CROATOMET
Hrvati su se prerano odvojili od Srba.
U nogometu, koji savršeno precizno detektuje osobine jedne nacije, pokazuju iste slabosti kao i Srbi Srbijanci.
Utakmica protiv Turske žalostan je izvještaj o stanju nacije.
Ali, zbog čega je doista reprezentacija Hrvatske izgubila utakmicu od reptezentacije Turske?
Zbog pet razloga:
1. Euforizirali su cijelu Hrvatsku. Nije se moglo živjeti i disati od crvenih i bijelih kockica. Šahovnica je postala jedina i osnovna boja krajolika i naravi. Kada je pobijeđena njmačka reprezentacija, shvaćeno je to kao da je u Oluji pobijeđena Njemačka država. Niko nije govorio ali se podrazumijevalo da reprezentacija vatrenih može pobijediti svakoga. Naročito Tursku koja je kao slučajno i sretno pobijedila Češku.
2. Fizička pripremljenost je tipično srpska. Mi smo zvijezde a to znači da imamo pravo da vučemo guzicu po travi a ne da trčimo. Reprezentacija Turske igrala je brže, jače i motorizovanije sa približavanjem kraja utakmice a nastavila je taj trend i u produžecima.
3. Pragamatičnost i motiviranost je takođe tipično srpska. Mi smo genijalci, ne može nam niko ništa. Kada date gol u posljednjim minutima produžetaka onda to znači da protivniku, kad ima loptu, treba pojesti kopačke, zajedno sa kramponima, rigolovati teren kao da ćeš na njemu saditi voćke, ne dozvoliti nikome od protivnika da primi loptu a i ako je primi vagonirati ga izvan autlinije, zajedno sa loptom, ne dozvoliti da lopta dođe golmanu u ruke da je može degažirati, nikako ne dozvoliti da neko u krugu od pedeset metara šutira na tvoj gol...
4. Slaven Bilić je curica, barbika, majčina dušica, sve samo nije trener gladijatorima koji igraju za svoju naciju-državu ili za velike pare sebi i svojim gazdama, svejedno. On njih ljubi, previja im pelene, donosi im cucle i mlijeko, tješi ih. Došlo je vrijeme funadamentalističkih terorista među trenerima kakav je onaj čerkez Murinjo. Sada se lome lobanje, obje kosti, nose se armature, trpa se lakat među krajnike, Gatuzo je mala maca, trčiš do infarkta koji imaš pravo dobiti ako postigneš 150 otkucaja u minuti. Ne kažem da je to fudbal, da je to dobro i da to volim ali došlo je takvo vrijeme. Uz to, Bilić je neiskusan i ima problema sa taktičko-strateškim postavkama. One moraju onemogućiti da se klackaš u zadnjim minutama. Kad se protivnik davi, otimaš mu i slamku iz ruku.
5. Fudbal se ne igra iz patriotizma, nacionalizma i tisuljetne državotvornosti, nego radi igre, znanja, virtuoznosti, nadmetanja, kao što mačka ne lovi miša da se najede, nego radi lova.
(409 riječi za hrvatski nogomet, kako se to lokalno izgovara, ili za igru fudbalske reprezentacije Hrvatske)
Hrvati su se prerano odvojili od Srba.
U nogometu, koji savršeno precizno detektuje osobine jedne nacije, pokazuju iste slabosti kao i Srbi Srbijanci.
Utakmica protiv Turske žalostan je izvještaj o stanju nacije.
Ali, zbog čega je doista reprezentacija Hrvatske izgubila utakmicu od reptezentacije Turske?
Zbog pet razloga:
1. Euforizirali su cijelu Hrvatsku. Nije se moglo živjeti i disati od crvenih i bijelih kockica. Šahovnica je postala jedina i osnovna boja krajolika i naravi. Kada je pobijeđena njmačka reprezentacija, shvaćeno je to kao da je u Oluji pobijeđena Njemačka država. Niko nije govorio ali se podrazumijevalo da reprezentacija vatrenih može pobijediti svakoga. Naročito Tursku koja je kao slučajno i sretno pobijedila Češku.
2. Fizička pripremljenost je tipično srpska. Mi smo zvijezde a to znači da imamo pravo da vučemo guzicu po travi a ne da trčimo. Reprezentacija Turske igrala je brže, jače i motorizovanije sa približavanjem kraja utakmice a nastavila je taj trend i u produžecima.
3. Pragamatičnost i motiviranost je takođe tipično srpska. Mi smo genijalci, ne može nam niko ništa. Kada date gol u posljednjim minutima produžetaka onda to znači da protivniku, kad ima loptu, treba pojesti kopačke, zajedno sa kramponima, rigolovati teren kao da ćeš na njemu saditi voćke, ne dozvoliti nikome od protivnika da primi loptu a i ako je primi vagonirati ga izvan autlinije, zajedno sa loptom, ne dozvoliti da lopta dođe golmanu u ruke da je može degažirati, nikako ne dozvoliti da neko u krugu od pedeset metara šutira na tvoj gol...
4. Slaven Bilić je curica, barbika, majčina dušica, sve samo nije trener gladijatorima koji igraju za svoju naciju-državu ili za velike pare sebi i svojim gazdama, svejedno. On njih ljubi, previja im pelene, donosi im cucle i mlijeko, tješi ih. Došlo je vrijeme funadamentalističkih terorista među trenerima kakav je onaj čerkez Murinjo. Sada se lome lobanje, obje kosti, nose se armature, trpa se lakat među krajnike, Gatuzo je mala maca, trčiš do infarkta koji imaš pravo dobiti ako postigneš 150 otkucaja u minuti. Ne kažem da je to fudbal, da je to dobro i da to volim ali došlo je takvo vrijeme. Uz to, Bilić je neiskusan i ima problema sa taktičko-strateškim postavkama. One moraju onemogućiti da se klackaš u zadnjim minutama. Kad se protivnik davi, otimaš mu i slamku iz ruku.
5. Fudbal se ne igra iz patriotizma, nacionalizma i tisuljetne državotvornosti, nego radi igre, znanja, virtuoznosti, nadmetanja, kao što mačka ne lovi miša da se najede, nego radi lova.
(409 riječi za hrvatski nogomet, kako se to lokalno izgovara, ili za igru fudbalske reprezentacije Hrvatske)
