недеља, 11. септембар 2011.

KONAČNO IM DOŠLO
- IZ GUZICE U BANKU
Nekunoć me zvao Obama. Zaboravio na vremensku razliku. Šta misliš, veli, da ja, mi, Amerika, osnujemo Državnu Banku. Pa, znaš da sam protiv tih kapitalističkih krvopija, još otkako mi je tata u trećem razredu kupio Kapital da čitam pred spavanje. Osnuj banku ali ne puštaj Ivanića u zemlju, prodaće je po cijeni bostana u avgustu. Dok si reko Teksas.
Poslije pročitam da Obama doista razmišlja da predloži osnivanje te Stejt Američke Bank, sa deset milijardi dolara osnivačkog kapitala. Vladajuća stranka bi, pretpostavljam, imenovala bord a nakon početnih kreditnih linija za infrastrukturu, jer to bi joj bila namjena, banka bi počela da samostalno posluje i ostvaruje nove prilive.
Koliko je bilo pogrešno da Ivanić ide na špijunsku specijalizaciju u Inglesku. Umjesto da je otišao u Ameriku na bankarsku specijalizaciju.
A nije morao ni tamo. U Evropi sva sila velikih kompanija i banaka u posjedu je država. Samo Ultraliberalna Bosna prodala svoje. Vidio Mujo da se konji potkivaju.
Jedno vrijeme je svaki strani pišonja galamio u medijima da je privatizacija neophodna. Neki seljani me pitali da li da privatizuju u poljske nužnike. Oni prekogranični seljani me pitali da na burzu metnu ćenife. STJ. Mediji, kako se sada zovu novinari na dužem kursu opismenjavanja, podržavali su tu akciju. Prodaj, samo prodaj. Nigdje kritičnosti. Veliki ekonomist, ekonomski učitelj Branislava Borenovića, bostandžija Ivanić, pokazno je prodavao ko izluda.
Tako dolazimo do ključne činjenice. Obama je za tri godine mandata shvatio da Stejt finansije ne mogu bez državnog vlasništva a Ultraliberali Bosne Ponosne su za dvije, tri godine, rasprodali i ćaćine čakšire u grobu.
Međunarodna zajednica nastanjena u BiH, uglavnom, tako je kumovala propasti Naseobine. Insistiranjem na privatizaciji za koju nije bilo uslova, stranci su ovdje svjesno produkovali propast i onoga što je moglo funkcionisati. Ali, to je najgore, direktno su uveli korupciju na velika vrata u BiH. Jer su omogućili prljavom ratnom kapitalu da se opere i legalno domogne vlasništva nad vrijednostima koje su stvarane decenijama. Neke je čak stvorila i Austrougarska. Kao Fabriku duvana u centru Banjaluke. Pa je, onda, u zlatno bostandžijsko doba rasprodaje, prodana kriminalcu koji sada čami u zatvoru. Taj prljavi kapital i još usraniji bizMismeni, u svoj vrtlog uvlače i administraciju, korumpiraju, upropaštavaju fabrike i proizvodnju, radnici ostaju bez posla, fondovi bez priliva a novinari na opismenjavanju svakog dana traže štrajkove i ulicu. Da se ruši, ruši, vlast. (Vidjeti Ateve, kad lišće opadne).
Da ima Bosne i Hercegovine, da je ima makar u Hasinoj Ćenifi, mnoge bi trebalo ulisičiti i suditi za veleizdaju. Ivanić bi mi bio prvooptuženi. Za njega je mali sud za panjeve.
Vlada Republike Srpske spašava neke sitnice. Kupuje firme koje idu u stečaj, kao Tvornicu Aalatnih Strojeva u BL, ili drvnu industriju na Sokocu, pa ih pokušava umiti i naći kvalitetnog kupca.
Ali, u suštini lijeka nema.
Konkurisao sam za Nobelovu nagradu. Za izreku: Jednako je budale pustiti i u tor i u vlast.