MARGINALCI
ZA NACIONALNE
I DRŽAVNE POSLOVE
Bosna i Hercegovina je, poznato je, stabilna demokratija, hiljadugodišnja Država. Tvrtko je, u stvari, nadimak. Pravo ime mu je bilo Državko. A Kotromanići su Bosnomanići. Da se Vlasi ne dosjete. Neka istraživanja, ispod stećaka, govore o mogućnostima da se ovdje Država pojavila odmah poslije trave. Zelene. Dabome.
Takvu Državu, izgleda, srušiće Dobrovoljačka.
Ali, Dobrovoljačka nije zanimljiva zbog toga. Bosna i Hercegovina odavno ne postoji. Ona je samo Na spisku a nije Na licu. Traži se nešto kao povod za objavu smrtovnice. Zelene. Dabome.
Dobrovoljačka je urbani zločin kakav Civilizacija Evrope nije vidjela odavno.
Njegove posljedice su stravične, ne samo po broju žrtava i načinu prižrtvljenja, već i po cjelokupnoj tehnologiji koja je upotrijebljena u pripremi i realizaciji, te po nepojmljivom javnom, pravnom i institucionalnom odnosu prema tom događaju.
Dobrovoljačka je Krvavi Pir Marginalaca. Od kretanja kolone vojnika jna do dana današnjeg.
Marginalci, Ganić, Divjak, i slični, pripremali su, komandovali i naređivali u operaciji Krv i Pepeo u Dobrovoljačkoj.
Marginalci su vodili i Esdea, muslimansku fundamentalističku stranku. Marginalci su vladali Prijstolnicom Esdea, Sarajevom. Cace. Ćele.
Marginalci se tiće do dana današnjeg. Do tog nekog plaćenika u Tužilaštvu BiH koji je obustavio istragu protiv Dobrovljčana. I Andjelina Džoli je Marginalka. Nedozrele kurvetine, ili prrezrele, kao krastavac sjemenjak, da umjetnički govore o višeslojnom i višesmjernom ratu na malom prostoru susreta civilizacija, nikad nije bilo. I Andrej Nikolaidis je Marginalac. Eksploziv kao sloboda misli. I onaj Ugričić Uguzičić, direktor Narodne u univerzitetske biblioteke Srbije, kojeg je tamošnja Vlada smijenila jer je podržao, sa ostalim pišcima, nekog Konja sa crnogorskog kamenja.
Da je Drug Tito znao kakvi će marginalci premrežiti prostore bivše Privremeno Zauzete Teritorije, nikad umro ne bi.
Dabome. To je i bio cilj Velikih Krojača. To je komunizam znao. Ali nisu uspjeli da doznaju Marginalci. Ni na vrijeme, ni nikada.
Male teritorije i male nacije, ako žele da ne ostanu troska na rudištima Bivše SFRJ, moraju se ozbiljno uhvatiti posla. Jedan od prvih koji se ozbiljno uhvatio tog državnog i nacionalnog posla jeste Milorad Dodik. I u ovih godinu dana Ivo Josipović. Sve ostalo, sa Triglava prolij pa u Vardarot ulij. Zbog toga Dodik toliko i smeta. Ne zato što je jeben igrač, traktorist, generator negativne retorike, referendumist. Nego što ozbiljno radi svoj posao za državu i naciju. Srpsku. Dabome. I Ivo Josipović. Srpska je ustavni dio BiH i BiH bi trebala da to uvaži a ne da traži arbitre sa strane zbog svojih sukoba sa samom sobom. Sa Republikom Srpskom. Dabome.
U Sarajevu bi htjeli da, za njih, državne poslove obavljaju svi drugi, sami marginalci, samo ne oni sami. Ne može ih se svih sjetiti, od onog U-Bona, Ešdauna, Romana sa Filipina, Anđeline... samo ne oni koji su izabrani na izborima. Zaboravih Majke Srebrenice. Koje odobravaju goste i učesnike filmskih festivala u okolini i cijeloj Evropi.
Možda, ovdje, na području koje neki u Saraju zovu Bosna i Hercegovina, nešto i postoji hiljadu godina. Ali to nije dato u ruke marginalcima da bi uništili sve oko sebe kao što su uništili i svoje biografije.
Država i Nacija, svaka koja je nikla ovdje, uključujući i Republiku Srpsku, moraju pokazati odgovornost da svoje poslove uruče, izborno i proceduralno, onima koji su odgovorni i legitimni. Marginalce koji žele da preuzmu poslove i države i nacije i tih legitimara, treba, ako ne može da im se utuvi u glavu, i hapsiti, smjenjivati i proskribovati na sve zakonske načine.
Nisam siguran koga treba uhapsiti prije, Boleta Minđušu ili Nitkolaidisa.

BITI GRAĐANIN KOD LAGUMDŽIJE
Kako to gordo i prosvjetiteljski zvuči. Presvučeno zavnobiškim sjajem.
Sretko Radišić, Građanin u Mješovitom Braku, mada bi mu priličnije bilo Grđanin Pokorni, predsjednik je SGV. Srpskog Građanskog Vijeća – Pokreta za ravnopravnost. STJR. Ravnopravno.
Sretko Radišić je, prije nego se umiješao u brak, prije nego što je upao u Lagumdžijina gvožđa i prije nego što je postao Predsjednik Esgevea, bio Srbin. Pretpostavljam.
Onda je došao u situaciju da spozuna da je najbolji Srbin ako je Građanin. Kad već nije protjeran ili Kazaniran.
Sretko Radišić je dao veliki intervju Oslobođenju i tako obznanio, mada niko ne čita to Oslobođenje, svoje članstvo u Eksluzivnom Klubu Sarajizmećara. Eksluzivni su oni koji su institucionalizovani. U odnosu na one koji su inokosni amaterski ljubitelji Saraja kao VGK. Velike Građanske Kotline.
E sad. U tom intervjuu Sretko nam otkriva da Ljudi polako sazrijevaju. Uskoro će, mnijem, više sazrijevanih ljudi biti u Esgeveu nego što ih je glasalo za Komšića. No, događaji u RS su imali negativnu reperkusiju na stanje u FBiH pa su i mnogi građani srpske nacionalnosti zavedeni velikosrpskom propagandom, napuštali vjekovna prebivališta. Mnijem da sam sad shvatio zašto nema Srba u Federaciji. Zavedeni samo dan prije nego što će postati Građani. A komšinice njihove, nene, nane i kone, hodže, sokaklije i lokalni predsjendici Esdea, bacali su se i razbijali po kaldrmama od muke što Zavedeni Srbi odlaze, pjena im je išla na usta dok su proklinjali Aliju što je za BiH žrtvovao mir pa sada ostaju u tami, tmi i mraku, bez tolikih Srba koji su mogli preko noći postati Građani i glasati za dva, dva i po Komšića, brat bratu. No, na upit oslobođinarke Edine, Sretko Nesretko priznaje noćne more. Ne smijem tvrditi da imam podršku. U čemu je problem, pitam se. Ili nema dovoljno Srba, ili nema dovoljno Građana. Pa nema ni podrške. U mješovitom sam braku, tužno zaključuje Sretko. Pa šta. Ne određuje spolovilo tvoje društveno biće. Već društveni odnosi. Nisi zbog spolovila postao Građanin. Nego zato što te Društveni Odnosi Države Za Čovjeka upotrebljavaju. Šta znači mješoviti brak. Da je jedno od spolovila kontaminirano drugom nacijom. Dabome da ne. Brak je brak i nemoj da se pravdaš. Ili želiš saučešće.
Sretko, u Miješanom Braku, nije rekao samo jednu zanemarljivu sitnicu. Zašto u toj Federaciji, koja je imala reperkusije, nema Bošnjačkog Građanskog Vijeća. A nema ga ni u Republici Srpskoj.

CARSELONA - KAMARA PARA 2 : 1
Dabome da ne volim pare. Pare utiču na ljude da budu lošiji a ako ne utiču onda poprimaju od njih loše osobine pa i one postanu loše i neljudske. Pare proizvode moć a Parična Moć je jedna od najopasnijih moći u ljudskoj istoriji. Sljedeća generacija kapitala može da bude čista ali sljedeća generacija potomaka onih koje je pokvarila Moć Prljavog Kapitala neće ići na ispovijedanje.
Pare u sportu takođe mogu da pokvare ljude. Još je opasnije kad pokvare Igru. Jer ona, onda, kvari mnogo više. Kvari igrače.
Neki skorojevići, kratkojevići i brzojevići misle da Gomila para proizvodi Gomilu moći a Gomila moći proizvodi Super timove. Potpuno pogrešno. I uvijek se pokazivalo pogrešno. Real to pokušava da opovrgne zadnjih deset godina. I deset godina gubi od Carske Bareselone. Carselone. Njegovim stopama idu još neki klubovi. ManS, naprimjer. Koji je nakupovao igrača za tri tima pa opet ništa.
Real je, od fudbalske legende postao Kamara Para. Pare su im pomutile um i rasuđuivanje o kvalitetu igrača. Sjetimo se samo Spasića, jednog od desetina koje je potpuno pogrešnu kupio Real. I godinama su kupovali tako. I nedavno su kupovali bez veze. Bezvezema. Umjesto za Igru, kupovali su igrače za pokaz. Najveća pogreška im je kupovina Zvjerinja. Pepe, Alonso, Karvaljo, Ramos... znaju igrati fudbal. Barem neki od njih. Ali Kamara Para i Zvjerinjo su ih pretvorili u divljake.
Tim rađa svoje igrače. Naročito kad je Veliki Tim. Ili ih kvari. Da je to tako vidljivo je iz slučaja Maskerano. On je u Engleskoj igrao kao pravi engleski grubijan, uvijek je za njim išao žuti karton. U Barseloni igra gospodski i doprinosi njenoj igri kao da je rođen tamo. Odmah blizu centra.
Realovi Divljaci su sinoć demonstrirali nešto što je za prikazivanje u zološkim vrtovima. Na odjeljenji lavovi, tigrovi i nilski konji. Takva nerezonska i nepotrebna grubost je Antiigra u svakom smislu.
Pokazivati milionima dječaka i omladinaca kako se gazi ruka igrača koji je drži na travi, a metakarpalne kosti, ako se polome, zarašćuju teže od impotencije, ili udarati Mesija s leđa po koljenu, pošto je jasno da je prošao, pogubno je po fudbalsku igru i po sport kao plemenitu ljudsku djelatnost.
Real nešto mora učiniti prema svojim divljacima. Jer će okrenuti sve protiv sebe i Igru izvitoperiti do nepopravljivosti.
Da je sudija bio normalan, Real bi sinoć imao dva isključena igrača. A onako kao Ronaldo, mogao sam i ja odigrati. Nikako. Do Reala je, nije do Ronalda. Kolikogod ga ne cijenim.

SRBORĐJE U ALKAIDNOJ MREŽI
Povremeno izgleda da su nacionalni kvazidestruktori Srba tek asteroidni otpad koji rasuto luta vaseljenom žudeći za kakvom atmosferom kako bi se usijao, zablistao i nestao u svojih tri, četiri sekunde slave Slobode Protiv Samog Sebe.
Onda se tu pojavljuju razne Protuve, Čankolizi, Sifilisti, Pisoari poezije i proze, Jajni romansijeri, Prodane Guše i Veše te raznorodni smradobrazi koje je teško povezati u neki Smisleni otpor, Drugo mišljenje i Treću Intelektualu. Jer, svako od njih, pojedinačno, potpuno je beskoordinatno samoonanišuće đule koje ima toliku podršku javnosti i okoline koliko puta sam pročita svoj vlastiti tekstomrz.
Ali. U slučaju Nitkolaidis Da Je Bole, digla se cijela bulumenta da podrži Jajnog Romansijera koji je, kako Brdnjaci, Srbljaci i Divljaci ne razumiju, pisao u tom poetskom, svekosmičkom, suprahumanoidnom stilu. Da je Bole aktivirao. Bio bi to Civilizacijski Iskorak.
e-Govnine, prosjačaki portal koji stalno objavljuje vapaje za finansijskom pomoći svojih portaldžija i tako potkrepljuje svoje herojstvo, Evo, mi bez dolara u džepu, ginemo na Antisrbikadama mondijalističke serevolucije, Udijelite hrabrim ljudima Pece Zluce, postao je, u Slučaju Nitkolaidis Da je Bole, lijevak za septolite raznorodne solidarizacije i odbrane dotičnog anarhoradikala željnog civilizovanog trinitrotoluola.
Čak se, na tom portalu, usrao i Donji Vešović. Kako se ja nisam prvi sjetio da napišem ko moj mlađani Vladika. A meni Serdare.
Čak je i Saraj Kotlina ućutala nakon Prvog Bjesnila povodom Dvadeset Godina. Valjda su shvatili da su postali Mesići Usrane Bosne. Ućutali su medioguzi, bakirluci i opšti javni talež. Ali se Antisrbarikaderijum ne smiruje već proširuje i proseruje lijevak.
Okupila se, dakle Srpska Al Kaida, okrenuta, bezargumentovano i bezrazložno, vlastitom nacionalnom okruženju i odmah iskoristila priliku da sve oko sebe nazove fašistima. Osim Snežane. Ona im je odavno platonski jutarnji onanist.
Nije samo nešto bolesno u njihovim pojednačnim glavama. I džepovima. Bolesno je nešto i u toj Zemlji Srbiji koja se dovela u tu situaciju, dovodi se decenijama, da iz ptičijih jaja leže zmije, da umjesto intelektualaca desničara ili inetelektualaca ljevičara, njeguje interesektualce, da umjesto nacionalnih ideja, bilo kojeg predznaka, generiše autodestruktivne individue protiv kojih nema dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije.

NITKOLAIDIS I ENVER RAZLAZ
Intelktualna Nakaza, Kazalo Kazaz, koji šuti povodom stotina katastrofalijuma civilizacijskog dosega koje se svakodnevno događaju u Sarajevu, ustao je u odbranu, zajedno sa nekim bratstvojedinstvenim polukrižnim uzdrugom Horvatom, na svakodnevnom posrtalu i prosralu e-Govnine, u odbranu Svijetle Majske Knjižne Gore, izvjesnog Nitkolaidisa.
Andrej Nikolaidis je Sarajizmećar posebne vrste, novovjeki janjičarski sepetar koji se odgojio u sadejstvu sa najboljim poturičkim kotlinskim snagama i koji se hrani na lešinarstvu Sarajske Kurbanizacije Srba. On, i oni, Donji Vešović, Peci Zluković… su Kotlinašenje adirali samopromocijom pa centripetalnim baleganjem po svemu oko sebe, od sebe prave Šehide Žrtvene Kotline i veličine Abnormalnog Moralnog Izljeva. Taj Sarajeizmećar, Nitkolaikus, objavio je žalopojku na temu Što ga Bole ne potpali. Eksploziv.
Onda je Kazalo Kazaz uključio sve svoje intelektualne rerne kao bi ispekao filozofsku i intelektualnu odbranu Jedne Obične Crnogorske Budale. Kakav Bole, takav Nikolaidis. Tu je Kazalo napisao:
• Cilj je satanizirati svakog analitičara i kritičara režima kao teroristu i talibana.
• Sjajni crnogorski romanisjer samo ukazuje na karakter vlastodržačke ideološke prevare i paranoidnosti.
• Uvijek se nađe neki Nikoalidis, neki Luković, neki Vešović, neki tamo intelektualac koji razori njihovu ideološku laž.
• Nikolaidis je opasan po taj režim, jer demaskira dodikovski tip bezočnog etnokapitalizma i njegovu vampirsku eksploataciju bosanskosrpske bijede i sirotinje.
• Cilj je zabraniti svaki mogući oblik kritike i svim sredstvima se obrušiti na kritičare.
• I ne manje važno – destabilizirati i srušiti Crnu Goru, što je san svakog Miloševićevog ideološkog klona.
Uz cijelu lepezu pridjeva, i Podmeta, Kazaz je svoj Drobraz uložio u govna.
Dakle.
• U tekstu o kome govori Kazalo, nemoguće je prepoznati analitičara i kritičara. To ne može ni FES, Fridrih Ebert Štiftung.
• Sjajni Crnogorski Romansijer nema pravo da bude Mračni Srpski Ljudožder.
• Kuku Bošnjacima ako su spali na to da ih od ideološke laži Srba brane Nitkolaidis, Donji Vešović i Zluković.
• Nikolaidis nije opasan čak ni po sebe, Gospod čuva budale, a kamo li po Republiku Srpsku. Na njoj zarađuje tek neki fildžan vampriske krvi.
• Otkad se estradno lešinarenje i prizivanje pogreba svrstava u kritiku.
• Ko je ovdje, u cijelom slučaju, pomenuo Crnu Goru.
Moj Envere. Samo vi perite svoje usrane Ganiće, Backovićeve, Oriće, Divjake, hučite im u svijetla mudanca i, potom, ih glancajte, da ne korodiraju i patiniraju. Oni su šehidi, junaci, orijaši, golijati, svijetle majske zore Alijine Krvave Žrtve Mira za BiH.
Kad ne možete obraz, dušu i ruke, uglancajte im mudanca.
I hvalite, međusobno, jedan drugog. Tako se izdižete iz vlastite tepsijske plitkoće iz koje ne čujete glas Samo je ti sinko dijeli, ne gledaj na mene.
Dok se jednog dana na mjestu onih panoa, Dobro došli u Republiku Srpsku, ne pojave novi. Upozoravamo vas da ulazite u Federaciju.

POSLJEDNJI POZDRAV
MOM RATNOM DRUGU MATI

Rat je bio veliki. Mnogo rovova, mnogo ljudi, gradovi po tranšejima i pod zemljom. Teško mogu svih da se sjetim. Osim mrtvih. Rat nije društveni događaj u kojem svi glavni, sporedni i statični likovi igraju zapamćujuće uloge. Pamte se nevolje, smrt i krv.
Ima ljudi koje se i u ratu upamti.
Po nečemu izuzetnom. Mada je u toj ljudobolji teško učiniti nešto izuzetno. Nešto što izaziva pozor. I kad ti neko pomogne ranjenom, ne upamtiš mu lice.
Mato Pranjić, moj ratni drug, bio je lik, borac, ljudina, koja se pamti i bez nečeg posebnog. Možda ću da budem grub. Nismo pamtili Matu zato što je bio sve te godine u srpskim rovovima. Kao Hrvat. Pamtili smo ga po tome što je spasavo srpske tenkove.
Dabome da tenkovi nisu ništa. Ni srpski. Tenk vrijedi samo toliko koliko ga se protivnik boji i koliko ga njegova maljutka promaši.
Ali taj Matin čin spasavanja tenkova, kada je jedne rovovske večeri, pričao, nama koji smo već bili okorjeli i obamrli na sve strahote, izazvao je u mojim prsima neku tegobu, težinu i tjeskobu, kao da mi je neko sve te gusjenice sa tenka, umotao, uvio i zapetljao, pa utrpao u srce i među rebra. I danas mi je žao što nisam umio da zajaučem.
Kada su padale srpske zemlje u Hrvatskoj, progonom, bježanjem i napuštanjem, svjedno, vojska tamošnje Krajine, vjerujem, jedan njen dio, odmah je po izasku iz Hrvatske ostavljala sva borbena vozila na putu i odlazila, na neki drugi način, brže i dalje.
Naša viša komanda je hitno tražila da im uputimo sve vozače vojnih vozila, tenkova, praga, oklopnjaka, kamiona, kako bi se ta tehnika evakuisala.
Poslali smo i Matu. On je u JNA bio vozač tenka. Taki mu VES.
Kad se nakon dvije nedjelje, možda i više, vratio, ispričao nam je priču o spasavanju srpskih tenkova. Zadužim pet tenkova, vozim dva kilometra pa ugasim i vratim se po sljedećeg. I tako pet puta, po sto puta, sve do Banjaluke. Tako i drugi moji drugovi.
Otkud ti snaga, Mato, brate, uspjem da prvučem riječi kroz one gusjenice u prsima. Bilo mi žao da ih ostavim, osamdesetčetvorke, skoro nove.
Mato Pranjić je umro u 61. godini, u Banjaluci. Sahranjen u subotu. Nisam ni za smrt ni za sahranu saznao na vrijeme. Sramota me, a tu smo, otle, dotle. Viđao sam ga svake godine, najmanje jednom, na Svisvete. Ove godine sam došao kasnije, malo je ljudi bilo ostalo na groblju, samo svijeće.
Mato je bio Predsjednik Upravnog odbora Katoličkog pogrebnog društva Sveti Marko.

A onda ona tamošnja sarajevska neljud, zloljud, zloćud, kažu zašto su Dragan, Borjana i Bevanda bili u Banjaluci.
Zbog Mate, mislim.

NIHILAIDIS
Dabome da postoje kržljoumi sa poetskim imenima. Andrej.
Taj neki Andrej, književnik, pisac, šta li je, umonanist kojeg sam zapazio negdje u sarajevskim Danima, čini mi se, i svrstao u taj zanimljivi balkanski ergalarijum pridošlica, podošlica i udošlica, izmećara, naćvara i slugana, ulizica, čmarilica i podrepnika, koji pišu u korist Sarajeva. Oni su, kobiva, na strani napaćenog urbaniteta, kao što su, tokom istorije, neki važni i poznati svjetski protuvnjaci bili protiv rata u Vijetnamu, protiv ovoga i onoga moga. Vešović, posmislio sam. Razmožavaju se, Sunce Im Jebem.
On, taj Nikolaidis, je u tekstuljku, kojeg je napisao povodom Dvadeset godina Republike Srpske, između ostalog, napisao i sljedeće.
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.”
Prethodno je Nihilist Nihilaidis citirao neke svjetske tipove šta su rekli o istoriji, o velikim događajima, o vaseljenskim transverzalama.
Očigledno je da je um ovog Umonanista potpuno nespreman dočekao svoje lansiranje u orbite koje ne priliče provincijalnom piščiću. Neko ga je u onoj Kotlini Za Nanule ubijedio da je zemlja za njega preniska i da na njoj ne treba da stoji ni jednom nogom od četiri koje mu je bog dao.
U jednom jedinom tekstuljku je pokazao sve lomove svojih moždanih ploča. A pasus koji sam naveo, jasno locira Nihilistu van svih vremena. Koja budala će danas da kaže Ja, radnik. U borbi protiv nacionalističkih elita. Gdje su danas klasne borbe. Klasne borbe u Naseobini.
Negdje je, iz kompozicije G-kola, ispao usput.
Takve rasprskavajuće svijesti su normalna pojava. Na svakom malom, sićušnom svjetskom području zahvaćenom ratovima sa različito praktikovanim koljačkim običajima, uvijek se roje i marginalci i hvataju stepenike i držalja za ulazak u veliki svijet. Oni, u stvari, nikuda ne idu, samo zemlja, realnost, zdrav razum, odlazi ispod njih. Oni ostaju u tim svojim umolominama, podržani od onih koji su jednako tako odvojeno od stavrnosti oduševljeni njihovim Stvaralaštvom i Umovanjem.
Tako Nihilaidisi, Zlukovići, Donji Vešovići... postaju Pisci Sarajeva. Pisac Sarajeva se postaje automatski. Ako si protiv Srba, tu si.
Za to vrijeme ispodfesne osmanlije, otomanlije, bakirlije, čibuče gledajući sa strane kako se Ćorkani igraju prašnjavim sokacima umišljajući da hodaju Nevskim prospektima Slobode, Savjesti i Humanizma, ne osjećajući da su pajaci u živom blatu.

SARAJEVSKI MESIĆI SU
IZVRŠILI SVOJ ZADATAK:
BOSNE I HERCEGOVINE VIŠE NEMA

Necivilizacijsko bjesnilo kojeg je demonstriralo medijsko, javno i političko Sarajevo, razbilo je i posljednje iluzije o toplini kaveza sa divljim zvijerima. Niko više od Srba i ne pokušava da nađe neko opravdanje ili razlog za stvarni zajednički život sa ljudima koji Srbe ocjenjuju genocidnim, od kolijevke pa do nestanka. Sa ljudima koji otvoreno idu na istrebljenje srpskog naroda, ne priznajući Dejtonski sporazum i stvarnost koji su rezultat Njihovog Rata.
Razloge i opravdanja ne treba ni tražiti. Treba uzeti realnost kakva je. I s pogodne strane za sebe. Dolaze Nove Generacije Srba koje nisu nikad, i neće, vidjeti Bošnjaka, muslimana, uživo. Reis Cerić, Bakir Izetbegović, zvijeri sa Federalne televizije, u svijesti tih novih generacija samo su likovi iz dalekih vijesti. News iz Afganistana.
To Elementarno Zvjerstvo kojeg praktikuje Sarajevski Politički Krug, Vjerokrug i Medijski Blickrug, očišćeno je od bilo kakvih političkih primjesa i borbi stavova i vizija. To je najveća opasnost Sarajeva danas. To više nije Političko Mjesto. Nije to više politička svijest, to više nije politički koncept. Niti je to više politički sukob. To je sukob civilizacija i vraćanje vremena unazad. Istrijebiti. Potčiniti. Teritoriju oduzeti.
Na drugoj strani je mali nacionalni kolektivitet koji ima pravo na svoju Zemlju, Nogu i Jezik, kao i svi narodi u Evropi. I koji je sretan što je ostao na svojoj zemlji. Od svih Srba koji su to u jugoslovenskim ratovima pokušavali.
Istrebljenje, Potčinjenje i Teritorija. To je program Sarajevskog Bjesnila demonstriran povodom Dvadeset godina Republike Srpske.
Ta godišnjica, sa srpske strane, nije iskorištena ni za jednu riječ protiv bilo koga. Godišnjica koja je okrenuta samo sebi. Godišnjica na koju su prijatelji dobrodošli. Godišnjica koja simbolično podsjeća, i odaje priznanje, onima koji su ostali bez srpskih života u Alijinom ratu za Muslimansku Bosnu.
Taj rat jer Alija, i Njegovi, izgubio. Sada se sva jed, krvoločnost i bjesnilo, sipa na Republiku Srpsku i Srpski narod.
I muslimani se pretvaraju u Crnu Vjersku Sektu. Jer, to što radi Političko Sarajevo nema pretinac za odlaganje pod nekim ljubaznijim i pitomijim imenom. Mračnjaštvo.
Ne misle svi muslimani tako. Ali ne smiju da kažu. Smiju, ali im niko to ne bi objavio. Šute i inetelektualci, razni stvaraoci, javnosnici, sve nevladne nakupine, one koje su plaćene od stranaca i Sarajeva da rade protiv Republike Srpske a promovišu se kao vaseljenske i neutralne.
Političko Sarajevo tako postaje Ćenifa Evrope. Niko više neće s vama. Neće s vama živjeti Anđelina i Džeko. Stanite i pogledajte malo. Da li mislite da je Normalno da predstavu o vama i putokaze, određuje frustrirani Sin Mračnog Oca kome ste dali manje glasova nego Lagumdžijinom Izmećaru. Ili da je određuju mentalna nedonoščad, pišulje i onanisti, sa federalne Televizije. I da vam u tome pomažu Isporodi mutiranih genetskih sifilistoidnih moždanica, imenom Luković i Nikolaidis.
Ovdje nije pitanje Kakav je Muslimanski Narod. Nego je pitanje Ko vodi Muslimanski Narod. Kakvo je vođstvo Muslimanskog Naroda koji se nije snašao ni u jednoj državi u kojoj je živio. A za neke se i zalagao. NDH. Koliko je država prošlo ovuda u kojima Vođstvo Muslimanskog Naroda nije tim napaćenim i poštenim ljudima obezbijedilo etablirani mir i spokoj. Austro-ugarska, Kraljevina, NDH, SFRJ. Prošla je i Bosna i Hercegovina. Nju zaboravite. Nikada Srpski Narod i Republika Srpska neće dati svoj pristanak ni za jednu ciglu kako bi se ugradila u Obnovu BiH.
Možete ovo slobodno uknjižiti kao moj genociditet, islamofobiju i agresiju.

SAMOSTALNOST
KOJA JE POČELA

Dejtonska Samostalnost Republike Srpske podrazumijeva i samostalno vraćanje dugova.
Ministarstvo finansija Republike Srpske otplatilo je jednu tranšu spoljnjeg duga zaobišavši blokadu zajedničkog mehanizma kojeg su izdejstvovali sarajevski unitaristi kako bi još jednom pokazali da BiH ne može da funkcionoše ako nije Unitaristička Državna Država. UDD, Ud sa dva d.
Sarajevski Politički Krug nastavlja da blokira funkcionisanje zajedničkih institucija i nakon otkočenog procesa sklapanja Savjeta ministara. Neprestano se pronalaze nove proceduralne prepreke u bezbrojnim formalnostima. Te, nije usvojen onaj budžet, te, nije stigao ovaj nacrt, te, nije se otelila Fatina krava, te nije Kasumović bio u hali...
Moram reći da je taj mehanizam blokade povezan sa mehanizmom finansijske pljačke Republike Srpske i da je to lanac karika koji počinje zloglasnom UIO. Uprava za indirektno oporezivanje je uprava za direktno finansijsko nasilje nad Republikom Srpskom.
Kada razbijemo Ivanićevu bosanskohercegovačku Pedeve tvrđavu, rodićemo se. To će biti početni korak uništavanja Nelegalnih Zajedničkih Institucija.
Jedan račun i Uprava za indirektno oporezivanje je bilo Smederevo Republike Srpske. Kad je palo Smederevo, pokorena je Srbija. Stoga je demontaža Ivanić-Brankovićevih institucija i doborovoljno predatih nadležnosti, sudbinski proces za Republiku Srpsku.
Ministarstvo finansija Republike Srpske je povuklo potez koji će jednog dana, nadam se vrlo brzo, biti istorijski.
Ta samostalna otplata jedne tranše spoljnjeg duga Republike Srpske je znak da je u pitanju vještačko ujedinjenje BiH. Republika Srpska je uzela taj dug i utrošila ga. Nikakve ustavnosti nema u tome da ga vraća zajedno sa nekim drugim u BiH. Niti na nivou BiH. Republika Srpska se nije genocidno zadužila. To je bio čin samostalnog državnog suvereniteta i subjektiviteta. Sve ćemo ujediniti, samo genocid ostaje vama. JMM.
Ali je i znak Raspukline u Upravi za indirektno oporezivanje koja će dovesti do dva računa, jednog za Federaciju, drugog za Republiku Srpsku.
Sarajevo nije iskoristilo dobre namjere Republike Srpske koja je ugostila i udomila UIO u Banjaluci nego je to shvatiklo kao znak podređenosti.
Sarajevo je zlopupotrijebilo i dobre namjere Ministarstva poljoprivrede Republike Srpske, i ministra, koje je pokušalo da ujednači i olakša uslove poljoprivrednicima. Pa je, danas, ministar otišao u Sarajevo. Kod ministra, kalamara, Lijanovića. Kako mu nije nestalo benzina, malo poviš Doboja, na graničnoj liniji.
Ministar Zlataganov Kalamar je izdao priopćidbu iz svog ureda u kome veli da je On, Ministar, Lijanović, primio izaslanstvo Ministarstva poljoprivrede Republike Srpske.
Tako je ministra i ministarstvo doveo u podstambolski ponižavajući položaj. Pretvorio ih u Izaslanstvo.
I taj sitni Matanundjaranen potez Kalamara Lijanovića samo je dokaz da je potez Ministarstva finansija Republike Srpske epohalan. Malo je reći politički refleksan.

U PITANJU JE NORMALIZACIJA
ODNOSA SA FEDERACIJOM

Pradjed Toman mi je govorio, u vrletima Trebave, Sinko, Hrvati nas, Po Difoltu, ne podnose.
U zadnje vrijeme Difolt se nešto sjebao.
Političko Rukovodstvo, legitimizirano, Hrvata iz hrvatskog dijela Federacije, došlo je na obilježavanje Dvadeset godina Republike Srpske. A prije toga bili su u Banjaluci bezbroj puta. Borjana Krišto, čak studirala u toj gnusnoj četničkoj prijestolnici. Dobro, u doba kada su ovdje četnici bili mali, mali.
A na Poskoku mladi Hrvati realno govore o Republici Srpskoj i toj godišnjici. Jedan od njih je i univerzitetski profesor u Zagrebu. Nino Raspudić. Što je Velika Trka Bošnjačkog Nacionalizma žešća, to je slika o Republici Srpskoj realnija.
U Sarajevu, dakle, u tom polju demokratije i svekolikog širokolikog obzorja, u toj svijetloj kotlini, o Republici Srpskoj se govori najpogrdnije, u skladu sa najvećim dostignućima Smrada, Neljudja i Tme Blistoka. U Saraju, kad joj tepaju, kažu Genocidna Tvorevina. Mogli su barem naći neku svoju riječ a ne koristiti hrvatsku. Kako bi uvredljivo bilo kad bih ja umjesto Kotlina, za Saraj, rekao Kotlovina.
A, nešto mislim, mogu i ja da budem peksin, čudo jedno, Hrvati nisu postali od Srba a neki Bošnjaci su postali od Srba, pa bi bilo difoltnije da Baš Toliko ne mrze Srbe. Bošnjaci, mislim. Da ih mrze manje nego što ih mrze Hrvati.
Problem je, ipak, mnogo složeniji od moje zajebancije.
Radi se o kolektivnom introvertnom, centripetalnom suicidarijumu svijesti o vlastitoj nadmoći koja se pokazala nerealnom. A to je teška kolektivna boljka. To je jedna vrsta praćke koja se žešće vraća u lice vlasnika što je đule koje se ispaljuje na neprijatelja veće.
Taj Tri S, Saraj Stambol Sindrom osjećaja nadmoći i potrebe za nerealnom ekstrudicijom postao je kolektivni uslovni refleks gdje se na sve oko sebe gleda uneprijateljeno.
Federacijska svijest, njeno Bošnjačko Jezgro, ne može da podnese činjenicu da je izgubilo rat i protiv Srba, i protiv Hrvata, i za Bosnu, i za Hercegovinu. Od svih prijatelja u svijetu, ostala samo ona Mekoguzanka. A Komšije došli do raskrsnice u narodu poznate kao Od izvora Tri putića. Pa svako svojim. Dva putića zauzeta. A treći ne vodi nikuda. To je problem Sarajevskog Političkog Kruga. Dobro, što je problem SPK. Ali su u taj problem doveli i Bošnjački Narod.
Taj sunovrat kolektivne svijesti o svojoj okolini i o drugima, neće se nikada izliječiti. Kasno je. Prvog ambasadora Sarajeva u Republici Srpskoj treba držati šest mjeseci na čeki i ne prihvatiti akreditive. Pa tako i sljedećeg.
Dotad, treba ohhladiti kontakte sa Federacijom.
Država koja nema vladavinu nad cijelim svojim područjem, koju svojom ne smatraju svi podanici, čiju smo Vladu proglasili nelegalnom i neustavnom, a koja jest Nametnuta, Oktroisana, koja se ponaša bliskoistočno a ne civilizacijski i evropski i koja zajedničke institucije, RAK, MVP, UIO... koristi kao da su njene, stambolske, ne može da bude na listi za normalizaciju odnosa.
Kakva žalba Raku. Kakva mržnja istom mjerom. Kakvo češanje po guzici zbog 60 Minuta Federacije. Ništa od toga nije tako ljekovito kao Obustaviti kontakte.
Ili, ako baš neko ima potrebu da kontaktira, neka dođe u Banjaluku. Iz tog Saraja.

ESDEA JE STRANKA
KOJA JE IZGUBILA RAT,
IZGUBILA BiH,
IZGUBILA HRVATE,
IZGUBILA… A DOBILA ZLATAGANA
I Esdea, stranka rahmetli Alije, dala je svoj prilog u sarajevski i bošnjački politički Morbidarijum povodom Dvadeset Godina Republike Srpske.
Esdea je, između ostalog, saopćila:
• RS nije srpski nego bosanskohercegovački multietnički entitet
• Da je RS nastala sustavnim zločinima
• Takozvani legitimni predstavnici bh. Hrvata
• Proslavili su etničko čišćenje Hrvata
• Bh. patrioti i antifašisti nikada neće prihvatiti 9. siječanj kao bilo kakav praznik
Republika Srpska je Srpska Država koja je primorana da uđe u sastav Konfederalne BiH u kojoj, prema izvornom Dejtonskom sporazumu, Konfederacija ima samo Savjet ministara sa tri mjesta. To što ste je vi proglasili multietničkom uz pomoć ustavnih sudija stranaca, protiv volje sudija Srba i Hrvata, to možete da okačite o mačkove svrdliće.
Republika Srpska je nastala prije Vašeg rata a ne na zločinima. Zločine ste vi patentirali. Svat. Sijekovac... Svi početni ratni događaji su biliu upereni protiv Srpskog Naroda, kako bi se on namamio u rat a onda optužio za zločine, genocid i agresiju. Oni koji su vas učili tome, odavno su se povukli pa su vam na raspolaganju ostali samo Bakira & Bakir. Zato je vaša, esdeaovska, sudbina teška, bolna, beprebolna.
Vaš, esdeaovski, odnos prema druge dvije nacije u BiH dovoljno je vidljiv u vašoj sintgmi Takozvani Legitimni Predstavnici bh. Hrvata. Prije će biti da je vaš Bakir Takozvani Legitimni predstavnik bh. Bošnjaka jer je dobio manje bošnjačkih glasova nego Komšić. Predlažem da pojednostavite pa kažete Takozvani Hrvati. Poslije, u promjenama ustava, možete prijeći na samo Takozvani. Bosna je država Bosanaca, Bošnjaka, Takozvanih, Genocidnih i Ostalih.
Čović, Krišto i Bevanda, dolaskom u Banjaluku, nisu proslavili nikakvo etničko čišćenje jer bi na taj način slavili i takvo prekogranično, unutarfederacijsko, čišćenje. Mislim da su samo oni prvi shvatili da ste ih, Hrvate, namamili u nepotreban rat protiv Srba i da ste, vi esdaovci, taj rat izgubili. Jer, vaš, esdeaovski, Alija, za BiH je žrtvovao mir. Sad su rahmetli i on i BiH.
Niko u Republici Srpskoj i ne traži da priznate ili slavite 9. januar. To nije na ponudi ni BiH ni Patriotama. To je čisti Srpski Dan.
A vaš, esdeaovski i, šire, sarajevski, odnos prema tom danu je odnos prema Srpskom Narodu u BiH.
Taj odnos isključuje mogućnost za vašu Zajedničku Državu. U Vaše, esdeaovsko, pa i šire, zajedništvo više niko ne vjeruje.
Ja vam ne bih vjerovao ni da ste u Banjaluku došli.

DVIJE PROTOKOLARNE VIJESTI
Razbijen je sumrak. Dvadeset teških i moćnih godina Republike Srpske i Srpskog Naroda u bivšoj Bosni i Hercegovini, može da se sabere i podvuče, iako petina jednog vijeka nikada nije bila neko vremensko mjerilo niti reper. Ali, za Srbe Ovdje ta petina je ravna nečijem vremenu od dva ili tri vijeka.
Od situacije kada su svi ratovali protiv Vojske Republike Srpske, Nato i Hrvatska, bez čega muslimanska vojska, tzv AR BiH, ne bi preživjela ni jednu ljetnu sezonu rata, kada je protiv Srba bio i Sloba Požarevac, trebalo je odmaknuti se, živi i postojeći, i doći do dvadeset godina, oduprijevši se svim Silama i Scilama.
Endemska osobina Balkana je kratkovidost. Stoga je Srpski Nacionalni Kolektivitet ovdje iznimka koja potvrđuje pravilo. Svi drugi Srpski kolektiviteti na prostoru Bivše Jugoslavije, ne računajući Srbiju, nestali su u ratnim vihorovima jer nisu bili dalekovidi. Bili su uljuljkani u svoje socijalističke republike i pokrajine i mislili da svi njima misle dobro i da misle da i oni njima misle dobro.
Srpski Nacionalni Kolektivitet, međunarodno priznat kao Republika Srpska, zaslužio je Trajnost jer je uspio da ostvari ono što je normalno i što je pripadajuće svim narodima. Da ostane Svojom Nogom na Svojoj Zemlji.
Istina, mnoga osporavanja su još pred Republikom Srpskom. Poražena, i ratna i politička opcija, Unitarne, Jendorodne, Jednovjerske, Sarajističke, Bosne, tražiće sve načine istorijskog zaokreta prema Mlinu Islamske Deklaracije.
Ali, dvije protokolarne vijesti zaokružuju jedan proces koji se više neće zaustavljati i vraćati nazad. Odlikovanje Dodika od strane Medvjedeva, predsjednika Rusije, i čestitka Predsjednika Hrvatske, Ive Josipovića, povodom dvadeset godina Republike Srpske, utemeljili su konačno njen položaj i u odnosu na neposredno i na daleko okruženje. Rusija je već odavno prihvatila Republiku Srpsku kao, prije svega, dejtonsku ali i njenu ekonomsku i tržišnu ispostavu. Srbija je konačno odbacila Miloševićevo Dedinjisanje prema Prečanskim Srbima i postala Brat Partner Republici Srpskoj. Hrvatska je dolaskom Ive Josipovića u Banjaluku, i sada protokolarno, završila jednu svoju fazu u antijugoslovenstvu i antisrpstvu. Nema potrebe da se detaljnije analiziraju uslovi i slijedovi koji su to omogućili. Treba mjeriti ono što je na tasu. Prošli tegovi mogu da obezmjere svaku težinu na aktuelnom tasu. Srbi, u obliku Republike Srpske, moraju imati konektivnu komunikaciju sa Hrvatima i u Federaciji i u Hrvatskoj, radi aktualiteta i radi futura. To su joj jedina vrata prema Hrišćanstvu i prema Evropi.
Stoga treba cijeniti čestitku Ive Josipovića. Kao njegov, i Hrvatske, veliki čin. I kao našu veliku mogućnost.

PROLETERI SVIH ZEMALJA,
ZADUŽITE SE
Marks je fenomenalno razaznavao tkivo kapitala i njegov mehanizam diobe ćelija, pa čak i kancerogenizaciju, rekavši da on, kapital, uvijek poprima osobine svojih vlasnika. A, ipak, lansirao je tu čuvenu revolucionemu Proleteri svih zemalja, ujediniti se.
Dobro. Marks je i pred očima i na zatiljku imao Industrijsku Revoluciju i klasičan odnos R – N – R te neprirodan bludni odnos R – K, Radnik – Kapitalist.
Da li je, sada, uviđavno Marksu saopštiti da je stvari analizirao nedalekosežno, misleći da će odnos R – K, pa i onaj prvi, potrajati dovoljno dugo da se izvede ta Revolucionema. Mislio je, očito, da će kapitalisti uvijek izrabljivati radnike i da to treba što prije revolucionisati. Nije predvidio da će radništvo ubrzo, tokom predstojeće istorije, postati manje bitno, postati umanjeno i da će se kapitalistička eksploatacija proširiti na izrabljivanje i potčinjavanje svega postojećeg a ne samo industrijskih radnika. Kako sindikati danas smiješno zvuče.
Uzalud je Ford, da bi zatomio glad za Modelom T, uveo pokretnu traku i tako povećao produktivnost pa i broj radnika, jer trake su postajale sve duže, uzalud je kapitalizam pronalazio radničku participaciju a Jugoslovenski Komunisti samoupravljanje, uzalud su skandinavske zemlje realizovale sisteme socijalnog blagostanja... radništo, stvarni rad, postalo je inventar drugog reda i stiglo pred vrata otpisa.
Kapital je pronašao mnogo profitabilnije načine finansijašenja. Njima je kapitalizam postao neproduktivan, neisplativ. A velike mase ljudi su ostale Pred Vratima a da nisu ni dobile priliku da bilo šta rade. Više nije vijest da su hiljade ostale bez posla. Vijest je da milioni nisu nikad ni počeli da rade. A i neće, ako bude sreće.
Jedan od najproduktivnijih načina finansijašenja, suprabogaćenja, jeste zaduživanje. U tu svrhu je postavljen cijeli Breton-Vuds, poslijeratni sistem, poslije drugog svjetskog rata, mada to tako nije u početku izgledalo. Ali, institucije poput Ememefa, velikih berzi, Svjetske banke, nadvlasti i premrežavsanja svijeta akcijama, dionicama, Ebeerde i slične poluge, isključivo su u funkciji zaduživanja. Taj se mozaik toliko usložio da su formirani i regionalni svjetski punktovi i koordinacije povjerilaca, dužilaca, Pariški klub i slično.
Taj sistem je uspio nemoguće. Sva naša predstava o Japancima, kao Malim Žutim, koji samo jedu rižu i rade, pala je pod najezdom dugova. Japan ove, 2012. godine mora da vrati Tri Bilijuna Dolara. I prvi je po količini duga kojeg treba vratiti. Esade mora da vrati 2,8 bilijuna. Kad su, dakle, finasijaši uspjeli da vežu ruke Japanu i Japancima, golim i umrlim radnicima, od Ujedinjenja Proletera nema ništa. Moj savjet rastućim ekonomijama bio bi jedan jedini. Nemojte da vas veliki i uspješan rad vaših ljudi zavara i da počnete politiku velikog i uspješnog zaduživanja. Bez obzira što će i Japan i SAD te svoje velike dugove, relativno lako riješiti, jer Japan ima suficit a SAD ima Dolar koji iz svjetske ekonomije ne muze mlijeko nego čisti med, ti dugovi će kad, tad, njima doći glave.
Zemlje BRIC duguju, za ovu godinu, malo u odnosu na G7. 360 mlrd svega. Brazil 169, Kina 121, Indija 57 a Rusija samo 13 mlrd dolara.
Stanje nije alarmantno ali finansijaši to znaju i sa druge strane. Kada riješe stanje Drugog fronta, Eurozone, kao što su uspješno riješili Prvi front, Američke nekretnine i balone, posvetiće se tim nezaduženim regionima.
Najveći uspjeh finansijaša jeste u tome što su u čistom kapitalističkom svijetu, neoliberalističkom anarhoradikalnom tržištu, uspjeli da države učine odgovornim za vraćanje dugova. Ne samo države nego i jednu EU. Države rastućih ekonomija, BRIC, prije svega, trebale bi da se čuvaju te zamke. Da li je zamka projektovana ako Obama premiješta svoje vojne vizionarijume na Daleki Istok.
Simon Džonson, nekad glavni ekonomist Ememefa i autor knjige, sumornog naslova, 13 bankara, konstatuje da su velike banke jezgro koncentrisane ekonomske moći u tolikoj mjeri jake da mogu da se odupru svim reformama, mjerama i uslovima ili da ih izmijene u svoju korist.
I doista, tragikomično je kako su američke propale banke koje je država donirala sa cca 1000 mlrd dolara, sa lakoćom vratile te dugove i riješile se državnog udjela u vlasništvu. Tako lako nije ni nekadašnji Titin borverkist kupovao Nišku Moravu, meko pakovanje.
Prognoze kažu da će dobiti američkih banaka u ovoj godini skočiti za 54%. Sve Nemere se, Nema se, a svake godine Novi Opanci.
A da li bi, naprimjer, pomoglo, kada bi se ujedinili dužnici. Ili da se svi pokušaju zadržati na Malom Dugu, kao Kina i Rusija. Pa da, onda, Finansijaši vide kako Guja Krsno Ime Služi.
Moja optimistička varijanta kaže da će Zdravi Rad ipak prevladati i spasiti svijet. A moja pesimistična varijanta veli da je odluka o Trećem svjetskom ratu već donijeta a samo se traži način kako da on počne.

NEKU VEČE KOZOMARA, EURO BLJUC
Izgleda da sam postao profitabilna robna marka za javne napade. Kojagod priluda ne zna štabikudbi, i ne zna kako bi, izašla u javnost, napadne mene. Moram se registrovati u Agenciji za mjeriteljstvo BiH, SJJ, pa da se stvar može kredibilizovti. Dvaput napao Vasića. Triput. Da ljudima uđe u CV.
I Anđelko Kozomara se dokopao prostora. Euro Bljuc. I napao me za uvrede, nepravopisnost i ne znam za šta još. Vjerovatno i da zaštiti svoju nepismenu ergelu.
Anđelko Kozomara, koji se predstavlja kao odgovorni urednik, ispod ikone megafona, a ne zna da SNSD nema generalnog sekretara, i koji mrtvoladno podnosi da se u novinama u kojima je on to ispod megafona, Predsjednika njegove Republike portretiše kao Kozaka, popuje meni o Brki Staljinu i uči me da je Veče srednjeg roda. Jebo ga onaj ko mu jer za to dao novine na raspolaganje.
Prvo. Ako je veče smješteno između dana i noći ne znači da je srednji rod. Veče je riječ trorodnica. Dobro veče, Dobar veče, Dobra veče. A i da nije, pišem onako kako narod govori. Po meni se pravopisi neće zvati.
Drugo. Anđelko Kozomara je bolesnik sa uznapredovalim Čavinim Sindromom. Postavio sam ga, svojevremeno, za direktora RTRS-a, iako sam znao da u lonac od tri litre ne može da stane sedam, pošto je OHR insistirao da to bude nestranačka ličnost. I očinski mu objasnio da je to mjesto važnije od ministarskog, najmanje od mog, da se ministri mijenjaju lako a da direktor televizije treba da organizuje objektivnu javnu televiziju i da je to zlatna referenca za sve vlade i promjene vlasti. Jok. On se vrlo brzo spišao sa nekim Tehničkim Administratorom kojeg je tu instalirao Ohaer, poslije esdeesovskog paljanskog divljanja po televiziji i na televiziji. Pa je iskoristio i čuvenu košarkašku utakmicu da milion puta ponovi snimak kako obezbjeđenje Predsjednika Vlade puca zauške onim instrumentalizovanim gledaocima koji su ga, predsjednika Vlade, gađali stolicama u Dvorani Borik. Lokalizovani Primitivizam jednog direktorisanog konja koji ruši vladu koja ga hrani. Čime se stavio na drugu političku stranu i čime je potpisao svojurazrješničku smrtnu presudu. Sjekira usiječe sebi malj a malj joj onda razbije ušice. Ali, može da se tješi, taj, Neku Veče Kozomara, nije mi on jedina mrlja u mojoj staljinističkoj karijeri.
Dakle. Kao i Čavić. Imao u rukama zlato a na prvoj raskrsnici nije znao kud će pa upao u izmet zapeta fekalije.
Poslije je, nastojeći da pošto-poto uđe u Medijsku Familiju, imao obraza otići kod tog istog predsjednika vlade i praviti intervju. Dobrota predsjednika vlade je bezgranična.
A što se tiče zadnjeg pasusa u Bljuc Komentaru, dotičnog Neku Veče Kozomare, mislim ja o vama mnogo gore nego što napišem. Samo ne mislim Svaku Veče.

VAS IBN IĆ
Pošalju mi sa Erteresa posljednji broj Preporoda. Mene odmah spodbije neka jeza. Znam, kad se pomene Preporod, Preokret, Pokret za promjene, Antibirokratska revolucija, Veliko Sranije će da bude.
Otvorim ukočenom rukom. Na svakoj strani Dodik, Vasić. Kad smo ovladali ovim štampanim medijem, STJ. Više i ne znamo čime smo sve ovladali. Ko Filip Cepter. Nisam bio u pola svojih fabrika u svijetu.
Ipak, sumnjivo mi nešto, nigdje nema slika tih Dodika i Vasića. Nego sve ahmedije, brade, blagoistočnjački pogledi. Ali naslovi su puni, Dodik, Vasić, Dodik, Vasić. Srećom jedna razumljiva rubrika. Velikani našeg ummeta. Sa dva m. Ako pomisle da smo i mi Naš Narod i ummetnu i nas tu, najebali smo. Na izborima, mislim. Čitam paranoično. Katade Ibn Numan, Amir Ibn Rebia, Ijad Ibn Ganm, Seleme Ibn Selame. Priviđa mi se Vas Ibn Ić, mada nema. Razbistrim se i vidim.
Novine su inače pretpotopne. Još tamo stoji da su odlukom nekog ministarstva oslobođene proreza na promet. Otkako je učabario Ivanić, umro je i porez na promet.
Koncepcijski, Preporod je kompozit od nekadašnjeg Zadrugara i bosanskohercegovačkog izdanja Komunista. Nažalost, samo stariji znaju o čemu pričam. Ima i jedan dirljiv naslov Magistrirao član naše Redakcije.
Ima i jedan otomanski. Nit je htrišćanska, nit je kršćanska, već je vakufska.
U tom tekstu, na više od pola stranice, izvjesni Zemljaš Muhamed Velić, obraća se meni izravno. Dakle, Vasiću. I iznosi podatke o tome kako su muslimanima zemlju u BiH otimali Eskimi, Kraljevina SHS, Komsomol, SRZ, Gromiko, KNOJ... Pominje Memorandum udruženja bivših kmetsko-beglučkih zemalja. U Banjalučkom kotaru su 1939. u jednom danu oduzeli 107.000 dunuma oranice i šume. Od Gazijinog Vakufa. Vakuf je Zadužbina. Oduzimana je u beglučka zemlja. Begluk je begova zemlja koju daje napolice ili sam obrađuje. Ali to je sve Mala Maca. Kad su došli boljševici, STJ, veli Velić, ovo o boljševicima, on ne psuje i ne pije, nastao je pravi Belaj.
Uglavnom, Vakufska direkcija je izvijestila da je nakon Drugog svjetskog rata oduzeto 30 miliona kvadrata vakufskih nekretnina. Ko zadužbi toliku zemlju. A šteta usljed nacionalizacije vakufskih stanova i poslovnih prostora, KTJ, procjenjuje se na 744 miliona KM-ova. Kaemova. Kad pročitah tu riječ, Kaemova, vidim da je učenjački obdaren, g. Velić, ko kaki pravi Ibn.
Ima samo jedno malo pitanje koje Dakle Vasiću nije razjašnjeno. Otkud toliki Begluci i noliki Vakufi. Kad su Naši Preci koji su bili tu primili islam koji je došetao odakle i sve religije. A znas se da te vjere uglavnom prima sirotinja. Nisu njive punoglavci u bari, da sve idu jednom begu i u jednu zadužbinu, Vakuf. Ako sam primio islam nije jedna moja njivica okotila sedamdeset drugih njiva.
Ne mislim da će Prepord Velić odgovoriti na to. Oni imaju važnijih pitanja. Devetnaesta godišnjica 306. brdske brigade, Bošnjaci su dokazani antifašisti, Zaustaviti eroziju i etničko čišćenje Bosne od Bošnjaka, Nagrađuje li Ustavni sud BiH vinovnike i rezultate etničkog čišćenja u Mostaru, Bošnjaci trebaju snagu u svakom smislu, Naši saudijski prijatelji, Ko će sutra sprijčiti da se Republika Srpska ne otcijepi ako tamo bude živjelo devedeset posto srpske populacije, Zašto su islamisti bolji demokrati, Neka trajno živi bratstvo saudijskog i bosanskog naroda...
Ali mislim da Kemo, onaj blizu Vareša, i dalje ima njivicu, kao i što je neki daleki predak njegov imao, kad je božemeoprosti, prigrlio Islam. Kemica je jedan, inokosni seljanin, pojedinac. Nije imao sreće sa Beglucima i Vakufima.
A ja sam, napokon, shvatio. Kršćani i Hrišćani su ovdje gradili crkve samo prilikom kratkotrajnih upada i agresija na Vakusku Zemlju, Bratsku sa Saudijskom zemljom. Odatle kod nas toliko pjeskuša, majku im jebem. Crkve su im služile da se sklone od kiše prilikom bježanja iz neuspješne agresije.
Džaba ste krečili, ipak je hrišćanska.
Vaš ashab, Vas Ibn Ić.

JUŽNI TOK NARGILA
Poneko se sjeti da je prije trideset godina umro Miroslav Krleža, bespoštedni književni i encikolopedistički, dakle erudistički, kritičar svega postojećeg u Najboljem Komunističkom Vremenu.
Povodom toga je i Muharem Bazdulj citirao neke Krležine opaske o Bogumulima i o tome kako su oni, nezadovoljni i proganjani od obje crkve, masovno prešli na Islam. Bazdulj se, koliko sam uvidio, ne opredjeljuje o tome. Samo na kraju teksta daje ključnu konstataciju, koja, dabome, ostaje zatvorena da ječi u konzervi za misli koju niko neće otvoriti, rekavši da, otprilike, nije korektno nostalgizirati za osmanlijskim feudumom a koketirati sa lijepim Krležinim bogumilislamstvom, kao što je falsifikatorski kriti se iza Zavnobiha a zauzimati nizaštonejebavajući stav o Avnoju.
Prthodno je odgovarajuća služa IZ, meni, dala poduku da su preci muslimana ovdje živjeli i da oni nisu niodakle došli.
Sada je aktuelna propast Državnih Institucija Kulture. A na sceni je već BANU, koju, u istom broju Oslobođenja, Esad Duraković označava svojevrsnim znakom autizma. Jer je Država vrhovni interes Bošnjaka a ne neka Bošnjačka Institucija.
Nemoguće je, dabome, razbiti taj haos u glavama ljudi, ne običnih nego onih javnosnih, političkih, intelektualnih i vjerskih, haos koji se sastoji od Države, Hiljadugodišnje istorije, Otomanske stabilnosti, Zavnobiha, Majčice Turske, Unitarizma, Sarajcentralizma, Hegemonizma. I socijaldemeokratije Esdepea, STJ.
Ali mogu ovom prilikom da dam dvije, tri, natuknice.
Podvlačenje islama pod stećke, koji su, kao, ostaci bogumilstva, i retroaktivno islamiziranje bogumila je izvikivanje smiješnog paramecijumskog porijekla nacije koje su, odavno, pronašle kafanske podjebice rekavši da su prvo nastali Hrvati pa onda paramecijum, što važi za sve istorijsko-izludničke pripadnike i drugih nacija, i čisti je voluntarizam pošto o Bogumulima nema ništa napismeno.
Bogumili nisu postojali samo na području današnje BiH, nego diljem Evrope. Po toj logici Evropa bi danas bila potpuno islamska. I Bogumili su bili protiv instucionalno-moćničko-raskošnog sistema Vizantijske crkve. Taj sistem je uspostavljala i zapadna crkva pa su smetali objema. I tada su vjerski velikodostojnici vozili bijele Ikspetice.
Uopšte, ta Bazduljeva opaska govori mnogo. Kao i Zavnobišće. Pošto je razvoj vjere, nacije, društva... neka vrsta prirodnog procesa, kao i razvoj živih vrsta, nije moguće da se razgrana krošnja pa da, onda krošnja, krene da deblja stablo a stablo da razvija korijenski sistem. Ispod stećaka i preko jadnih Bogumila.
A kako svaka nacija ima Kućne Silovatelje vlatite nacije, i pošto se oni pojave neprimijetno a izumiru teško, put iz nacionalnog haosa je težak i trnovit. Treba u jedan mozaik složiti i stećke, i petokraku, i kopita, i sablje, i polumjesec, i državu, i insana. A da nema mjesta za Srbe i Hrvate. Kod drugih nacija mozaik je drgačiji. I Stepninac, i Pavelić, i Antifašizam... Jebeni kolaži kruže Raspadištem. I Nseobinom.

ČAVA PISMO GLAVA
Za pametne ljude opozicija je božija pozicija. Imaš platformu sa koje lansiraš svoje stavove a nemaš odgovornost. Imaš vremena da razvijaš stranačku strukturu na terenu. Imaš slobodu da profilišeš politički program bez uticaja štrajkova, parkova i reformi.
Za nezdrav ljudski materijal opoziciono stanje može da znači postepenu deformaciju psihičke konstrukcije. Ambicioznost, predstava o nerealnoj veličini, narcisoidnost i politička važnost pumpana sa strane, zbog nesklada sa stvarnošću, proizvodi deformitete pod kojima političar gubi kompas i ništa od gore pobrojanog ne uspijeva da postigne. Sve više od drveta ne vidi šumu, svakodnevno se Bavi politikom u uvjerenju da radi važan posao. A sa strane se, u stvari, samo vidi da skakuće u mjestu.
Stoga se iz opozicije malo ko vraća. Skoro kao sa Bara. Političari koji se ne vrate iz opozcije treba da budu odloženi na neki otpad. Nisu nizašta.
Svaki političar, kad postane predsjednik Republike, kolikagod je Republika je, ima istorijsku šansu da uradi nešto za narod i Republiku. Ali to zahtijeva posjedovanje svijesti o koordinatama. I vlastite sposobnosti i položaja i mogućnosti republike. Na tom položaju političar može da izraste u diva. Ili može da postane miš. Ako je iz opozcije ponio ono Političko skakutanje, onda će na mjestu predsjednika klati vola za Kilu Mesa. Dati Republiku za Srebrenicu.
Dabome da razumijem da nije lako biti Bivši Predsjednik Republike. Nije lako biti Mesić, npr. Nije lako biti ni Čavić.
E, a kad sam pomenuo Čavića, taj je. Taj je pokušao dati Republiku za Srebrenicu. Da bi ga u Saraj Polju hvalili kao Velikog Poturicu. I da bi neki strančići dali par izjava o humanosti, mondijalizmu i europejstvu jednog Čokornjaka. Moć, Žica, Čavica. Dao bi on i Policiju Republike Srpske, samo da je imao priliku.
I umjesto da bude Gospodin Bivši Predsjednik, Čavić je osnovao strančicu, prethodno izgubivši i mjesto Predsjednika Esdeesa. Tako je postao Politička Raja sa Krsmanovićem, Ivanićem, Mihajlicom. Sve perspektiva do perspektive.
Sada je počeo da piše na blogu Onog Vaskovića, otkrivajući svoje spisateljske ambicije i sav morbidarijum septiciziranog opozicionog uma. Upropastili su dobrog momka Čavu iz nekadašnje Fabrike duvana. Doduše, nadmašio je malo Ispuhala sa Furuntala ali, svejedno, ne priliči predsjedniku jedne stranke, a naročito bivšem Predsjedniku Republike, da se bavi takvim provincijalnim mrakoumom, baleganjem, samogletovanjem fekalijama, bez imalo pokazanog razuma, analize, iskustva i koncepta. Barem u pokušaju.

NOVINARSTVO,
STRVINARSTVO,
ŽIVINARSTVO,
SRODNE DJELATNOSTI

Pred Ovu godinu trudbenica EuroBlica, a kadgod se kaže Euro to me podsjeti na SAO, ne znam zašto, poslala mi je mejl u kome je stajalo Pošt. g. Vasiću, ili tako nekako, Uzeći u obzir...
Dabome da sam se naježio. Jer pod trudbenicom u SAOBlicu vode novinarke. A ja, koji imam svoj pravopis, koji smatram da je jezik filozofija, stav, način revolucije i komunikacije, da je jezik sloboda i produžetak ličnosti, i koji preferiram Govorni Jezik, govori kako govoriš, piši kako govoriš, nisam dosad uspio sa jezikom ući u tako nastran i onostran odnos kao dotična Trudbenica, uzeći ga u obzir. Uzevši, uzevši, jebem ti učiteljicu srpskog jezika i pripovjedaka.
Onda dolazi Ova godina i SAOBlic donosi svoju godišnju inventuru o tome ko je bio glavni u dnevnoj rubrici Gubitnik-Pobjednik-Hit. Posljednje iz trilogije je saće za blentare, kako sam razumio. Ko je šta blentavije lupio. Od političara, jakako. Tu su Trudbebnice SAOBlica, Borka Rudić i Biljana Kovačević, STJ, i Borka Novinarka, citirale moju Blentaru pa citiram i ja Donošenjem odluke o sistemu sankcija prema političkim liderima u BiH, koji utiču na teritorijalni integritet i međunarodno lice BiH, što je novi izum prinudnog unitarizma, neke institucije EU su pokazale da nemaju nikakvu koncepciju integracije BiH.
Komentar Trudbenica je bio Ko je razumeo? Upitnik njihov.
Dakle, pretpostavljam da su za pripremu teksta imale mnogo više vremena jer se ne radi o dnevnoj produkciji. Za tih nekoliko dana, da ne kažem otkad je izjava data, nisu uspjele da razaberu jednu složenu rečenicu u kojoj se citiraju sintagame iz Brisela i tvrdi da je to novi izum te da to govori o tome da gore, u tem Briselu, nemaju koncepciju. Kako bi se nosile sa nekim analitičkim tekstom. A kako bi ga napisale. Snijele. Nikako.

Neki mladi dobronamjerni, a i stariji, na portalima, uglavnom, postavljaju pitanja o novinarima i novinarstvu. Kuda idu divlje svinje. Argumentuju perverzijama, opscenošću, golotinjom, niskošću, naslovima...
Pohvalno. Ali nerješivo. Subjekti o kojima pričaju ne spadaju u novinarstvo. Ni pisci, urednici i naslovnjaci Toga ne spadaju u novinare. Novinarstvo se uništilo željom novinara da budu političari. Iza čega se krije njihovo uvjerenje da su sposobniji, školovaniji i pametniji od političara. Bolesniji među njima su ubijeđeni da su državotvorni novinari. A onda su došli Vlasnici. Koji takođe žele da budu političari i njima Uz Rame ili Uz Reket. A sve su to trećerazredne protuve koje nikad ništa nisu znale raditi ni na nivou mjesne zajednice ili barem jednog omanjeg sliva. Oni koji se ukupe u novinare imaju da slušaju Vlasnika. Oni čiji se vlasnici prodaju Strancima, ima da slušaju Strance. Oni i plaćaju. Oni koji su obilježeni kao Javni, oni ne znaju gdje su. Ali, uglavnom, znaju da, ako ništa ne umiješ i ne shvataš, treba biti protiv Republike Srpske. To su Javni u Saraj Polju.
Izuzev rijetkih segmenata medija, samo nekih, nema novinara i urednika koji imaju koordinatni vrijednosni i profesionalni sistem u kome je rang-lista aktera iz bilo koje oblasti i u kome se ne može podmetnuti i forisrati nevrijednost, banalnost, opsjena i prevara. To su novinari i urednici koji su uvijek profesionalni, bez obzira na to ko vlada i koji je nivo patriotizma kojeg oni imaju promišljenog i ugrađenog. Takvi novinari i urednici namaju cijenu. Njih se ne može odnjegovati zapošljavanjem tetkinog tečića sa privatnog fakulteta. Potrebne su decenije. Nemaju cijenu jer ih niko ne cijeni. Ne jebe ih niko ni zašta.
To je vrsta koja se još drži od onoga što je Novinarstvo. I ona će vrlo brzo izumrijeti.
Na sceni je, već odavno, i nepovratno, egzibicionizam, šupljarenje, reketiranje, sluganstvo, dodvorništvo, perverzija, laž i obmana. A sve su to osobine koje su svojstvene svim drugim djelatnostima. Nisu, dakle, presudne za novinarstvo. Nema se više na osnovu čega detektovati novinarstvo.

AGENCIJSKI POLITIČKI SITEM BiH
Ako ništa nisu uradili, šestorica lidera, u tom dogovoru, otkrili su veći dio gubara, lešinara, krvopija i stjenica administrativnog sistema Naseobine BiH.
Pedeset osam institucija je bilo predmet raspodjele po raznim osnovama. Ima tu i poznatih institucija, naprimjer Granična patrola protiv šverca sitne stoke preko Drine, Save i Une, ali je najveća silesa nepoznatih. Da ne bi one afere Mareko, Pareko, kako li, nikad ne bi pučiteljstvo i sužanjstvo saznalo da postoji Ured za mjeriteljstvo BiH, SMJP. Pedaljsko. Agencija za nadzor nad tržištem. Agencija za poštanski saobraćaj. Agencija za policijsku podršku. Ubiomebog ako nema i Sigurna kuća za pripadnike obavještajne službe, Sipe i Klipe.
Što je najgore, niko nema popis tih institucija koje djeluju na nivou države, odnosno u mreži zajedničkih organizacija. Ta Ad Kaida, Administrativna Al Kaida, nevidljiva je hobotnica koja nevidljivo jede pare, nevidljivo radi i ima nevidljive rezultate.
Njemačka, zemlja čelične discipline i Niklovane Merkel, ima šest agencija u tolikoj Državi, Hrvatska četrdeset ali je Kosoričina Vlada bila krenula u ukidanje. Srbija, sa Severom Kosova, ima 130 agencija. Svi bi pomislili da je upravljanje razvijenije što je mreža agencija, kancelarija, komisija... razuđenija.
Baš obrnuto, što ih je više država je nakaradnija, nefunkcionalnija, deregulisanija.
One strane seronje decenijama pričaju da ovdje neko treba da radi u interesu poreskih obaveznika. Čak i lideri. Ne postoji poreski obaveznik, da ga ljubim u dupe golo, koji zna šta je za njega uradila, naprimjer, Agencija za rad i zapošljavanje.
Naseobini, ako želi da ne prokišnjava, potrebna je hitna reforma svega što se može podvestui pod upravu, administraciju i političke institucije. To podrazumijeva smanjenje broja ministastava u Savjetu ministara, ukidanje najmanje 90% agencija, komiteta, komisija i tijela koja glume savremenu upravu, ukidanje takozvanih Suda i Tužilaštva BiH, Onaj iz Amamb nek se grije na nekom drugom mjestu, smanjenje žive sile u preostalim ministarstvima i agencijama.
Ako ništa ne može da se riješi bez Šest Lidera koji će nam Kvrgan sva ta Ad Kaida.

AHDNAMA ZLATKA LAGUMDŽIJE
Sada bi moglo da se teoretiše o tome kako su Hrvati u BiH odjednom otpali od tkiva Tisućljetne Grane Hrvatske i ostali u Logoru F. O greškama vezanih zastava. O sljepoći Protivsrpstva na koje su Hrvati navukli muslimane a muslimani ih, poslije, navukli na F. O tome kako ti je država ono gdje živiš a ne Tamo Daleko, ne u Kninu, ne u Karlovcu, ne u Agramu, ne u Belom Gradu.
Ali te teorije ne pomažu ćinjenici da su Dragan Čović i Zlatko Lagumdžija potpisali Protokol o tome koliko hrvatskih pozicija na nivou zajedničkih organa pripada Esdepeu a koliko dvjema hrvatskim strankama.
Unitaristički listovi u BiH precizno izvještavaju o tome. Sa izvjesnom dozom likovanja.
Protokol Čović – Lagumdžija je nacionalna tragedija Bosne i Hercegovine. Nepojamno je da se može izgraditi takva politička situacija da jedna stranka, koja sa hrvatstvom ima veze koliko i Pikaso sa Hlebinskom školom, Protokolom raspoređuje Pozicije Hrvata i sebi uzima četvrtinu.
Dabome, za to ne treba kriviti Čovića i Lagumdžiju. Čović spašava Titanik bacajući dio dragulja i zlatnine u crne hegemonističke dubine. Lagumdžija, pak, ni luk jeo ni luk mirisao, što ne znači da je pošten, koristi ono što su postigli bošnjački politički begovi dok je trajala ljubav. I sprijeda i odostraga.
Hrvati i njihova politička nomenklatura su žrtve, pored svega, i ostalog, što sam nabrojao na početku, jedne neviđene prevare. Muslimanski Saraj je godinama i mandatima pričao o Državi, Državi, Državi, tako da su hrvatske stranke slijepo vjerovale u to. Usput ih je, taj isti Saraj, razbijao dračovim klinovima i grabovim maljevima. Tako su nastala dva Hadezea. Ravnofederativnost Hrvata i Bošnjaka, međutim, puno brže je propadala nego što je Država rasla.
Tako se došlo do trenutka da Zlatko Lagumdžija potpiše Ahdnamu Hrvatima da dobiju svoje.
Problem je mnogo dublji od pametovanja o tome da su Hrvati imali Herceg-Bosnu pa je dali ubudale. I od toga da je Esdepe dobio pravo da udijeli Hrvatima zato što su muslimani izabrali Željka Komšića, NLH, Neidentifikovanog Letećeg Hrvata, u Predsjedništvo.
Ovaj Protokol je sumračna najava mogućeg scenarija Hegemonističke Bosne u kojoj Većinski Jedan Građanin dodjeljuje pozicije, prava i ravnopravnost.
Osobno mislim da se nekim političkim strankama žurilo da se formira Savjet Ministara. JIO. Možda je bolja varijanta bila da se Lagumdžiju istjera na čistac. Pa neka ode i u opoziciju. Potrčali bi oni iz Sarajeva na njegovo mjesto. Bez brige.