U PITANJU JE NORMALIZACIJA
ODNOSA SA FEDERACIJOM
Pradjed Toman mi je govorio, u vrletima Trebave, Sinko, Hrvati nas, Po Difoltu, ne podnose.
U zadnje vrijeme Difolt se nešto sjebao.
Političko Rukovodstvo, legitimizirano, Hrvata iz hrvatskog dijela Federacije, došlo je na obilježavanje Dvadeset godina Republike Srpske. A prije toga bili su u Banjaluci bezbroj puta. Borjana Krišto, čak studirala u toj gnusnoj četničkoj prijestolnici. Dobro, u doba kada su ovdje četnici bili mali, mali.
A na Poskoku mladi Hrvati realno govore o Republici Srpskoj i toj godišnjici. Jedan od njih je i univerzitetski profesor u Zagrebu. Nino Raspudić. Što je Velika Trka Bošnjačkog Nacionalizma žešća, to je slika o Republici Srpskoj realnija.
U Sarajevu, dakle, u tom polju demokratije i svekolikog širokolikog obzorja, u toj svijetloj kotlini, o Republici Srpskoj se govori najpogrdnije, u skladu sa najvećim dostignućima Smrada, Neljudja i Tme Blistoka. U Saraju, kad joj tepaju, kažu Genocidna Tvorevina. Mogli su barem naći neku svoju riječ a ne koristiti hrvatsku. Kako bi uvredljivo bilo kad bih ja umjesto Kotlina, za Saraj, rekao Kotlovina.
A, nešto mislim, mogu i ja da budem peksin, čudo jedno, Hrvati nisu postali od Srba a neki Bošnjaci su postali od Srba, pa bi bilo difoltnije da Baš Toliko ne mrze Srbe. Bošnjaci, mislim. Da ih mrze manje nego što ih mrze Hrvati.
Problem je, ipak, mnogo složeniji od moje zajebancije.
Radi se o kolektivnom introvertnom, centripetalnom suicidarijumu svijesti o vlastitoj nadmoći koja se pokazala nerealnom. A to je teška kolektivna boljka. To je jedna vrsta praćke koja se žešće vraća u lice vlasnika što je đule koje se ispaljuje na neprijatelja veće.
Taj Tri S, Saraj Stambol Sindrom osjećaja nadmoći i potrebe za nerealnom ekstrudicijom postao je kolektivni uslovni refleks gdje se na sve oko sebe gleda uneprijateljeno.
Federacijska svijest, njeno Bošnjačko Jezgro, ne može da podnese činjenicu da je izgubilo rat i protiv Srba, i protiv Hrvata, i za Bosnu, i za Hercegovinu. Od svih prijatelja u svijetu, ostala samo ona Mekoguzanka. A Komšije došli do raskrsnice u narodu poznate kao Od izvora Tri putića. Pa svako svojim. Dva putića zauzeta. A treći ne vodi nikuda. To je problem Sarajevskog Političkog Kruga. Dobro, što je problem SPK. Ali su u taj problem doveli i Bošnjački Narod.
Taj sunovrat kolektivne svijesti o svojoj okolini i o drugima, neće se nikada izliječiti. Kasno je. Prvog ambasadora Sarajeva u Republici Srpskoj treba držati šest mjeseci na čeki i ne prihvatiti akreditive. Pa tako i sljedećeg.
Dotad, treba ohhladiti kontakte sa Federacijom.
Država koja nema vladavinu nad cijelim svojim područjem, koju svojom ne smatraju svi podanici, čiju smo Vladu proglasili nelegalnom i neustavnom, a koja jest Nametnuta, Oktroisana, koja se ponaša bliskoistočno a ne civilizacijski i evropski i koja zajedničke institucije, RAK, MVP, UIO... koristi kao da su njene, stambolske, ne može da bude na listi za normalizaciju odnosa.
Kakva žalba Raku. Kakva mržnja istom mjerom. Kakvo češanje po guzici zbog 60 Minuta Federacije. Ništa od toga nije tako ljekovito kao Obustaviti kontakte.
Ili, ako baš neko ima potrebu da kontaktira, neka dođe u Banjaluku. Iz tog Saraja.
ODNOSA SA FEDERACIJOM
Pradjed Toman mi je govorio, u vrletima Trebave, Sinko, Hrvati nas, Po Difoltu, ne podnose.
U zadnje vrijeme Difolt se nešto sjebao.
Političko Rukovodstvo, legitimizirano, Hrvata iz hrvatskog dijela Federacije, došlo je na obilježavanje Dvadeset godina Republike Srpske. A prije toga bili su u Banjaluci bezbroj puta. Borjana Krišto, čak studirala u toj gnusnoj četničkoj prijestolnici. Dobro, u doba kada su ovdje četnici bili mali, mali.
A na Poskoku mladi Hrvati realno govore o Republici Srpskoj i toj godišnjici. Jedan od njih je i univerzitetski profesor u Zagrebu. Nino Raspudić. Što je Velika Trka Bošnjačkog Nacionalizma žešća, to je slika o Republici Srpskoj realnija.
U Sarajevu, dakle, u tom polju demokratije i svekolikog širokolikog obzorja, u toj svijetloj kotlini, o Republici Srpskoj se govori najpogrdnije, u skladu sa najvećim dostignućima Smrada, Neljudja i Tme Blistoka. U Saraju, kad joj tepaju, kažu Genocidna Tvorevina. Mogli su barem naći neku svoju riječ a ne koristiti hrvatsku. Kako bi uvredljivo bilo kad bih ja umjesto Kotlina, za Saraj, rekao Kotlovina.
A, nešto mislim, mogu i ja da budem peksin, čudo jedno, Hrvati nisu postali od Srba a neki Bošnjaci su postali od Srba, pa bi bilo difoltnije da Baš Toliko ne mrze Srbe. Bošnjaci, mislim. Da ih mrze manje nego što ih mrze Hrvati.
Problem je, ipak, mnogo složeniji od moje zajebancije.
Radi se o kolektivnom introvertnom, centripetalnom suicidarijumu svijesti o vlastitoj nadmoći koja se pokazala nerealnom. A to je teška kolektivna boljka. To je jedna vrsta praćke koja se žešće vraća u lice vlasnika što je đule koje se ispaljuje na neprijatelja veće.
Taj Tri S, Saraj Stambol Sindrom osjećaja nadmoći i potrebe za nerealnom ekstrudicijom postao je kolektivni uslovni refleks gdje se na sve oko sebe gleda uneprijateljeno.
Federacijska svijest, njeno Bošnjačko Jezgro, ne može da podnese činjenicu da je izgubilo rat i protiv Srba, i protiv Hrvata, i za Bosnu, i za Hercegovinu. Od svih prijatelja u svijetu, ostala samo ona Mekoguzanka. A Komšije došli do raskrsnice u narodu poznate kao Od izvora Tri putića. Pa svako svojim. Dva putića zauzeta. A treći ne vodi nikuda. To je problem Sarajevskog Političkog Kruga. Dobro, što je problem SPK. Ali su u taj problem doveli i Bošnjački Narod.
Taj sunovrat kolektivne svijesti o svojoj okolini i o drugima, neće se nikada izliječiti. Kasno je. Prvog ambasadora Sarajeva u Republici Srpskoj treba držati šest mjeseci na čeki i ne prihvatiti akreditive. Pa tako i sljedećeg.
Dotad, treba ohhladiti kontakte sa Federacijom.
Država koja nema vladavinu nad cijelim svojim područjem, koju svojom ne smatraju svi podanici, čiju smo Vladu proglasili nelegalnom i neustavnom, a koja jest Nametnuta, Oktroisana, koja se ponaša bliskoistočno a ne civilizacijski i evropski i koja zajedničke institucije, RAK, MVP, UIO... koristi kao da su njene, stambolske, ne može da bude na listi za normalizaciju odnosa.
Kakva žalba Raku. Kakva mržnja istom mjerom. Kakvo češanje po guzici zbog 60 Minuta Federacije. Ništa od toga nije tako ljekovito kao Obustaviti kontakte.
Ili, ako baš neko ima potrebu da kontaktira, neka dođe u Banjaluku. Iz tog Saraja.
