vukovara. Vukovar je, inače, jedna uobičajena ratna stradalnička kota, kakvih na prostoru nastalom nasilnim raspadom Jugoslavije SFR, ima mnogo.
Performanijaci su, pak, izabrali jedan od najupečatljivijih punktova propagande Hrvatske u kojoj nije važno 400.000 Srba i njihovo pročišćenje sa tisućvjekovne horvateške zemlje, nego Razaranje Vukovara. Izabrali, da bi ga natovarili Beogradu na vrat. I Srbima. Kao što Srbima tovare i JNA. Jugoslovensku narodnu armiju. Performans je imao zadatak da podsjeti na Vukovar kao sramnu prošlost Beograda.
Multišizofrena svijest primitivca sa margina, toliko opsjednutog ulogom važnog učesnika u matici događaja na velikoj sceni, izrodila je ovakve perfomonstrume koji uživaju u stvaranju truleži vlastitog tkiva, u sladostrasnom samojedu svojih udova i zglobova, svoje svijesti i kolektivnog bića. Stvorila je posebnu vrstu među nacionalnim destruktivcima – samokanibale. Ljude koji jedu sami sebe.
Takva sorta slijepaca je zadužena da javnosti servira vlastitu mrčninu zjenice u kojoj je Srbija, i Srbi, izvršila agresiju na SFRJ, pa se ona, SFRJ, u tuđoj, bez kapi srpske, krvi raspala. A ne da su se Slovenija, Hrvatska i usrana BiH, uz pomoć raznih Danke Dojčland Solomahera, na silu otcijepile od zemlje, mimo njenog ustava i demokratskih procedura. Otcjepljenje Kosova je Ustavna Bokvica spram onog što su uradile te tri zemljice.
U tom svjetlu su e-govnine obilježile i neku godišnjicu Srpske akadmije nauka i umjetnosti, serući obilato o Memorandumu, o Isakoviću, o Dobrici, koji nije potpisao ali je postao Otac nacije. O tome kako je Memorandum bio Generalštab Srpske Agresije na SFRJ a SANU Istureno Komandno Mjesto.
Taj Memorandum, kao i SANU, takođe su estrad-punkotvi hrvatske i muslimanske propagande protiv Srba a u korist njihove agresivnosti, genocidnosti, etnočistilaštva, fašizacije i istrebljivaštva. Tokom cijele svoje istorije taj Memorandum, među Srbima ima domete Kurca U Ladnoj Vodi. Niti koga zanima, niti ko zna za njega, osim što su, mjestimično, pjane grupe pisaca i pričaca, samoželjnih zvanja književnika, po upišanim kafanama, trabunjali o tome i o srpstvu, videći od konobaričinih sisa vime.
Ali je ta 170. godišnjica tog Srpskog Zla, dobra prilika da se Beogradu, Srbiji i Srbima još jednom zaokrene gužva napravljena od muda im.
Pišač, Piše: Bojan Tončić, starog srpskog prezimena, prejaglao je sto citata, činjenica i nečinjenica u tekst o tome kako je SANU, i njena zgrada, Inkubator Zla. Akademici su Banda koja je formulisala Poziv u ratni pohod. I to je najintelektualniji domet tog teksta i tih teza o nebulozama i o rekla-kazala. Utrpano je tu sve, od Miloševića, koji ispod suknje Mire Marković, glavu dajem, nije ni znao da postoji neka SANU, do Latinke Perović, koja je čula kako je Isaković, njoj, rekao da nema veze što će poginuti 80.000 ljudi. Uglavom, rat nije došao iznenada. Njega je dugo, dugo, čitavih 170 godina, pripremala Srpska akademija nauka i umjetnosti.
Taj Tončić, Zluković, e-govnine... u službi su antisrpske histerije kao i poturčeni Komšićari, kom šićar, kome šićare, koji podižu tužbe protiv Dobrice zbog agresije na BiH ili zbog opsade Sarajeva, čega li. A niti je bilo Agresije na Bihu, niti jer bilo Opsade Sarajeva. Kao ni Markala, ni Tuzlanske kapije, ni Genocida u Srebrenici.
Zato što svega toga nije bilo, zato danas ima e-govnina, kandišica, zajovkuša, zlukovića, srbljanica... sve redom Miloševićevog proizvoda do proizvoda. Da nije on, Sloba Sloboda, JIO, stupio na beogradsku scenu, ovaj, i drugi, ovdje nepomenuti, šljam, nikada ne bi ispunoglavčio i promovisao se u javnosno i društveno važno posuđe truleži i izmetništva.
Analizitajte malo Slobu, Voju i Vuka. Ostavite se Srpskih Zločina Tamo Daleko. Vi ne znate o tome ništa. Vi mislite da je Beodrkanje jednako Srbovanju u rasejanju. JVR. U Dupe.

FINANSIJAŠI I SAKSARI

VLADAJU KRIZOM
Iako je juče, prekjuče, Antonio Borges podnio ostavku na mjesto glavnog čovjeka MMF za Regiju Evropa a naslijedio ga Reza Moghadam, zao znak Finacijaškog Kvarteta koji zavladava Evropom, odavno lebdi kao moćna tamna mrlja u mraku. Moćna ali nevidljiva. Kvadrat se ne završava sa tim imenima. Jer je Borges iz istih jasala, nekad je radio u Saksu. Dio kvarteta su još Mario Monti, novi talijanski premijer, Mario Dragi, novi predsjednik ECB, Evropske Centralne Banke i Lukas Papadimos, novi premijer Grčke.
Kvadrat se ne završava tim imenima jer je, naprimjer, u novoj italijanskoj vladi i superministar Korado Pasera, dosasdašnji čelnik najveće talijanske banke Inteza San Paolo.
Stvar postaje monstruoznija kada se zna da je Papadimos bio guverner grčke Nacionalne banke i sarađivao sa Goldman Saksom, jednim od finansijskih istrebljivača, u vrijeme preobražajsa Drahme u Euro. A Mario Dragi je do prije dvije godine bio zamjenik predsjednika Goldman Saks Internešnela. Moghadam je bio izvršni direktor podružnice Goldman S I u Londonu.
Ako svemu pridodamo nekoliko puta ponovljeno Obamino vatrogasno upozorenje da je situacija sa krizom u Eurozoni opasna po svjetske razmjere i da se mora hitno rješavati, kao i potpuno nejasan način odlaska Smiješnog Kikireza Apenina i Prirodno Nasljedničkog Premijera Grčke, kombinovan sa isto tako iznenadnim iskakanjem na površinu oba nova premijera, došla niotkud, nemoguće je odbaciti da cijelim procesom vlada ne nevidljiva nego vidljiva Finansijaška Mreža.
Došlo se u situaciju da Grčku i Italiju, i Eurozonu spašavaju isti oni koji su bili dio uništavajućeg mehanizma.
Ako se kriza bude odvijala tako da Eurozona propadne, moraću da aktiviram tezu da je kriza nekih zemalja Eurozone izazvana izvana, iz Grupacije Goldman Saks, što uključuje i druge banke kurvanjsko-bratskih imena, Brader, Meril... , da je neko u Americi znao za to pa je Država hitno pokrila gubitke čime je financijski cunami definitivno odbijem od obale i krenuo ka Evropi.
Da li se može dogoditi da Merkel Stil Frau spase Eurozonu po cijenu da Rusi i Kinezi priteknu u pomoć i tako steknu stvarne ili raboške posjede nad Evropom, nije još izvjesno. Kao što je još neizvjesnije odgonetanje da li je i to Tamo planirano ili je tek nusproizvod.
Sumnjiva je, međutim, sudbina Grčkog Referenduma. Samo kao demokratskog instituta. Jer, Referendum je besmislen pošto se narod nije pitao ni prilikom zaduživanja. Ko je naredio da se odustane od referenduma i da potpuno odustane Papandreu. Kao što je jednako nejasno kako su tako lako potonula dva premijera i isplivala dva druga, u premijersko-političkoj ravni, potpuno nepoznata.
Saksari vladaju dobrim dijelom Evrope. Ili su, bolje rečeno, opkolili još uvijek zdravo jezgro EU i Eurozone. Da li je zato Stari Francuski Otac govorio o Evropi sa nekoliko brzina i u nekoliko prstenova. Da li oni znaju ono što šira javnost ne zna. Da je upravo Banka Goldman Saks prikrila lošu finansijsku teku Grčke, pred njen ulazak u EU. I tako podmetnula Grkavičkije Jaje Evropi Jedne Evrope.
Vidjećemo kako će se stvari dalje odvijati. Ali je jasno da je na sceni poraz zapadne, makar ona bila i prijetvorna, pozorišna, vještačka, demokratije. Da su na sceni Saksari, u posljednjih šest decenija neosporno najveća sila, sakrivena iza Hladnog Rata i vještački forsirane borbe između Neoliberalizma i Komunizma.
Ali i kad sve to vidimo, nećemo vidjeti ni manji dio. Nego najmanji. Nikada se bilanse neće iščistiti i nikada neće izaći na vidjelo putevi kojim su u Mrkloj Nejavnosti, hodili Finansijaši i Saksari.
Ostaje nejasno i kako je došlo do tolikog zaduživanja Italije i Grčke. Uprkos parlamentima, izborima, demokratiji, zakonu o dostupnosti informacija, nezavisnom novinarstvu... Kurcu Palcu.
Kada bi neko to objelodanio, umjesto da nam Vikiliks potura izlizala, a nikad neće, otkrio bi se dobar dio mehanizama koji uništavaju Eurozonu.

VAŽNA OBAVIJEST
Umjetničke slike autora R. Vasića (možete pogledati u postu Galerija Vasić, od nekidan, i u humanističkoj kritici i opisima slika na internet prodrtalu e-novine) ponuđene su na prodaju. Radi se o uljima na kartonu formata 50 x 70 cm i minijaturama 9 x 13 cm. Cijene: 3.000 eura za velike formate a 1.000 eura za minijature, plus PDV. Autor od svake prodane slike, kao sadaku, mondijalističko-ćenifski posjetioci znaju o čemu se radi, 50% prihoda poklanja kao pomoć opstanku e-dnovina, ludovićeve antifašističke utvare.
Napomena: nemojte da vas obeshrabre komentari na tom prodrtalu jer ta publika koja pominje hajvane, ujedinjene boje izmeta i druge bliskoistočne intelektualuke, to je njihova stvarna publika, u Saraju, i šire, uz sokak i niz sokak, u kojeg oni šalju i jednomjesečnog visokog predstavnika, mada oni, ludovići, žive u uvjerenju da je to sve listom mondijalist, europejac, panmeridijanac i potomak višenacionalnih mama i mnogoetničkih tata. Jas ću im, e-govninama, pomenuti samo jednu mamu. Mamicu.

CIRKUS ZLAJE I NJEGOVE RAJE
Zlatagan Lagumdžija je, bogami, politička nastranost.
Izgleda da čeka da sve propadne pa da se on pojavi u Belom Odelu.
E. Sad je došlo vrijeme da ispričam davno obećanu priču Sve u govnima, a ja se pojavljujem u Belom odelu.
Došao jednog dana nesretnik pred veliki cirkus i traži direktora. Priča je iz Socrealizma. Nema direktora, ima vlasnik. Onda, vlasnik. Šta želite. Imam genijalnu ideju za cirkusku tačku. Ma, dajte, gospodine, kaže Vlasnik, možda je to bila i sama Moira Orfei, cirkusi postoje stotinama godina, sve je već izmišljeno osim da dživdžani plešu argentinski tango. Ako imate ideju za kraj predstave, tu, možda, ima prostora, onda se javite. Dobro Druže Vlasnik.
Sutradan, Drug opet pred cirkus. Vlasnik reko da dođem. Vlasnik vrati oči s potiljka. Kakav imaš kraj, mama mia. Osluškuj dobro. Završena predstava, aplauz se ori. Gase se velika svjetla, samo prigušena žmire. Spiker, bolje spikerica, najavljuje završni defile učesnika. Izlaze male životinje, srednje životinje, velike životinje povlaka slonovi, izlaze akrobatkinje, akrobati, žongleri, dreseri, patuljci, izlazite ti kao vlasnik, muzika se pojačava za tuš, svjetla se pale a portir povlači uže. Sa vrha šatora pljusne veliki kazan govana, takorekuć fekalija. I tuš. U govnima male životinje, srednje životinje, velike životinje povlaka slonovi, u govnima akrobatkinje, akrobati, žongleri, dreseri, patuljci, orkestar, u govnima publika, u govnima ti kao vlasnik. Svjetla se okreću na ulaz u arenu. Još jedan tuš. I ja se pojavljujem u Belom Odelu.
Ortopedu je trebalo tri dana da Vlasniku vrati vilicu, toliko je bio zinuo tokom izlaganja. Povlaka, elaboracije.
Tako i Zlatagan od nas pravi cirkus. A ima tačku za kraj. Čeka da neko od međunarodne zajednice zine ko peš i donese ovdje Privremene Mjere Državnog Udara. I tako formira Lagumdžiriju na teritoriji Naše Svijetle Majske, ne Majske, to je iz doba moje mladosti, Svijetle Multipraktik Jašar Naseobine.
Zlatagan Lagumdžija, stranačko-djevojačko, Hadžić Mašić Magazinović povlaka Pudarić, već neko vrijeme lansira pomirljivu tezu Pa, imamo Savjet ministara koji funkcioniše u tehničkom mandatu, šta mu fali.
To je pouzdan znak da igra na kartu odlaganja.
Namjera mu je da iscrpljuje Republiku Srpsku, a u tom sklopu i da politički, na sarajskoj internacionalnoj sceni, okrivljuje Srpski Blok SNSDSDS, da politički defloriše dva hadezea i da ih, da ne bi kod birača ispali mlitavci, tjera na radikalne i agresivne poteze, čekajući, opet, da Vlasnik Cirkusa zine.
Za to vrijeme on uzima vlast u Federaciji, pare i moć, čisti sve što nije jednopostotna multietničnost, ubija Tihića i njegovu SBA, Stranku Bakirove Akcije, pošto je Tihić postao samo Tihi Pratilac Zlataganov. A drži na kratkoj priuzi Esbebe, da im da malo vlasti, kasnije, ako im pjena pođe na usta a SBA potpuno PUČ. Prdne u čabar.
Majku mu jebem, ljudi zatrpali Černobil, ljudi riješili Fukušimu, ali Zračenje I Smrad Centralnog Komiteta Saveza Komunista Sarajevo, i dalje živi.

KINA VEĆ KOD OKOLNIH MALIH
IZAZIVA KOMPLEKS
TVORA U KOKOŠINJCU
Zanimljivo je kako Juriko Koike, nekadašnja japanska ministrica odbrane objašnjava, u tekstu u sklopu Project syndicate, Neregulisan rast Kine i razne posljedice po okolne zemlje te kako govori o Strateškoj Agresivnosti Kine koja utiče da se Azijske demokratije, JMM, okreću poboljšanju odnosa sa SAD.
Juriko je očito ostatak Svjetskog Berlinskog Zida. Ona o Sjevernoj Koreji govori na stari, antisovjetski način, kroz posprdnu sintagmu Treće generacije Kim Ilova. Sjeverna Koreja i Kim Il Sindrom bitan je samo u totalitarnom pokoravanju svijeta na način Varšavskog Pakta ili na način Er Fors Demokratije.
Danas, i u ovom vijeku, na tom području, radi se o Kini koja je već postala Svjetionik i Sila. I o tome da će se male zemlje morati tome povinovati ili izabrati neki rizičniji put izolacionizma. Neće Kina ratovati po Aziji da bi ostvarila svoje interesne trgovačke i finansijske sfere. Neće, jer jednostavno za to nema potrebe.
Uskoro će, govorim o ovom vijeku, svijet voljeti petokraku više nego što je iko zamišljao. Uskoro će, govorim o ovom vijeku, svi u Kinu dolaziti ekonomski i tehnološki ponizno. Kina svijet drži poniznim jer moraš doći da bi prodao. I da bi proizveo. Svijet se divi Eplu ali i on mora doći u Kinu da bi za 134 eura proizveo svoj Ajfon for.
U tom kontekstu govoriti o Sjevernoj Koreji, deplasirano je.
Danas je najveća svjetska kontejnerska luka Šangajska. Sa prometom iznad 29 miliona kontejnera klase 20 stopa. Pa slijedi Singapur, skoro još toliko. Pa slijedi Hong Kong. Pa slijedi Šen-zen. Šta to govori. Kina. Među prvih deset kontejnerskih luka svijeta šest je Kina. Samo jedna evropska. Amerika je na kraju dvadeset najvećih svjetskih luka.
To što je Burma obustavila gradnju brane vrijedne 3.6 mlrd dolara, koju je gradila Kina, to je sporedan problem.
Juriko Koike je ostatak prošlovjekovnog Transam Intervencionizma jer poziva direktno Obamu da pokrene prve korake ka stvaranju okvira unutar kojeg se može pristupiti problemu kojeg je proizveo rast Kine.
Ne radi se o tome da Obama postavlja okvir. Radi se o tome da je okvir već postavljen.
To što Azija shvata da je problem i u Novoj Filozofiji Kine, Kine kao Središnjeg Kraljevstva, to neće poremetiti red poremećaja. U toj filozofiji sve male okoline su kineski vazali. Barem je to tako bilo u prijašnjosti. Ali u kakvom je odnosu Japan prema SAD. Južna Koreja.
Svijet se više ne uređuje na način Dvadesetog Vijeka. Ako neko želi biti nezavisan od Tvora u Kokošinjcu, mora sam proizvoditi Ajfon for. Ali za sto eura.

PLITKA JE KATARINA
ZA SRBINA
Izvjesna misica Hrvatske, Katarina Banić se izlupala u nekoj emisiji Mačkov Rep Karpet. O kršćanstvu. O zabrani djeci da budu pederi. O abortusu. I o tome da se nikad ne bi udala za Srbina.
Od tolikih nacija, ona našla Srbe.
Nakon toga se digla izvjesna medijska prašina. Mada nije jasno zašto. Jer, Katarina ima samo 21 godinu i sigurno nije učestvovala u etničkom demokratizovanju i etničkom europeiziranju Hrvatske.

Ako je intelektualno plitka, valjda je duboka gdje treba.
Ona je samo nova generacija jednonacionalnih čipova koji su izrađeni u sterilnijim uslovim nego što ih radi Intel. Situacija koju su proizveli bratočistački ratovi na području bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, stvari je potpuno iskristalisala. Katarina vjerovatno nije vidjela više od dva autobusa Srba, u životu, ali zna, samim odgojem, o obrazovanju nema vijesti, šta je zabranjeno. Kao što se djeci zabrani da budu pederi, tako im se, i ženskoj i muškoj, zabranjuje da razmišljaju o udaju za Srbina.
Katarina je, dabome, svejugoslovenska pojava. Još će mnogo vijekova proterći dok se ne pojavi kakav duo Boro i Ramiz. Uz napomenu da je i taj bio izmišljen i naduvan.
Zato ne treba okrivljivati Lijepu Katarinu. Ne bih se ni ja udao za Eskima.
Osim, toga, Katarina, odnosno, njena titula i nije nešto. Hrvatska je puna misica. Kerum. Kosor. Šeks... niko od njih se ne bi udao za Srbina. Ni Glavaš. A ni pokojni Račan.
To više nije moda u Hrvatskoj. Isfur. Katarina treba naći neku novu furku.

ČABARLI ZMAJEVI
Prdnuli u čabar. Onaj Agresor Štark isključi im Lulića. Priznade im gol iz ofsajda, ne svira im penal a protiv Portugala ga svirnu. Pljunuti.
Popasli šesticu.
Moj Pradjed Toman bi rekao Nemerete bit prezerentacija kad dolazite iz nike zemlje.
Rezultat nije realan. Ponižavajući je.
Da je Reprezentacija Bosne, i sve oko nje, „stručnjaci“, sufleri, javnosnici, novinari i sam Sušić... imala više realnosti, odmah pošto su dobili Portugal, u Lisabonu bi puno bolje prošli.
Ovako, budale su odmah izašle sa tezom da neko forsira Portugal, da su u pitanju pare, da je sve protiv Bosne, a ne samo Četnici. Pa su, onda, odredili da se igra u onom zukvištu u Zenici. Što je trebalo da isprovocira Ronaldince i da im natrpa mrežu. Pa su, onda, prognozirali i kurčili se kao da su prošli samo još slika nije stigla.
Trebalo je od početka biti uljudan i realan. Danas bi, možda, bilo 2 : 1. I ostao bi utisak da se mogu nositi sa evropskim timovma iz gornje klase. Ovako, ostao je utisak da je to trećerazredna selekcija Lišnje, Maoče i Izbrđa, pojačana Dijamantom. I ubila je u pojam sve ove fudbalere. Sljedeći put kad izađu na teren u igri za Vašu Reprezentaciju biće ih, prvo, sramota, drugo, nedostajaće im samopouzdanja, treće, moraće da traže ponovo i sebe i kolektiv. ITD. To ubija i fudbal i igru. Oni nisu tim koji igra srijeda, nedjelja pa se brzo i lako oporave.
Žao mi je onih navijača koji su pod tom kampanjom nerealnosti otišli na kraj Evrope, u Vukojebigal, da glođu mudanca od muke.
Ova ekipa Vaše Reprezentacije jednosatvno nema domete koje ima portugalska. Nema moć da odigra igru po narudžbi ili na neki određen rezultat. Nema mentalnog kapaciteta da stekne samouvjerenost i da bezobrazno primijeni sva svoja znanja i mogućnosti, koja su i tad znatno niža od protivničkih. Nema mogućnosti da odigra klasični bunker čekajući neku kontru. Ima tu nekih igrača koji igraju u Evropi, ali ne u takvim ligama niti su takvog kapaciteta kao pet, šest igrača Portugala. Vaša Reprezentacija nema kreativno pogonsko jezgro. A i Vaši Novinari još operišu sintagmom Kreator Igre Na Sredini terena. Odavno je prevaziđena Sredina Terena i jedan Kreator Igre.
Da se sve to uzelo u obzir, realnost, tako neuobičajena u Saraju i Bosni, izvan Republike Srpske i Hercegovine, ne bi dozvolila da mnogima u slučaju Na Pobjedu, balega miriše na ljubičice.
Drago mi je. Mada ne volim Ronalda.

SMLATINICA
Pored stranaca sranaca, novinrstvo na prostorima srpsko-hrvatskog jezika, uništio je i Denis Latin. Svaka smlata je pomislila da je dovoljno odagnati strah od kamere, dovesti goste u studio, što veći to bolji, i na osnovu svog urođenog egzibicionizma te potrebe za javnim samozadovoljavanjem, napraviti emisiju kao Latinica. Ili još bolju, jakako. JMM. Čitava plejada novinara Ahtevea, npr, pokušavala je da bude Denis Latin by ATV.
Denis Latin, koji ni sam nije uspio u tom projektu jer su ga sjebali kordoni moćnika u koje se ubraja i jedan ženski vodič magaraca, jer i nije za nešto drugo, izvjesna Hloverka Novak, načinio je forumsku, provokativnu, društveno kritičku, argumentovanu emisiju, koju su, onda, počeli kopirati i tako uništavati i sebe i ideju.
Kao, onomad, u prošlom beogradskom veku, kada je Dragoslav Šekularac prvi put na Zvezdinom stadionu izveo zadnju kutljaču sa loptom, prebacio je preko sebe i protivnika i otišao naprijed dok je ovaj zjačio Di ga je lopta, dete mu jebem. Za dvanaest sati Celi Beograd, i okolina, počeo je da vježba Šekijevu fintu. Niko više nije igrao fudbal. Tad je i krenula propast srbijanskog fudbala.
Sinoć je Biljana Knežević na Erteeresu dobila na lotu četiri lidera u studiju i jednog na mobilnom. Dabome, nije napravila ništa.
Prvo, Pogrešna tema. O toj vlasti je već sve rečeno. Ostalo je samo da se zajebavamo. A ona Kad će, Kako će, Šta imate reći, Imati li novi prijedlog. Pa joj je Dodik morao objašnjavati da se ne radi o foteljama i prijedlozima nego o Konceptima. Mada je to već sto puta objašnjeno.
Drugo. Nema novinara koji može da iznese emisiju sa bilo kojim liderom, samo ako to ovaj hoće, odnosno, neće. A kamoli sa četiri.
Treće. Biljana, kao i većina televizijskih novinara, mnogo priča. Ruke su mi se ukočile na tastaturi ali moram reći da je Lagumdžija u pravu kad je sinoć pitao Na koja od tih pitanja želite da Vam odgovorim.
Četvrto. Pogrešno je da je voditeljicama više stalo do formiranja vlasti od političara.
Peto. Ne nužno zadnje. Šta će na ovo reći narod. To je pitanje koje novinar nikada ne smije postaviti. Narod je svoje rekao na izborima. Narod je glasao za to što si ti dovela u studio. Ne petljaj narod. Može narod pomisliti da želiš da mu budeš vođa. Medijsko je da informiše a ne da misli šta narod misli.
Novinarstvo i mediji Ovdje su na prelomnoj koti. Moraće da nađu svoje mjesto u društvenom aktivizmu novog doba koje uključuje mnogo komplikovanih igrača o kojima oni ne znaju ništa, jer su neobrazovani srednjoškolci, večernjoškolci, privatnofakultetni akademgrađani, zabarikadirani u svoje medijske bunkere male gledanosti i niskog tiraža.
Mogu da im pripomognem. Informativa, optimizam i aktivistička kritika. To može da bude kičma dobrih medija. Sitnica jedna.

OTOMANSKA STABILNOST
NAD TRINAESTOGODIŠNJOM
DJEVOJČICOM
Sarajski mediji bi, u nekoj pauzici između idolopjeva Zmaju od Zmajeva, Džeki, i teniserki Mervani i lešinarskog bavljenja Dodikom i Eresom, JIE, mogli nešto da napišu o nekim turskim civilizacijskim dostignućima.
O hapšenjima novinara i književnika. A radi se o stotinama. Da Kurde preskočimo. Slobodu zbora i govora da preskočimo. Političke slobode da preskočimo.
O jednom divljačkom slučaju u Merdinu, naseobini na jugoistoku zemlje, gdje su 32 monstruma, vojnici, učitelji, lokalni upravljači, trgovci, bankari, seoske lole bezbjednosti, silovali, u duljem vremenu, djevojčicu koju su praktično držali u konstantnom zarobljeničkom seksualnom ropstvu.
Ali. Nije to ništa. Bože mi oprosti. Neki osumnjičeni su oslobođeni a 26 njih je dobilo minimalne kazne, od jedne do četiri godine. Djevojčica je to sa uživanjem, naprosto je jaukala i bacala se po podu dok neko nije skočio na nju. Sud je obrazložio ovako: N. Č. je voljno imala skoro sve odnose. I: Mentalno je bila sposobna da odbije zlostavljanje. A minimalna kazna zatvora, po zakonima Turske je deset godina.
Čak je i Brko Gul rekao: Duboko sam uznemiren.
Radi se o Divljem Istoku, o području Između Civilizacija. Tamo gdje se janje kraj puta kolje, dere i peče a uvaženi gosti sjede pod ceradom, u hladu, STJ, i zajedno sa muvama zunzarama jedu Specijalitete.
Radi se o području iz kojeg je došlo nabijanje na kolac, sabljarenje, silovanje, poturčavanje, diljem cijele Otomanske imperije. Milorad Ekmečić, u svojoj knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja, bilježi ratnu reportažu Dursun-bega, hroničara turskih mrtvohoda po Srbiji i Bosni, u kojoj opisuje seksulani užitak turskih vojnika, takozvani Iki keyif, to je taj ćeif, gdje odnosnik spolno uopšti žensku a njegov kolega mu ga uopšti otpozadi. Ćeif, STJ. I to je došlo iz tih krajeva.
Kao i postavka o tome da se svijet dijeli na Dar al Islam, područje koje je islamska vjera već osvojila, i Dar al Harb, područje gdje vladaju nevjernici.
Kao i sürgün, nasilno protjerivanje kao stalna politička praksa u najezdama islamske vjere.
Kao i postavka da u islamskoj vjeri nema nacija, nego se pripadnici samo regionalno nazivaju. Npr. Mentašali, od anadolske pokrajine Mentese Burtgiz, Busnaq, od Bosne. Islam je sve vjernike svoje smatrao pripadnicima jednog naroda. Ali kako su se naseljavali, potčinjavali druge i stupali u brakove sa prevjerenim ženama, dobijali su nazive Kulugli, Turci druge zone, Hanafyy, melezi od prvobitnog jezgra...
Tako i Zlajoglu smatra da je ovo sve u Federaciji jedna vjera, samo se malo po regionima razlikuju. Pa su na sceni, npr, Crolugli, Srbugli, Ostalugli... A svi su pripadnici Esdepe vjere. Ćeif.
Otomanska najezda je ovdje na Brdusinama, turski nazvanim Balkan, zaustavila napredak, i tehnički i svaki drugi, koji je dolazio od tadašnje kakve-takve Evrope.
Misli li neko da bi se danas desilo nešto drugačije.
Ili da konsultujemo trinaestogodišnju nesretnicu. O tom civilizacijskom napretku.

ALTERNATIVNA MEDIJICINA
Kad svi odu sa Ahtevea, alternativne televizije za turske serije i demokratski proces opadanja lišća, televizije za štrajkove, pobune i ulične proteste, televizije utajivačice poreza, ostaće, jamčim životom, nepokolebljiva Milijana Kos. Poznata po tome što je vlasnica Jedinog Ženskog Šinjela u istoriji mode. Tako se oblači. Ostaće, jer, kao prototip, svemiriozno uživa u seansi liječenja internacionalno-bosanskog kompleksa kod određene priprovincijalne populacije, evidentiranog kao Kompleks Biti Nezavisni Medij.
To je moja srednjoročna prognoza, obzirom na već registrovani anticiklon koji odnosi uposlenike Ahteve.
Ali, postoji i Ciklon. Ciklon s parama. Mreža. Mareko. Lova. Pranje marketinških para. Namještanje gledanosti. Ubijedete da si supergledan.
Dabome da volim da srbujem, do određene granice samo. Dok ih ne izludim. Ali nisam dosad htio da potežem to pitanje prekoentitetskogranične saradnje Ahtevea i Hajata, te Mreže po BiH, te kolaboracije sa Mareko, pitanje te sarajizacije Alternativne, Nezavisne, Demokratske, Antikriminalne, Štrajkoljubne, Protestotvorne, Autoputne televizijice.
Sada je jasan taj sarajski sindrom. Plaćeništvo. Poslenici te televizije su pristali na poznatu balkansku varijantu evropske, pa i ahmeričke te potpuno ahrapske demokratije – Sve što može da se demokratizuje, može i da se potplati.
Inače bi bilo neobjašnjivo toliko prisustvo zakupaca reklamnog prostora na toj Televizijici Bez Programa. Nejasno je kako bi bilo ko gledao tu televiziju jer nema vlastiti program, a Naše Centralne Vijesti su samo vašar egzorcizma i povremenog samozadovoljavanja u slučaju da trinaest, četrnaest radnika nečega što ne postoji, izađe na ulice, jer nema ni jedno lijepo žensko lice. Ovaj put, iz prostojnosti, ne pominjem pamet. A ona voditeljica jutarnjeg programa galami na kameru, na ekran, na goste i na gledaoce, toliko da se u mojoj zgradi, čim joj počne emisija, stanari zaključavaju u ostave i kupatila. Po dvaput.
Isako sve to nema, mogla bi, Ahteve, da transparentno, alternativno, demokratski, u Našim Centralnim Vijestima, u duhu najbolje demokratije Velikog Demokratskog Dvojca Ivanić – Čavić, objasni svojim gledaocima, ne mora javnosti Republike Srpske, istine i storije o pranju para, o podvođenju pod Mareko gledanost, o SIPI koja, navodno, istražuje.
Imaju sada prostora. Autoput, kojeg je Ivanić počinjao triput, konačno je završen. Ostalo je prostora u Našim Teatralnim Obijestima.
Ah, Te Ve, reče Milijana.

SRAMOTE BOSNU.
SREĆA DA TO
NEMA VEZE SA
REPUBLIKOM SRPSKOM
I HERCEGOVINOM.
Da li se Ar Duana, navodna lijepa voditeljica, supruga nekog Al Dina, doista Jeb Al A sa Am Eričkim Žurn Al Istom, presudno je pitanje Velešića i cijelog Saraja.
Edina Latif, inače moja dobra prijateljica iz Vrbanje, kod Banjaluke, ubi Bakira Izetbegovića. Dobri moj Bakire, lažeš, pa Dobri moj Bakire, zaboravio si, pa Dobri moj Bakire, đe će ti duša.
Reprezentacija Zenice igrala prvu utakmicu doloptavanja protiv Portugala i onog DC, Derpe Cristiano, na terenu na kome kantonalna građevinska industrija može još dvije decenije vaditi pijesak. Tolike rezerve pijeska su potvrdili satelitski snimci i lokalna istraživanja.
Doista mi je neprijatno zbog ove tri činjenice. Sramota me, iako nemaju nikakve veze sa mnom. Sramote Bosnu. Moram da kažem da Republika Srpska i Hercegovina nemaju s ovim nikakve veze. Jeste Edina Latif iz Vrbanje, moja dobra prijateljica, ali je šuknula Bakiru koji je Bosanski Član Predsjendištva. Sramota, Član P a tako radio dok je babo bio živ pa i kad se babo naahiretio. Nije znao šta da kaže na televiziji u kamapanji. Štitio, kaže, neke kriminalne insane. I sad daje intervjue Vildaninima.
Sramota i to za Al Jebana Al Nije. Pa metropola je u pitanju, europska, metropola u kojoj je sjedište Esdepea, jedne MSP, Mlogoetničke Stranke Posve, jedne proeuropske ideje koja se, doduše nekad izvitoperi u ropsku ideju nad Srbima i Hrvatima a naročito nad esdepeovim robovima Pudarićem i Komšićem.
Ali sramota, brate, i to sa Zenicom i Reprezentacijom Zenice. Nema smisla dovesti Ronalda, koji mi je, inače, dobra tema i kojeg ne cijenim, najboljeg evropskog igrača, u krtičnjake da igra lopte. Samo su nedostajale kone sa motikama. I da zamole Nanija i Pepea da pomognu oko gredice ili dvije. Takvo ponižavanje je još samo Barseloni priredio Ronaldov klupski Trenerinjo, još u Čelziju, kad je ostavio izrovan teren. Kao, naškodiće supratehničarima iz Katalonije. JMM.
Imaju Komite za Normalizaciju a teren im nenormalan. Mogli su da zamole Maminja da u Zagrebu odigraju tu prvu utakmicu doloptavanja. Kad su mogli u ratu vezivati ljiljane i šahovnicu, mogli su i sada korner zastavice. Da se ne provaljuju pred Evropom.
Sreća da mi nemamo veze sa tim.
Inače, i dalje mislim da nijedna turska neće proći na EP.

MALA GALERIJA VASIĆ
(ulja na kartonu, kombinovana tehnika)

STRAŠNI KLJUNASTI RATNIK

PORTRET VESELOG CURETKA

STARI RATNIK LULAŠ

SJEDEĆI SLONČIĆ

PRSTOKRET

CURETAK SA ZLATNIM VELOM

TAJANSTVENA VISOKA DAMA

VIŠEBOJNI PROFIL

ZAMETAK

VILINSKI KONJIC
NAPUŠTA SREBRO I ZLATO

PLAVI SLONČIĆ

TAJANSTVENI PAPAGAJ
(minijatura)

PTIČE OKUPANO U SREBRU
(minijatura)

TUAREG U NARODNOJ NOŠNJI
(minijatura)

TAJ STRAŠNI VUK
(minijatura)

PAPAGAJ GLEDA NIZ KLJUN
(minijatura)

dolje:
DOBRA VILA
I DUHOVI NAD GRADOM

e-INSTALATERI FAŠIZMA U SRBA
Iako nisam pristalica nikakvih teorija zavjere niti teorija namjere, što, dabome, ne znači da one ne postoje i da se ne opredmećuju, jasno je da Srpska Nacija u posljednjih tri decenije trpi posljedice sveopšteg razaranja nacionalne armature, uništavanja nacionalnih repera, rušenja nacionalnih orijentira, svakodnevnog, svakogodišnjeg i svakodecenijskog amputiranja najvitalnijih imovinski, teritorijalnih i anatomskih dijelova, perforacije, do uništenja, kolektivne svijesti, ne samo nacionalne, defloracije nadanja i pobjede kao zdravog jezgra svake šire ljudske skupine, atomizacije i deregulacije bilo kakvog funkcionisanja, upravljanja, planiranja, ekonomisanja i državisanja...
Ne mislim da je to neka posebna zavjera koju je neko projektovao u prošlom vijeku i onda razradio tehnologiju za izvedbu. Jer i sama Srpska Nacija doprinijela je stvaranju preduslova za takav Projekt. Koji joj je kurac trebalo da se bavi južnoslovenskim državnim nastambama, stvaranjem države dovoljno široke za sve, prvo Kraljevine pa onda Komunovine. Na svakoj geografskoj vukojebini, baviš se samo sobom i svojim interesima.
U svim tim nastambama, Srbi su najradije išli u žandare, policiju, miliciju i vojsku i tako na sebe navlačili gnjev svih nacija sa kojima su bili u jednoj državi. To jeste banalan primjer ali objašnjava dobar dio suštine.
U komunizmu, Srbi su bili najortodoksniji pa opet se izložili krivici koju su drugi, s pravom ili s predrasudom, adresirali na Srbe. I tako skroz.
U posljednjim Balkanskim ratovima Srpska nacija je ostala bez svojih teritorija koje nikad nije silom zauzimala. Ali je na silu izgubila. Srbi su nestali iz Hrvatske, nestali iz pola Bosne i Hercegovine, nestali sa Kosova, postali bivši kroz Makedoniju, otcijepljeni kroz Crnu Goru.
Jedina organizovana kolektivna nacionalna srpska grupa uspjela je da, u tim događajima, koje nisu Srbi, niti Srbija, planirali i pokrenuli, ostane na području dejtonske državne organizacije Republike Srpske.
Sve ostalo je Srbima oteto i uništeno. Posljednje od toga – dragulj kazamatske, nebeske, mafijaške, plemenske, otimačke i krvave demokratije – Kosovo.
Time se projekt ne završava.
Na djelu je dalje razaranja nacionalnog tkiva Srba u Srbiji. Političke stranke i mediji, kao dva najegzaktnija pokazatelja stanja društva, države i nacije, u potpunom su rasulu i dezorijentaciji. Već dvadeset godina ni jedan važan srpski problem, niti srbijanski problem, politička i medijska struktura ne umije da objelodani, istraži, definiše i riješi.
Dobrim dijelom, to je posljedica ubijanja u pojam međunarodnim pritiscima poslije ratova na Privremeno Zauzetoj Teritoriji zvanoj SFRJ i Dejtona nakon toga, zatim bombardovanja Beograda i Cele Srbije zbog ljudskih prava neljudi na Kosovu. I konačno, otimanjem Kosova, ali jebeš Kosovo i Albance, nego proglašenjem i priznavanjem države na Srbijanskoj Teritoriji i Srpskoj Zemlji.
Sada imamo situaciju, u Srbiji, da mora da srbuje Konuzin, a od svih silnih domaćih političara nijansiranih svim bojama suvih holandskih pastela, precizno i jasno, relativno, u odnosu na druge, o nacionalnom pitanju i nacionalnom interesu govori jedino Ivica Dačić. Komunjara. I to Slobina.
Mediji su ujalovljeni. Kao i u Republici Srpskoj. Ali zato caruju nezavisni, SIJN. I Nevladine orgazmizacije.
Završni čin uništavanja sveukupnog srpskog i srbijanskog nacionalnog i državnog bića jeste Fašizacija. Ovdje, u Republici Srpskoj, Fašizacija Nad Srbima sistematski se provodi iz Sarajeva, ne samo na usranom nivou portalskih komentara, naročito u onim sredinama gdje se dupe briše prstom i trlja o vrata, nego i na nivou zvaničnih organa vlasti u Sarajevu, na intelektualnom, univerzitetskom i na javnom medijskom nivou. Nedogođeni genocid u Srebrenici samo je najisturenija tačka Fašizacije Srba Ovdje i Srba i Srbije Tamo.
Sva sila paraportala, novinica i Nevladinih ćoruša, uprla se i u Fašizaciju Srbije. Srebrenica se veže za Srbiju i tovari se njoj na leđa iako Srbija nema nikakave veze sa Srebrenicom. Stoput više ima Alija Izetbegović, neke strane tajne službe, čak i amazonska plemena, od Srbije.
E-govnine, E-dnovnine, izvjesnog Ludovića, samozvanog novinara i urednika, e-protuve sifilizovanog cerebraliteta, samougrađene mesijanske medijske uloge, mazohističkog javnosnika, teatralnog prosjaka, objavile su traktatičnicu izvjesnog Gorana Necina, Cicina, Picina, Lalina, Sosina, vjerovatno je odzogo, jeblo ga čanak koje ga premuzlo, pod nazivom Kontinuitet srpskog fašizma.
To je, dakle, završni udarac u Fašizaciji Srbije i Srba uopšte.
Potrebno je dokazati da je fašizam Konstanta u Srba. Kontinuitet kod Srba. Necin je vjerovatno polaznik neke večernjoobrazovne sociološke ŠUPM, Škole U Pizdu Materinu, ili pak nekog privatno-uplatničkog fakulteta. Možda se i redovno obrazovao, ali onda nije redovno srao, pa sada pokušava sve odjednom. Uglavnom, njegove postavke ne mogu da izdrže nikakvu koordinatnu strukturu.
Necin, Picin, Cicin, kako li, kaže:
„Država kao temelj ljudskog društva i nacija kao izvršni organ u ovoj devijantnoj smernici, samo su potvrda kontinuiteta fašizma u Srbiji od vremena njegovog začeka između dva svetska rata pa do današnjeg dana.“
Nevjerovanto. Gdje li je ovaj čovjek sticao obrazovanje o društvu.
A onda mrtvo kaže: „Pošto fašizam proističe iz kolektivnog nesvesnog...
U Savremenoj Srbiji fašizam je rasprostranjena i politički prihvatljiva i u društvu etablirana pojava koja se ispoljava u formi ekstremnog oblika nacionalizma potcrtanog despotizmom i prijemčivim fanatizmom koji se u Srbiji, kao multietničkoj sredini, manifestuje kroz etničku, rasnu, versku a u posljednje vreme sve više i kroz političku i seksualnu netoleranciju. U tu svrhu, veliki broj društvenih činilaca, neretko i sama država, sistematski i metodično nastoje da relativizuju kako srpski fašizam kroz istoriju, tako i egzistirajuće modernizovane i preobučene nove političke i parapolitičke pokrete i grupe koji se na osnovu svojih reči i (ne)dela mogu svrstati u fašističke.“
Dobro pogledajte ovu gomilu netačnosti, neutemeljnenosti, nedokazanosti i nedokazivosti.
Dovoljno je reći da Četnici nisu bili fašistička organizacija da bi se na osnovu toga moglo zaključiti da Srpski Necin Fašizam vodi poreklo između dva svetska rata. Četnici nisu nikoga istrebljivali, nisu organizovali logore, nisu klali i ubijali Jevreje, kao neki, tu gore, znate vi dobro koji. Ma, Srbi su fašizam doneli sa Dnjepra i Dnjestra. To je Picin Necin zaboravio da kaže.
I čitava lepeza neutemeljenosti, u celom tekstui ilustrovanom snimcima iz fašističkog i nacionalističkog divljanja i istrebljenja tokom Drugog svjetskog rata. Kao: „Ovdašnji nacionalisti nedvosmisleno, kao i njihovi istomišljenici iz Hitlerove Nemačke, ističu da je njihov cilj stvaranje „nacionalne države“ kao temelja i otelotvorenja zajedničke volje svog naroda.“
Dabome, Srbija bi trebala da se zove Tuđija. A Nemačka Đurđija.
Ili: „Tipičan srpski fašista insistira prvenstveno na nacionalno konzervativnoj tradiciji...“
Cilj je jasan. Fašizam se mora instalirati po svaku cijenu. Jer, priprosti, lakomisleći, nezainteresovani, masturbantski, voajerski, korisnici e-belog, neće primijetiti netačnosti i neutemeljenosti.
Nakon izvjesnog vremena, čini mi se, tekst tog Picinog, Necinog, Šicinog, kako li, skinut je sa Pluralnog, Europskog, Mondijalnog Duvara e-Govnina.
Ali to ne umanjuje namjeru i zlotvornost ovog teksta. To je kruna višegodišnjeg napora da se na ovom portalu, provrtalu, kondomalu, prosralu, potpuno obalega Srbija i Sve Srpsko. Ako ovaj zaprosjačeni internetal potraje još koju godinu, proizvešće više fašista u maloj Srbiji nego Hitler i Musolini zajedno u nekoliko mnogo većih zemalja, onomad.
Bože, spasi Budale.

MOJE KOLJENO NA BIODEXU

Ne mogu da ubrzam oporavak bez obzira što Barselona ne može da održi formu i bez obzira što stručnjaci banjalučke klinike za operacije skočnih zglobova, koljena, kukova i ramena i rehabilitacije (formulacija je moja a ne stručna) pod imenom Zotović, ulažu ogromne napore da se vratim na teren prije mog šezdesetog rođendana. Da imam i dvadeset godina, trebalo bi mi dvanaest mjeseci da mogu da igram i treniram punom snagom. Povreda i operacija koljena su, u tom domenu, najkomplikovanije procedure jer cijeli paket uključuje operaciju, što je Zotović savladao na evropskom nivou, nadziranu rehabilitaciju i punu voljnu i vremensku saradnju pacijenta. Kod operacije koljena atrofira i iz funkcije biva izbačen veliki broj mišića i butine i potkoljenice, a bez njih, u punoj snazi, koljeno su samo tri lego kockice koje se raspadnu na prvi napor izvan ose. Ljudi iz Zotovića su mi omogućili da mogu da čučnem nakon 8o dana od operacije i da nakon 100 dana mogu lagano da trčim. To je ogroman uspjeh kada se zna da niko u 59. godini ne operiše LCA, prednji ukršteni ligament. Idi čiča, kući, izdržaće do popa.
Nemam dovoljno znanja da opišem stručnost, temeljitost, savremenost i organizaciju Zavoda Zotović ali znam da moju rehabilitaciju, nakon tri mjeseca od zahvata, u Zavodu, na odjelu gdje mi je koljeno i operisano, nakon individualnog rada u teretani i pravolinijskog trčanja na stadionu, što je u toku i biće do proljeća, sada koriguje izvjesni aparat, kompjuter, sprava, robot, šta li je, pod imenom Biodex. To je zadnja riječ evropske tehnike. Kažu mi da danas ni jedan ozbiljan evropski klub ne potpisuje ugovor sa bilo kojim fudbalerom bez testa na ovom aparatu. Sad mi je jasno da me je to spriječilo u dostizanju raznih tipova kao što su Van Basten, Rajkard i sličnih zbog čega sam ostao samo prigradski bek Rajkula.
Dabome, neizmjerno sam zahvalan svima u Zotoviću koji su se brinuli oko mene i oko drugih pacijenata.
Mogu bez pretjerivanja da kažem da takva zdravstvena ustanova ne postoji na ovim prostorima, po odnosu osoblja prema pacijentu, po odnosima unutar osoblja, po higijeni, po efikasnosti, po savremenim procedurama, po savremenim znanjima, po savremenim uređajima.

DAKLE. CERIĆ.
Bošnjački, ranije muslimanski, politički lideri imaju samo dvije izražene osobine.
Jedna je nadmjeno-dželatska, sto posto mi, dvjesta posto ja, pijedestalna, osorna, proviđajna, oreolna. Predstavnici takvih muslimanskih političara su Haris Silajdžić i, sve više, Zlatko Lagumdžija, mada sa nešto manje decibela i sa nešto više zakulisne kaldrmpolitike tipa Cofera obscura.
Druga je dedinsko-mudrijaška, savjetovalačka, ćaćinski naivna, objašnjavalačka, sokačko moralizatorska, more bit vako, more bit nako. Protagonisti te politike sreću se i širi a zajedničko im je, kad nisu spojeni na isti vod, nedostatak političkog talenta barem u tragovima. Karadžić, sa svojom ratnom pričom o pastiru kome su draže dvije zalutale ovčice od cijelog stada. Ili Kosorka Djevojka, Znate, kad se pravi krumpir salata... Kod muslimana su predstavnici takve politike Alija Izetbegović, počivši, Sulejman Tihić, Bakir Izetebegović, s manje talenta a više osiljenosti.
U koju grupu spada Dakle Cerić.
Da nije reis, to ne bi bilo ni bitno. Đe svi turci tu i mali Mujo. Ali. Pošto je na mjestu reisula i pošto nastoji da vjeru podvede pod politiku a politiku pod vjeru, bitna je polica na kojoj se nalazi.
Cerić je netalentovan za politiku jednako kao i za vjeru. Agresivno-promotivna usvepetljajuća, od pedofilije do boje tute malog Jašarevića, kad je terorista Jašar bio mali, vjerska misija ne daje rezultate u dekonfuzioniranju islamskih vjernika koji su također, kao i hrišćani i kršćani, morali poslije komunizma proživjeti neku vrstu rehabilitacije, postoperativnog tretmana, ponovnog prilaska vjeri i humane obuke za njeno praktikovanje. Takve greške činili su i drugi vjerski dužnosnici ali su one bile manje vidljive i pogubne jer hrišćanstvo nije balastirano trendovima i uticajima kojima je izložen islam i hrišćanstvo je odbilo politiku od sebe, barem u onoj dnevnoj, prizemnoj ravni, kakvu je prihvata i praktikuje reisul.
Naprotiv, misija Dakle Cerića, doprinijela je konfuziji poštenog islamskog svijeta u BiH. Nejasno je muslimanima kakva je uloga vehabija, selefija, dželeplija, sandžaklija. Nejasno im je i kakvo je određenje Cerićeve Islamske zajednice. Ta politička igra i tehnologija u vjerskim pitanjima, i tamo i ovamo, doprinosi konfuziji a nema izbornih trijaža, koje konfuziniste, kad tad, odbaci kao nekalibrirani otpad.
Netalent i nesposobnost i za vjeru i za politiku, kao temeljno određenje Cerića, dovelo je njegovu misiju, i njegovu glavu u ulozi generatora, u opštu konfuziju koja ga proklamuje opasnim vjersko-političkim faktorom.
Bolesti reisula:
• Nerealni ekskluzivitet. Bošnjacima pripada Bosna kao i Slovencima Slovenija, sažimam. Jer su svi drugi na prostoru bivše SFRJ dobili svoje etničke države samo muslimani nisu. Nerealan je ekskluzivitet jer muslimanski put ka naciji, i sadašnje postolje na kome se nalazi nacija, nije jednak kao, npr, hrvatski ili srpski, crnogorski ili slovenački. Tamo gdje taj put nije završen na vrijeme, tamo postoje problemi. Na Kosovu jer nema Kosovske Nacije. U Makedoniji, jer nema Makedonske Nacije. Nema ni Muslimanske Nacije. Neke odrednice koje postoje, možda čak i pretežne, u sva tri slučaja nisu dovoljne za realitet Cerićevih postavki.
• Šizofreni advertajzing. Europi se predstavalja suživotnim humanistom, dobronamjernikom, korisnikom engleskih sintagmi, deklaracijom evropskih muslimana, ja upravo pišem, zamolili me, deklaraciju libijskih ljubičica i majčinih dušica, moćnikom koji će uticati na političke prilude u Saraju. A onda se predstavi i kao uvrijeđena jetrva pa u slovenačkom Dnevniku prikaže sve svoje boljke na jednoj siniji.
• Svikrivi. Srbija, gjde je rođen Jašarević. Beč, gdje je bio u kasnodojiljskoj vjerskoj fazi. Zapad, koji naduvava Jašar-nargile a izduvava druge zločince koji su napajani Karadžićem. Dodik, koji misli da nije bio genocid, kao što on misli da je bio genocid. Mediji u Sarajevu, slobodni a zavisni.
• Samomipravi. Mi, muslimani smo žrtve, moramo vjerovati svima a nama niko ne vjeruje, na nama je izvršen genocid a mi se ne svetimo zbog toga. Sve su vjere na prostoru bivše Jugoslavije podijeljene samo je naša islamska zajednica kompaktna.
• Osvetoljubivost. Na nama je izvršen genocid i postoji mogućnost da se osvetimo. Ovdje svaki čovjek sa sobom nosi ožiljke i rane iz rata. Mogli bi imati motiv za osvetu. Posebno oni koji su doživjeli genocid.
• Kompleks krivice. Zbog nerealnosti političkog koncepta, sve njegove manjkavosti se pretvaraju u sopstvenu navodnu krivicu koju produkuju drugi. Mi moramo biti za nešto krivi. Zašto nas uvijek pitate o tom našem islamu. Tako je počelo i sa Židovima. Mi smo evropski Židovi koji vama na Zapadu moramo uvijek objašnjavati ko smo i kuda idemo. U nas se uvijek sumnja.
• Mračnjaštvo. Ovdje moramo biti eliminirani i izbrisani.
• Geoklaustrofobija. Mi smo u koncentracionom logoru. Još uvijek smo taoci. Kod nas postoji neki mini Gvantanamo.
• Iskonska odbojnost prema svemu neislamskom. Kako da živimo sa Dodikom. Čitaj Srbima.
To što je Dodika svrstao u red Osame, Gadafija i Brejvika, to je nekategorižljivo. To je sinergija svih boljki, i ličnih, i organskih, i vjerskih, i političkih, koje ima reisul Cerić.
Sve to i nije neka tragedija. Radi za Podjelu. Tragedija je u tome što ovakvi neartikulisani faktorijanci mame Krojače na Balkan i u Naseobinu. Kao što je Turska, nasljednik otomanske stabilnosti. Cerić je, svojim djelovanjem omogućio haos u nekim sandžačkim vjerskim zaseocima što je otvorilo bogaze Turskoj da ureduje u vjerskom sporazumijevanju između Cerića, Muazukija, Tadića, Srbije, BiH i Božepomozi.
Imaju oni njegovi izreku. Ne vataj se reze na vratima čiju kuću ne razumiješ. Ba.

TI MENI BOSNU,

JA TEBI PODJELU
Bakir javno popuje i pismuje Dodiku, a znate koju bi riječ najradije upotrijebio, da pomogne Bosni, jer svako voli zemlju gdje je rođen. Ma nemoj. Ja je, na primjer ne volim. Toliko da ne bih volio da se, od Hrvatske, Turske, BiH i Portugala, ni jedna turska kvalifikuje za evropsko prvenstvo u fudbalu. I ovako živi ne možemo ostati od Džeke i Mervane.
A, Bakir, sam može da pomogne svojoj Bosni, kad već svako voli zemlju u kojoj mu je babo bio u tvorza, i kad mu je Bosna pod nosom.
Samo treba neke stvari uraditi na vrijeme.
Na primjer taj brigadni drkadžija Dudaković. Mogao je biti uhapšen odmah poslije rata. Jebali ga Srbi i pojedine Tajne službe što nisu htjele i nisu dale da se pregazi Bihać. A on postao vojskovođa. Kad je Jna pravila vojskovođe. Takvih ta armija još ima po skladištima nerazduženih.
Pa, onda, sav pošten dunjaluk se uzibihuzurio što je tamo neka Sipa pretresla Zagijev stan. Ko je Zagi, SMJ. Ništa nisu našli. Samo su u kesi odnijeli svoj fotoaparat, koji su i donijeli da bi slikali dokaze.
I Sipa je čudo. Dvadeset godina ne bi ni prilude iz sokolačke psihijatirije čuvali dokaze u svom stanu.
Kao što to ne bi radili u kasarni u Bihaću.
Zato vrijeme Mladić je zločinac a Dudaković vojskovođa. Tako opći sva javnost oko Bakira.
Moj, ba, ti, Bakire, ako si htio da svi volimo Bosnu, kao i ti, još jedan od njih je morao da bude kod vas oslovljavan sa vojskovođa. Ili još jedan kao zločinac. Sad je kasno.
A to što ti pismuješ Dodiku da ti pomogne u izgradnji Bosne, to je isto kao kad bih ja tebe pozivao da mi pomogneš u podjeli Bosne. Znaš da to najviše volim. Ti Bosnu, ja Podjelu.
Ali i iz ovoga ima neka dobrota. Neko iskustvo. Ako želiš da praviš zločine, pravi ih u Saraju. Dvadeset godina si miran. Dok formiraju Sipu, dok nađu fotoaparat, dok obrade Barašina, dok okreče Meddžidu, dok prođe Jašar, dok propadne reforma policije. Ih. I to najbolje u pedesetoj. Neće te stići živa.

NI KALAJ, NI PAVELIĆ,

NI TITO, NI DEJTON

Dabome. Čekali su u Internešnel Čekaonici Bosnia da Serblji, a, kad su se sami prijavili protiv smanjivanja, potcjenjivanja i potiranja, i Horvati, načine kakvo kapitalno sranije pa da neka tenkovska, nebeska ili smjenjivačka demokratija nasrne na političko rukovodstvo, institucije i ustavno mjesto jednog, a i drugog, naroda.
Usuđujem se vještačiti da je Incko tu ostao kao dežurni sa motorolom. Da javi u slučaju da treba uvesti ZZL, Vazdušne Udare, ako Ulica Krene Sjeverom Afrike...
Dobro je rekao Dragan Čović. Čekali su neke radikalne poteze. Čekali su da Hrvatski Narodni Sabor proglasi Herceg-Bosnu do Tirola pa da nastupe askerdemokordoni.
Incko i ostaci razbijene internacionalne zajednice su ispali iz kolosijeka, ko moj pokojni djed Milan iz bolničkih kola, negdje kod Đakova, na samom početku Njemačke okupacije Kraljevine, kada je neka turistička njemačka motorizovana brigada samo prošla kraj njih i isjekla ih mitraljetama. Ispali, dabome. Jer, Incko iz stare teke, sa prljavim ušima, iz doba Sintre i Bona, vadi lekcije i ponavlja ih. Kriva je Republika Srpska. Za budžet, za vojnu imovinu, za državnu pomoć, za popis, za savjet ministara, za S/F... a Horvati za Treći entitet.
Incko i kamarila ne shvataju da se u BiH, možda prvi put, javljaju, i odmiču autohtoni procesi kod Srba i Hrvata, kod Hrišćana, neindukovani s vana. I iz Stambola.
Srbi su odmakli, ponešto shvata i Incko pa upotrebljava sintagmu Pravna i Politička sredstva. To Ile, Bruder, biće od tebe nešto. Ali, Kalaj nikada.
Hrvati su krenuli.
U Bosni i Hercegovini se događa Nacionalno Razvrstavanje, Nacionalno Razrastanje i Nacionalno Izrastanje. Ta tri procesa, ako ne budu uvaženi, mogu dovesti i do raspada BiH ali mogu, ako budu uvaženi, dovesti do jedne solidne konfederacije.
Potpuno je vanokolosiječno gledati na to kao što gleda Međunarodni Krizni Incko ili Međunarodna Krizna Grupa. Kriva je Republika Srpska. Šta hoće Republika Srpska.
Uopšte se ne radi o Republici Srpskoj. Pa ni o Trećem Entitetu. Radi se o tome da se uspostavi tronacionalna ravnopravnost čiji su temelji u Dejtonskom sporazumu ugrađeni sa dobrom namjerom. Sintraši, Bondžije i Kaldrmaši su, u međuvremenu, pokazali one druge, loše namjere i doveli Federaciju do potpunog rasula a Naseobinu skoro do raspada.
Dabome, to neće ići bez potpune izvorne dejtonske i ustavne pozicije Republike Srpske. Od koje ne može biti važniji izmišljeni Savjet ministara. Izmišljeni, jer je prvobitni izvorni, dejtonski, bio tročlani.
Dabome, da to neće ići bez povratka Hrvatima onoga što su unijeli u Vašingtonsku Federaciju. U bilo kom obliku. A i taj oblik neće moći da padne daleko od Trećeg entiteta.
Srbi i Hrvati imaju vremena. I zato je bitno ne načiniti kakav Prizivni Tenkovski Potez. Imaju vremena jer što Naseobina više odlazi od vremena kraja rata, gubitništvo Unitarista, Hegemonista, Sarajcentrumaša, sve je veće i sve neizlječivije.
Svi bi, Incko zadnji, mogli konačno shvatiti da ovdje niko nije uspio stvoriti Bosnu. Ni Kalaj. Ni Endeha. Ni Komunizam. Ni Dejton.
Pravna i politička sredstva.
Kako revolucionarno zvuči.

G-KOLA ZA VOZOVOĐE
Zabrađeni direktor sa visećim naočarima, ministar saobraćajućih dela i Vlada cijela, kao da su namjerno čekali da se Dodik, Predsjednik Republike, vrati iz Amerike pa da riješi štrajk Kajas-majstora za lokomotive na ŽRS.
Dabome, da je to svima minus u dužini jednog šinskog polja, prije nego što su šine, onomad, dignute na valjke i povarene.
U međuvremenu, mnogi su se okoristili o štrajk vozovođa. Dobojski podzemni konglomeratorijum koji decenijama željezničari u toj više Ozrenskoj nego Trebavskoj oazi. Pa Prijedorski Okrug sa pripadajućim Okružiteljem. Pa naručioci variva kojeg su skuvale Vozovođe.
A te Vozovođe su mi sumnjive od zla do boga. Onaj Marin, kad govori važne radničke proglase, gleda niz nos, kao da se boji da nešto ne slaže. Pa onaj drugi koji se ne boji otkaza pa zamjenjuje Marina Mašinovođu. Pa seru svaku veče o šinskom satu, o satu preko pragova, o kilometar vožnji, o dizelka minuti, o koeficijentu skretnica po jedinici vremena...
U stvari, koriste činjenicu da njihovo zanimanje nije rasprostranjeno na biroima za zapošljavanje. A uprava ko Ovca Jalovica. Digni jednom naočare, Sunce Im Jebem, digni bilo šta, i razašalji Otkaze. Ne čekaj Milu iz Amerike. Osim ako niste svi u istoj igri. Neka Štrajk Traje.
Vrijeme je da Republika Srpska zakonodavno preciznije reguliše štrajkove u vitalnom ekonomskom krvotoku. Da ne bi i to malo robe što se može prevesti željeznicama gubili zbog Karina Marina.
A sindikat neka protestuje. Kad ne umije sada dići glas protiv ekonomske štete koju čine, najviše radnicima, avanturisti iz Akademije Nauka Za Vuču Vozova.
Ako ti je mali vučni kilometar sat, nađi neki drugi posao, druže pružni.
Dok se to zakonski ne zabrani, Akademici Vozovođe će stalno pozivati Dodika. Da on prvo njima dođe, pa da oni njemu prvo ispričaju, pa da on čuje i drugu stranu. Jebli ih mediji koji im to objavljuju.
Nema druge strane. Na svakoj strani je Republika Srpska.
Akademici Vozovođe Žeresa su se pokazali kao rasuti teret za G-kola. Valjda ima među njima onih koji znaju o čemu pričam. Trebaće kompozicija. Jer, ima Dodataka Šinskim Jelima.

KLJUJIĆ, GANIĆ, GOJER...
SVE MOJ DO MOJEGA
Sad mi je jasno kako je Lagumdžija isplivao u koferskog, socijaletničkog, čaršijskog i muslimanskog političkog lidera u Tom Saraju.
Saraj Polje je nepresušni rudnik priprostih političara regrutovanih iz raznih zanimanja i zanimacija u kojima su možda i mogli da postanu referentni ali ih je njihova prizemna pohota da u Saraju budu nešto, odvela do sunovrata. Odvela ih na Kazane duhovnog samopogubljenja dok pravi dželati, Lagumdžija, Cerićlija, Bakirlija... gledaju sa strane i trljaju neokaljane ruke i bradu. Kakoko.
Gradimir Gojer, pozorišni reditelj je tipičan takav proizvod, certificiran u Saraju. Made in Saray Cotline. Nevjerovatno je kako decenijama u Tom Saraju na scenu stupaju razni Gljujići, Džengići, Gadnići, Divljaci, Blejanovići, Grešovići, Ajvanovići... i svi znaju sve.
Grahdimir razgovara za divnim gospodinom iz Banjaluke. I šta kažu u Banjaluki, a. Samo što nije propala. A onda na scenu stupa Spasilac Gojer. Neće Beograd pomoći Banjaluci. Pomoći ćemo, opet, mi, ljudi iz Federacije.
Sačuvaj me bože pomoći iz Federacije. Znam da bi iz jednog dobrog dijela među prvim pošiljkama bilo krvavih noževa i dugih cijevi.
Onda Pozorištarac Gojer lamentira malo nad svojom sudbinom u Sarau. Nakon što se sjetio da je Hrvat i nakon što ga je neka rečenica koštala. Prvi put ga nešto koštalo pa se žali i dreči na sve strane. Ali, zaključuje, nije važno kako je Hrvatima u Sarajevu, treba vidjeti kako je Bošnjacima u Livnu ili Banjaluci.
Tako se pravi sretna zemlja. Zavirujući u susjedov lonac. Sa namjerom da bude bosanski. Bošnjaci u Livnu i u Banjaluci nisu, nažalost, više mjerilo za Kako je Bošnjacima. To je isto kao i pitanje Kako je Srbima na Severu Kosova. A pitanje Kako je Srbima na Severu Kosova je isto kao i pitanje kako je Bošnjacima sa Eskimima.
Na Skretnici Rat ili Mir, i Gojeri su odabrali rat. Jebiga. Sastavljeno. Kao što ste i svi u Saraju.
Kako li je Gojeru u Mostaru.