KO TO TAMO KUKA
Iako je Poskok ingeniozno sačinio podjelu uloga u Ko to tamo peva 2, od glumaca naturščika Akademije Nelegalne Vlade Federacije, moje udivlenije za ulogu Miška, mislim da stvar sa autobusom za Tuzlu, treba, ipak, pogledati sa tamnije strane.
Nelegalna Vlada i Bajka Federacije, otputovala je na neku sesiju u Tuzlu i medijima servirala priču koju je uobličio predsidetelj Nikšić: Bolje nego da ide šesnaest, sedamnaest audija pa onda audiji kantonalnih ministara, pa onda policija koja čuva Ramu od Dodika, pa onda Bijela Petica odnosnog muftije. Ah, ne muftija, traje rat oko zvjeronauke.
Tako je Termin Ipa Nikšić poručio narodima i narodnostima Federacije da je Nelegalna Vlada uštedjela četiristo litara dizela.
Dobro, to nije za baciti. Vlada po vlada, četiristo po četiristo i eto Države. Nikšić po Nikšić, Država.
Dobro, ali smiješno. Taj isti Termin Nikšić i ta ista NVF šutnuli su nogom 88 miliona eura IPA fondova EU, jer ne žele da trguju Državom. STJ. Šta je 88 miliona. 110.000, stotinudesethiljada, puta, otići će autobusom u Tuzlu i nadoknaditi ta sredstva koja, inače, Srbi žele da utroše protiv Države.
Jutarnji Autobus za Tuzlu, kladim se, smislili su Zlajunoše, mladi reketeri Lažnog Socijalizma, sjećajući se lekcija svog Gurua: Radničkoj klasi treba opijum, ali ne u vidu religije, nego u vidu nepostojeće perspektive, kao što je komunizam govorio o zlatnim kašikama, vi izmislite nešto slično. Zlatni autobus, STJ.
To su odumrli tragovi socrealizma koji je nastao uporedo sa socijalizmom, kao njegovo Smrdljivo Ja, i koji ga je pratio na njegovom putu u umjetnosti, u kulturi, u stvarnosti, u ekonomiji i u politici.
Moram reći da je nekada taj socrealizam bio negledljiv a nekada negadljiv. Nekada je to bila plastična imitacija cvijeća, nekada ogledalsko ismijavanje stvarnog lika pred ogledalom, samog socijalizma.
To je i u ovom slučaju. Jutarnju Autobus za Tuzlu ismijava NVF. Pouzdan znak propasti. Iako je termin Socrealizam na ovim prostorima prvi put upotrijebljen 1936., više od pedeset godina prije propasti.
Tu socrealizamsku tehnologiju Esdepe primjenjuje u svemu čega se dohvati. Biračima nudi dva programa, jedan stvarni, drugi lažni. Strancima nudi dvije priče, jednu stvarnu, drugu lažnu. Parlamentu nudi dvije vlade, jednu stvarnu, drugu lažnu. Ali, uvijek sa obratom. Stvarna je ona lažna. Pa i sada, vlada lažna vlada, ona koja nije u autobusu, ona koja ne progoni vjeronauku.
Mada je izvjesno da je tim dvostrukostima došao kraj. Stvarnost je drskija nego što iko može zamisliti. Nije najdrskije to što je Zlajoglu Hrvatima nametnuo NVF. Drskije je to što je mirni Bosić jučer izjavio da će u Brčkom predložiti rješenje koje se neće moći odbiti. Prihvatio, odbio, Zlajoglu je već gubitnik.
Vode ga u Brčko da mu kažu kako će biti.
Ako i u Brčko dođe autobusom...
Iako je Poskok ingeniozno sačinio podjelu uloga u Ko to tamo peva 2, od glumaca naturščika Akademije Nelegalne Vlade Federacije, moje udivlenije za ulogu Miška, mislim da stvar sa autobusom za Tuzlu, treba, ipak, pogledati sa tamnije strane.
Nelegalna Vlada i Bajka Federacije, otputovala je na neku sesiju u Tuzlu i medijima servirala priču koju je uobličio predsidetelj Nikšić: Bolje nego da ide šesnaest, sedamnaest audija pa onda audiji kantonalnih ministara, pa onda policija koja čuva Ramu od Dodika, pa onda Bijela Petica odnosnog muftije. Ah, ne muftija, traje rat oko zvjeronauke.
Tako je Termin Ipa Nikšić poručio narodima i narodnostima Federacije da je Nelegalna Vlada uštedjela četiristo litara dizela.
Dobro, to nije za baciti. Vlada po vlada, četiristo po četiristo i eto Države. Nikšić po Nikšić, Država.
Dobro, ali smiješno. Taj isti Termin Nikšić i ta ista NVF šutnuli su nogom 88 miliona eura IPA fondova EU, jer ne žele da trguju Državom. STJ. Šta je 88 miliona. 110.000, stotinudesethiljada, puta, otići će autobusom u Tuzlu i nadoknaditi ta sredstva koja, inače, Srbi žele da utroše protiv Države.
Jutarnji Autobus za Tuzlu, kladim se, smislili su Zlajunoše, mladi reketeri Lažnog Socijalizma, sjećajući se lekcija svog Gurua: Radničkoj klasi treba opijum, ali ne u vidu religije, nego u vidu nepostojeće perspektive, kao što je komunizam govorio o zlatnim kašikama, vi izmislite nešto slično. Zlatni autobus, STJ.
To su odumrli tragovi socrealizma koji je nastao uporedo sa socijalizmom, kao njegovo Smrdljivo Ja, i koji ga je pratio na njegovom putu u umjetnosti, u kulturi, u stvarnosti, u ekonomiji i u politici.
Moram reći da je nekada taj socrealizam bio negledljiv a nekada negadljiv. Nekada je to bila plastična imitacija cvijeća, nekada ogledalsko ismijavanje stvarnog lika pred ogledalom, samog socijalizma.
To je i u ovom slučaju. Jutarnju Autobus za Tuzlu ismijava NVF. Pouzdan znak propasti. Iako je termin Socrealizam na ovim prostorima prvi put upotrijebljen 1936., više od pedeset godina prije propasti.
Tu socrealizamsku tehnologiju Esdepe primjenjuje u svemu čega se dohvati. Biračima nudi dva programa, jedan stvarni, drugi lažni. Strancima nudi dvije priče, jednu stvarnu, drugu lažnu. Parlamentu nudi dvije vlade, jednu stvarnu, drugu lažnu. Ali, uvijek sa obratom. Stvarna je ona lažna. Pa i sada, vlada lažna vlada, ona koja nije u autobusu, ona koja ne progoni vjeronauku.
Mada je izvjesno da je tim dvostrukostima došao kraj. Stvarnost je drskija nego što iko može zamisliti. Nije najdrskije to što je Zlajoglu Hrvatima nametnuo NVF. Drskije je to što je mirni Bosić jučer izjavio da će u Brčkom predložiti rješenje koje se neće moći odbiti. Prihvatio, odbio, Zlajoglu je već gubitnik.
Vode ga u Brčko da mu kažu kako će biti.
Ako i u Brčko dođe autobusom...
