BAJDENOVA ILI HARISOVA KARTA BiH
Ako baš ništa ne znaš o tome čije su novine i ekran, za koga rade, u kakvom su dilu, kome se ulizuju i mašu repom, pogledaj kartu BiH koju svakodnevno objavljuju zbog vremenske prognoze.
Bosna i Hercegovina, zemlja, ustavna sintagma iz Dejtona ima mnogo unutrašnjih ustavnih granica. Ustav BiH govori o entitetima, entiteti imaju svoje ustave, jedan od entiteta ima kantone/županije. I oni imaju svoje ustave.
Ustavi su svuda prve pratilje granica.
Jedino opštine nemaju svoje granice jer nemaju ustave. Opštine su područja, teritorije za odvoz smeća i administrativne takse.
Zanimljivo je analizirati geografski emotivno labilne ličnosti koje priređuju karte BiH za vremensku prognozu. U Avazu je to Harisova karta, bez ikakvih granica. Od zagraničnih gradova, mjesta i naseobina, gledajući iz Sarajeva, samo je nacrtana Banjaluka. Temperature nema u Zvorniku, Bijeljini, Trebinju... u Nezaisnim novinama, na pola strane, proširila se takođe Harisova karta BiH, sa njegovim novim sloganom „BiH Bezgranična 99,99%“. Ili BiH Trojeručica, dvije Harisove i jedna Bajdenova ruka. Na toj banjalučkoj karti ucrtane su i Bijeljina i Trebinje što je veliki decentralizovani demokratski pomak.
Ali nema granica.
Ostale novine nisam analizirao jer nisu autohtono ovdašnje ili imaju velike tiraže pa su nebitne.
BHT 1, neće valjda neka budala izmisliti i BHT 2, tradicionalno, u skladu sa najboljom evropskom i Hejzlokovom praksom, objavljuje bezgraničnu amorfnu plastelinsku karu BiH koja sugeriše da se ta zemlja, da prostiš, oblikuje i modelira iz Sarajeva.
Kada pootpadaju uši, kojima su se medijski umnjaci poklopili nakon Bajdenove posjete BiH, valjda će se osvijestiti i početi objavljivati dejtonsku, ustavnu kartu BiH.
To bio samo mali znak pažnje prema Našoj Državi.
Isto koliko je i Harisova karta BiH velika nacionalistička retorika.
Samo državna.

BIO BAJDEN
Sarajevski medijski zaušnjaci s one stvari, ostali ko popišani.
Potpredsjednik Bajden rekao da nema ništa protiv dva entiteta. Kakogod se dogovorite, samo idite u EU. Dodik ostao živ. Posljednja nada medijskih kolumnista, klonista i kolonista, koji slušaju propale, loše i sokačke političare i pišu svojim mišljenjem: Bajden će zaprijetiti Tadiću da umiri Onog Prekodrinskog.
Sarajevska politička optika zauvijek će ostati na nivou karavan-saraja, samo za promjenu konja i odmor karavana.
Posjeta potpredsjednika SAD treba da se gleda na drugačiji način.
· Veoma je značajno da je stvar na Balkanu preuzeo potpredsjednik a ne državni sekretar, koja nema takve kapacitete i kojoj ne treba dozvoliti da se razmaše pa da onda na narednim predsjedničkim izborima bude nekih problema
· Veoma je značajno što je Bajden, u govoru pred Parlamentarnom skupštinom BiH, dvaput ili triput pominjao predsjednika i sebe. Spoljnu politiku će taj dvojac uzeti u ruke a Bajden će djelovati svuda gdje Obama ne može ili ne treba da stigne
· Jedini zahtjev pred BiH, ali u vidu molbe, Bajden je postavio ovako: pridružite se EU. To nije zbog EU ili BiH nego zbog smanjenog budućeg uticaja Rusije.
· Bajden je jedino pomenuo Tihića, ne zbog unutarstranačkih izbora nego zbog toga što je jedini iz Sarajeva otišao u Banjaluku i pred Narodnom skupštinom priznao Republiku Srpsku
· Najavni intervjui američkog amb u Beogradu i američkog vojnog atašea, kao i rezultati posjete Beogradu, gdje Bajden nije pojeo Jeremića, kako su najavljivali kojoti sarajevske medijske džungle, govore o tome da je SAD stalo da sa Beogradom razvija dobre i partnerske odnose pri čemu Srbija nikad ne mora priznati Kosovo i ne mora ući u Nato.
· Sarajevo i Priština bitni su samo utoliko ukoliko Srbiji ne prave probleme oko statusa američkog partnera i lidera Balkana i stoga posebno ne zanimaju Ameriku. Na ovu turneiju Bajden je krenuo zbog Beograda i ni zbog čega drugog. Bajden je jasno rekao da je unutrašnja stvar BiH kako će se složiti mozaik. Jasno je rekao da Srbi na Kosovu ne smiju imati probleme jer onda to izaziva Srbiju i smanjuje mogućnost partnerstva sa Amerikom.
Sarajevo bi mnogo više vremena trebalo provesti čitajući Bajdena u odnosu na ono što su proveli čekajući Bajdena.

TERITORIJALNA RETORIKA
Dok je Bajden, potpredsjednik Baraku Obami, u Sarajevu, u „historijskoj posjeti“, govorio o tome da se njegova zemlja umorila od nacionalističke retorike u BiH, geografski reis Cerić, boravio je u „giometarskoj posjeti“ Srbiji, u oblasti zvanoj Sandžak, uz pokliče: Nema sile koja može rastaviti Sarajevo od Sandžaka.
Šta je, dakle, problem u BiH?
Ako kažem Srbi, da li je to nacionalistička retorika. Ako kažem Hrvat. Ako kažem Bošnjak. Da li je to nacionalistička retorika. Ako kažem da je politički interes Srba to i to, ne kažem da treba ubiti nekoga ili mu nešto oteti, ili ga depresirati na bilo kojoj osnovi. Pogotovo, ako kažem Republika Srpska. Da li je to nacionalizam­? Da li su sve zemlje koje imaju evropski narodi, nacionalističke? Da li su Finci nacionalisti pošto ih je u njihovoj zemlji apsolutna većina?
U BiH je problem teritorijalizam
U BiH su problem teritorijalne pretenzije.
Pokušaj terorističkog rušenja dva tornja BiH, dva blizanca, dva entiteta, jeste teritorijalna pretenzija, jeste nastojanje da se pokori teritorija Republike Srpske. Prazne su priče da neko sa agresorima, svojim dželatima, zločincima i genocidašima želi da živi u bratskoj jedinstvenoj zemlji. Riječ je o zemljišnom posjedu.
O teritorijalnim pretenzijama, o zemljišnom posjedu, govori i geografski reis. Njegova teza o Sarajevu koje je neodvojivo od Sandžaka, najobičniji je zahtjev za teritorijama ispostavljen Srbiji, Balkanu, Evropskoj uniji.
Nisam primijetio da se neko, od važnih integracijskih tipova u Evropi i svijetu, počešao po guzici zbog te izjave.
Geografski reis nije govorio o islamu i o muslimanima, dakle, nije govorio o vjeri. Govorio je o Sarajevu. A Sarajevo nije simbol islama, Sarajevo je simbol BiH, njen glavni grad. Geografski reis je govorio u ime BiH.
Taj njegov sandžaklijski izlet u geopolitiku nije slučajna zanesenjačka rečenica. Ponijelo ga. Nije ga ponijelo. To je dio njegovog projekta o nacionalnoj zemlji za Bošnjake koja treba da proizađe iz rata na prostoru sfrj, kao što su proistekle zemlje za Slovence, Hrvate...
Što trijezan misli, pijan govori.
Što sarajevski političari misle, reis govori?

TUMAČENJE BAJDENA
Nevjerovatno je žalosno čitati šta sve ljudi mogu da napišu povodom posjete potpredsjednika Sjedinjenih američkih država BiH, Srbiji i Kosovu. Od oda radosti čvrstoj američkoj ruci koja je potrebna BiH do iščašenja ramena Dodiku kako bi prekinuo „saradnju“ sa Rusima i prijetnje Tadiću da natjera Dodika da oladi.
Taj medijski amaterizma koji iz nedjelje u nedjelju demonstrira elementarno nepoznavanja stanja i odnosa u regionu a da o američkim transverzalama ne govorim, doveo je do poptunog političkog sljepila medijskih junaka.
Razumijem da ne mogu da uzmu u obzir sve što treba. Glava je samo jedan običan lonac od dva i po, tri ili tri i po litra i ne može u nju da stane dvadeset litara pameti. Razumijem i da je dugostoljetna geološka era felacija trajno promijenila svijest nekih ljudi pa neprestano prizivaju nekog velikog osvajača da im zapovijeda u kući.
Ne razumijem kako je tako teško uzeti u obzir samo nekoliko stvari.
· Službeni intervju američkog ambasadora u Beogradu Kamerona Mantera o posjeti Bajdena. Manter govori o dva ravnopravna partnera koji se ne slažu ali će tražiti segmente u kojima se slažu i ići naprijed.
· Srbi su potencijalni lider Balkana, ili ovog što je ostalo od Balkana nakon prijema u Nato i EU, i Amerika želi da uspostavi kontakt u skladu sa svojom politikom promjene imidža Bušovog strašila u partnera.
· Amerika, ako želi da Kosovo ostane u sadašnjem statusu ili sve više postaje država, mora biti dobra sa Srbijom. I biće. Neće se buniti čak i ako Srbija ostane pri neutralnosti u pogledu ulaska u Nato. Polupriznato Kosovo je veoma jak dugoročni adut Srbije. I Srba.
· Malom sitnom ispunjenom željom sarajevske unitarizacije koju bi podržale SAD, ne može se riješiti odnos sa islamskim svijetom. Nukleus tog odnosa nije u BiH. BiH je samo nus-produkt. Za kolektor ili za prečistač otpadnih voda.
· Da je Amerika htjela nešto drugo, stvorila bi to u Djetonu, kada nije bilo mogućnosti da Milošević i Tuđman kažu Ne, kada nije bilo Rusa na svjetskoj političkoj sceni, kada je SDS, vodeća politička snaga Srba, bila manja od makovog zrna. Naprotiv, stvorena je realna BiH. Nije slučajno da se Savjet ministara BiH zove kao i Savjet ministara EU ili Parlamentarna skupština BiH kao Parlamanetarna skupština u EU. To što neko egzaltira, ejakulira, egzorcira i orgazmira kada kaže Državna vlada ili Državni parlament, to je problem nervnog i psihološkog poremećaja u vezi sa stvarnošću a ne problem Amerike.
Jasno je da bi mnogi u BiH voljeli da Bajden naredi vazdušne udare po BiH, naročito tamo gdje su Srbi, a da na druge dijelove BiH, teški transporteri noću bacaju palete novooštampanog Ustava Države Bosne.
Stvari stoje potpuno drugačije.
Vidjećemo, kada se sve završi i kada se sve rečeno mogne lako analizirati.

MARSOVAC U NAŠEM ZASEOKU
Prošlo podne. Oće kiša, neće kiša. Sparina pritisla zemlju bezvoljom svih živih bića. Jabuke i kruške opustile lišće, pčele piju vodu iz bokala, mrtvaci se hlade lepezama ispod zaraslaog livadsklog groblja na kome su se popadali nišani i krstovi imiješali pa se ne zna ko je gdje sahranjen, ptice idu pješke raširenih krila, ljudi, neki sa zabačenim fesovima, neki sa naturenim šubarama, sjede u ladu, u vunenim čarapama sa smrdljivim opancima na odmoru, žene, neke u dimijama, zabrađene, neke sa maramama učvorenim pod bradom, neopranih kosa od prošle vršidbe na gumnu, djeca, gologuza i golokura, tjeraju muhe sa prljavih nadutih trbuščića, lokalne korporacije koje čine okosnicu ekonomije zaseoka, gledaju da li će do kraja mjeseca prodati još koju pritku za grah kuruzar ili kolac za paradajz, tikvu za plivanje, belegiju i dvije potkove, pošto stočni fond zaseoka obuhvata četiri konja zastarjele verzije buša.
U takav upareni, memljivi i ubogaljeni zaselak dolazi stariji muškarac sa glavom ispod šešira, sa obje cipele na pertle, sa tašnom boljom nego u poreznika i učitelja.
Zaseočani, sokaklije, brđani i žene sa tvrdim kavenim sjajnim mlinom među nogama, podigoše po jednu obrvu. To je carski poštar, donio je katul-ferman za onog jolpaza. Nije poštar, oni nose torbu preko ramena, doktor je, došao je da porodi neku trudnu ženu kako bi se na svijet izlegao budući prijesednik i kako bi mu mogli pjevati onu pjesmu iz prošlog vijeka: Iznad našeg zaseoka ništa se ne miče, dobro došo prijesedniče. Kaki doktor, ovde niko nije trudan već dvajest godina. To je giometar. Sad će da nam razmjeri. Giometar ima one svračije noge pa njima raklja po njivi. On nema raklje, to je neki ispodprijesednik, došo da vidi sa popom, odžom, kovačom i ukopnikom, šta će s nama. Šta ima s nama, vidiš da je i bog digo ruke. Ima on sve u tašni, sve će reći, popu pop, odži odž. A već je njegov aber poslan da mu niko ne ljubi ruke i da se ne rukuje s njim. Kako ti znaš. Tako kako ti ne znaš, eto. Mali golokuran, možda, godinu ili dvije stariji od deset, još nije pošao u školu, ustade iz prašine da piša uz trešnju. Marš, tamo, tu si našo da pišaš.
Svaka sličnost sa ovodnevnom Bosnom i Hercegovinom, pred važnu posjetu, nije ni slučajna ni namjerna.
Svaki živi stvor zna šta će reći Bajden, potrpedsjednik SAD, koga će pozvati, koga će prizvati. Kome će glavu odrubiti odmah a kome će je ostaviti, da je odrubi budući specijalni izaslanik. Već nedjeljama se licitira o tome. Jevtini provincijalni, zaseočki, sparni, poslijepodnevni političari, a i medijski neovisnici, pokazuju sav primitivizam raspolaganja detaljima o tome kako će Dodik početi priču sa Bajdenom i kako je Silajdžiću poručeno da se ne grli sa poznanikom. Onaj smrljeni Bosić zna da to znači novi krug ustavnog pakla. Kao da Bajden, i drugi važni ljudi u Americi, već mjesecima ne spavaju, samo misle na BiH, Bosnu i naše ustavne želje.
Rješivost problema u BiH upravo je obrnuta sa količinom naše predstave o vlastitoj epohalnosti, svjetocentričnosti i bujanjem nekom ispostavljenih želja.

SARAJCARIGRAD
Dobrovoljačka ulica i Tuzlanska kolona su životinjska vjersko-kriminalizovana iživljavanja svojstvena samo predcivilizacijskom dobu.
Te organizovane egzekucije u zoni gdje nije bilo borbenih dejstava nisu jednake zločinima na vojnim poprištima gdje opšta halucinantna dugotrajna pucnjava i ubijanje ljudi, pojedinačni i kolektivni um oslobodi kontrolnih mehanizama pa se događaju zločini i prema civilima jednako kao da su pod opasačem i sa oružjem u ruci. Dobrovoljačko-tuzlanski animaliarium direktan je projekt krvoločnog uma, divljaštvo sa predumišljajem, organizovanjem i planiranjem.
Sarajevske vlasti, ovdje ne mogu da govorim o bosanskohercegovačkim vlastima, za više od deceniju i po, nisu ni prstom mrdnule da istraže, mada se sve zna, i kazne te ljudoždere. Ne mogu se pravdati, jer su na tom području, i tada i sada, imali kompaktnu bošnjačku vlast.
To ponašanje je otomanski, osmanovski, osmanlijski, carigradski, imperijalni sindrom. Na osvojenoj teritoriji radim šta hoću i ne odgovaram nikome. Taj sindrom se detektuje i u javnosti i u političkim istupima: Bošnjaci grube pozicije u DEI, gube pozicije u UIO... ono, dakle, gdje bošnjačka noga jednom stane to je zauvijek otomansko. Poznat je taj sindrom svete srpske zemlje ispod zlatne srpske noge.
Da imalo ima iskrenosti u dosadnom obznanjivanju da se sa svojim navodnim agresorima, dželatima i istrebljivačima, želi živjeti u istoj, jedinstvenoj i jednostavnoj zemlji, već u prvom mjesecu, nakon Dobrovoljačke i nakon Tuzlanske kolone, odražalo bi se suđenje sa smrtnim kaznama. A nebi se sralo amerikancima i evropljanima o multietničnosti, multikulturalnosti i multikonfesionalnosti. Radi se u stvari o multietičnosti. Jedna civilizacijska etika za moju teritoriju, jedna za tvoju.
Jednako kao što bi se sve učinilo da zajedničke institucije funkcionišu na dobrobit svih, pa i Srba. Onda bi se oni, valjda, nakon deceniju i po, uvjerili da su zajedničke, državne, sarajevske institucije dobre jer koriste svima.
Ali nema.
Stoga su Dobrovoljačka i Tuzlanska jednak osvajački čin kao i zahtjev da u DEI i UIO, i drugdje, poslije Bošnjaka bude Bošnjak. A panika, kako Srbi u BiH drže sve, samo je znak da osmanova vojevanja još nisu završena.
Prizivanje Bajdena, vanzemaljskog ustava za funkcionalnu sarajevsku BiH, korištenje evropskih integracija za sarajevsku unitarizaciju... pomoćne su alatke u završetku osmanovih osvajanja.
Zavaravanje dobrih muslimana, a autohtoni bosanskohercegovački su svi takvi, predstojećim stvaranjem kalifata, islamske države na tlu BiH, Srba i Hrvata, što će za njih, navodno, obaviti Amerikanci kako bi strateški odobrovoljili agresivni i osventnički islam u svijetu, jednaka je upotreba ovdašnjeg nevinog življa kao onomad Ukrajinaca i drugih krajinaca za varšavski ili, sada, za nato pakt.

U SLUČAJU RATA SA SRBIJOM
Selmo Cikotić, ministar odbrane BiH, govorio je o demilitarizaciji. U beogradskim Nedjeljnim informativnim novinama. I rekao da je vrhunski nacionalni interes svatri naroda u BiH, ulazak u Nato. A za ukidanje vojske, rekao je: moguće je samo ako to učine i susjedi BiH. A onda je, u skladu sa svijetlom misijom ministra odbrane, od koga zavisi vrhunski nacionalni interes svatri naroda pa i sama opstojnost BiH, pokazao misaonu, filozofsku, stratešku i taktičku vojnu doktrinu u odgovoru na pitanje šta bi bilo kad bilo rata sa susjedima. Na primjer, ciknuo je Cikotić, u slučaju rata sa Srbijom, većina Srba ne bi ostala u toj vojsci ali bi ostao sasvim dovoljan broj koji bi dao legitimitet da se te oružane snage i zovu Oružane Snage BiH.
Ovako su se djeca igrala indijanaca i kauboja, u zenitu talijanskih špageta-vesterna.
Oružana sila Cikotić, d.o.o. ima svijetlu budućnost u budućim ratovima. U tu svrhu predlažem da se Jovan Divjak doživotno, a i posthumno, rasporedi u Vojnu poštu Legitimitet OS u ratu protiv susjeda.
Cikotić, siroma, nije shvatio suštinu demilitarizacije.
Cijela istorija BiH je istorija neke militarizacije, istorija pokoravanja, istorija ratovanja. Nema krvavovg jebališta u Evropi gdje nisu odvođeni da ratuju i ginu ljudi rođeni na zemlji Bosni i Hercegovini. Da li cikotići shvataju da je treći milenijum prilika da se sa tim prekine? Da li cikotići shvataju da je rat samo biznis – država daje topove, bogati daju volove a siromašni daju sinove – i da tu nema nikakvog vrhunskog nacionalnog interesa. Da li cikotići znaju da će demilitarizovana zemlja značiti mnogo više u odvraćanju bilo koga da je napadne nego zemlja sa bijednom Oružanom Silom?
Oružane snage BiH su samo modernizovana varijanta vojske sačinjene od ustaša, domobrana, četnika i partizana. Nemoguća misija. OS BiH su samo jedan od potencijalnih poligona međunacionalnog krvoprolića. Kada JNA nije mogla zagletovati stvari, neće ni te OS BiH. Sva je umjetnost u tome da zlu ne otvaramo nova igrališta nego da ih zatvaramo
Ministrujući u Savjetu ministara, Cikotić, tipični je primjerak malog, sitnog, provincijalca kome kupe odijelo, malo ga odvedu u svsijet i šapnu mu da je epohalna ličnost za poslić koji radi te da je pred njim istorijska misija na putu vrhunskog nacionalnog interesa.
Dakle, inokosna spodoba bez ikakve vizije, koncepta i predstave o tome šta radi.

BORCI POSLIJE KIŠE
Već godinama Federacija nosi teret ogromnog broja boraca za patriotizam.ba, protiv agresora na .ba, pravi spiskove članova pokreta otpora, regularnih postrojbi armije.ba, zatim velikog broja drugih naroda u patriotskoj vojsci... tako da se taj broj popeo do bankrota Federacije.
Bio sam na tim mnogim ratištima i uvijek su linije s moje strane bile tri, četiri puta brojnije od prijateljskih, bratskih i multietničkih. Nije mi mi, ni do danas, jasno kako su uspjeli namnožiti toliko boraca na spiskovima, od zlatnih ljiljana pa naniže.
Boračke organizacije i Ministarstvo rada i boraca Republike Srpske neprestano revidira spiskove boraca i invalida ali njihov broj sve više raste. Objavljeno je da je na kraju rata spisak obuhvatao 209 hiljada boraca što je, vjerovatno, realna brojka jer je sam Prvi korpus Krajine znao u jednom trenutku u rovovima, diljem frontova po BiH, imati i 120 hilljada boraca. Ostali korpusi su bili daleko manji.
Zavisi, dabome, ko se vodi kao borac.
Ali, meni se smučilo poslijeratno pokazivanje raznih rana na mišicama ili ogrebotina po glavi, od turskih i ustaških gelera, na osnovu kojih se dobila invalidska kategorija i invalidska crkavica. Smučilo mi se još onomad, gledajući, kako se gradovima i naseljima esdeesove teritorije šepure zadrigli donatori i lopovi, opasani novim žutim, iz erer jna skladišta, kožnim opasačima, kasnije natoovskim zelenim pletenim, kako nosaju razne uzije i malokalibarske automatske pištolje ko upaljače, kako švercaju sa esdeesovim direktorima državnih fabrika, kako se časte janjetinom i to šarplaninskom, neće bilo koju, kako podvode nevine maloljetnice i kako orgijaju po gradu bez obzira što nema struje i što je policijski čas. Sirotinja i budale bile su u rovovima. Čak su i studente, neobučene i nespremne za igru klikera a kamoli za pušku, vodili na najkrvoločnija i najneuređenija ratišta.
Sav taj balegarnik danas je vjerovatno na spisku boraca, sa uduplanim ratnim stažom, sa kategorijama i oreolom borca, barem kada je slava, svadba i kada se sere o ratu.
Problem je jednostavno riješiti. U Vojsci Republike Srpske, zahvaljujući starim dobrim jna tehnolozima organizovanja vojske, da je bilo po esdeesovim procedurama Vojska Republike Srpske bi još i danas, pljačkala crjepove, prozore, parkete, nužnike i divlji kupus po Posavini, postojala je jedna knjižica koja se zvala VOB-8. U njoj je zaveden svaki vojnik koji došao i otišao na liniju, u zonu borbenih dejstava, svako oružje koje je zadužio, svaku dužnost koju je dobio i čas i dan odlaska i dolaska. Svaka brigada je imala te knjižice, po četama.
Izvan VOB-8 niko nije borac.
Inače ćemo doživjeti i da nam unučad dobijaju status borca.

MULTIETNIČKI BAKIR IZETBEGOVIĆ
Bakir Izetbegović je, na sjednici oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pitao Visokog predstavnika šta će učiniti da se provede Aneks VII Opšteg okvirnog i da se promijeni činjenica da je Bijeljina sada nulti muslimanski grad a prije rata je tamo živjelo 65% muslimana.
Ne znam koliki je domet, Tihića, predsjedničkog Esdea kandidata, jer su se bacali dometima u toj kampanji, ali domet Izetbegovića nije ni do Bijeljine.
Samo poslijepodnevni, ićindijski, baščovanski feslija iz Anikinih vreman može sjediti u etničkom sterilizatoru, Sarajevu, koji se sve više arabizira zarovima i drugom odjećom protiv ženskih pojava pred očima dunjaluka, i pitati uljuđenog Austrijanca takve stvari o Bijeljini. To je ispod nivoa pitanja samo da se nešto pita.
A osim toga, Bakir je mogao da pita babu, dok je bio živ, što žrtvova mir za maglovitu Bosnu. To što se dogodilo sa Sarajevom, sa Bijeljinom i sa svima nama, direktna je posljedica tog žrtvovanja mira. Ne pomaže više Aneks VII. Ne bi pomogao ni Treći Svjetski Rat. Bakir bi trebao da zna da, nakon tolikih zločina, povratka nema. Ni na predratna ognjišta ni na predratna vremena. Jer bi taj povratak uključivao da nema ni njega, ni hiljade drugih koje je rat izbacio na površinu a koji prije rata nisu bili ništa osim pripravnički protivnici komunizma i političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, sitni lopovi, šibicari i kompleksaši.
Ti amaterizirani, folkolorisani, kriminalizovani polutipovi koji su dobili priliku da u ruke uzmu tuđe živote i da žrtvuju nešto veliko, mir, kao da im je ćaćevina, stvorili su i to u čemu uživa sin Bakir. Upravo zbog toga sin Bakir ne treba da bude proklet.
Razumljivo, sa Alijom, žrtvovali su i drugi, neko Srbe, neko Hrvate, neko državne i narodne pare...
Računi tog žrtvovanja se ispostavljaju.
Ako sve bude normalno, do sljedećeg rata.
Ako budemo pametniji, računi će vremenom nestati.

BAUK DEFLACIJE
Svijet je počeo da opstaje na samozastrašivanju.
Blokbasteri o velikim katastrofama bili su najava te monumentalne traume kolhoza.
Sindrom stečenog gubitka imuniteta, ptičiji grip, globalno otopljavanje, staklena bašta, sada meksički svinjski grip... estradni su jevtini kič i šund koji daju znake da se svijetom počelo upravljati na psihijatrijskoj a ne na ekonomskoj osnovi.
Čitam Martina Feldštajna, profesora ekonomije na Harvardu i nekadašnjeg savjetnika Ronalda Regana, kako kuka, na sav glas, o opasnostima od deflacije i o tome da je to nepoznata teritorija.
Profesura na Harvardu ne može da ga izvadi iz ukopa i mrlje u biografiji da je bio Reganov savjetnik. Ronald Regan, rasni filmski kauboj iz prve trećine prošlog vijeka, bio je predsjednik Amerike koji nije imao pojma. Jednom prilikom je na aerodromu u Braziliji rekao da pozdravlja narod Kolumbije kome je došao u posjetu, kada su ga upozorili: Nije Kolumbija, rekao je da pozdravlja narod Kostarike a sutra ćemo u Kolumbiju. Njegova epoha u američkoj privredi označena je kao epoha u kojoj je rođena i trijumfovala reganomika. Reganova ekonomska politika. Tada se, u stvari, zametnulo ovo finansijsko sranje kojima je sada ubalegan sav svijet. E, tom Reganu savjetnik je bio Feldštajn.
Deflacija je manjak novčane mase u opticiju. To nije samo smanjenje cijena. Mada Feldštajn u svom tekstići sugeriše da misli na smanjenje cijena. Kaže, prepričavam: smanjenje cijena, u kombinaciji sa smanjenjem kamatnih stopa do nule, može dovesti do povećžanja stvarne vrijednosti dugova što će obezvrijediti mnoge imovine jer će stvarni dug narasti i neće se moći vratiti. Feldštajn je dušu dao za direktora štamparije novca. On, i cijela plejada ekonomista i finansista, spada u soj koji je naučio ekonomisati na stvaranju lažnih vrijednosti. Oni su na tome izgradili cijeli sistem teorija, sve do postavke da je inflacija, do dvocifrenog broja, zdrava i vuče napredak. To, u suštini znači, obezvređivanje svakog pojedinca, svakog džepa za račun male grupe elitista, čak ne ni države. A to, sljedstveno znači, da cijelo društvo siromaši i odvaja komadić po komadić, svog bogatstva toj maloj grupi elitista. Tako smo i mi, pred propast SFRJ, štampali pare, inflacijom mazali sebi oči, mazali se i po guzici, uzimali kredite i jebali državu, vraćali mnogo manje. Pa smo završili u...
U čemu je tragedija ako cijene padaju a nema novca kod pojedinaca, u svakom inokosnom džepu? Ako kamatne stope padaju, znači novca ima tamo gdje ne treba da bude. Mogu kamatne stope i da budu negativne. Može se dobijati naknada za to što uzimaš kredit. Inače je taj novac na kamari bezvrijedan. Zašto ne bi oskrnavili malo kamaru zarad opšteg poticaja ekonomije i finansija a ne pljačkali svaki od milijardu ili dvije džepova. U Americi, 250 miliona džepova. FEP, finansije, ekonomija i produkcija, moraju se početi posmatrati s druge strane, potpuno naopako, jer dosadašnji sistem ekonomskih i finansijkih sistema je propao. Produkcija mora biti osnov svega. Štednja u troškovima, ubrzanje svakog pojedinačnog procesa, smanjenje broja ruku u svakoj fazi, proizvodnja velikih serija... sve u svrhu da bi pojedinačne cijene pale. To će povećati potražnju a onda će se otvarati nova radna mjesta da bi se stigle potrebe za kupnjom. Država će regulisati opšte potrebe, poreze itd., bogataše, elitiste, treba isključiti i zauvijek onemogućiti. Mora se stvoriti društvo i država za široke slojeve a ne za elitiste. Mora se stvoriti globalna socijaldemokratska osnova i potka. Inače svijet neće opstati.
Povećanje tražnje kroz državno davanje para, štampanih para, jer država ne drži pare u starim napuštenim rudnicima, nema ih, opet je osiromašenje cijelog društva zarad dobiti koju će malobrojna finansijska elita nakupiti povećanom tražnjom.
Niko se od tih harvardovaca nija zapitao zašto onaj industrijalac u Indiji proizvodi auto za 2000 $. Nije to samo što je Indijac siromašan. To je folozofija na kojoj niču divovi, Indija, Kina, Indonezija, Brazil, Rusija... oni ne pričaju o povećanoj tražnji. Rade na povećanoj i pojevtinjenoj proizvodnji, moj Harvarde.

NAŠE OSLOBOĐENJE
Stolni grad Sarajevo, prijestolnica, bosnizacija Sarajeva i sarajevizacija BiH, opšti patriotizam širokog spektra, udržavljeno novinarstvo, novinarstvo u državnom pajcu, medijsko dodvorništvo, i, naročito, samomesijanstvo sarajevskog političkog kruga, stvaraju kolektivnu psihozu kojoj podliježu i novinari. Već je evidentirano kako novinarska samosvijest, dignitet i pijedestalnost dovodi do toga da Federalni Minutaš izjavljuje: ja sam rekao Amerikancima... ili onaj iz galerije Jedan čovjek – Jedne novine, današ, piše: Tihićevo učešće u prudskom procesu je katastrofalno za BiH (otprilike)... novinari i novine se često dovode u poziciju da se ponašaju kao političke stranke.
Ne čudi, onda, što Josip Vričko iz Oslobođenja, danas polemiše sa nekim mojim izjavama. Ne čudi ali je smiješno da jedan novinar, koji ima priliku da svaki dan bude pametan, jer ga niko ne goni bičem i, jer, živi u slobodi medija, polemiše sa dnevnom izjavom ili kapitalnim stavom, svejedno, i popuje nekom iz dnevne političke mješalice.
Razlozi mogu biti:
· Ulizičko-dodvornički
· Dužničko-povjerilački ili
· Jevtino-propagandni
Nepotrebno je da jedan novinar bude advokat NATO-pakta. Ili, ako već govori o „našoj vojsci“ i „našoj zemlji“, onda bi s očekivalo da kaže i „naš NATO“ pa da sistem bude potpuno konzistentan.
Ne mislim da ja, ili bilo koji drugi politički zupčanik, treba da se bori za slobodu i nezavisnost dnevnih izjava, ili da budemo zaštićeni ko kineske pande. Mislim da novinari ne treba da se prljaju takvim polemikama, svrstavanjima, pomaganjima, podrepaštvom i prostituisanajem.
Pitanje vojske u BiH nije pitanje jedne izjave. U koordinatnom sistemu političke dugoročnosti i finansijske logistike treba gledati i zahtjeve za članstvom u NATO-u. Ako ćemo cijeli finansijski aranžman sa MMF-om potrošiti za trogodišnje finansiranje vojske, računovodstveno gledano, ne mnislim da te pare bukvalno idu u te kanale, onda je to skupa igračka za „našu zemlju“.
Ozbiljan novinar bi stvar trebao da gleda i širokom koordinatnom sistemu, mnogo širem nego dnevni političar. A ne da prijeti: NATO nije švedski stol. Da li je BiH, pri tome, švedski stol za NATO ili za bilo koju drugu asocijaciju.
A „naša vojska“ je već druga sfera.
Nešto slično kao i „naš autobus“ iz Tuzle, na zapaljivoj raskrsnici u Mostaru.

LIHTNŠTAJN ZA ZLOČINCE
Bosna i Hercegovina je miliona puta čudnovatija zemlja nego što je u svojim putopisima opisuje turski putopisac Evlija Čelebija.
Bosna i Hercegovina je raj za zločince, kao što su i neporeske zemljice oaze za bogataše.
Dok se kljakave i nakrivo nasađene Zajedničke Državne Institucije bore svim silama da deportuju, ne da uhapse ili osude, jednog i po mudžahedina, što je njihovo miomirisno ime za zločinaštvo koje su došli pokazno činiti i širiti po Bosni, krvavoj arabeski, razvijena je visokofrekventna razmjena zločinaca i osuđenika između Hrvatske i BiH.
To kako je Glavaš, neosporni nepravosnažno osuđeni zločinac nad uselotejpljenim, ukiseljenim, udravljenim, dakle poubijanim Srbima u Osijeku, dobio državljanstvo posredstvom odgovarajućeg kantona i odgovarajućeg ministasrstva Vijeća ministara, spada u nevjerovatno izrugivanje svemu što je ljudska kultura dosad stvorila u smislu socijalnog kolektiviteta i procedura ljudskog obitavanja i skupovima. Nije sporno da mu je baba zapišavala taj dio Hercegovine. Sporno je što je procedura provedena nakon uveliko odmaklog sudskog procesa. A Glavašu se nije sudilo za šverc kikiriki-kokica. Za ratne zločine.
Ili je Treći Entitet već toliko ojačao da nema potrebe da se provode ustavne promjene i ujedinjuju dva hadezea.
Jednog dana će se ovdje obresti i Vojislav Šešelj Karlovački. Takva je demokratska, širokogruda, širokobriješka, dobrovoljačaka, tuzlanska, da prostiš, Bosna i Hercegovina.
Razni Jelavići, Vukovići i Glavaši, ima još dripaca ali sam ih pozaboravljao, onemogućavaju ono malo bogatih da putuju bez vize a ne da traže veze i potplaćuju sitne službenike. Dok sadovističko ministarstvo insistira da se zbog šengenskog izbjeljenja usvoje zakoni po kojima će Sarajevo odobravati kupovinu oružja Policiji Republike Srpske, a srpski delegati to odbijaju i tako postaju „krivci i kočničari“, trebalo bi se pozabaviti ovim stvarnim razlozima za postojanje viza.
I jedna nacionalna teza: ugošćavanje, od strane BiH, onog slavonskog provincioidnog zamjenika đavola za neljudske zločine preobraćenog u klovna, direktna je uvreda Srbima.
I to je dioba BiH.

PRAVLJENA ZEMLJA
Ima nešto komediozno u genetskoj tragediji Države.ba.
Predradnik Državne policije, koja je postala državna policija samo zato što je preimenovana iz Državne Granične Službe koja je nametnuta Srbima i Republici Srpskoj pa imenovana tom pjesničkom sintagmom kako bi se uljepšali prvi teški dani nakon porođaja Velike Službe koja će spasiti Državu, kaže da nema uvid ko prelazi granicu i da nije dužan da ima uvid. To je povodom aktulenog glavašenja na zapadnoj strani .ba. Iz toga zaključujem da je Granična policija ili ogranaičena ili je doista to služba koja u tom nekom pojasu iza granice treba da vodi računa o tome ko baca plastične kese, ko balansira gume a nema prijavljene radnike i ko prevozi pčelinjake preko granice.
Ministar bezbjednosti u Savjetu ministara, telefonom je zvao jednog drugog dužnosnika i rekao mu, prevodim: kakvo sranje pravite sa tim hapšenjima mudžahedina, koga si pito, daj mi spisak svih koji to rade da im ja pomenem porodično stablo...
GlavonoutužujućiDržavniTužilac iznio svoj ljudski, karakterni i poetski stav da strani tužioci treba da ostanu u BiH. Iz čega zaključujem da on ne traba da radi ništa.
Hrvati su sjeli i poredali piljke u SuduTužiteljstvuSudskojpolicijiVisokomsudskotužiteljskomvijeću, sve BiH, i shvatili da tamo ima više stranaca nego Hrvata. Ja vidim da su, u tim institucijama Države.ba, pojeidnačno, Srbi ili Hrvati, uvijek opkoljeni.
Mogao bi ovaj čas anatomije da traje do kraja spiska državnih institucija. Dijagnoza bi se samo betonirala.
Nije, dakle, problem ove zemlje politička elita, koja je, uzgred, izabrana na izborima, nisu problem politički lideri, nije problem retorika, nije problem nacionalistička vizura... Problem je u državnim institucijama koje su pravljene u trku i priručno, samo da bi gospođa Država mislila da doista postoji.
Iako ću biti ismijan, tvrdim da političari funkcionišu fenomenalno, kakvim su sve baruštinama i septičkim jamama okruženi a koje se nazivaju državnim, zajedničkim, krovnim institucijama.

GRADNJA MULTIMEDIJALNOG ZIDA

Pošto sam jesenas nabavio deset kubika kamena i izveo sve pripremne radnje - pijesak, mješalica, cement - počeo sam gradnju multimedijalnog zida na vikendici. To je prva faza projekta. taj zid će služiti za samoudivljenije, takozvanu narcisoidnost, kao noćno rasvjetno tijelo, kao izlog za cvijeće i kao mural. Ali, glavna funkcija je razdvajanje pogleda obzirom da mi se ba tom mjesu tuje nisu primile, prije desetak godina. Glina. Druga faza je izgradnja potpronog zida od istog kamena - kamen ljutac iz Krupe na Vrbasu - umjesto starog oeobulog suvozida. O tome će blog-javnost biti blagodobno obaviještena. danas su, inače gradilište posjetili moj prijatelj Braco Kelečević i njegov kum a moj drug, Radenko tedelegat u Domu naroda Republike SRpske, Milan Tukić i narodni poslanik sa areala na kome je vikendica, Ilija Vučić, te se pohvalno izrazili o kvalitetu radova.

CECA KOMŠIĆ
Član Predsjedništva BiH, ne znam ispred koga, vjerovatno ipred Zlatka Lagumdžije, Željko Komšić, postao estradna zvijezda, kao Ceca.
Najprofitabilniji novokomponovani hit u BiH je „Šaljem, šaljem Dodika na sud“ pa je razumljivo što se svaka šuša, buša i bakiruša isporbava u tome ali što se dura te pjesme veselice uhvatio i član Predsjedništva Jedne Države, to je u sferi ozbiljnijih trauma, provincioidnosti i iskompleksiranosti.
Dodik je rekao da poziva Srbe, članove učesničke delegacije u vježbi NATOa u Gruziji, da ne idu tamo. Rekao je da BiH nema potrebe da to radi.
Na to je Komšić uputio javni poziv „državnom tužiocu“ da po članu a u vezi člana, pokrene krivični postupak i pozvao Incka, Visokog Predstavnika, da i on, brže-bolje, smijeni Dodika, zabrani mu rad, oduzme rodni list i stavi ga u kućni pritvor.
Postupak Željka Komšića moguće je svrstati u nekoliko političkih ladica:
· Neiskusan, mlad, zelen, nepremazan
· Provincijalan bez širokougaonih optičkih pomagala
· Iskompleksiran jer nema glasačku, nacionalnu i političku etablaciju kao druga dva člana Predsjedništva
· Dodvornički, ljiljanizirani, podanički, carigradski, univerzalno-ćaršijski sindrom
Ali se mora detektovati da je to, prije svega, odnos prema instituciji u koju je, nažalost, izravno, izglasovan. Komšić privatizuje Predsjedništvo BiH i stavlja se u situaciju tužioca nad tužiocima kao i u situaciju direktnog poziva na oduzimanje suverenosti BiH. To što Komšić traži od Incka je poziva na visokopredstavnički državni udar u BiH.
Mora se detektovati i Komšićev odnos prema Državi BiH. Dodik je rekao da misli da to ne treba BiH. I drugi, pa čak i uvaženi intelektualci, imaju slična mišljenja. Ne vidim da je problem transparencije mišljenja o tome šta je dobro a šta nije dobro za BiH.
Treba biti tolerantan prema političkom mišljenju.
Kao što sam ja tolerantan kada kažem da je za BiH dobro što ima Željka Komšića.

„NORMAL“ NIJE NA SKALI
Sposobnost društva da bez ikakvog spoljnjeg poticaja produkuje bunilo i da u tom bunilu bitiše decenijama, direktno utiče na imunološki i egzistencijalni sistem opstanka. Na ambalaži takvog društva bi trebalo da stoji naljepnica: Bunilo skraćuje vijek. Kao: Pušenje utiče na zdravlje.
BiH je jedno od društava koje je, na Balkanu, najistrajnije u praktikovanju samobunila. Svi ostali su se odmakli od tog pronalaska nakon kraha SKJ. Ili barem prihvatljivo glume. Jedino se BiH ponaša kao da svaki dan jede mamene krave. Uspjeh postiže čak i time što pokušava, ili uspijeva, da u bunilo uvuče i evropske zvaničnike. Pak. Ren... ili da ih optuži za vlastito bunilo.
Pod državnim bunilom smatram, najmanje, slijedeće poteze i koncepte:
· Svi bosanci u jednoj bosni
· Jedinstvo države, Sarajeva i vjere
· Deset sarajevskih zapovijesti o državi
· Alhemičarsko traganje za bosanskim Srbima
· Ukidanje manjeg beha entiteta
· Centralizacija i bližnjeg svoga
· Unitarizacija je majka multietničnosti
· Stalni signal NDU – Nametnite Državni Ustav...
U Avazu, kod drugih nisam primijetio, prostor je dobio novinar FT koji je Rena optužio da ništa nije uradio od onoga što je obećao. Taj inokosni briselski CCI kaže da je Ren, jedino, uspio primiti Bugarsku i Rumuniju u EU a da je BiH na sasvim suprotnom putu – putu samouništenja.
Ne vidim kakve veze s tim ima Ren.
Na istoj strani Avaz donosi stavove Karla Bilta sa ljepuškastim naslovom: Država se ne gradi tako da stranci promijene ustav.
Poznata je moja velika opčinjenost visokim predstavnicima i nižim doglavnicima. Ali, Karl Bilt, s kojim sam jednu dugu veče, prije deset godina, razgovarao, zajedno sa pokojnim Nenadom Baštincem, u švedskom parlamentu, pošto je već otišao iz BiH, posebna je vrsta visokih predstavnika sa preciznim ličnim informacijama, i tada je dvaput dnevno u svojoj stranci dobijao na stol informacije iz BiH, i realnim stavovima.
Ali, samoprodukovano bunilo ne toleriše takve stavove i koncepte. Bunilu više odgovara da se optuži Ren, Oli ili neki drugi, za ono što su puste želje i nerealni politički koncepti.
Samo, ne traba smetnuti s uma da političko bunilo ima svoje granice. Krajnja je na međašu na kojem je uklesano: podijeliti pa inventarisati zajedničke interese.

BOSANSKI SRBI
Uvijek sam se užasavao političkih, socioloških, ustavnih i nacionalnih amatera koje su na površinu izbacili prvi višenacionalistički izbori u BiH, još dok je bila u okrilju njenog jedinog pravog zaštitnika i garanta u historiji i povesti, SFRJ.
Kodanas se sjećam bunila u kojeg su ušli stranački idioti iz konglomerata SDSDAHDZ i koji su, prvo po kafanama pa onda na novootkrivenim skorojevićkim vjerskim praznicima, datumima i danima, i, konačno, na stranačkim i izabranim forumima i tijelima, te medijima, počeli stršljeničku kakofoniju iz svojih glava širiti među pripadnike „mog naroda“ precizirajući pri tome šta je interes tog mog naroda, kakve geografske karte su najbolje za moj narod, kako se pravi ustav, kako muslimani treba da kažu općina a pravoslavci da govore ekavicom...
Kada su se stršljenovi oteli iz glava počeo je rat...
Taj amaterizam u politici uopšte, to novoprisvojeno pravo da se svako bavi svačim temeljno je promijenilo političko stanište na način da je flora i fauna skoro trajno zagađena ljudima koji ne razumiju šta govore i ne razumiju one koji znaju šta govore.
Drug Tito, a naročito intelektualci oko njega imali su taj problem nako rata, 45. Rješavali su to tako što su sve idiote tjerali u škole, od večernjih do visokih. Za funkcionere lokalnog i pokrajinskog nivoa u Beogradu je formirana Visoka škola političkih nauka, kasnije transformisana u fakultet. Tu se su školovali predsjednici opština i komiteta, stari i mladi, tadašnji i budući. Ne da bi postali pametniji nego samo da bi znali šta znači riječ koju upotrebljavaju.
Danas, tolike godine poslije rata, naša politička scena je i dalje preplavljena idiotima.
Onaj predsjedničić stranke Naš splav, u širokim narodnim masama poznatiji kao Vodeni Ćiro, ponosi se činjenicom da je Bosanski Srbin. Nema šta drugo o sebi da kaže. Siroma, vidi se da je odgojen na truloj vodenoj sisi Zlatka Lagumdžije i sarajevskog lažnog vokabulara o triput multi.
Bosanski Srbi je ratna sarajevska i internacionalna medijska sintagma koja je cijeli jedna narod trebala da svede u okvire nekih etničkih grupa koje, eto, postoje u Bosni. A inače, u Bosni postoje samo Bosanci. Te etničke grupe se nešto malo razlikuju, slave slave, krste se, ali u suštini i to su Bosanci.
Bosanski Srbi su isto što i Lužički Srbi, što i Koruški Slovenci, što i Hrvatski Rusini, što i kninski Srbi – ništa.

ZLATNI LJILJAN AFROAZIJSKOG PORIJEKLA
Postoji ozbiljna šizofrenija u političkoj svijesti mnogih sarajevskih glava koji od BiH žele da stvore Državu Bosnu, sa jednim gazdom, jednim narodom i jednom vjerom, čvrstu, jedinstvenu centralizovanu i sarajeviziranu ali da je istovremeno pretvore u veliki karavan-saraj koji služi samo za promjenu konja, prenoćište i konzumiranje vruće čorbe.
Nakon toliko godina od rata, po BiH, kao da je karavan-saraj, još se kreću ljudi afroazijskog porijekla. To je internacionalna kovanica koja demokratizuje i humanizuje stvari mimo sve mjere, nešto kao kad nećemo da kažemo da su Meksikanci i Portorikanci sirotinjski i polulegalni problem pa kažemo Latinoamerikanci, a u stvari, prikriva činjenicu da se radi o mudžahedinima, svetim ratnicima, plaćenicima i agresivnim misionarima ratne vjere ili vjerskog rata, koji su došli u tuđu zemlju da odsijecaju glave u svrhu propagiranja političke ideologije. Sada, tek, te ljude inventarišu po BiH, privode, provjeravaju, evidentiraju. Moraju ići iz BiH, imali državljanstvo ne imali. To je obaveza iz nekog Aneksa, koliko se sjećam. Ali i da nije, radi se o muslimanskim Arkanima koji nisu trebali BiH, kao ni onaj pravi.
Istovremeno, na drugom kraju Evrope, neko osoblje Ambasade BiH, prosljeđuje zahtjev Svojoj Državi da nekom iz Narodne stranke Holandije, Država BiH dodijeli odlikovanje Zlatni ljiljan. To osoblje, ženski ambasador, preciznije, živi na Marsu i ne zna da u BiH ne postoji odlikovanje pod nazivom Zlatni ljiljan. To osoblje, dobro plaćeno od cijele poslijeratne BiH, u stvari misli da predstavlja paravojsku sa Igmana iz 93. ratne.
Temeljno pitanje je: kome trebaju afroazijci i kome treba ambasadorica BiH u Holandiji, izvjesna Miranda-Sidran Kamišalić?
Samo karavan-saraju.
Nikako evropskoj državi.
A onda je problem Republika Srpska koja, kobiva, ne dozvoljava donošenje Državnih Zakona koji će nam omogućiti med i mlijeko i bezvizni režim, kao da će to zamijeniti bezvezni režim Sarajeva u pogledu nelegalnog boravka i nelegitimnog predstavljanja BiH u Evropi.
Stara, dakle, politička postavka još važi: država se ne pravi na terenu, prije nego se napravi u glavama.

FRIDRIH EBERT O PROMJENI USTAVA

BABA SPASENIJA

O KORPORATIVNOM UPRAVLJANJU
Friedrich Ebert Stiftung, njemačka fondacija, dakle, djeluje na ovim prostorima veoma dugo i pomaže na raznim područjima, od istraživanja, dijaloga, obuke za demokratiju, izdavaštva, slobode misli...
Uvijek sam se divio tom misionarskom radu, a i drugih fondacija i organizacija iz svijeta. Na Brdovitom Balkanu, gdje se komunikacija odvija dovikivanjem s brda na brdo, ili, kada tehnologija uznapreduje, puškom a, kada bizMis uzme maha, sačekušama, nije lako djelovati u oblasti demokratije i prosvjetiteljstva.
Cijenići taj rad bio zam unezvijereno začuđen kada sam detektovao vijest da je Drug Gregorijan, svojevremeno, u garaži ohaera u Banjaluci, okupio paraslobodumne individue i kada se u toj paljansko-marginalnoj sviti našao i predstavnik FES. Ni po vlastsitom imenu, ni po imenu fondacije ne spada pod skute Druga G.
Ali, šta da se radi, padaju ideali, zašto ne bi pala i sloboda.
U martu ove godine, FES je objelodanio, među svojim mnogim publikacijama na Balkanu, i brošuru po nazivom „Buduća funkcija specijalnog predstavnika Evropske unije i misije u BiH“. Kao autori su navedeni: Ivan Lovrenović, Salih Fočo, Sevima Sali-Terzić, Slavo Kukić i Svetlana Cenić. Manje, više poznata lica. Cenić, ekonomistica, bila je u prvoj garažnoj postavi Druga G.
U jedinstvenom tekstu govori se, površno, o mnogim segmentima, baca se magla, dokazuje evropejstvo u izričaju i jeziku. Pa se, tako, kaže da tehnologija top-down, koja se dosad primjenjivala u BiH, nije dala rezultate. Treba primijeniti bottom-up. A onda dolazi međunaslov: Prioriteti u ustavnoj reformi. Među prvima je navedeno otklanjanje manjkavosti iz oblasti ljudskih prava u pasivnom biračkom pravu, ostali itd. A zatim se navodi:
· Stvoriti mehanizme za efikasnije odlučivanje u Parlamentarnoj skupštini BiH gdje će otkloniti postojeći problemi u primjeni entietskog veta tako da se to, i vitalni nacionalni interes, ne mogu koristiti kod izglasavanja propisa EU.
· Predvidjeti mehanizkme za osiguranje kulturne autonomije a ne teritorijalne separacije po etničkim osnovama.
Ne razumijem kakve veze ima buduća funkcija predstavnika EU sa prioritetima u promjeni ustava. Mada razumijem da se i šuša i buša upregla da unitarizuje BiH i da Srbe i Hrvate u BiH svede na kulturnu autonomiju. Samo se traži, dakle Benjamin Kalaj. Prijedlog koga je finansirala Fondacija Fridrih Ebert se zalaže za ukidanje entiteta i svođenje ustavnih naroda u BiH na kulturnu autonomiju.
Ja, ipak, mislim da je prioritetnije to da se unitarizuje i centralizuje sama Evropska unija kako bi mogla da nesmetano, bez etničkih teritorija, samo sa kulturnom autonomijom, odlučuje sama o sebi pa će onda, valjda, i BiH vidjeti da je tako bolje.
Inače, sve liči na angažovanje Babe Spasenije da riješi korporatzivno upravljanje u propalom Dži Emu.

UČEŠĆE BiH U VOJNOJ VJEŽBI NATO U UKRAJINI
ORUŽANA SILA BiH
Zemlje koje su bile socijalističke, naročito one koje su bile pripadnice Varšavskog pakta, vojnog krila soclagera, nose neki neobjašnjivi kompleks katoličkijeg katolika od pape. U te zemlje spadaju i mnogi otpaci Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Naročito sa zapadne strane. Doduše, ima i ponekih otpadaka od sveg svijeta i vijeka kao što je Albanija ali ta bunkeruša je posebna vrsta. U iskompleksirane naseobine spada i BiH koja svoju zakrivljenost državne istorijske svijesti demonstrira i kao redemarkaciju u odnosu na bivšu državnu majčicu.
Neobjašnjivi kompleks detektuje se neartikulisanom kandidacijom za sve evroatlantske družbe pa tako i za Nato. Nato, pak, taj ostatak dva pakta, ne bira mnogo, Hrvatska i Albanija. Kud svi Turci tu i mali Mujo. Natoističke tendencije pokazuje i reformisana i regimentirana vojna sila Bosne i Hercegovine. Poslaće neke sirotane na natoove vojne manevre u Ukrajinu. Istina, ta mala grupica u vojnom smislu ne znači ništa jer se radi o običnom okupu praćkaša čiji oružani domet je koliki i domet malog čarlija sa četvrtim dopunskim punjenjem. Ali simbolika znači mnogo. U situaciji kada Rusija ima prema Ukrajini, i drugim zemljama koje daju svoju suverenost za Nato bahanalije, poseban podpogled iz kolekcije „njet, muškarci znaju zašto“ i kada susjedna Srbija ima proklamovanu švajcarizovanu neutralnost kao cilj u zajebanciji oko Rusije, BiH ne bi trebala tražiti guzici čepa. I od sebe praviti Berlinski Zid Zapada prema Rusiji.
Od hiljadugodišnje multi-civilizacije očekivalo bi se malo više mudrosti. Ako je nema kod Cikotića, ima je kod mudraca koji su već dali svoj glas o tome kako se ne treba uključivati u mrčenje mrkih međeda jer se može dogoditi da vam istisnu utrobu kao kad slon stane na list ispod kojeg se vrti crvić. Govorio je o tome, npr, Tunjo Filipović. Savjetovao BiH. Ali nije pomoglo.
Bosna i Hercegovina je olako zaboravila da je na samoj Jaltskoj Granici i da svaki neiznijansirani potez remeti ravnotežu hoda po klizavom brvnu. Misli li neko da je Rusija, npr, kupila rafineriju u Brodu zbog toga što nema gdje prerađivati naftu.
Ovakvi potezi dugoročno dijele BiH. Onemogućavaju njen opstanak. Kolikogod to sada izgledalo kao sitnica, kao turističko putovanje pet, šest kaplara, neće tako biti kada se propusti kroz prizme i sočiva nekog poteza Rusije onda kada svi budu zaboravili na učešće Velike Vojne Sile BiH na manevrima u Ukrajini.