NIHILAIDIS
Dabome da postoje kržljoumi sa poetskim imenima. Andrej.
Taj neki Andrej, književnik, pisac, šta li je, umonanist kojeg sam zapazio negdje u sarajevskim Danima, čini mi se, i svrstao u taj zanimljivi balkanski ergalarijum pridošlica, podošlica i udošlica, izmećara, naćvara i slugana, ulizica, čmarilica i podrepnika, koji pišu u korist Sarajeva. Oni su, kobiva, na strani napaćenog urbaniteta, kao što su, tokom istorije, neki važni i poznati svjetski protuvnjaci bili protiv rata u Vijetnamu, protiv ovoga i onoga moga. Vešović, posmislio sam. Razmožavaju se, Sunce Im Jebem.
On, taj Nikolaidis, je u tekstuljku, kojeg je napisao povodom Dvadeset godina Republike Srpske, između ostalog, napisao i sljedeće.
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.”
Prethodno je Nihilist Nihilaidis citirao neke svjetske tipove šta su rekli o istoriji, o velikim događajima, o vaseljenskim transverzalama.
Očigledno je da je um ovog Umonanista potpuno nespreman dočekao svoje lansiranje u orbite koje ne priliče provincijalnom piščiću. Neko ga je u onoj Kotlini Za Nanule ubijedio da je zemlja za njega preniska i da na njoj ne treba da stoji ni jednom nogom od četiri koje mu je bog dao.
U jednom jedinom tekstuljku je pokazao sve lomove svojih moždanih ploča. A pasus koji sam naveo, jasno locira Nihilistu van svih vremena. Koja budala će danas da kaže Ja, radnik. U borbi protiv nacionalističkih elita. Gdje su danas klasne borbe. Klasne borbe u Naseobini.
Negdje je, iz kompozicije G-kola, ispao usput.
Takve rasprskavajuće svijesti su normalna pojava. Na svakom malom, sićušnom svjetskom području zahvaćenom ratovima sa različito praktikovanim koljačkim običajima, uvijek se roje i marginalci i hvataju stepenike i držalja za ulazak u veliki svijet. Oni, u stvari, nikuda ne idu, samo zemlja, realnost, zdrav razum, odlazi ispod njih. Oni ostaju u tim svojim umolominama, podržani od onih koji su jednako tako odvojeno od stavrnosti oduševljeni njihovim Stvaralaštvom i Umovanjem.
Tako Nihilaidisi, Zlukovići, Donji Vešovići... postaju Pisci Sarajeva. Pisac Sarajeva se postaje automatski. Ako si protiv Srba, tu si.
Za to vrijeme ispodfesne osmanlije, otomanlije, bakirlije, čibuče gledajući sa strane kako se Ćorkani igraju prašnjavim sokacima umišljajući da hodaju Nevskim prospektima Slobode, Savjesti i Humanizma, ne osjećajući da su pajaci u živom blatu.
Dabome da postoje kržljoumi sa poetskim imenima. Andrej.
Taj neki Andrej, književnik, pisac, šta li je, umonanist kojeg sam zapazio negdje u sarajevskim Danima, čini mi se, i svrstao u taj zanimljivi balkanski ergalarijum pridošlica, podošlica i udošlica, izmećara, naćvara i slugana, ulizica, čmarilica i podrepnika, koji pišu u korist Sarajeva. Oni su, kobiva, na strani napaćenog urbaniteta, kao što su, tokom istorije, neki važni i poznati svjetski protuvnjaci bili protiv rata u Vijetnamu, protiv ovoga i onoga moga. Vešović, posmislio sam. Razmožavaju se, Sunce Im Jebem.
On, taj Nikolaidis, je u tekstuljku, kojeg je napisao povodom Dvadeset godina Republike Srpske, između ostalog, napisao i sljedeće.
“Civilizacijski iskorak bio bi i da je Bole upotrijebio dinamit i puške koje je sakrio u dvorani u kojoj su glavari, duhovnici i umjetnici proslavljali dvadesetogodišnjicu postojanja RS. Da je Bole, recimo, nezadovoljni radnik, koji je shvatio da su nacionalni i vjerski antagonizmi samo maska pod kojom elita skriva temeljni antagonizam svakog društva, onaj klasni. Da je Bole, recimo, rekao: jesam Srbin, ali sam i radnik, stoga ću u zrak dići one koji su me opljačkali – ne bi li to bio civilizacijski iskorak? Bila bi to, još, i poetska pravda.”
Prethodno je Nihilist Nihilaidis citirao neke svjetske tipove šta su rekli o istoriji, o velikim događajima, o vaseljenskim transverzalama.
Očigledno je da je um ovog Umonanista potpuno nespreman dočekao svoje lansiranje u orbite koje ne priliče provincijalnom piščiću. Neko ga je u onoj Kotlini Za Nanule ubijedio da je zemlja za njega preniska i da na njoj ne treba da stoji ni jednom nogom od četiri koje mu je bog dao.
U jednom jedinom tekstuljku je pokazao sve lomove svojih moždanih ploča. A pasus koji sam naveo, jasno locira Nihilistu van svih vremena. Koja budala će danas da kaže Ja, radnik. U borbi protiv nacionalističkih elita. Gdje su danas klasne borbe. Klasne borbe u Naseobini.
Negdje je, iz kompozicije G-kola, ispao usput.
Takve rasprskavajuće svijesti su normalna pojava. Na svakom malom, sićušnom svjetskom području zahvaćenom ratovima sa različito praktikovanim koljačkim običajima, uvijek se roje i marginalci i hvataju stepenike i držalja za ulazak u veliki svijet. Oni, u stvari, nikuda ne idu, samo zemlja, realnost, zdrav razum, odlazi ispod njih. Oni ostaju u tim svojim umolominama, podržani od onih koji su jednako tako odvojeno od stavrnosti oduševljeni njihovim Stvaralaštvom i Umovanjem.
Tako Nihilaidisi, Zlukovići, Donji Vešovići... postaju Pisci Sarajeva. Pisac Sarajeva se postaje automatski. Ako si protiv Srba, tu si.
Za to vrijeme ispodfesne osmanlije, otomanlije, bakirlije, čibuče gledajući sa strane kako se Ćorkani igraju prašnjavim sokacima umišljajući da hodaju Nevskim prospektima Slobode, Savjesti i Humanizma, ne osjećajući da su pajaci u živom blatu.
