ŠTA BI OBAMI
Dobro, znam da rejting Obami pada jer to sa zdravstvom kilavo ide. Ljudi ostali bez kuća, ostali bez posla, Kinezi koji su nekad bili najamna radna snaga na transam željeznici, sada su nosioci posla na modernizaciji zapuštenih puteva vatrenog konja, Obična Amerika, koja se uzdala u Običnog Predsjednika, razočarana, Bogataši drže finansije u svojim rukama, kao i prije, a vlastima, Obami, su elegantno prepustili niske stope poreza na svoje basnoslovne prihode.
Ali situacija nije tako katastrofalna kao kad ti Standard i Pur snize rejting. Lakše je kad ti sam padne.
Nije, da bi Obama na predizbornom skupu u nekom Podbrđe Vju, u Državi Kalifornija, izjavio da Zemlje Evrope sada prolaze kroz finansijsku krizu koja izaziva strah u cijelom svijetu.
Moji iz Efbiaja su mi tihojavili da se okupljeni svijet ustalasao, deprimirao i zabrinuo a neki posegnuli za dnom starog lokalnog Mountain vhiskuja.
Lako je Obami da priča da je neko drugi dužan. Kad nema Čavića da, građanima pod režimom, kaže kako su propali, prezaduženi, kako su probili budžet i kako im pada ovo, pada ono.
Ali, ako se bolje pogleda, nije Obama to slučajno rekao svojim potplanincima iako je svjestan da to neće uticati na njegov glasovni skok na izborima sljedeće godine.
Već duže vrijeme je u finansijskoj medijskoj orbiti, od strane raznih eksperata, nobelovaca, profesora, bivših faktora... sinhronizovan napad na Euro, EU i Eurozonu. U opticaju je silesa apokaliptičnih teza. Od kraha Eura, izbacivanja Grčke, bankrota, raspada... EU i Euro su postali veći neprijatelj nego nekada Sovjetski Savez i KPSS.
Onda neki usrani broker iznese umilnu tezu kako će milioni Evropljana ostati bez ušteđevine kada padne Euro i kada se raspadne Eurozona. I Poljaru Lijanu bi to bio znak da treba da uzme štap, na njega nabije kostretnu vreću, stegne putravce i zaputi se u varoš da podigne gotovinu sa svog tekućeg i čvrstog računa i da kupi zlato i slično. Dakle, potrebno je da banke ostanu bez depozita. To je prvi korak ka njihovom lemanbraderisanju.
A prethodno je taj njegov Standard i Pur, Nezavisna Agencija za kreditne rejting, posnižavala rejtinge po Evropi. Zemljama i bankama. Strah je od S&P toliki da je i Berluskoni obustavio svoje seksualne maštarije. Investitori odmah okreću glavu na drugu stranu ili traže garancije, dižu kamate, jebu nale ale ko od šale, finansijska situacija sve teža a evropska centralna banka i cijeli sistem ne može brzo i lako da odgovori pošto EU nije klasična država.
I onda Obama iznosi tezu kako je cijeli svijet u strahu od evropske dužničke krize. A Evropa sporo radi na tom planu. Kao da mi ne znamo da Američka finansijska propast tinja dvadeset godina. To što je u zadnje dvije godine akceleratorski ubrzana, to ćemo zanemariti.
Tavariš Obama, ako mogu nešto lično. U komunizmu smo nekad imali pronalazak o samokritici. Pa ustane drug na partijskom sastanku i kaže: Ja, koji sam neagilan član Partije, koji teško i sporo shvatam partijske zadatke i koji nisam dovoljno uložio u ostvarivanje Smjernica Izvršnog komiteta Izvrsnog Centralnog komiteta, nisam ni izbliza takva štetočina kao drug Đuro (nemoj da neko pita Koji Đuro).
Ta samokritika je osnov za kritiku Evrope.
A i sinoć, na prijemu kojeg je upriličila Ambasada Kine, čujem od ambasadora realnu sliku stanja Kine. Kine, kojoj se divim. Na granici samokritike. Regionalni unutrašnji razvoj nije ujednačen, strukrura privrede i ekonomije nije kakva bi trebala, ima siromašnih slojeva kojima treba društveni tretman... Ne čuh ni jednu riječ o krizama kod drugih.
Evropa je preživjela svašta. Djeca umiru ali kolijevke ne umiru. Preživjela je i odlazak svojih građana u Ameriku, na dalek put. Preživjeće i ovo, moj dragi Obama. Vidi ti malo oko tog tvog rejtinga.

JEDAN PREDSJEDNIK, TRI BODA
Baš su oni iz Želje neki Mehkušci. Malo mladih Srbalja utrčalo na atletsku stazu a oni pobjegli u bunkere. Vulturesi, na srpskom Valčersi, nisu ni znali da na terenu neko igra fudbal, neki Bošnjaci i Srbi, oni su htjeli malo da da se kolju sa navijačima. Nisu oni ko one predraspadne ustaše u Zagrebu pa da utrče na teren da biju igrače. Ma, kakvi. Mogli su mirno da završe utakmicu, daju još koji gol. A oni nisu smjeli izaći na teren ni kad su Organi deratizovali tribine.
Mada nije ni čudo što se toliko boje. Vjerovatno su im preci od svih Srba upirali prstom samo na Rašu.
I, onda, Borcu, prvaku Bosne i Hercegovine, Učesniku kvalifikacija za Ligu Šampiona, STJ, krk. Tri boda kazne, tri utakmice bez koljača. Da nisu Srbi, možda bi bilo i po četiri.
A Borac je bio leglo Te kooperativnosti. Jedan Predsjednik. Jedan Komitet za normalizaciju. Kažu da će se i njemu žaliti. Ne žali se djeci koju praviš. A oni jedva dočekali da kazne šampiona. Nova građanska filozofija. Jedan Predsjednik, Tri Boda.

ORUŽANE NASLAGE
U pauzi između dvije sjednice Predsjedništva BiH, Cikotić smuvao 11,5, jedanaest i po, tona eksploziva. Nestalo. Nema nigdje. Kao ni zločina u Bugojnu. Kao nepostojeće kuglice pod kutijicama šibica na Komunističkoj Željezničkoj Stanici Novo Sarajevo, 23. novembra 1977. Zipa, rijamu.
Šteta. Ne za eksploziv. Šteta za Cikotića. Onako se uobuče, ugladi, baci švarcenfarben. Pljunuti Al Kapone, Al Cikone, ispod Rudine. A optužuju ga za tih zapišanih jedanaest i po tona eksploziva. Koji na tržištu ne vrijedi više od pet, šest hiljada maraka. Jer je već korišten. Bio u MES, minsko-eksplozivnim sredstvima, pa vađen. A čim je vađen, nema od njega ništa. Dobro, brat, bratu, od toliko eksploziva može da cikne više od šest hiljada kuća, bošnjačkih, sirotinja štedi na cementu, 4.500 hrvatskih, oni rade u Njemačkoj i furaju moderni dizajn, ili 3.000 srpskih. Srbi krkaju beton ko krmetinu. Četiri paklice po 200 grama na noseće stubove i jednu paklicu negdje unutra. Legne ko mlada prve noći.
E, tih nekoliko hiljada kuća je problem. Lakše je zamisliti put virusa internetom nego put tog eksploziva. Zna se samo da je trebao biti u Pretisu. U Pretisu koji je već imao nekoliko žutih kartona. I opet njima.
Tih 11,5 tona eksploziva u stvari su vrh ledenog brijega.
U Bosni, mimo Republike Srpske, jer Naša Država ima samo u Doboju neki pogon za dezajebanciju ratnih sredstava, stručno se kaže dekalibracija, vodi se pravi rat za šverc ratnih sredstava.
Taj Pretis, i drugi pretisi, nikad ne odgovore na sva pitanja o oružju koje kod njih uđe kao nepesperktivna imovina a izađe kao perspektivna crna lova.
Konkrentno. Od 1000 haubičkih granata mora ostati oko 13.000 kilograma mesinga. Nisam precizan jer je rat davno završio, u prošlom vijeku, a ja se stalno bavim Lagumdžijom pa sam malo zaboravio koliko je teška prazma mesingana čahura haubičkog metka, takorekući. Ima tu još materijala ali je mesing najubjedljiviji. Ko je, dakle, zapalio mesing. Besmisleno je više pitati za ekslozuiv. I tako nekoliko stotina puta.
Meni se čini da ih malo ispoliraju filcom i prodaju neznamkome. Na crno. Ko zna koliko je jadnika poginulo od te naše nepesperktivne imovine.
Kažu Cikotić treba da podnese ostavku. Ma, treba izračunati koliko puta mogu da mu se uvrnu muda a da se ne otkinu, onda uvrnuti pa ga objesiti iznad vječne vatre. S golo dupe dole.
A dok cvrči, ubrzano raditi na demilitarizaciji. Eksploziv nećemo nikad pronaći. Ako ovakve oružane snage, koje izgube dva, tri kamiona eksploziva na putu od Cikotića do Predsjedništva, uđu u NATO, nek im je bog na pomoći.

ALTERNATIVNA
TURSKA
TELEVIZIJA
Banjalučka Ateve, televizija za turske ponjave, sećije i lišće, inače u širokim narodnim i glasačkim masama poznata kao Televizija Mladena i Dragana, Mladen i Dragan su, Ivanić i Čavić, otpilike, nešto kao Boro i Ramiz, borci za idealizirani svijet, svijet Sarajevske Republike Srpske, kao što su se Boro i Ramiz borili za komunitičko, bratstveno i jedinstveno Kosovo a ispalo Kosovo Tačija i Džems Bond Stila, zna šta radi. Kao što su, po prekotarabskom traču Tetke Vikiliksice, Ivanić i njegova Prva Pratilja Borenović, znali šta će se desiti kad iskoče iz dobročiniteljskog naručja Esenesdea, da će propasti kao partija, kao opcija, inače perspektivna UPM, pošto je, kao PDP nastala kad i Partija pomenutog Tačija, znači, u istom brlogu i leglu. Znali a ipak su otišli u Legendu Opozicije sa glavotozoidnim Mihajlicom.
Ta Tetka Vikiliksica, kojoj je glavna zadaća da okolo nosa đubrovnik, đubretarnik i pljuvaonicu, i pokazuje svijetu i vijeku kakvo sve smeće postoji po političkim dvorištima, i kakvog su talenta domaće zadaće i pismeni sastavi paraambasadorskih eksperata za zapažanja o karakternim osobinama i političkim potencijalima pojedinih aktera, otkriva kako Mali Marginalci liježu Na rudu, bolje rečeno Pod rudu, za mizernu nadnicu a najčešće za napolicu. Kad uspijete pola supjeha je vaše a pola naše. Kad ne uspijete, sav neuspjeh je vaš.
Na istoj Rudi jeste i Alternativna Turska Televizija iz Banjaluke. Televizija za direktan prenos turske šutnje i opadanja lišća, prokupljena za jevtine bosforske serijale snimljene po šeherima i bogazima velikog svijeta koji je procvjetao u Vrtovima Otomanske Stabilnosti. Pa sada Ahteve ubire plodove požutjelog listja istog kreativnog svijeta.
Njen glavni zadatak je da razara javno mnijenje i vjeru u javno mnijenje. Neprestanim lansiranjem laži i polulaži, nevjerice i suvjerice, bacanjem sugreba i prašine, sijanjem jalove alternative i kukanjem na nebo i boga Kad će štrajkovi, kad će ulica, kad će protesti, ta Tehlevizija treba da učini da je političkom narodu Sve Svejedno kako bi u toj žabokrečini isplivali oni koji i bez žabokrečine isplivaju na površinu, Ivanić i Čavić, Mihajlica je izborno malo prozuko, i poveli narod u nove bjelogardejske bitke armije Nudiguza i Potopnika.
Stoga je i lansirana laž kako Esenesde nudi Esdepeu mjesto ministra inostranih poslova. Neko im ga je smislio. Ne bi se oni sami toga dosjetili. Jer to je televizija novinarskih usidjelica. Sjede u praznoj zgradi i na svojoj guziuci prebiru svoju pamet pa je onda, nevješto upakovanu, kao što je i turska serija, isporučuju na ekran kao sramotu srpskog, banjalučkog i vrbaskog novinarstva.
Primjetno je kako su u zadnje vrijeme pogurani otpozadi. Naglo im je skočio reklamni rejting i minutaža. Opskrbljuje ih se za izbore. Valja dalje razarati. Sugerisano im je i da se umiljavaju Vladi Republike Srpske, kad ih već godinama Esenesde ignoriše, da pokušaju pronaći ministre i –strice koji vole da se slikaju i da se pokazuju susjedima, konama i strinama, i tako prigrabe legimitet objektivnosti i Druge strane. Vidim, uspijevaju. Priskrbili su neka Duboka Grla Vikiliksa.
Svejedno. Proći će među medijima kao i njihove glavne zvijezde, Boro i Ramiz. To nije novinarstvo. To je sluganstvo širokog spektra, od sluganstva Zlaji do sluganstva nevidljivoj raji.
Bilo bi dobro da ta Objektivna, Alternativna, Seksperimentalna Tehlevizija objavi barem strukturu svog vlasništva ili vlasništva nad sobom. Da halapljiva i nezajažljiva javnost zna s kim ima posla.

DA LI JE MOGUĆA
ETIČKA OBNOVA CRKVE
Pljačkao sam na ratištu. Jabome. Dok su saborci i neprijatelji nosili prozore, bijelu tehniku, crijep, željezne ograde, traktore, sanitarije i posuđe, ja sam opljačkao jednu knjigu. U jednom selu, kraj srušene katoličke crkve, nađem nekolicinu ljubitelja bakra kojom je crkva bila pokrivena. Kada su traktorima svukli „bakrene limove“, ukazala se velika gomila raznorodnih knjiga. Očito su to vjernici, mještani, donosili u crkvenu biblioteku jer je bilo ništanisačim. Ili tako nekako. U posljednjem trenutku zapadne mi za oko knjiga Hansa Kinga Postoji li bog, izdanje Naprijed Zagreb 1987. Bez zadnje korice. Družio sam se sa Kingom dugo. Piše o Marksu, Hegelu, Fojerbahu... podnaslov knjige je Odgovor na pitanje o bogu u novome vijeku. Znao sam za Kinga. Nisam znao detalje o stavovima.
79. Vatikan je zabranio Kingu da predaje Katoličku teologiju pošto se suprotstavio dogmi o nepogrešivosti pape.
Nekidan naletim na intervju sa Kingom povodom papine posjete Njemačkoj. King govori o raspadu parohijalnog života u mnogim zemljama, o tome da više vjernika napušta crkvu nego što ih se krštava, o apsolutizmu Rimskog sitema, o kultu ličnosti, o Putinizaciji Katoličke Crkve...
Nevjerovatan um.
Istog dana papa Benedikt poziva na etičku obnovu u Italiji. Voljenoj Italiji, kaže.
Dabome, da je stvar asocijativna. Imamo Berluskonija koga mladoljetnice u dvocifrenom broju čekaju pred vratima i imamo sve češću pedofiliju u katoličkim zdanjima. Da budem komunistički uravnotežen, pošto govorim o Crkvi uopšte, u pravoslavnim sistemima imamo podjele, pseudoautokefalizaciju, secesije, pretvaranje vladika u građevinske firme...
Ali papina pozivnica Italiji na etičku obnovu za mene je zanimljiva kao znak jednake bolesti i Društva i Crkve. Crkva je sve više, u posljednjem vijeku, postajala dio društva. Umjesto da bude njegov duhovni začin a individualni energetik da bi se izdržali svi izazovi novih vremena. I da bi im se odgovorilo. A čim postaneš dio društva, postaješ i dio problema. Ne kažem da pedofilije ili drugih neporočnosti, nije bilo u Crkvi dok se nisu rodili masovni mediji da to razglase. Sjetimo se samo pape bez muda, nakon čega je uveden bijeli dim iz Sikstinske kapele. Vrhunska prevara. Ali znak da vjernici odlaze a ne dolaze, znak je da su nadišli crkvu, da su duhovno spremniji i čvršći od crkvenjaka i propovjedača.
Društva su postala komplikovana i visokofrekventna. Crkva je ostala jednostavna i troma. Nema zupčanika koji će sinhronizovatui ta dva hoda.
Ne mogu da popujem jer baš i nisam iz tog sistema. Niti za taj sistem. Mada shvatam kakvu su ulogu razne crkve odigrale u ljudskoj istoriji. No, ne treba pretjerivati. Crkve postoje u jednom veoma kratkom vremenu te istorije.
Ali mogu da kažem da neće pomoći nikakva etička obnova. Etika, kao i sve, nezaprečivo juri naprijed. Radi se o tome da je se usmjeri a ne da je se promijeni i obnovi. Što je jučer bilo neetično, sutra će biti etički reper. Do preksutra. Crkva mora da se vrati glavnim koordinatama opstanka zajednice i da ih promoviše kao trajne kategorije, trajno stablo, na kome će nekiput rasti jabuke, za Evu, a nekiput trešnje za crve, ovisno kuda ide društvo i kakva vremena nailaze. Ali poštovanje ploda i roda važiće u svakom takvom slučaju. To crkva mora da nađe i da okupi ljude oko tih principa.
Inače će pastvu pogubiti u otuđenju, atomizaciji, obezličenju, raskolektivičenju, porocima i pogromima. A sebe u devijacijama sve daljim od prirode.
To, praktično, znači da ne možete otjerati jednog Kinga da bi papa bio Papa. Kult. Kult koji nosi Pratke. Cipele Prada. Ono neprobojno staklo je mnogo deblje nego što izgleda. I postaje sve deblje i deblje.

I MIRA FURLAN S PEDERI
E, jebi ga.
Nekad lijepa Mira Furlan, kad je i Slovenija bila mnogo ljepša, kad je bila u mnogo ljepšoj uniji od današnje, kad sam ja bio malad i lep i tolerantan pa volio i lepe žene ružnog lica, uputila je pismo, ubimeneznamkome, povodom otkazivanja nove tronožne hodaljke ulicama Beograda, valjda, u Paradi Njega Do Nosa.
Dobro, razumijem. Za te marginalne skupine prirodno je da se bore marginalci. Tako skreću pažnju ne na njih nego na sebe. Razumijem i opšte priče o žrtvi koja se proglašava krivcem jer remeti red stavri, fura Mira.
Ali kad Mira Furlan kaže da su tako radili i nacisti kreirajući koncentracione logore, jer su Jevreju remetili red stvari, zaključujem da je mozak Mire Furlan mnogo brže venuo od guzice joj i bedara.
To je neki novi svjetski val. Srbija je nacistički koncentracioni logor, šta li.
Ali ako stvar uozbiljimo, zaista nikome nije palo na pamet da pedere užiči u logore. Ne bi ih bog izrastavljao. Bila bi to čudna pantljičara, pantljičara čmara i uda, do u beskraj. Društveno su najkorisniji kada su po dvojica.
A još ozbiljnija stvar za uvenuli mozak Mire F. Kako se niko ne bori za ljevake. One koji pišu lijevom rukom. I šakću ga lijevom rukom. Zašto postoji samo Desanka Šakić. Kako se niko ne bori za društvene skupine koji se drže za dugme kad vide dimjačara. Ili za one skupine koje su operisale koljeno i kuk. Ili za alkoholičare. Parada Alkosa.
Otkud samo pederi da imaju prava.
Na kraju Pisma Preko Glave, Mira kaže Gej parada je korak na putu do društva u kojem će sve razlike biti ne samo tolerisane, nego poštovane i oberučke prihvaćene.
Takvog društva nikada u istoriji nije bilo i neće ga ni biti jer će to biti kraj civilizacije.
A moje razlike ne diraj ni jednoručke.

NE TREBA LIČNA BEZ ĆIRILICE
Što država brže mijenja lične karte i ostale dokumente, brže će propasti. To je prvi dokumentacioni zakon.
Sada je opet u Jedvaskupljenoj Parlamentarnoj Skupštini BiH na dnevnom redu izdavanje novih ličnih, osobnih i insanskih karata. Sarajevo, dabome, smatra da, kad je Republika Srpska pristala na jedinstvenu ličnu kartu, jedinstene tablice, jedinstven pasoš... pristala je vo vjeki vjekova Da Oda Bez Gaća. Pa je nadležovna komisija Predstavničkog doma izvjesila prijedlog da lična karta bude gola. Samo latinica. Samo BiH. Kako se nisu sjetili Bosne. SIJB. Samo Državljanstvo BiH.
Kada su Srbi u Predstavničkom domu normalno zahtijevali da LK sadrži i ćirilicu i državljanstvo Republike Srpske, onda je Onaj Džaferović izašao ssa objašnjenjem, valjda u ime komisije, kako su ćirilicu izostavili da bi povećali prohodnost dokumenata i kako nema potrebe za državljanstvom Republike Srpske kad piše mjesto i ko je izdao. Podrazumijeva se, znači, Državljanstvo Čajniča.
Objašnjenje Onog Džaferovića je ponižavajuće. Ali to i bože pomozi da se ne radi o pokušaju da se Srbi i Ćirilica izbace iz „državnih“ dokumenata. A to je samo korak do izbacivanja iz Ustava. To je bio pravi cilj zajedničkih dokumenata onomad. I zajedničkih institucija. Dabome da smo to vidjeli na vrijeme. I na tome im hvala.
Ćirilica je kao i crkva. Ne mora niko iz sela da ide u nju ali kad stoji na bregu, čuva Srbe, znak je Srba, približava ih Bogu, mada ne vrjerujem da ima boga. Kad nestane Ćirilice i Crkava nestaće i Srba. To zna čak i Onaj Džaferović.
Nema novih ličnih karata bez ćirilice i državljanstva Srpske.
A njemu preporučujem, radi prohodnosti njegovih potomaka, da uči ne samo ćirilicu, nego i rusko i kinesko pismo. Hodim po svijetu i svuda vidim računare sa tim slovima. Trebaće im.

UNEREDNIK ERTEERESA
Koliko decenije treba da prodje od sloma komunističke diktature nad novinarstvom pa da neko nauči da uređuje Dnevnik. Ili, barem, da nauči koliko je znao i gnusni neslobodni komunistički dnevnikovođa.
Gledajući večerašnji Dnevnik Erteeresa, treba da prođe sto decenija. SIJD.
Ne postoji država u kojoj je vijest o divljanju četiri prigradske autističke budale važnija od boravka Predsjednika Republike u Rusiji, jednoj od vaseljenskih sila. A taj izumrli dinosauristički dnevnik im je dao nekoliko minuta u vrhu te Informativno Političke Emisije. Sa izjavama i snimcima sa nekoliko lokacija. Pola dana rada su potrošili na storiju koja nije bitna ni Televiziji Brčljupiškovaca.
Zainteresuje me takva škola novinarstva u kojoj nije vijest kad pas ujede čovjeka, ni vijest kad čovjek ujede psa nego je vijest kad tetka odnosnog čovjeka ujedača istuče istog zbog torture nad životinjama. I onda vidim Nisku bisera. Nebulzoni prilog o ubogoj baki iz Bileće u kome nije jasno da li je priča o zgradi ili babi. Još nebuloznije padanje s neba dotičnog Vučurevića. On nije vijest već dvadeset godina. Nakon sveg smeća ide kratka slika o godišnjici stradanja srpskih civilnih žrtava u Srebrenici. To je trebalo da bude prva vijest ako to nije Predsjednik u Rusiji. Oni, znate vi dobro koji, od Srebrenice prave Genocid a Ovi srpsku Srebrenicu šutaju iza baba i vučura. JTT.
A zatim specijalni izvjest iz Rovinja. Tamo se televizije iz regiona skupile da prirede Dodole u slavu Fenomena Dnevnik. Denis Kuljiš, moderator, nešto izjerbirao horvaške dnevničke poslenike pa je sesija prekinuta i Erteeres nije stigao izložiti svoj koncept.
Božije. Bolje da nije. Ne vidim ni u neutrinu šta tamo, a i ovdje, ima da se izloži.
Niko ne traži da dnevničari Erteeresa znaju da hvale Republiku Srpsku koliko Ateve i Been znaju da je kude. Neka samo znaju stepenice po redu. I ko polaže u jasle.

BiH – SPORAZUMNA DRŽAVA STRANA
Iako neki medijčići, instruisani od istokalibarskih političara, ili opsjenjeni pod koprenom Države Golubice Sa Baščaršije, ova sintagma je čista islamofobija, molim oficire IZ da ovo i mene uvrste u inovirano ćage o tome, pišu i govore kako Dodik popušta, pa Zlajoglu ide Esdeesu, u Brčko, na noge, i kako će Država biti na ćaru oko popisa, oko SF, oko državne pomoći...
Varaju se. Pa Incko je, kod Dodika, u Banjaluci, na istom mjestu gdje je bila Baronesa, bez njega, rekao da će se boriti za Jaku Republiku Srpsku. A kad Incko nešto kaže.
Varaju se i suštinski.
Federacija popuša. A to znači da popušta Sarajevo. Ni deset dana od Jahorinskog Sestrinskog Samita na kojem je Dodik, a Bosić potvrdno klimnu glavom, pominjao 60 dana, Federacija je napunila kostretne i zobene torbice milionima koje je pokrala iz Zajedničke UIO, Memorijalne Uprave za indirektno oporezivanje „Mladen Ivanić“, i donijela da vrati. Biće još, kaže Termin Nikšić, čim eksperti kažu da je dobro sračunato, sve u interesu Države.
Zatim. Tihić, onako tihićoidno snuždeno, rekao da su ministri SDA u NVF bili malo nekoncentrisani oko onog odbijanja punog pansiona iz IPA Sadake EU, što moj i njegov narod prevode kao Usrali šefa i stanicu.
Zatim. Ne mora baš član 48. I tako.
Federacija je, Sarajevo, čizna tebra, uvidjela da je ušla u tuđu rasadu, zanijela se u Interesu Države. Sada je došlo vrijeme da budemo Strane. A Strane ne možemo biti ako je moja noga u tvojoj gredici i ako tražim da sam sebi vežeš nadležnosti.
Bosna i Hercegovina, ta Divna, Mila, Lijepa, Gizdava Naseobina složena je državna zajednica, mitsko biće, pola federacija, pola konfederacija, sastavljena od Strana Potpisnica koje su postale Strane Tvoriteljice. Svi bi trebali da se ponašaju u skladu sa tim. I Incko, naročito sada kada je došao Sorensen.
BiH je Sporazumna Država Strana.
A to znači svakog dana i u svakom pogledu Strane treba da se sporazumijevaju.
Ili Svakosebica.

DUGOVI SU SAMO
RUPE NA KANTI
Ekonomski eksperti sa Čokorskih Polja, koje predvodi Dragan Čavić, podigli su, povodom dugova i zaduživanja Republike Srpske, opozicionu prašinu veću od one što je dižu američki milijarderi, kad im Obama zaprijeti stopama, a koji su oporezovani manje od sobarica koje puše svjetskim finansijskim moćnicima.
Ako izostavimo opozicionu plitkoću, kod Čavića je očito kapacitet glavenog lonca mali za shvatanje cjelovitosti ekonomije. Dugovi su jedan od lanaca napretka ekonomije uopšte, kao i inflacija i slično, samo je u pitanju njihova mjera. Dakle, dugovi nisu Glavni Junak Jedne Knjige. I besmisleno je opozicionu priču, rješenje krize ili razvoj ekonomije, graditi na dugovima.
Globalno gledano, dugovi su zakoniti i smisleni, projektovani, produkt finansijske al kaide koja je nastala, u današnjem smislu riječi, nakon Drugog svjetskog rata ali se njeni korijeni prepoznaju i u teorijama ili upozorenjima Adama Smita i Karla Marksa. Zakoniti su produkt jer se finansijski sektor odmetnuo i od produkcije, i od vlasti, i od države kao neophodnog krajnjeg i vrhovnog regulatora.
Jasno je da se svijetom vlada pomoću dugova. Smiješne su postale priče o jevtinoj radnoj snazi, velikoj produktivnosti, robotizaciji, numerički upravljanim mašinama, kompjuterizaciji, kotlerizaciji... time se ne vlada u ekonomiji i proizvodnji.
Dugovi Republike Srpske su mali u odnosu na BDP. To ne znači da im obje noge ne treba ukolijenčiti. Ali bi bilo potpuno suicidno u opštem dugovnom bunilu, u kome ima mnogo potrošnje tuđih i nepostojećih para, izgraditi u Republici Srpskoj stakleno oazno zvono bezdužnog stanja u kome, da bi zadovoljili frustriranog Čavića i amorfnog Ivanića, vlada opšta nezaduženost, nevinost i čednost.
Praksa, ali i računica kod onih koji imaju barem računsku teku, kaže da 40% BDP može da ide na dugove. More komotno. Može i 45% ali je pametnije ostaviti onih 5% za neke elementarne nepredviđenosti, povodnje, zemljodrme i kukunamije.
Sve preko tog procenta je guranje srednjeg prsta korz postavu džepa koji će se ubrzo i probušiti. Kroz tu rupu u ekonomiji, onda, ističu i aktuelna zaduženja i zdravi BDP. Tako je Grčka kroz svoju postavu na džepu gurala po nekoliko prstiju. Do lakta, STJ. Dugovi su dvaput veći od BDP. 200%.
Druga bitna stvar u analizi jeste kvalitet BDP. Trgovinom i turizmom, npr, hranjen BDP nije istog kvaliteta kao onaj hranjen naftnom industrijom, rudarstvom, produkcijom u industriji. To znači da snaga dugova zavisi od toga kakvu realnu novu vrijednost imamo. I samo ona rješava, i rješavaće ubuduće, probleme ekonomija. A fiskalna politika Deni Rodika i sličnih harvardera i nobelovaca, neće riješiti ništa. Pogledajte citat: „Privreda SAD kratkoročno treba drugu rundu fiskalnih poticaja kako bi se nadoknadila niska privatna tražnja a dugoročno treba uvjerljivi program fiskalane konsolidacije.“ To je isto kao kad bi baba, vidjevši da unuka nosi tange, odmudrila: Unuci treba srazmjerno duža suknja kako bi se nadonadila minimalizacija privatne međunožne tražnje platna.
Fiskalna politika samo produžava rat među društvenim grupama, ostavlja državu po strani a finansijatori u hladovini pletu dalje, nevidljivije i efikasnije mreže fantomskog novca koji, kao crna rupa u svemiru, guta banke, države, regione, diktatore, jebače... svjedno. Onda neko od njih, iz zajebancije, podvikne, podignite nam stope poreza. Živio Bafet, vrisnu zečice kod onog plejbojaša.
Dakle, dugovi su rupe na kanti. Pri tome je bitno da ne dostignu više od 45% dna kante. Ali, ne zaboravimo, da je, ipak, kanta najbitnija. Ako je s ručkom, ako ima državu, još bitnija.

KO TO TAMO KUKA
Iako je Poskok ingeniozno sačinio podjelu uloga u Ko to tamo peva 2, od glumaca naturščika Akademije Nelegalne Vlade Federacije, moje udivlenije za ulogu Miška, mislim da stvar sa autobusom za Tuzlu, treba, ipak, pogledati sa tamnije strane.
Nelegalna Vlada i Bajka Federacije, otputovala je na neku sesiju u Tuzlu i medijima servirala priču koju je uobličio predsidetelj Nikšić: Bolje nego da ide šesnaest, sedamnaest audija pa onda audiji kantonalnih ministara, pa onda policija koja čuva Ramu od Dodika, pa onda Bijela Petica odnosnog muftije. Ah, ne muftija, traje rat oko zvjeronauke.
Tako je Termin Ipa Nikšić poručio narodima i narodnostima Federacije da je Nelegalna Vlada uštedjela četiristo litara dizela.
Dobro, to nije za baciti. Vlada po vlada, četiristo po četiristo i eto Države. Nikšić po Nikšić, Država.
Dobro, ali smiješno. Taj isti Termin Nikšić i ta ista NVF šutnuli su nogom 88 miliona eura IPA fondova EU, jer ne žele da trguju Državom. STJ. Šta je 88 miliona. 110.000, stotinudesethiljada, puta, otići će autobusom u Tuzlu i nadoknaditi ta sredstva koja, inače, Srbi žele da utroše protiv Države.
Jutarnji Autobus za Tuzlu, kladim se, smislili su Zlajunoše, mladi reketeri Lažnog Socijalizma, sjećajući se lekcija svog Gurua: Radničkoj klasi treba opijum, ali ne u vidu religije, nego u vidu nepostojeće perspektive, kao što je komunizam govorio o zlatnim kašikama, vi izmislite nešto slično. Zlatni autobus, STJ.
To su odumrli tragovi socrealizma koji je nastao uporedo sa socijalizmom, kao njegovo Smrdljivo Ja, i koji ga je pratio na njegovom putu u umjetnosti, u kulturi, u stvarnosti, u ekonomiji i u politici.
Moram reći da je nekada taj socrealizam bio negledljiv a nekada negadljiv. Nekada je to bila plastična imitacija cvijeća, nekada ogledalsko ismijavanje stvarnog lika pred ogledalom, samog socijalizma.
To je i u ovom slučaju. Jutarnju Autobus za Tuzlu ismijava NVF. Pouzdan znak propasti. Iako je termin Socrealizam na ovim prostorima prvi put upotrijebljen 1936., više od pedeset godina prije propasti.
Tu socrealizamsku tehnologiju Esdepe primjenjuje u svemu čega se dohvati. Biračima nudi dva programa, jedan stvarni, drugi lažni. Strancima nudi dvije priče, jednu stvarnu, drugu lažnu. Parlamentu nudi dvije vlade, jednu stvarnu, drugu lažnu. Ali, uvijek sa obratom. Stvarna je ona lažna. Pa i sada, vlada lažna vlada, ona koja nije u autobusu, ona koja ne progoni vjeronauku.
Mada je izvjesno da je tim dvostrukostima došao kraj. Stvarnost je drskija nego što iko može zamisliti. Nije najdrskije to što je Zlajoglu Hrvatima nametnuo NVF. Drskije je to što je mirni Bosić jučer izjavio da će u Brčkom predložiti rješenje koje se neće moći odbiti. Prihvatio, odbio, Zlajoglu je već gubitnik.
Vode ga u Brčko da mu kažu kako će biti.
Ako i u Brčko dođe autobusom...

DA LI JE KONUZIN

BAŠ KONFUZIN
Vidim, digla se Cela Serbija, ona dananistička, europejska, uglađena, sa leptir mašnicama i na vrat i na dupe, ona koja okuplja tači-men fanove, u Danasu, sandžačkom listu koji izlazi i zalazi u Beogradu, veličaju pobedu Tačija, kako smo se, jebote, doveli u tu situaciju, a oni za nju i njega navijaju svakim slovcem, ona Serbija koja ne zna kud bi ali zna da sve oko sebe namaže, zamaže i ulita blatom i balegom, sve što je serbsko i nacionalno, ona prosperitetna, mondijalna, koja teče uz Moravu, Tiju Reku, Ne udaj se Serbijo, još si dete mlado, na vest da je Konuzin, ambasador Rusije u Srbiji, na nekom nevladinom skupu, mada ne znam šta je vladino u Srbiji kad malo čim vlada, jer Palma venčava i udava, Dinkić okuplja regione, Vojvođani Odrođani a Đilas Za Beograd, i mnogo više i mnogo dalje, peva, dreknuo Ovde, bre, Njet Serbčiki i napustio skup koji je zborio o Severu Kosova i Jugu Tuge pa tako pokazao i demonstrisao neuglađenost, ponižavanje zemlje domaćina, a nije mu to prvi ispad, držao, bre, govore u Surdulici, zvao Cecu na prijem a ona suđenica i osuđenica, on, koji je bio ambasador u Parizu, i u UN, ovdje došao da čita lekcije, pa Gordana Logar ne mož, bre, da spije, neprimereno za jednog stranca, makar i za ambasadora da šalje poruke kako je Demokratska satranka podeljena, kako je samo Jeremić Srbin a ostali idu ulevo pa ne mogu da pobede, i ne treba da pobede, oni iz DS, a tako su kooperativni, pečatativni i kosovonepriznativni.
Namerno sam to ujednorečeničio. Da glava zaboli. Takvo je stanje i u Serbiji. Sad je kriv Konuzin. Jedan Konuzin a cela Srbija Konfuzin. Rusija, preko svog ambasadora, koji ima dodatak za opasne zemlje, nastupa sa pozicije Sile. Kao da je Rusija otela Kosovo. Niste znali, bre. Sećam se kad je ruski kontigent iz Ove Bosne, ma, One Bosne, jurio na gusjenicama da stigne na Kosovo ravno pre drugih a naročito mračnih kolonizatora otimača. Šta je tad radila Srbija. Što nije čitala ruske znakove. Mogla je da se malo bolje spremi za novog Murata. Ili da nađe časnije rešenje i izlaz. Konuzin je sada Skandal Majstor, kaže Danassandžak. Jeremić otišao udesno pa svet ne želi da sa njim sarađuje. Svet, bre, voli samo levičare. STJL. Sunce ti jebem levo.
Srbija je primer zemlje koja akceleratorski brzo gubi prijatelje. Zaboravljajući da ta vrsta prijateljstva počiva na nekom interesu. Nešto daš, nešto dobiješ. Zašto se u Srbiju ubrzano razvijaju oni koji misle da je prijateljstvo samo kad daš. Skineš gaće, sve sa svitnjak i pokažeš im veliko belo na mesečini. Šta pokažeš, proslediš.
Normalno je da prijatelji budu većinski u NIS-u. I Soroš je većinski u uglju na Kosovu. Soroš Ugljanin Prijatelj.
Sreća da je Konuzin dreknuo na tom nevladinom skupu. Inače bi Cela Srbija, sve u horu papagajisala: Srbija nikad, ali nikad, neće priznati pečat. Neće priznati pertle na cipelama šiptarskih carinika. O čičkovi bi mogli da besedimo. Samo kooperativno, bre.
Uništiše i balvan revoluciju. Od nekadašanje svejugoslovenske srpske tehnologije, sveli je u dve, tri opštinice u vukojebstvu.
Smislite nešto za tih osamdesethiljada nesretnika. Dovedite ih u Srbiju. Ionako posle Niš nema koj da kosi ni vodu da nosi. Ni voćke da bere. I očuvajte prijatelje, makar one koji dolaze sami. Sve je manje prijatelja koji čuju pozive i imaju vremena da se prijatelje. Shvatite da je ulazak u EU možda ulazak u FK. Finansijsku krizu. Ima neka sintagma Nacionalni interes. Mnogo jače nacije o tome pričaju da izludiš. A u Srbiji Pečat.
Jebo gi pečat. Kad ovdje Serbčiki Njet.

ČAVIĆ 99
Teško je reći šta je danas bolja vijest sa Kruga Senilnog Tramvaja 99. Ili: Srbi osvajaju Sarajevo. Čavić i Divjak. Tamjan ponovo smrdi Bosnom. A profesor u predmetu Centralni komitet i leglo za Lagumdžiju, Nijaz Duraković, prevrće se za katedrom. Ili: Krug Fosila 99 ima dva generala. Divjaka, Generala odbrane Sarajeva i Čavića, generala Dokazivanja genocida u Srebrenici. Ili: Čavić počeo kampanju u Sarajevu. Kad Silajdžić svoj izborni Kongres nije znao održati u Banjaluci.
No, vijest je za danas. Sutra je za toalet. Glavno pitanje je koliko je težak Čavićev sponzorski ugovor. Da bi čovjek, političar, javničar, javnosnik, bivši prijesednik, bilo čega, ordinirao u providnom, staklenom, nužniku, potrebne su velike pare.
A i sponzori nisu više kao što su bili. Razumijem da daju pare za propale kampanje. To povećava zanimljivost. Neki kandidati su u rangu lubenice, one stvari i televizije u šezdesetim godinama prošlog vijeka – samo za razonodu. Takav je i Čavić. Njegov pobratim Krsmanović. Mihajlica. Pa i Ivanić. Ali ne razumijem da u ozbiljnom opozicionom međuvremenu, idu u voz sa probušenom kartom.
Čavić puni Oslobođenje, sarajevske i nesarajevske poturčene portale, razne blinove i depoe, kao da se, gluho bilo, sprema za kandidaturu u Behmenovu fotelju. Čavićevi fanovi, pak, proturaju internetalije kako će Čavić biti kandidat ujedinjene opozicije za gradonačelnika Banjaluke. Ako Borenović bude prehlađen.
Sa ovakvom taktikom može biti kandidat jedino za gradonačelnika Buća Potoka.
Ako oni tamo razumiju njegovu priču o elitama koje nisu ispunile zahtjeve birača koje su im dali na izborima da BiH bude na prvom mjestu, ili barem u ravni sa entitetima i da ide u Brisel, u čekaonicu.
Čaviću niko nije rekao da to nisu elite nego demokratski izabrani predstavnici narodnih birača. I da narodni birači, to znači cijeli narod, nisu nikoga birali da se bori za BiH jednako kao i za Republiku Srpsku, naprimjer.
Osim Čavića. A Divjak je kooptiran.

UGOVOR ZA KRUMPIR SALATU
Evropska Unija poslala je, putem nekog vojćeha, Ugovor Hrvatskoj o pridruženju.
Taj ugovor će koštati balkanski region, kad tad.
Ostatak Balkana vjerovatno će biti u razmatranju i ugovaranju tek kada Italija, Grčka, Irska, Španija, Mađarska, postanu finansijski raj a Kosovo bude sjedište Nato pakta.
Evropa, a i Amerika cijela, pošto Amerika igra ulogu agitpropa ta evropske integracije da bi ova igrala ulogu reklamnog agenta za ulazak u Nato, otkrile su sada da je raspad Jugoslavije bio Koncept i da u tom Konceptu neke narode treba jednostavno dugotrajno da se izbriše a u međuvremenu će biti permanentno depresirani.
Hrvatskoj svaka čast što je dobila Ugovor. U je u, bilo na početku, bilo na nekom drugom mjestu u riječima. Pa i kad je samo.
Ali nemoguće je izbrisati činjenicu da ona ničim nije zaslužila taj ulazak. A njen ulazak, sa pratećim tegobama, neće biti obrazac za ulazak bilo koga drugog.
• Zemlja je opterećena dugovima i korupcijom i samo se čeka kad će u Hrvatskoj grčka da se brčka a Sanader je tek vrh ledenog brijega.
• Hrvatska je protjerala svoje srpsko stanovništvo u organizovanoj i planiranoj akciji. Nije to bio udruženi zločinački poduhvat, kako mu tepaju. Bio je to monstruozni Suvi Jasenovac.
• Hrvatska je jedan od generatora Balkanskih ratova. Učestvovala je u ratovma u BiH, barem koliko i Srbija. Švercovala oružje za BiH iako je bila na snazi zabrana od strane UN.
• Hrvatska nije procesuirala sve svoje ratne zločince. Osim estradnih.
Ostaje tužna činjenica da je za Ugovor o ulasku u EU dovoljno dati Gotovinu i da Sanader dobije gotovinu.
Hrvatska je nagrađena više od zasluga. Njeni potezi su nagrađeni a isti potezi Srbije, npr, kažnjavani su. Kada je Srbija pokušala da protjera svoje kosovare, oduzet joj je dio državne teritorije. Srbija je sve svoj zločnce isporučila ali nije nagrađena kao Hrvatska za jednog jedinog usranog legionara.
Šta će ovaj Ugovor donijeti.
Hrvatskoj neće donijeti spas od finansijskog kolapsa. Evropskoj uniji neće donijeti proširenje. To je samo katoličko proširenje. Ekonomija, demokratija, vojska, standardi... to Evropa neće pronaći. Srbiji će otvoriti oči, razumnoj Srbiji, ne Srbiji Čede, Nataše, e-govnina, Danasa... koji oči drže u čmaru.
I učiniće da neki budući rat na ovim prostorima bude mnogo krvaviji od prijašnjih, bude više vraćanje dugova nego što je to normalno, bude vjerskiji, nacionalniji i evromrzilačkiji od svih dosadašnjih.

VITALNI
NERACIONALNI
INTERERS
Onaj Mujo Ustavomerović, Aidovac u Vijeću Naroda Republike Srpske, u daljem tekstu BVNRS, kao Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, imao plačkopičkovitu tiradu pred novinarma o tome kako na tromeđi opština Milići, Vlasenica i Bratunac, četvrte nije mogao da se sjeti, ima jedan razred bošnjačke djece a nema bošnjačkog učitelja te neki zakon o obrazovanju, prosvjetiteljstvu i tabli i kredi udara direktno na VNI Bošnjaka kao konstitutivnih tuda, svuda i svakuda.
Što se tiče razreda učenika Bošnjaka, a naročito muslimana, dabogda ih na toj tromeđi bilo pet.
A što se tiče učitelja Bošnjaka, muslimana, dabogda ih na toj tromeđi nikad ne bilo.
Šta je to što ne znaju Mali Muslimani a čemu ih ne mogu naučiti učitelji Srbi. Osim vjeronauke. Ne znaju baš ni svoju.
Mujo Ustavomerović iz Dobrovoljnog Vatrogasnog Vijeća Naroda Republike Srpske, dalje dijeli ljude Ovdje. Pošto je BiH odavno podijeljena. To nije konstitutivnost Svih Na Cijelom, niti je to Vitalni Nacionalni Interes, to je Svakom Svoje i Svako Sebi. Zar da moje dijete uči Srbin. A kad Dodik kaže Zar da u materiji iz zakondavstva i nadležnosti Republike Srpske sudi sudija Bošnjak, gore, u Sarajevu, problem. U Federaciji, čujem, vlasti dovode srboučitelje koji govore ekavski za malu srpčad sa njihovih dvomeđa. I učitelje Hrvate koji drže nastavu na kajkavskom. Pa i Mujo to traži u Republici Srpskoj.
Na teritoriji Republike Srpske ne postoji Vitalni Nacionalni Interes. Postoji samo Nacionalani IntereRS. Radi se o državi srpskog naroda, koja je svoju državnost nešto modifikovala u Dejtonu kako bi mogla da se sklopi Naseobina, a Vijeće Naroda Republike Srpske će biti ukinuto. Zajedno sa Momirom Malićem.
Možda, eventualno, da se u Ustavu nađe Vijeće nacionalnih manjina. Kao skupštinski odbor.

MRTVA JEDNA ADRESA
Sada je, valjda, jasno i Evropskoj Uniji da u Brdusinama Naseobine nema jedne adrese. I da je to sarajevska izmišljotina.
Saraj, Državotvorci, Patriote i Centrumaši, sve mi više liči na srednjovjekovne alhemičare. Četrnaest kilograma žarike, dva kilograma balege, kvalitetne a ne litane, i dva sepeta kore breze, kuvati deset dana, ohladiti i zeleno smeđu rjeđinu odsuti a na dnu će se pojaviti - zlato. STJZ.
Agresija, genocid, državna vlada, jedna adresa. Papagajiti dvadeset godina i eto Države. JJD.
Tako danas i Onaj Nikšić, predsjednik Nelegalne Vlade F. Mi ne trgujemo interesima države. Nije lud. Još uvijek je isplatnije trgovati Hrvatima. Htjeli su Državu napraviti od 8 miliona eura iz IPA fondova EU.
EU je ponudila neku crkavicu od 88 miliona eura za razne projekte u BiH. Republika Srpska, kao Strana Potpisnica, nije dala saglasnost na one koji jačaju nelegalno i neproceduralno ustanovljene tzv zajedničke institucije.
A onda je Nelegalna Vlada F odbila sve zbog Četiri Usrana Projekta i 8 miliona za Državu.
Briselaši će morati da se naviknu na dvije, tri adrese u BiH. I da kažu trima stranama da apliciraju. Pa kom obojci, kom opanci.
Jer tu Jednu Adresu izmislilo je Sarajevo. Što je, u stvari, druga adresa u BiH. Jer bi pare za Jednu Adresu otišle na bošnjačku, sarajevsku, adresu. Tamo gdje su institucije Jedne Države.
Dakle.
Došlo je do para.
A kad dođe do para, došlo je i do gaća.
Car Država je go.

OD EŠDAUNA DO PARTNERA
Dug je put u Naseobini prijeđen od činjenice da je ovdje djelovao Lošdaun, do činjenice da je on postao Lešdaun. Ali time nije ništa bilo riješeno.
U svim istupima vezanim za Ohaer, u posljednjih četiri, pet godina, zastupao sam tezu i iznosio zahtjev da to Antitijelo Međunarodne Zajednice treba da se zatvori a da Ovdje Evropska Unija otvori jako Predstavništvo koje će u partnerskom odnosu da pomogne Naseobini, takozvanoj Bosni i Hercegovini.
Danas je Sorensen, visoki predstavnik Evropske Unije, prvi nosilac te štafete, u Banjaluci izjavio da je došao da bude Partner.
Dabome, treba sačekati prve prinose tih javnih usjeva pa vidjeti da li je to tako. Ostaje sjenka njegove izjave da je Dejton prošlost koju je kasnije demantovao. Ostaje i nešto od starih alatki koje su koristili trećepozivci Međunarodne Zajednice – ako ovo uradite biće para koje smo spremili za Vas. I tako nešto je rekao u Banjaluci.
Molim Bez Para. Korupciju znamo sami da generišemo. Tako je Evropa, preko Lošdauna, govorila i za reformu policije. Samo je prihvatite, ukinite policiju Republike Srpske, eno, pare čekaju u hladnjačama na granici, da nahrupe u BiH. JMM.
Dolaskom Partnera, Ohaer se našao u Velikoj Nuždi. U Teškoj Situaciji.
Dok se ne dogovori njegovo izmiještanje, odazak u opozciju, raseljenje, smještaj u egzilu ili inkorporiranje u dijasporu, Ohaer može još nanijeti veliku štetu Naseobini. Nervozna situacija može prizvesti ishitrene i neartikulisane poteze. Mada ni dosadašnji potezi Ohaera nisu bili artikulisani i smisleni. Pri tome, opasnije može biti njegovo zakulisno, podzemno djelovanje od onog javnog i transparentnog.
Ostaje dilema da li će osteoporozni Ohaer raditi više protiv EU, i Sorensena ili za Unitarizaciju, Dedejtonizaciju i Sarajevo.
Ali, u jednako teškoj situaciji biće i Sorensen.
Nije lako ostvariti obećanje o Partnerstvu. Sarajevo ne poznaje tu riječ.
A u grešku će odmah upasti ako počne da se bavi konkretnim, prizemnim, pitanjima, od kojih Sarajevo odmah očekuje stvaranje Državne Države. Sorensen i EU moraju da se bave temeljnim pitanjima BiH i Dejtona i da ih podrže kako bi Naseobina, prije svega, opstala. Ako ih baščaršijsko, kaldrmaško, Sarajevo zatrpa sitnicama Ko Za Glavu važnim, od njega će ostati samo još jedan – dim. Kao i od svih dosadašnjih visokih predstavnika sarajevske Kancelarije Visokog Predstavnika.

USTAVNI SUD
MORA BITI
STRANAČKA PRIČA
Ako BiH misli da opstane, mora mnogo stvari promijeniti kako bi se Saveznost te države protezala, i formalno i stvarno, od početka do kraja.
To je slučaj i sa Ustavnim sudom.
Sadašnji Ustavni sud je nakarada. Obični otirač pojedinih voluntarista iz međunarodne zajednice koji s pomoću njega i njegovih odluka trguju sa Sarajevom. A pri tom je BiH, Naseobina, savezna država. Dejtonski sporazum je sporazum o Savezu država koje su dio svog suvereniteta prenijele na Saveznu državu kako ona ne bi ostala prosti Savez država.
I Njemačka je Savezna država.
Kako, dakle, funkcioniše njen ustavni sud. Kako je sastavljen. Kako ga biraju. Naročito je zanimljivo to ovih dana kada Bakir Izetbegović i Incko preko svog Ohaera brane sudstvo, pa i Ustavni sud BiH od naleta sa Jahorine. Republika Srpska je jasno, u sklopu cijele pravosudne anarhije u BiH, postavila i pitanje Ustavnog suda i njegovog apelacionog djelovanja, njegovog odnosa prema sudiji koga je birala Narodna skupština Republike Srpske, njegovog neustavnog uticaja na politički sistem i organizaciju države...
Ustavani sud Njemačke je mlad sud. Od 1951. godine. Ali je Njemačka uspjela da izgradi njegov autoritet i da ga postavi u rangu parlamenta, Bundestaga i Bundesrata, u rangu predsjednika države i u rangu savezne vlade.
Sud se sastoji od dva senata od po osam sudija. Radi i u plenumu ali radi i preko svojih vijeća koja se satoje od po troje sudija.
Suštinski je profesionalni i stručni profil sudija, njihov mandat koji može da bude do 12 godina bez ponovnog izbora ali ne može da traje poslije 68. godine života.
No, pola sudija bira Savezno vijeće a pola Vijeće zemalja. To održava federalnost njemačke zemlje a sudijama daje dvostruki legitimitet. Treba li ovdje da kažem da su sudije „našeg“, njihovog, ustavnog suda, stranci, nepoznati stranci u noći, pokupljeni s brda, s dola, s koca i konopca, i donijeli po zemlju samoubistvenu odluku o konstitutivnosti Svih Na Cijelom.
Praktičan način izbora sudija Ustavnog suda Njemačke odvija se u komisijama koje čine članovi velikih političkih partija iz Saveznog vijeća parlamenta i jedne ad-hoc komisije koju obrazuju ministri pravosuđa saveznih zemalja, Republike Srpske i Federacije, recimo.
Izbor u oba vijeća je dvotrećinski kako bi se spriječio prost i jednostavan uticaj partija na izbor. Ali sudska mjesta se dijele po paritetu. CDU/CSU i SDP su paritetne strane još od 1976. godine i imaju pravo da predlože po četiri sudije ustavnog suda. Tri od četiri mjesta popunjavaju partijske sudije a četvrto pripada neutralcu. Interni sporazum velikih partija omogućuje da po jedno mjesto pripadne manjim partijama.
Trojica sudija svakog senata moraju biti izabrani iz najviših saveznih sudova, upravnog itd.
Tu se i završava uloga partija jer ne mogu da utiču na rad sudija a oni, pak, ne mogu biti članovi nekog parlamentarnog vijeća, vlade i slično.
Stvar je jasna. Političke stranke su odgovorne za društvo i pred svojim biračima. Stoga su odgovorne i za Ustavni sud. Odgovorne su da funkcioniše pravno, pravedno i nezavisno. Stoga moraju da utiču i na sastav suda. I svako odstupanje od ustavnosti, nezavisnosti, pravednosti i pravnosti, ide na obraz stranaka. Stoga bi se stranke odgovornije odnosile prema Ustavnom sudu i njegovom sastavu. Ovako, sudije ustavnog suda, Onaj Simović, naprimjer, nikome ne odgovaraju. Brinu se o odgovornosti ko konj kad prevrne kola sijena.
Improvizacija, ešdaunizacija, voluntarizacija, sarajevizacija, bošnjakizacija, otjeraće Naseobinu u propast.
A Njemačka je tako blizu, da se prouči praksa. Kad se već ne vlada internetom i literaturom.

KONAČNO IM DOŠLO
- IZ GUZICE U BANKU
Nekunoć me zvao Obama. Zaboravio na vremensku razliku. Šta misliš, veli, da ja, mi, Amerika, osnujemo Državnu Banku. Pa, znaš da sam protiv tih kapitalističkih krvopija, još otkako mi je tata u trećem razredu kupio Kapital da čitam pred spavanje. Osnuj banku ali ne puštaj Ivanića u zemlju, prodaće je po cijeni bostana u avgustu. Dok si reko Teksas.
Poslije pročitam da Obama doista razmišlja da predloži osnivanje te Stejt Američke Bank, sa deset milijardi dolara osnivačkog kapitala. Vladajuća stranka bi, pretpostavljam, imenovala bord a nakon početnih kreditnih linija za infrastrukturu, jer to bi joj bila namjena, banka bi počela da samostalno posluje i ostvaruje nove prilive.
Koliko je bilo pogrešno da Ivanić ide na špijunsku specijalizaciju u Inglesku. Umjesto da je otišao u Ameriku na bankarsku specijalizaciju.
A nije morao ni tamo. U Evropi sva sila velikih kompanija i banaka u posjedu je država. Samo Ultraliberalna Bosna prodala svoje. Vidio Mujo da se konji potkivaju.
Jedno vrijeme je svaki strani pišonja galamio u medijima da je privatizacija neophodna. Neki seljani me pitali da li da privatizuju u poljske nužnike. Oni prekogranični seljani me pitali da na burzu metnu ćenife. STJ. Mediji, kako se sada zovu novinari na dužem kursu opismenjavanja, podržavali su tu akciju. Prodaj, samo prodaj. Nigdje kritičnosti. Veliki ekonomist, ekonomski učitelj Branislava Borenovića, bostandžija Ivanić, pokazno je prodavao ko izluda.
Tako dolazimo do ključne činjenice. Obama je za tri godine mandata shvatio da Stejt finansije ne mogu bez državnog vlasništva a Ultraliberali Bosne Ponosne su za dvije, tri godine, rasprodali i ćaćine čakšire u grobu.
Međunarodna zajednica nastanjena u BiH, uglavnom, tako je kumovala propasti Naseobine. Insistiranjem na privatizaciji za koju nije bilo uslova, stranci su ovdje svjesno produkovali propast i onoga što je moglo funkcionisati. Ali, to je najgore, direktno su uveli korupciju na velika vrata u BiH. Jer su omogućili prljavom ratnom kapitalu da se opere i legalno domogne vlasništva nad vrijednostima koje su stvarane decenijama. Neke je čak stvorila i Austrougarska. Kao Fabriku duvana u centru Banjaluke. Pa je, onda, u zlatno bostandžijsko doba rasprodaje, prodana kriminalcu koji sada čami u zatvoru. Taj prljavi kapital i još usraniji bizMismeni, u svoj vrtlog uvlače i administraciju, korumpiraju, upropaštavaju fabrike i proizvodnju, radnici ostaju bez posla, fondovi bez priliva a novinari na opismenjavanju svakog dana traže štrajkove i ulicu. Da se ruši, ruši, vlast. (Vidjeti Ateve, kad lišće opadne).
Da ima Bosne i Hercegovine, da je ima makar u Hasinoj Ćenifi, mnoge bi trebalo ulisičiti i suditi za veleizdaju. Ivanić bi mi bio prvooptuženi. Za njega je mali sud za panjeve.
Vlada Republike Srpske spašava neke sitnice. Kupuje firme koje idu u stečaj, kao Tvornicu Aalatnih Strojeva u BL, ili drvnu industriju na Sokocu, pa ih pokušava umiti i naći kvalitetnog kupca.
Ali, u suštini lijeka nema.
Konkurisao sam za Nobelovu nagradu. Za izreku: Jednako je budale pustiti i u tor i u vlast.

ZAR ČETNIKU
DA DAMO AGROKOMERC
Ne sumnjam da bi Fikret Abdić dao i zadnju kap krvi i znanja da revitalizuje Agrokomerc. Ne sumnjam da bi tu energiju teleportirao i stotinama i hiljadama kladuških i cazinskih ljudi koji bi radili dan-noć za po kore kruva, ako treba.
Ali, ne da sumnjam nego mislim da njegov zahtjev da mu vlasti predaju Agrokomerc, njemu i dioničarima, nije realan.
Ako se udovolji Fikretu Abdiću:
• Vlast u Sarajevu bi praktično priznala da je upropastila i ono što je ostalo od komunističkog Agrokomerca. Kako to uraditi kad se zna da smo mi bezgrešni a da su svi drugi grešni, genocidni i zločinoidni.
• Vlast u Sarajevu bi priznala autonomiju Područja koje podržava, i koje je podržavalo, Fikreta Abdića.
• Vlast u Sarajevu bi priznala da je Abdić i drugi put politički suđen, da bi se sklonio sa političke scene. Da bi neko vodio muslimane mora da bude sarajevski sin. Nije dovoljno biti hodžin sin i nešto stvoriti.
• Vlast u Sarajevu ne bi mogla izaći iz šahtova od sramote da je rehabilitovala Fikreta Četnika i u ruke mu dala nekadašnji gigant s kojim niko ne zna šta će.
• Agrokomerc i taj dio Krajine, predao bi se Zločincu.
• Vlast u Sarajevu bi priznala da u BiH ima muslimana, dobro, Bošnjaka, i izvan Sarajeva i pogledokruga Zlatka Lagumdžije, Bakira Izetbegovića i Čvarkobira.
Bez obzira što u ovom vremenu ekonomske krize, kada granica Evropske unije visi tu gore, sjeverno od Kladuše, a sa njom i standardi, uslovi, uvjeti i zabrane izvoza, nepostojanja bilo kakve potke i osnove u Federaciji za privrednu djelatnost, volio bih da se to da Abdiću. On djetinjski iskreno piše: „Predlažem nadležnim vlastima i javnosti BiH da dioničarima Agrokomerca i meni kao idejnom tvorcu i realizatoru projekta Agrokomerca, predaju Agrokomerc kako bismo pokrenuli proizvodnju i obnovili rad tog privrednog giganta“.
Ali to nije moguće. Nema vlasti koja je nadležna da to da. Ni javnosti. Nema Federacije. Nema kantona.
Fikret Abdić je samo jedna od žrtava nacionalimprovizatora, dželepa sakataša, rojeva lažnih demokrata i eksperata i vještačkih naciotvoraca.
A žrtve takvog nevremena nikad ne oživljavaju.
Fikret Abdić je pogriješio samo jednom. Kada je svoj najveći broj glasova dao onoj zatvorskoj priludi da za BiH žrtvuje mir.
Sve ostalo je istorija.

NATURALIZOVANI
REPREZENTATIVAC
ZVJEZDAN MISIMOVIĆ
Nije jasno zbog čega se Zvjezdan Misimović ljuti na Safeta Sušića.
Mada nije jasno ni zašto je Oj Safete Sajo izjavio da ne bi igrao za Konjanike, da li se tako zovu reprezentativci Bosne, kad bi tako malo igrao u svom klubu, a pozvao je tog koji malo igra. I na kaju ga uveo u igru. A Zvjezdan ga metno. I vikno mu.
Zašto bi se ljutio kad je Sam pao, Sam sjeo na klupu.
Otkako Konjanici igraju u Zenici, jasno je da je Vaša Reprezentacija jednonacionalna. U tišini traje čudna kombinacija ignorisanja i nepozivanja pripadnika drugorazrednih nacija u BiH. U javnosti nema slučajeva odbijanja reprezetativnog dresa ali nema ni javnih poziva.
Reprezentacija je rezervisana za Naše Dijamante. Radi prividne multietničnosti, selektori raznih selekcija su raznonacionalni.
Zvjezdan Misimović ne mora sve te relacije da zna. Ne mora da zna da je prejevtino dopustiti sebi poniženje samo da bi neki menadžer mogao da telali, kad ga prodaje, da je reprezentativac. Ako je Reprezentativac Bosne neka referenca, onda Jebi Ga. Ne mora Misimović da zna da je i njemu, kao i drugima u Vašoj Reprezentaciji, namijenjena uloga Čika Jovana, Divjaka. Iskoristiš dok treba i odbaciš. Kulisa. Draperija. Ne mora da se pita zašto Sufederalci, Hrvati, ne igraju za Vašu Reprezentaciju.
Ali bi trebalo da zna da je on Posljednji Srbin Na Bosanskohercegovačkoj Klupi koja nije Optuženička.
Zbog toga bi morao da časno odbije učešće. Dok još ima svrhe.
Inače će ga potpuno poniziti.

SARAJEVO
POČELO DA UČI
JEZIK REPUBLIKE SRPSKE
Upravni odbor Uprave za indirektno oporezivanje, UOUIO, donio je odluku da se od Federacije uzme 33 miliona maraka u narednih tri mjeseca i preda Republici Srpskoj kao namirenje otimačine i krađe koju je Uprava Kemala Čaudrpića izvodila tokom nekoliko godina.
Ni 72 časa od proklamacije na Jahorini o tome kako BiH ima još 60 dana života.

KUD SVI TURCI
TU I MALI BORENOVIĆ
Pošto je Esdees zatražio od Dodika da imenuje novog mandatara, razveselila se Sitna Opozicija u Republici Srpskoj.
Iz trapa je odmah izmilio Borenović, prva pratilja Mladena Ivanića, i unio razdor u Opoziciju. Šta da imenuje novog mandatara. Ima da preda vlast Opoziciji. Kao Gadafi. STJ.
Kako je Esdes neprecizan. Da imenuje novog mandatara. A mi opet da gledamo iz Turskih Ćoškova, ko miševi mekinjari, Ja, moj Ideal Mladen, Mihajlica, Adam bez Eve, Čavić bez Krsmanovića.
Naš politički koncept je Daj Nama Na Pladnju. Kao onomad, kad smo dobili Vladu sa pričom kako ćemo trajno ukloniti Esdees sa scene. A Esdeesu smo rekli da da ćemo zajedno vladati, samo da se ne trpaju u ministre. I Šume Srpske.
Pošto je Mladen Državnik, Ja bih bio Premijer. Premijer Borenović. Ovo su centralne Ateve vijesti. Premijer Borenović je danas čitao novine. Euro Blic, naravno. Mihajlica bi bio ministar za civilnu zaštitu na međuentiteskoj liniji i saradnju sa Bakirli Iztebegovićem. Čavić ministar za Srebrenicu. Krsmanović ministar za protočne hidroelektrane i gradnju džamija.Guslar ministar za Festsival sevdalinki Ilidža.ba. Možda još jedno ministarstvo Esdeesu i gotovo. Znamo mi sa Esdeesom. Nismo još svještili kako ćemo sa Esenesdeom.
Premijer Borenović danas obišao Šume Srpske, u rejonu Kotor Varoš, i divio se deblima na panju, u dubećem stanju. Sa prezirom govorio o ogrevnom i rudnom drvetu a naglasio značaj F-trupaca za dalje zapošljavanje i prikupljanje Pedevea kojeg će Ivanić, ko nekad raja trećinu slati u Stambol, nositi u Saraj.
Da li je moguće da i te protuve sebe ubrajaju u opoziciju. Ljudi koji ne mogu shvatiti da je Opozicija: Ja sam protiv, treba ovako, a ne: Daj meni, zalutali su u politiku, ili ih je neko doveo i tu ostavio, pa se ne znaju vratiti. Kao Ivanić Borenovića.

NEZAVISNI

PRAVOSUDNI

ORTAKLUK
Kako se lako otkriju zavjerenici.
Kada na Jahorinu nisu došli Pravosuđani, posebna bulumenta u Naseobini, Pravosuđani iz Republike Srpske, na rasporedu u zajedničkim Nepravomoćnim Pravosudnim Institucijama, jasno je bilo da to nije njihova lična odluka ili hrabrost već posljedica dosluha, posluha, dodvora i podvora sa i prema Ohaeru i Nekim Ambasadama.
Nepravomoćni Pravosuđani su čudno raslinje u Naseobini.
Mogu se usporediti sa hrastovim klinom u staroj, višedecenijskoj brvnari, koga neki tišler izvadi jednog dana a on ponizno izjavi da je Nezavisni Klin. Neko ih je tu stavio, Neko iz Ohaera ili Neka Ambasada, i njihova funkcija je da ne rade ništa, da se ne miču i da obavljuju ono zbog čega su tu gurnuti, ugurani, uklinjeni.
Ima ustavno posve komičnih situacija.
Narodna skupština je birala, glasala Za, sudiju Ustavnog suda BiH a iz Ustavnog suda BiH otjerao ga je neki kolegijum. Tolika im je cijena Sudije Ustavnog Suda iz Republike Srpske.
Ima i tragičnih. Ustavni sud ima Apelacijsko vijeće i presuđuje po tužbi susjeda za krađu ljubičaste paprike i plavih dinja, kao u slučaju nepostojećih Srebrenih Alijagića.
Pravosudnost i poštenje Pravoposuđa Naseobine iskonski elementarno je ustanovljeno u slučaju Bošnjaci i Stranci Protiv Srba i Hrvata. Sudije Ustavnog suda BiH, u sadejstvu sa neidentifikovanim sudijama strancima, Sludije, nadglasali su Srbe i Hrvate, sudije Ustavnog suda. Tako je nelegalno, neustavno i nepravno promijenjen Dejtonski sporazum pa su svi postali konstitutivni na cijelom području BiH iako su BiH, kao Naseobinu, stvorile Republika Srpska, država srpskog naroda i Federacija, država muslimana i Hrvata, sklopivši mir u Dejtonu, garantovan od velikih sila.
Nepravomoćno Pravosuđe BiH radi ovdašnjim inistuticijama i građanima takve stvari da oni više ne moraju da nose gaće.
E, takvo Pravosudanije ustali su zajedno da brane Bošnjački Član P, Bakir Izetbegović, i Ohaer, pod dirigentskom palicom Valentina Incka. Staro savezništvo Ohaera i Bošnjaka.
Kako je Nema Te Više Alija izjavio da će za BiH žrtvovati mir, tako su Ohaer i Bošnjaci, lideri i prirepci, izjavili da će za Državu žrtvovati sve Srbe i Hrvate.
Pravosudanije je trebala da bude jedna od glavnih alatki.
A oni koji nisu došli na Jahorinu.
Njima niko ne prijeti, kako ladne čvarke sole Bakir i Ohair. Njima prijeti kraj mandata na mjestima koja su zaposjeli, ili su im zaposjeli, u ime i u kvotama Republike Srpske i Srba.
U koje će potom svatove.

SRPSKA
POLITIČKA STRANA
U MOSTARU
Bez obzira što nema izgleda da Mostarski sastanak lidera političkih stranaka i jedne partije, donese rezultate u vidu Savjeta ministara, on može da bude istorijski za Bosnu i Hercegovinu.
Republika Srpska ne dolazi predstavljena jednom ili dvije odvojene stranke. Ona dolazi u političkom bloku. Sama Republika Srpska je politički stav. Eseneesde i Esdees su potpuno usaglasili stavove o pozicioniranju Republike Srpske u okviru BiH i na Dejtonskim temeljima. Stoga je prirodno da u Mostaru nastupaju sa kompozitnim pogledima.
Hrvati su, takođe, predstavljeni monolitno. Niko od Kaldrmaša sa Platforme i Platformaša sa Kaldrme nije očekivao da će Dva hadezea i Srpski blok izdržati probu vremena. Sada je to na velikoj sceni.
Političko Sarajevo je prvi put u manjini i u podređenom položaju.
I u tome je istorija za BiH. Ako je BiH znadne iskoristiti.
Bošnjaci, pak, u Mostar dolaze razjedinjeni. Miris Čvaraka. Esdepe, Partija, Aparatija, nastupa neartikulisano pragmatično i otomanski politično. Esdea je tu iz straha da ne ostane izvan sedla. Oni nisu dio Plarforme i tu su samo u nadi da će uspjeti da nađu neki izlaz prema biračima, ako ne za sutrašnje lokalne izbore a onda za preksutrašnje opšte. Ili da će Esdepe načiniti toliko grešaka da će izgubiti sam od sebe, kao što je, tu skoro, izgubio u pet opština. A i sama Esdea vuče liniju raskola još od pobjede Tihića na stranačkim izborima.
Moram da kažem da smo obišli cijeli krug. Na tom mjestu smo bili i pred početak rata.
Ovo jeste istorija za BiH ali i za Bošnjačko Političko Vođstvo. I za Katastar Čvaraka. Srbi, Hrvati i Bošnjaci se Ovdje ne mogu izbrisati ni ratom, za kojeg je Alija žrtvovao mir, ni Ohaerom, ni lažima o agresiji, genocidu i fašizmu, ni građanštinom, ni bosanstvom.
Oni, Srbi, Hrvati i muslimani, jednostavno su tu.
Od ta tri dijela sastoji se i moguća je BiH.
Mada je malo jebena brojka.

KAMPANJOLA ARV 55

U CENTRU BANJALUKE

POGLED S JAHORINE
Republika Srpska je dva dana gledala BiH s Jahorine.
Ne izgleda nešto.
Sastanak dvije delegacije, Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Srpske demokratske stranke, zajednički sastanak rukovodstava te dvije stranke i parlamentaraca u oba doma PS BiH, te, takođe, zajdnički sastanak sa čelnim ili vodećim ljudima u zajedničkim institucijama, sa onima koji su se odazvali pozivu člana Predsjedništva, Nebojše Radmanovića i Predsjednika Republike, Milorada Dodika, veliki je korak u novoj viziji Bosne i Hercegovine i dejtonskom pozicioniranju Republike Srpske.
Dabome, da će to izazvati paniku u centrumaškim bošnjačkim krugovima, u Nekim Ambasadama i u nezavisnim medijima, naročito u Sobodnoj Republici Srpskoj, kako će se, uskoro, preimenovati Slobodna Bosna, jer ogroman prostor posvećuje Republici, ili Avaz Srpske, Dnevni Avaz, ali svi će oni gledati, glancati i upirati prstom samo na površinu tih dvodnevnih manifestacija.
Suštinska je paktuelizacija i partnerizacija dviju stranaka, Esenesdea i Esdeesa. Na Jahorini je potvrđeno da je taj sporazum o zajedeničkom djelovanju na nivou zajedničkih institucija, izdržao probu vremena i anarhoidnih dejstava sa raznih strana a naročito sa Lagumdžijine kaldrmaške strane. Partnerstvo se pokazalo mnogo više od koalicije. Ima veću političku težinu, mada uključuje i pragmatične koalicione stvari kao što je dogovor o kadrovskom mozaiku u tim nesretnim zajedničkim institucijama i stavljanju pod kontrolu te kancerogene hobotnice koja nastavlja da zapošljava i da se razmnožava i kad nije bilo PS i sada kada nema SM.
Republika Srpska je ovim Partnerstvom stekla mogućnost da ostvari svju ustavnu poziciju da je strana odlučivanja i sporazumijevanja u BiH. Tako piše u Ustavu koji je izležen u Dejtonu. Zajedničke nadležnosti mogu biti i druge, osim deset dejtonskih, ako se entiteti sporazumiju. Od danas neće više biti ništa moguće prihvatti u obliku odluke ili zakona ako nema sporazuma Republike Srpske, na osnovu odluke Narodne skupštine, i Federacije. Sve što bude mirisalo na prenos nadležnosti ili skrnavljenje nadležnosti Republike Srpske, moraće da prođe tu proceduru. Dabome, biće teško jer Federacija ne psotoji i nije spremna za takve odnose. Ali...
Da je Republika Srpska doista postala Strana Tvoriteljica BiH, vidljivo je i po zajedničkom formulisanju stavova za razgovore u Mostaru. U Mostar ne idu izborni pobjednici. Ide Republika Srpska.
Uostalom, Republika Srpska i Federacija su u Dejtonu sklopile mir i pristale da se uobliči BiH.
Sastanak sa srpskim čelnim i drugo i treće pozicioniranim ljudima u zajedničkim isntitucijama, prvi put ikad organizovan, nije bitan po tome koliko ih je u posljednjoj krivini pred platoom Jahorine skinulo fes, nego po tome što im je jasno stavljeno, do znanja, i onima koji nisu došli, ili i onima koji nisu ni pozivani, da će se i njihova djelatnost mjeriti kroz prizmu Strana Srpska. Najveći dio njih je Od Zla Oca i Od Gore Matere, došao na pozicije Neznamkako, pa Esdees pita Jesu li vaši a Esenesde Nisu, a vaši. Njihova pragmatična kooperativnost obojena je činjenicom da ne predstavljaju nikoga i da ne odgovaraju nikome. Oni, podsvjesno, znaju da su kunići laboratorija Međunarodne Zajednice, koja je kroz Institut Državnih Službenika, SIJD, stvarala odmetnuti i odvojeni konzorcijum za vladanje nad BiH, mimo entiteta i nacija u toj BiH. I tako se ponašaju.
Međutim, cijela ta plejada, i odgovorna i poličnjena i ponizno kooperativna, poturčljiva, došla je na to mjesto popunjavajući Kvotu Republike Srpske ili Srpskog naroda.
I prema tome moraju da imaju odgovornost. To im je jasno saopšteno, ne u ime neke stranke ili u ime izbornog rezultata, nego u ime Republike Srpske.
Banalizacija u stilu, šta ćemo mi kad ostanemo bez posla, ne pije vode u krupnim političkim prelomnicama. Niste pitali Republiku Srpsku ni kad ste prihvatali posao.
Jahorinski skup i okup veliki je korak ka stvaranju Savezne Države BiH.
Samo to ona još ne shvata.
A pitanje je da li će shvatiti prije nego što se raspadne.

PERIFERNE TEME
Živalj na Balkanu uopšte, pogodna je masa za oblikovanje svakom vrstom javne injekcije, od dobošarenja do masovnih komunikacija.
U toj tehnologiji, koja se instalirala i u vladavinu kao oblik upravljanja nacijama, društvima i državama, bez obzira da li je na sceni kraljevina, komunizam ili neobuzdana etnička demokratija, na Brdusinama se razvila posebna podtehnologija Sporednih Tema. To je namjenski generisana spektakularna tematska najezda koja skreće maticu društvenog učešća u važnim područjima odlučivanja.
Ko su generatori Sporednih Tema.
• Vladaoci koji su na vlast i moć došli mimo regularnih izbornih i proceduralnih pravila i sva njihova prateća kamarila
• Politički i svaki drugi marginalci koji na taj način, skretničarenjem, prikupljaju neke poene za sebe, neku stepenicu na hijararhijskim ljestvama ili nadničare za neke druge temodavce
• Slugani, naćvari, izmećari
• Posebne službe, regularne ili ilegalne, domaće ili strane, za kontaminaciju javnog mnijenja
• Gubitnici, neprofesionalni mediji, nacionalromantičari i slični mješanci društvenog i javnog taloga kojeg nema ko profiltrirati
Puna je svakodnevica Saporednih Tema.
Jedna od nejupečatljivijih u federacijskoj sferi, u BiH, jeste kandidatura Željka Komšića za Člana P. I njegove dvije pobjede. Sporedna Tema je i Esdepeova teza da je ta Aparatija pobjednik izbora u BiH. Cijeli OHR i njegovi visoki predstanvici fenomenlana je Sporedna Tema za cijelu BiH. U slučaju ubistva Džona Kenedija i njegove braće, Zorana Đinđića i sličnih događaja, Sporedne Teme su, u stvari, bile glavne teme. Balkanski ratovi devedesetih, takođe su rasadnik ili i poligon Sporednih Tema. Sporedna Tema koja je servirana Hrvatma jeste četnička agresija i protjerivanje Srba. Muslimanima takođe. Oni se još drže toga. Agresore su, u međuvremenu preimenovali u fašiste, pa neka troska takozvane armije BiH danas proslavlja otpor fašizmu. Sporedna tema je i Veliko Prijateljstvo Hrvatske i Kosova. Pa Tadić i Josipović se moraju sastati da bi temu vratili na glvni put a usputne izjave odbacili kraj puta, gdje se, inače, piša i slično. Sporedna Tema Srbima je Svi Srbi U Jednoj Državi, Srbi Za SFRJ i slične nebuloze.
Sporedna Tema je i Posavina, koju je ovih dana lansirao neki Zvizgov Budimir. Kažu Predsjednik Federacije, Konfederacije, Kongregacije, čega li. Kada sam rekao da je Republika Srpska Republika Srpska i nema Otposavljivanja, nisam htio da budem uvredljiv, radi se o ljudima koji nisu krivi ni za šta, svi su to raznijeli po portalima a onda su i lansirane posebne kolumne, Da mi kažemo Vasiću i inim Vasićima, pa komentari, Vratićemo Posavinu, ako nikako, na isti način kako smo je i izgubili. Pobjegli ste, niste izgubili. Pobjegli su vas. Kao i Kninske Srbe. Sporedni Budimir je uspješno lansirao Sporednu Temu.
A tema Posavine sporedna je jer je završena. Kao i Knin koji je fantastična Srpska Sporedna Tema. Kosovo, već vijekovima. Ti ljudi, Posavci, pošteni, izuzev onih koji su ubijali civile i držali ih u logorima, u Derventi, npr, najprije su se zakačili za prvu Sporednu Temu. A to je bila Svi Hrvati Do Drine. Nisu, jadnici, shvatili da je Glavna Tema Neovisna Hrvatska. Perecija, kako je poskokuju.
Kada se jednom uhvatiš Sporedne Teme, vrlo brzo postaješ sporedan.
Pored toga što Sporedna Tema ubija pojedinačnu i razara kolektivnu svijest, najteže je što se mora reagovati na svaku budalu koja lansira Sporednu Temu. Nekad je ponižavajuće ali je to jedini način da se taj povodanj zaustavi.
A Posavina. Kao i Lagumdžijina Pobjeda.

REPUBLIKA SRPSKA
UVIJEK JE U OPASNOSTI
Novopromovisani Esdeesov politički zapis o novoj platformi u kome se kaže da Republika Srpska nije više u opasnosti izvana nego iznutra pa treba formulisati politike koje će pridobiti široke narodne mase za glasove u sepet Esdeesa, najavljeni je zaokret koji samim tim činom gubi originalnost.
Zaokreti se ne najavljuju. Oni se događaju.
Ali osnovne dvije postavke, iz tog kompleta Nove Esdeesove Političke Teke, nisu tačne.
Republika Srpska nije u opasnosti iznutra.
Republika Srpska iznutra stoji stabilnije nego ijedna zemlja u okruženju. Prije svega, politički je profilisana idealno. Ima jaku vladajuću stranku/koaliciju i ima stabilizovanu i zavidno jaku stranku opozcije. Otpad, PDPSRSNSPDP, koji nije ni za reciklažu, ne računam. SNSD je izgradio Političku filozofiju za Republiku Srpsku, što je mnogo više od političkog programa. I svako ko ikada u budućnosti bude vladao, imaće ljestvicu polaznicu na toj visini.
I ekonomski, dakle, opet, iznutra, Republika Srpska stoji kano klisurina. Zahvaljući prvoj i drugoj Esenesdevoj vladi i strategiji, ova vlada je naslijedila budžetsku, pozicionu, fondovsku i projektovnu zalihu koja joj omogućuje da nastavi posao administracije u kome je dovoljno samo da ništa ne pokvari. Plodovi prve dvije vlade padaće sami u krilo.
Republika Srpska je Republika Velikih Projekata.
Za razliku od Hrvatske koja je Republika Velikih Dugova, ili Srbije, koja je Republika Velikih Problema, ili Federacije, koja je Federacija Velike Separacije.
Izvana, Republika Srpska je kao kolibri u srcu Irene.
Prije svega, neoboriva je teza da će se raspad SFRJ završiti u BiH. U BiH je, u Jajcu, i nastala. U tom vrtlogu Republika Srpska treba da igra pametno, oprezno i da bude svjesna opasnosti po sebe. Postoji nebrojeno mnogo aždaja koje bi je progutale, ne uvijek radi nje same, nego zarad nekih drugih, velikih krojeva, kao što bi progutali i BJR Makedoniju, okrajke Srbije, Istru, Dalmaciju...
Uostalom, BiH je Nezavrešen Projekt. Njen najbrojniji političko-populacioni faktor ne želi da ona postoji u ovom, Dejtonskom Obliku. A to je dovoljno da ona nestane.
Ako je BiH u opasnosti da nestane, u opasnosti je i Republika Srpska.
Zato je Esdeesova Nova Politička Teka za jedinicu crvenom olovkom. Nasjeli su na jevtine brlješke, brljive bilješke, M. Ivanića da im, Esenesdeu, treba uzeti iz ruku njihovu veliku laž koju su promovisali kao svoj glavni politički adut. Pa, M. Ivanić da nešto zna, ne bi spao sa kruške vlasti koju je dobio na poklon. A njegova je i teza da je Republika Srpska ekonomski propala. Govrio sam o Nudiguzima i Potopnicima. Esdees nije trebao preuzimati mućke ispod iskrzanog perja Kvočke Ivanića.
Esdees ima posebnu moralnu orgovornost prema Republici Srpskoj. Za njegove ere, borci u rovovima su stvorili Republiku. Više nije dovoljno bacati dimne političke bombe ili izvoditi olinjale radikalske performanse kao što je Ognjena Tadića osvještavanje hodnika u Komunističkoj Zgradi Skupštine BiH. Ako ništa, ne treba tamjan onečišćavati onom kaldrmaškom mržnjom, tako memeljivom i ljepljivom po cijelom Saraju.

RAT JE MOGUĆ NA BALKANU
Teško je ukratko analizirati da li je Počasni Tuzlanski Profesor, Davutoglu, prijetio, upozoravao ili dobronamjerio kada je rekao da je moguće da se ponove balkanske nevolje devedesetih.
Ali pošto Otomanski Stablizatori pominju nevolje, a to je poetska riječ za rat, klanje i teritorijalizaciju, stvari treba uzeti ozbiljno.
Dabome da je rat na Balkanu moguć.
Sve što više pasa reži oko mesare, sve je izvjesniji i mogućniji. Sve ratove na Balkan donose, u kitu, stranci, Izvanbalkanci, oni koji se motaju oko mesare. Tako je bilo i devedesetih. Samo su neki pomislili da stvar rješavaju dragovoljci, šehidi i otačestvenici. Da nije Izvanbalkanaca, domaće plačipičke bile bi spremne samo da izazovu nerede na utakmicama. To je, poslije smrti Tita i Kompartije, krajnji balkanski domet.
Posve je izvjesno da je trenutni cilj da se Srbija uvuče u neki rat. Ili neku vrstu rata.
O tome svjedoči i naizgled iznebesna izjava Tadića da Srbija nije za silu i prolijevanje krvi. A prije toga je Domaćica Kosor cijelu Hrvatsku isporučila njenom novom regionalnom Obgondžiji – Tačiju. Pošto se onaj sa Brda kod Kranja nije nešto pokazao. Domaćicu su podržali i Josipović i Milovanović. Sada je došao i Davutoglu.
Njegova izjava da Turska nema sugraničje ovdje ali da sve ove naseobine smatra susjedima, direktna je najava turskog konstantnog miješanja u balkanske poslove. Dodao je i da sjever treba interisati, da Kosovo mora biti mnogo cjelovitije od Kipra itd.
A na kraju, odnosno, na početku. Već je epska ona upitnica visokog međunarodnog zvaničnika na niskom Kosovu, koji je, kada ga je Srbin poslije ponoći pozvao telefonom da upozori na nasilje Kosovskih Specijalnih Bljuza, a ovaj, ne znavši ko ga zove, ko iz topa upitao Je li gotovo.
Tako se sortira meso kad psi uđu u mesaru.
Okomesarnici znaju da ako potpale Srbiju na Sjeveru Kosova, potpalili su i Sandžak, i Makedoniju a, s božijom pomoći, i Sjever Montenegra. Srbi baš nemaju sreće sa tim Sjeverima. Usput se može okoristiti i u Naseobini.
Pored Turske, najopasniju igru na Balkanu zaigrala je Hrvatska. Ničim izazvano, nepotrebno i realno neostvarivo Najveće Prijateljstvo, zakucano Kosovu iz Zagreba, podiglo je tenzije, akceleriralo podjele i zamijesilo nepovjerenje do podioka koji su već zaboravljeni.
Kosovo još uvijek ima sreću. Dovoljno je da stoje na sred njive, ko budala na mjesečini, a da se njiva sije, ore, žanje, vrše i mijesi.
Srbija je, pak, u situaciji Dragocjene Pande. Tako retka i lepa zverka ubila se za EU. Ali joj je stvarno kao i pandi koju bi hranili žirevima.

SEDAM SEKRETARA LOJA
Sarajevske provincijske institucije kulture, takozvane Državne Institucije Kulture, njih sedam, ili Institucije Kulture Države, već odavno su u fazi fosiliziranja i zrele su za Samirovo Piramidalno Istraživanje. Odavno su upale u mrak i upalile svijeće lojanice da Državni Kulturni Animatori barem imaju privid da bauljaju. Smrt je, konačno, nastupila kada je Meliha Husedžinović, Banjalučanka, otišla u penziju sa mjesta direktora Umjetničke Galerije BiH. Umjetnička Galerija BiH. STJU. Čim je jedna Banjalučanka dospjela na takvo Državno Mjesto, znao sam da je propast blizu. Inače bi to zaposjeli Sandžakezi, Gašijaneri ili drugi Petrioti Usmjerenog Spektra. Sirota Meliha. Život je posvetila Kulturi a ne Državi, ali ju je na kraju Država napenzičila. Zna se kako se to prevodi.
Takozvanične Državne Institucije Kulture, DIK, jedno su od svjetskih čuda. To su Vjesnici Države. Sarajevska Kaldrmaška Bosna, glumeći Državu uz pomoć Kristijan Amanpur i Druga Ba Bona, poznatih planetarnih kulturnih radnika, čitavu šikaru institucija, koje nisu pokrivale ni teritoriju obje obale Miljacke, proglasila je Državnim. Tako su sve komunističke sarajevske republičke organizacije postale Državne a Države nije bilo ni na ražnju. Poslije se pokazalo da je Država bila i ostala na Kulcu.
Žao mi je onih koji su iskreno mislili da će podići DIK. Kad mrtvac prdne. KMP. Da će kultura oživjeti Državu. Da oni koji su na Sarajevskoj Kaldrmi prividjeli Državu, znaju nešto o kulturi, da nacije koje je razdvojio Alija Deklaracija svojim žrtvovanjem mira i pokretanjem rata, i koje su razdvojili, kame, meci i krv, može da spoji kultura, da je grafika Širbegovića ili Berbera, zamjena za Bratstvo i Jedinstvo, da će srpske ekskurzije autobusima, vozovima i pješke, listom ići u Galeriju Takozvane BiH i uživati u multietničkom Sarajevu. Ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Kako su te sarajevske državne institucije bile vjesnici nepostojeće države, tako su sada vjesnici njenog nepostojanja i kraja iluzija.

DOPAMETI SE SRBIJO
U mojoj duši Kosovo. U mojem džepu Kosovo. U mojoj bazi Kosovo. Na mom sjeveru Kosovo.
Kako mogu da se transformišu srbijanski stihovi o Kosovu. Sve se mijenja. Predsjednica Vlade Zemlje Lidera, dolazi na noge Srbijanskom Albancu Tačiju, što je u nivou guvernera Čiova, i, u maniru najbolje Dankedojčland diplomatije, izjavljuje ubistvenu rečenicu za Srbiju, za Josipovića i za regionalnu saradnju: Kosovo nema većeg prijatelja od Hrvatske.
A kaj je rekel Angela Merkel
U sinhronizovanom plivanju Angela Merkel je u Beogradu zahtijevala da se vlast Srbijanskog Albanca proširi na Sjever Kosova. U prevodu, to znači da nema KucKucEU dok Srbija ne prizna Kosovo i Kosovo Srbiju i dok Kosovo Opet Ne Bude Celo, Iz Jedno Delo.
Samo se politika Srbije ne mijenja.
Srbija je, čak, iz svog diplomatskog predstavništva u Berlinu, iznenađena i uvređena. Nakon toliko podjela na Balkanu, za ovu sjevernu, kosovsku, kasno je. Srbija nikako da shvati, da se upameti, da se dopameti. Proja se dijeli dok se mijesi, kad se ispeče, samo prži.
Predlažem inovaciju. Opet u Gluvo Glamočko. Predsidetelj Serbie, Predsidetelj Kroatske i Predsidetelj Turkie. Samit Trojstva. Ako ne može Predsidetelj, neka dođe onaj Dvaputoglu. Može i Kozaračko. Suština tih samita je da se kupuje vrijeme, Srbija ununava, drugi napreduju, Srbija slabi...
A sve je to moguće jer je Srbija sama sebi okačila kamen oko vrata: Nikada, ali nikada, nećemo priznati Kosovo, ni po cenu ucene za EU.
Umjesto da je rekla: Nema Kosova. Mi ne znamo o čemu pričate. Preselićemo Srbe Sa Severa, jest da nije Četiri Es ali i Tri su srpska, ostavljamo vam Tačija i Kosovare, i ugalj i Soroša.
Ali, Srbija je već pokazala nebesku važnost joj Kosova i sad je gotovo. Sad igraju na tu kartu. Znaju da niko ništa ne sme da uradi jer će izgubiti izbore. A ne smiju ni da se organizuju dobrovoljci, dragi kapetani i karkani za još jednu sekvencu Tamo gdje su srpski grobovi, tamo je srpska zemlja.
Ta omča o vratu, Kosovo, služi i globalnom kolijenčenju Srbije ali i u korist malih igrača kao što je Kosorka Djevojka, Hrvatska Merkel. Sada je to predizborna hrvatska tema. Umjesto da Hrvati u BiH budu predizborna tema to su Albanci u Srbiji. Gospodi pomiluj.
Pored Obznane: Eto vam Kosovo, Srbija bi trebala da kaže i: Džaba vam EU. Analitičari neka procijene da li je kasno za to. Tada bi Srija dobila cenu.
Ovako, neće dobiti ni ucenu.

OVO JE STARA
HRIŠĆANSKA ZEMLJA
Dobro zbori Vladika Grigorije za Mostar. Ovo je stara srpska zemlja u kojoj žive Bošnjaci muslimani i Hrvati katolici.
Ovdje, s ove strane Une, nekad je rasla samo trava, mnogo prije nego što je došao gajtan. I došli su Slaveni. Najstariji Srbi na ovim područjima. I to dobro zbori Vladika. S one strane Une, došli su Slaveni drugog plemena. Onda je došlo i hrišćanstvo među Slavene. Mnogo kasnije, došao je i islam. Među oči. Mnogo, mnogo kasnije, kod Vasića najprije, pojavila se Islamofobija. Istina, to je, u narodu, prvo bila sabljofobija, pa sepetofobija, pa islamizaciofobija, pa poturicofobija, pa tako... Vasić nije shvatio svu Lakoću Otomanske Stabilnosti, Krvavog Prosperiteta i Sabljokratije.
Vladika Grigorije širi Mostar. Sretan je, očinski, što se barem jedan čovjek vratio na neko teško krvilište. Mada će Cerićevci zapomagati da širi Islamofobiju. Kao što Dnevni Ahvaz zapomaže Eno ga, svojata Mostar. Kao da je islam, prije Srba na tom mjestu, tekao umjesto Neretve. A i inače, Neretva i Mostar su stare otomanske, turske riječi. JMM. Samo me čudi što se Mostar, onda, ne zove Ćuprijar.
Cerićevcima nedostaje istorijske uviđavnosti.
Tačno je da se istorijski točak ne može vratiti unazad i da nema kočnice. Pa se tako ni islam ne može izbrisati sa dijela Balkana. Ali bi ta kasta, koja svojata i islam i BiH, i Srbe, i Hrvate, i žrtvište, a i Sandžak, trebala uvažiti da pored turskih imena zemljištu i mjestima, ima, i mnogo više, slavenskih, hrišćanskih imena. Naročito naseljima, rijekama i planinama. A to nešto kazuje o svojatanju.
Zato niko s ove strane Une ne svojata Mostar.
Mostar svojataju oni koji su srušili Stari Most, optužujući Hrvate za to. I oni koji su srušili Sabornu Crkvu obukavši odore Hosovaca.
Čista Mostarofobija.

SAMOUNIŠTAVAJUĆE
BAVLJENJE SRBIJOM
Sarajevski mediji bi ustupili prostor i samom Salmanu Ruždiju, samo ako bi nešto rekao na štetu Srba i Srbije. Format i orijentacija sagovornika nisu bitni. Bitno je i za ovaj dan obalegati Srbiju. Usput i Republiku Srpsku. Goga Katana je povukla najbolji potez u životu kada je počela raditi za Sarajevsko Oslobođenje. Štagod napiše iz Banjaluke, samo da je protiv Banjaluke, biće objavljeno. Štagod kažu Čavić i Ivanić, ide ko alva.
Tako se Oslobođenje dokopalo intervjua sa zaboravljenim Mirkom Kovačem. To je onaj književnik koji je u totalitarnom komunizmu bio poznat i cijenjen. Otkako se odtotalitarisao i zaživio u Sveslobodnoj Hrvatskoj Franje, Ive i Jace, veći književnik od njega je Mišo Kovač. Pa je taj Kovač, Mirko, spao dotle da mora davati intervjue izuzetno glupim novinarkama poput JD, čija su pitanja višestruko duža od odgovora.
Taj Kovač je, na dvije strane, osvemusvačio. Uglavnom prežavakano i nebitno. Ali ima dvije tezice koje govore o teškoj izvansrbijanskoj bolesti nekolicine okolnih zemalja.
• Čini mi se da bi bilo najvažnije da se Srbija suoči sa teškim zločinima svoje politike koji su počinjeni u prošlom ratu, to bi pomoglo da se Hrvatska i BiH drukčije postave u suočavanju sa vlastitom prošlošću.
• Za direktora jedne važne kulturne ustanove predložen je čovjek, nekada novinar, koji je napisao biografiju Ratka Mladića.
Točno se vidi da Mirko Kovač živi u Totalitarnoj Hrvatskoj i da je sin Totalitarnog Komunizma. I to je o njemu dovoljno. To što su njemu Jadranka Kosor i Boris Tadić, isti, to je petljanje pileta u kučine.
Ali to pametovanje Srbiji, naročito razvijeno i razuđeno u Hrvatskoj, u Bosanskoj Autonomiji Bosne i Hercegovine i na Kosovu i Bazi, dio je šire transnacionalne i poludržavne bolesti nacija i država koje nisu izvele ili nisu u stanju izvesti završne radove.
Mala Republika Srpska je uspjela u tome. Nakon što je otresla Miloševića i tu paljansko-dedinjsku srbljačku transverzalu, okrenula se sebi i svojoj poziciju u okviru BiH i u okviru Opšteg Okvirnog Sporazuma za mir između Federacije i Nje. Više se ne bavi Srbijom. Ne pametuje Srbiji. Jasno je određeno da je svaka saradnja, od bratske do finansijske, dobrodošla. Ali politiku vodi svako sebi.
Ostale gorepomenute zemlje boluju od Srbije. Teške boljke boluju. U svakom trenutku svaka šuša zna šta Srbija treba da uradi. S kim da se suoči, kome da klekne, kome da se naguzi.
A pri tome ništa ne čini u svojoj zemlji i u svojoj naciji. Srbija treba da se suoči sa „zločinima svoje vlasti“ dok sva Hrvatska u Kninu slavi izgon i nestanak Srba. Zašto su na svijetu samo budale konstanta. Možda Srbija i treba da se suoči ali da neće sutra od nje tražiti da počisti i njihovo dvorište. Ili bi sami trebali da urade nešto. Onaj im zlikovac umro u bolnici. Ta Svesloboda nije uspjela, od Domovinskog Oslobođenja, pravno ni za guzicu da ga uštine zbog zločina nad Srbima.
Srbija je sve od sebe dala. Isporučila i Hadžića i Generala. Kako je to pomoglo Bosni od Bosne i Hercegovine, Hrvatskoj od Knina i Kosovu od Bond Stila, tamo Titin Omladinac Vlasi stalno sere o tome šta Srbija treba da uradi, da se s nečim suoči. Osim sa Sanaderom. JIO.
Ako Nikolić znadne da iskoristi hapšenje Generala, Tadić će izgubiti izbore. Kako će to pomoći trima poluzemljama na Balkanu.
Nezavršene i nesposobne nacije i države konstantno se bave drugima. Taj vjekovni kompleks pretvara se u samodestrukciju, u destrukciju cijelog prostora, u bolest prerano zaklane roditeljke zemelje i podsvijesti zbog nepravedno optužene jedne nacije za sva zla kako bi moja svjetla bila jedina, svemoćna i pravedna.
A nigdje i nikad nije tako. Niti će biti. Nikada nije sve na jednoj strani. Nije moguće da na jednom putu ima više uzbrdice nego nizbrdice. Nije moguće da su u istoj kući jedna soba okrugla, druga kockasta a treća dijamantna.
Pogledaj u dom svoj, anđele što reče Čorba Borba.

PRSTI TAJNIH NARUČILACA
Neki Drkadžišvili, rekao bih Drkadžija ali mi je previše turkicistički a i Odnosnog nerviraju psovke, na Furuntalu onog Simića, Frontal rs, pisao je neki neidentifikovani leteći objekt o mom romanu Prsti ludih očiju.
Drkadžišvili je izvjesni G. Dakić a uz nepoznatu protuvu ide i teški upitnik o tome šta je Odnosni pokušao da napiše. Njegova nedokazana teza je da politika od knjževnih analfabeta pravi klasiku. Problem je samo u tome što je to pokušao da pokaže trima mojim fotografijama koje nemaju veze ni sa književnošću ni sa politikom. Iz toga sam zaključio da me Odnosni ne podnosi. To je tako uobičajeno za Banjalučki Sokak.
Očekivao sam da napiše nešto što će ličiti na književnu kritiku. Mada znam da ne umije. Književni kritičari su izmurli kada sam ja završio gimnaziju a Igor Mandić prestao da piše u VUS-u.
Optužba da sam postao romanopisac zato što sam u politici na nivou je prekida filma, predzoru, kod hroničnog alkosa. Zato je u taj tekst udrobio i Kusturicu i njegov eventualni film po Andrićevom romanu Na Drini ćuprija povezao sa filmom po mom romanu. Mada su i jedan i drugi film bez međusobne veze i samo najave mogućnosti.
Ili je trebao tezu razvesti do u duboku prošlost.
Mehmed-paša Sokolović je izgradio ćupriju na Drini jer je bio blizak politici. Andrić je napisao roman Na Drini ćuprija jer je bio blizak vlasti. Pa je logično da je Kusturica planirao da snimi film jer je blizak politici.
Odnosni Dakić mi liči na sokačko pseto koje s one strane tarabe laje i kad prođu tačke, i kad prođe bicikl, i kad prođe automobil, ne shvatajući razloge lajanja i ne razlikujući te točkove koji se okreću mimo njegove svijesti. Šta je, dakle, pseto u rečenici. Pa, pas, jebo ga ti. Pas je uvijek pas. Samo se točkovi mijenjaju.
Ovaj put mu je, samo, neko naložio, nagovorio ga, naručio ga, kao kurvu, da pomene kako roman sadrži psovke i kako je stilski neujednačen. On i njegovi pisodavci žele da omalovaže roman jer iz svoje sokačke ćaršijske turcijanerske vizure ne mogu da podnesu uspjeh. Da omalovaže člana Ninovog žirija iz Banjaluke. Vjerovatno im se ne uklapa u klanove i sokake, PIMT. Turska. Kao i rubrika kulture Glasa Srpske. Ni ona se ne uklapa. Ti njegovi pisodavci, a i sam Odnosni Dakić, i njegova posuđena pisalačka posteljica, Furuntal rs, turci su u najcrnjem smislu riječi. Ostalo im od poturčenja. Samo sjede, umaću kocku u džezvušu i za sve što se u ćaršiji dogodi imaju svoje: Jah, ba.
Neko je, veli naložio žirijima Ninove nagrade i Vitala da se roman vine u zvjezdane visine. SNSD je iskoristio svoji uticaj u Srbiji. Razumije se Odnosni u odnose u Srbiji kao Mara u KK.
Napiši roman, ne moraš čitati moj.
Ne piši laži, jer nisam nigdje rekao da je jedini roman iz Republike Srpske koji je bio u najužem izboru za Ninovu nagradu.
Ili nemoj pisati ni neidentifikovane leteće objekte. Drži se za PS 67 mm. Pišajuće Spolovilo. Bolje ti stoji.

ISLAMOROBIJA
Strah od sebe širiš sam. Sve što radiš, sebi radiš. Niko đavolu ne može da odglumi đavola. Niko ljude pored tebe ne može da prepadne tobom tako uspješno kao ti sam.
Izvor straha od islama je u islamu samom. Preciznije, u njegovim dijelovima. Kao što je strah od Srba bio u Arkanu, Miloševiću i ostalim Srbljacima. Dakle, u dijelovima Srpstva.
Ratni Islamski Kaplar i Rijasetov Piar su izašli sa staljinističkom obznanom o strašilima islamom. U tu knjigu je ubrojano sve što je nekome od tih lažnih islamoljuba palo na pamet. Dokument je nazvan izvještajem kao da se radi o nekakvoj parlamentarnoj američkoj komisiji ili o nekom tijelu pravednika i nezavisne istrage.
Dokument je zastrašujući, toliko da je Ef. Cerić danas u Banjaluci morao istaći zasluge Milorada Dodika za početak obnove Ferhadije. Milorada, koji je vodeći ekstruder islamofobije na listi Izvještaja.
Ta proizvodnja neprijatelja na sto strana svijeta, potpuno se ukorijenila u Bosanski islam. Odnosno, u njegovo vodstvo i njegove generatore.
Ovo sa Izvještajem je još jedan korak dalje. To se može tumačiti kao metiranje neprijatelja za odstrel. Precizno su pobrojani oni koji su istovremeno i okrivljeni i osuđeni. Ta Ruždijanizacija svih koji imaju bilo kakav kritički otklon prema islamskim aktivistima, dužnosnicima ili ustanovama, dakle, ne radi se o Islamu, jer, Cerić nije Islam, tipični je staljinistički golootočki ortodoksni komunistički sindrom kaplara i razvodnika islama. Jer, na komunističkoj sisi su i odrasli.
Zadnji put kada su predstavnici jednog naroda, srpskog, ovdje proizvodili neprijatelje u količinama koje knjige i novine nisu mogle primiti, stvar se završila loše po proizvođače. Da li je iko među tim islamortodoksima uzeo taj nauk u obzir.
Izvještaj, kao i sve drugo, dijeli BiH. Dijeli ljude u BiH, jedne od drugih. Stvara neprijatelje i neprovjerenje.
Međutim., to se može shvatiti i kao priprema za rat. Ne mora to u početku biti oružani rat. Ali islamski Kaplar i Piar su postrojili neprijateljske brigade, precizno, po spisku i po starještinstvu. Čeka se dalja komanda.

GLADIJATORI REALA
Žalosno je gledati Real kako igra fudbal. Čak i onima koji nisu žalobitni. To je jedna konfuzna ekipa nastala u alhemičarskoj radionici nekontrolisane potrošnje para, bez ikakvog plana i cilja a sa potpuno neizvjesnim efektima. Real je nakupovao toliko igrača da ni nepostojeći svemogući mađioničar iz toga ne bi mogao sastaviti ekipu. U toj ekipi fudbal znaju igrati Ronaldo, Kaka, Čabi i Kasiljas. Ostali neznaju. Neznaju na nivou i za potrebe Reala. Inače su i to znalci i u nekim drugim klubovima, možda iskoristljivi igrači. S tim što je Ronaldo problematičan zbog karaktera, cirkusijanerstva i opšte nedoraslosti.
Ali, ono što definitivno nije iskoristljivo jeste trener Murinjo, Pička, koja u gužvi nekoga povuče za uvo pa pobjegne i umiješa se u masu, Pepe, Koentrao, Ozil, Marselo pa i Karvaljo. To su generatori grubijanstva u Realu. Grubijanstva u komunikaciji, u optuživanju svega i svačega, u igri i oko terena.
Real je dovođenjem Murinja svjesno ušao u taj porogram Gladijatorskog Reala. Znali su ko je i kakav je Murinjo. On je, pak selektovao i potakao na siledžijstvo priproste i nezrele igrače poput Pepea i Marsela. Ostali prate. Startovi kao što je pokušaj u skoku da se kramponima zguli Mesi ili da se smicanjem lomi Fabregas, svuda bi bili za strijeljanje osim u Španiji gdje Real ima toleranciju.
U pravu je Pike. Real uništava španski fudbal.
Ali on uništava i svoj ugled. Jer, Real nikad nije bio ekipa grubijana i incidenata. Ovakav Real uništava i špansku reprezentaciju jer će se igrači međusobno zavaditi zbog Ludog Murinja i od te ekipe se ne može očekivati adekvatan rezultat.
Ali, Real uništava i desetine hiljada mladih igrača u svijetu. Ne treba zaboraviti da Real gledaju, obožavaju i kopiraju čitave generacije u desetinama zemalja svijeta. On im, na ovaj, način, daje obrazac ponašanja. Podsvijest mladih igrača im govori Kad je dozvoljeno Realu pred svjetskim auditorijumom, dozvoljeno je i nama pred četiri stotine gledalaca. Poslije se od tog junoše teško kleše korektan igrač.
Real mora hitno da se riješi Murinja. To je za njega najpreči zadatak. Preči i od španske titule, od plasmana u Ligi prvaka i od pobjeda nad Barselonom.

PARA NA PARU, UŠ NA UŠ
Ali nije u tom grmu. Bogati su sve bogatiji, siromašni sve siromašniji.
Ekonomisti, loši ekonomisti, ekonomski apologeti, priučeni novinari, ali i vrhunske javnosne alatke u rukama bogatih, nevjerovatno su dobro osposbljeni za Zatrpavanje Pravog Stanja Stvari.
U ekonomiji je sve netačno ili zamaskirano osim činjenice da će svjetska ekonomija jednog dana, vrlo brzo, propasti.
Dabome, neće se to dogoditi na dan i čas kada se mijenjaju godišnja doba. Ili u neko drugo obilježeno i predvidljivo vrijeme. To se već događa.
Voren Bafet, jedan od onih razarajućih investitora, izjavljuje u svom komentaru u nekim američkim novinama, kako su oni, Bogataši, dugo bili maženi, paženi i snaženi. Od strane Država kojima su vladali. Sada je red, kaže Bafet, da vratimo društvu, Koko, ono što si pozobala. Koliko sam shvatio, Bafet bi da se svi redom odmetnu u šume i postanu Robin Hud.
Doduše, lijepo, u Permanentnoj Ekonomskoj Krizi, pošto su sranja o Dotaknutom Dnu, i konačnom letu u Uspon, bila samo jevtin medijski kičeraj, zvuči činjenica da je Bafet prošle godine platio samo 6,93 miliona dolara poreza. Za toliko malim parama se ni mnogi Balkanski Tajkuni ne saginju na trotoar.
Jevtini ekonomisti i površni novinari će reći Kako je to moguće. Da toliki dolarski milijader plaća smiješnu balkansku sumu poreza. To je zakonito sljedstvena činjenica. Njena posteljica je stvorena prije nego što je Bafet krenuo u Biznis. I postao Investitor. Krstaši Moći Novca su stvorili ekonomski svijet tako da para prirodno teče uzbrdo. Kao što voda teče nizbrdo. Tako se došlo do toga da su bogati sve bogatiji a siromašnih je sve više.
Suština nije u tome što ima malo bogatih i mnogo siromašnih. Suština je u tome što o siromašnima niko ne vodi računa. Obama je pokušao pa se proveo ko bos po dolaru.
Suština je u tome što je Bafetov prihod neoporeziv.
Zadnji kojeg su oporezovali bio je Al Kapone.
Neoporeziv je jer je nejasan, nevidljiv i neuhvatljiv. Kao i kapital banaka sa kurvanjskim imenima. I njihovi gubici i gubici država. Jasno je da je Grčka decenijama živjela od promjena vlada a raskalašno i rastrošno. Ali nije jasno da tako mala i nebitna zemlja, sa nešto turizma, načini tolike manjkove i dugove koji drmaju Evropu. A zaduženja idu sve do francuskih banaka, u srce EU. Vjerovatno niko ne može analizirati te podatake jer nisu lakovidljivi niti dostupni. Ali, moguće je da su askeri Moći Novca upravo na Grčkoj izveli udar na Evropu. Ne vjerujem da je Bafet učestvovao u tome. On je svu lovu izgrcao za porez. JMM. Jebalo Mačku Mater.
Stoga sada svi pričaju kako je Eurozona u opasnosti, kako neke zemlje moraju izaći i slično. Mnogima iz armada Moći Novca ne odgovara EU sa krutom ECB i njemačkim kormilarenjem finansijama. To je, sa uzbunama u Eurozoni, zamagljivanje, kao što rade i Veliki Ekonomisti. Kenet Rogof kaže da se ovakve „kontrakcije“ događaju svakih 75 godina. I on napada EU. Peter Bofinger kaže da su države, da bi riješile Dužničku Krizu kreirale preambiciozne programe i – proizvele sadašnju krizu. JMM. Takva površnost i takav ekonomski darvinizam, nemogu ni odškriniti objašnjenje.
EU, dabome, ima svoje šupljine. Kod proširenja oni ubijaju, i sebe, i zemlju kandidatkinju, poglavljivama, dužinom banana i transparentnošću Muda Marjanovih. Niko ne provjerava Džep. S kakvim Džepom se ulazi u EU. Primjer je Hrvatska. Prezadužena zemlja je zatvorila sva poglavlja i ide u raj. A kad uđe u EU, bankrotiraće jer nema tog BDP iz kog se može vraćati takvo zaduženje. Odnosno, nema se iz čega generisati takav BDP.
Ali, EU je prije svega smetnja armadama Moći Novca i stoga je pokrenuta takva hajka pogrešnim tezama i krnjavim činjenicama. I stvarnim bankrotima.
Druga meta napada je Kina. Te njen je juan nizak, te njihova monetarna politika nije druželjubiva. Te nema ljudskih prava, te izrabljuje radnike. A kapitalizam je svim svojim radnicima, za života, izlijevao, pred njihovom kućom, zlatne biste u životnoj veličini. Tačno je da je Đinijev indeks za Kinu 41,5%, a za SAD 45%, ali je američko siromaštvo siromašnih i kinesko neuporedivo. Zbog broja stanovnika u Kini i zbog ogromne vremenske razlike u startu jedne i druge ekonomije. Kineska ekonomija je postigla da nijedna kineska usta danas nisu gladna. A američka ne može, ni nakon toliko kapitalističke istorije, da postigne zdravstvenu zaštitu za sve. Jedan pogrešan i zamagljujući veliki argument koriste veliki ekonomisti. Na Forbsovoj listi 937 najbogatijih u svijetu 64 Druga su iz Kine. Da, ali iz koje bazne populacije.
Svjetska ekonomija će uvijek funkcionisati na činjenici da postoje bogati i siromašni. Čak i kad je stavite u rezervat, kao majmune, lavove i hijene u Keniji. Tako funkcioniše i Švedska, zemlja sa najmanjim Đinijevim brojem. 25, čini mi se.
Suština je u tome Ko vlada rezervatom i da li je on vidljiv i dostupan. I da li ima rok kada stari, predaje tron i lipsava kraj pojila.
U magli Moći Novca toga nema. Niko ne vidi ko vlada. Niko nije dostupan. Bafet je malo finansijsko seruckalo po novinama. Niko ne predaje tron a ni tron se ne razaznaje.
Ključno pitanje je Kako, onda, izvesti Revoluciju, jer jedino Drugarica Revolucija rješava ovakve stvari. Nikako. Protiv koga. Koga objesiti. Kome srušiti bronzani spomenik.
Zato bijeda po Londonu razbija izloge, pali policijska auta i pljačka Nike Patike. To su njihovi tronovi koje treba osvojiti. Ti simboli Moći Novca su trofejne kljove Revolucije. Oni ne znaju šta hoće ali hoće odmah. I ne znaju protiv koga su pa ruše po redu.
Dok ih Tužni Kameron naziva bandama. Ključna je sada, veli, strategija borbe protiv bandi. Ni on, siroma, ne zna ko vlada i gdje je Tron.
I on služi za ZPSS. Zatrpavanje Pravog Stanja Stvari.