USTAVNI SUD
MORA BITI
STRANAČKA PRIČA
Ako BiH misli da opstane, mora mnogo stvari promijeniti kako bi se Saveznost te države protezala, i formalno i stvarno, od početka do kraja.
To je slučaj i sa Ustavnim sudom.
Sadašnji Ustavni sud je nakarada. Obični otirač pojedinih voluntarista iz međunarodne zajednice koji s pomoću njega i njegovih odluka trguju sa Sarajevom. A pri tom je BiH, Naseobina, savezna država. Dejtonski sporazum je sporazum o Savezu država koje su dio svog suvereniteta prenijele na Saveznu državu kako ona ne bi ostala prosti Savez država.
I Njemačka je Savezna država.
Kako, dakle, funkcioniše njen ustavni sud. Kako je sastavljen. Kako ga biraju. Naročito je zanimljivo to ovih dana kada Bakir Izetbegović i Incko preko svog Ohaera brane sudstvo, pa i Ustavni sud BiH od naleta sa Jahorine. Republika Srpska je jasno, u sklopu cijele pravosudne anarhije u BiH, postavila i pitanje Ustavnog suda i njegovog apelacionog djelovanja, njegovog odnosa prema sudiji koga je birala Narodna skupština Republike Srpske, njegovog neustavnog uticaja na politički sistem i organizaciju države...
Ustavani sud Njemačke je mlad sud. Od 1951. godine. Ali je Njemačka uspjela da izgradi njegov autoritet i da ga postavi u rangu parlamenta, Bundestaga i Bundesrata, u rangu predsjednika države i u rangu savezne vlade.
Sud se sastoji od dva senata od po osam sudija. Radi i u plenumu ali radi i preko svojih vijeća koja se satoje od po troje sudija.
Suštinski je profesionalni i stručni profil sudija, njihov mandat koji može da bude do 12 godina bez ponovnog izbora ali ne može da traje poslije 68. godine života.
No, pola sudija bira Savezno vijeće a pola Vijeće zemalja. To održava federalnost njemačke zemlje a sudijama daje dvostruki legitimitet. Treba li ovdje da kažem da su sudije „našeg“, njihovog, ustavnog suda, stranci, nepoznati stranci u noći, pokupljeni s brda, s dola, s koca i konopca, i donijeli po zemlju samoubistvenu odluku o konstitutivnosti Svih Na Cijelom.
Praktičan način izbora sudija Ustavnog suda Njemačke odvija se u komisijama koje čine članovi velikih političkih partija iz Saveznog vijeća parlamenta i jedne ad-hoc komisije koju obrazuju ministri pravosuđa saveznih zemalja, Republike Srpske i Federacije, recimo.
Izbor u oba vijeća je dvotrećinski kako bi se spriječio prost i jednostavan uticaj partija na izbor. Ali sudska mjesta se dijele po paritetu. CDU/CSU i SDP su paritetne strane još od 1976. godine i imaju pravo da predlože po četiri sudije ustavnog suda. Tri od četiri mjesta popunjavaju partijske sudije a četvrto pripada neutralcu. Interni sporazum velikih partija omogućuje da po jedno mjesto pripadne manjim partijama.
Trojica sudija svakog senata moraju biti izabrani iz najviših saveznih sudova, upravnog itd.
Tu se i završava uloga partija jer ne mogu da utiču na rad sudija a oni, pak, ne mogu biti članovi nekog parlamentarnog vijeća, vlade i slično.
Stvar je jasna. Političke stranke su odgovorne za društvo i pred svojim biračima. Stoga su odgovorne i za Ustavni sud. Odgovorne su da funkcioniše pravno, pravedno i nezavisno. Stoga moraju da utiču i na sastav suda. I svako odstupanje od ustavnosti, nezavisnosti, pravednosti i pravnosti, ide na obraz stranaka. Stoga bi se stranke odgovornije odnosile prema Ustavnom sudu i njegovom sastavu. Ovako, sudije ustavnog suda, Onaj Simović, naprimjer, nikome ne odgovaraju. Brinu se o odgovornosti ko konj kad prevrne kola sijena.
Improvizacija, ešdaunizacija, voluntarizacija, sarajevizacija, bošnjakizacija, otjeraće Naseobinu u propast.
A Njemačka je tako blizu, da se prouči praksa. Kad se već ne vlada internetom i literaturom.
MORA BITI
STRANAČKA PRIČA
Ako BiH misli da opstane, mora mnogo stvari promijeniti kako bi se Saveznost te države protezala, i formalno i stvarno, od početka do kraja.
To je slučaj i sa Ustavnim sudom.
Sadašnji Ustavni sud je nakarada. Obični otirač pojedinih voluntarista iz međunarodne zajednice koji s pomoću njega i njegovih odluka trguju sa Sarajevom. A pri tom je BiH, Naseobina, savezna država. Dejtonski sporazum je sporazum o Savezu država koje su dio svog suvereniteta prenijele na Saveznu državu kako ona ne bi ostala prosti Savez država.
I Njemačka je Savezna država.
Kako, dakle, funkcioniše njen ustavni sud. Kako je sastavljen. Kako ga biraju. Naročito je zanimljivo to ovih dana kada Bakir Izetbegović i Incko preko svog Ohaera brane sudstvo, pa i Ustavni sud BiH od naleta sa Jahorine. Republika Srpska je jasno, u sklopu cijele pravosudne anarhije u BiH, postavila i pitanje Ustavnog suda i njegovog apelacionog djelovanja, njegovog odnosa prema sudiji koga je birala Narodna skupština Republike Srpske, njegovog neustavnog uticaja na politički sistem i organizaciju države...
Ustavani sud Njemačke je mlad sud. Od 1951. godine. Ali je Njemačka uspjela da izgradi njegov autoritet i da ga postavi u rangu parlamenta, Bundestaga i Bundesrata, u rangu predsjednika države i u rangu savezne vlade.
Sud se sastoji od dva senata od po osam sudija. Radi i u plenumu ali radi i preko svojih vijeća koja se satoje od po troje sudija.
Suštinski je profesionalni i stručni profil sudija, njihov mandat koji može da bude do 12 godina bez ponovnog izbora ali ne može da traje poslije 68. godine života.
No, pola sudija bira Savezno vijeće a pola Vijeće zemalja. To održava federalnost njemačke zemlje a sudijama daje dvostruki legitimitet. Treba li ovdje da kažem da su sudije „našeg“, njihovog, ustavnog suda, stranci, nepoznati stranci u noći, pokupljeni s brda, s dola, s koca i konopca, i donijeli po zemlju samoubistvenu odluku o konstitutivnosti Svih Na Cijelom.
Praktičan način izbora sudija Ustavnog suda Njemačke odvija se u komisijama koje čine članovi velikih političkih partija iz Saveznog vijeća parlamenta i jedne ad-hoc komisije koju obrazuju ministri pravosuđa saveznih zemalja, Republike Srpske i Federacije, recimo.
Izbor u oba vijeća je dvotrećinski kako bi se spriječio prost i jednostavan uticaj partija na izbor. Ali sudska mjesta se dijele po paritetu. CDU/CSU i SDP su paritetne strane još od 1976. godine i imaju pravo da predlože po četiri sudije ustavnog suda. Tri od četiri mjesta popunjavaju partijske sudije a četvrto pripada neutralcu. Interni sporazum velikih partija omogućuje da po jedno mjesto pripadne manjim partijama.
Trojica sudija svakog senata moraju biti izabrani iz najviših saveznih sudova, upravnog itd.
Tu se i završava uloga partija jer ne mogu da utiču na rad sudija a oni, pak, ne mogu biti članovi nekog parlamentarnog vijeća, vlade i slično.
Stvar je jasna. Političke stranke su odgovorne za društvo i pred svojim biračima. Stoga su odgovorne i za Ustavni sud. Odgovorne su da funkcioniše pravno, pravedno i nezavisno. Stoga moraju da utiču i na sastav suda. I svako odstupanje od ustavnosti, nezavisnosti, pravednosti i pravnosti, ide na obraz stranaka. Stoga bi se stranke odgovornije odnosile prema Ustavnom sudu i njegovom sastavu. Ovako, sudije ustavnog suda, Onaj Simović, naprimjer, nikome ne odgovaraju. Brinu se o odgovornosti ko konj kad prevrne kola sijena.
Improvizacija, ešdaunizacija, voluntarizacija, sarajevizacija, bošnjakizacija, otjeraće Naseobinu u propast.
A Njemačka je tako blizu, da se prouči praksa. Kad se već ne vlada internetom i literaturom.
