MARSOVAC U NAŠEM ZASEOKU
Prošlo podne. Oće kiša, neće kiša. Sparina pritisla zemlju bezvoljom svih živih bića. Jabuke i kruške opustile lišće, pčele piju vodu iz bokala, mrtvaci se hlade lepezama ispod zaraslaog livadsklog groblja na kome su se popadali nišani i krstovi imiješali pa se ne zna ko je gdje sahranjen, ptice idu pješke raširenih krila, ljudi, neki sa zabačenim fesovima, neki sa naturenim šubarama, sjede u ladu, u vunenim čarapama sa smrdljivim opancima na odmoru, žene, neke u dimijama, zabrađene, neke sa maramama učvorenim pod bradom, neopranih kosa od prošle vršidbe na gumnu, djeca, gologuza i golokura, tjeraju muhe sa prljavih nadutih trbuščića, lokalne korporacije koje čine okosnicu ekonomije zaseoka, gledaju da li će do kraja mjeseca prodati još koju pritku za grah kuruzar ili kolac za paradajz, tikvu za plivanje, belegiju i dvije potkove, pošto stočni fond zaseoka obuhvata četiri konja zastarjele verzije buša.
U takav upareni, memljivi i ubogaljeni zaselak dolazi stariji muškarac sa glavom ispod šešira, sa obje cipele na pertle, sa tašnom boljom nego u poreznika i učitelja.
Zaseočani, sokaklije, brđani i žene sa tvrdim kavenim sjajnim mlinom među nogama, podigoše po jednu obrvu. To je carski poštar, donio je katul-ferman za onog jolpaza. Nije poštar, oni nose torbu preko ramena, doktor je, došao je da porodi neku trudnu ženu kako bi se na svijet izlegao budući prijesednik i kako bi mu mogli pjevati onu pjesmu iz prošlog vijeka: Iznad našeg zaseoka ništa se ne miče, dobro došo prijesedniče. Kaki doktor, ovde niko nije trudan već dvajest godina. To je giometar. Sad će da nam razmjeri. Giometar ima one svračije noge pa njima raklja po njivi. On nema raklje, to je neki ispodprijesednik, došo da vidi sa popom, odžom, kovačom i ukopnikom, šta će s nama. Šta ima s nama, vidiš da je i bog digo ruke. Ima on sve u tašni, sve će reći, popu pop, odži odž. A već je njegov aber poslan da mu niko ne ljubi ruke i da se ne rukuje s njim. Kako ti znaš. Tako kako ti ne znaš, eto. Mali golokuran, možda, godinu ili dvije stariji od deset, još nije pošao u školu, ustade iz prašine da piša uz trešnju. Marš, tamo, tu si našo da pišaš.
Svaka sličnost sa ovodnevnom Bosnom i Hercegovinom, pred važnu posjetu, nije ni slučajna ni namjerna.
Svaki živi stvor zna šta će reći Bajden, potrpedsjednik SAD, koga će pozvati, koga će prizvati. Kome će glavu odrubiti odmah a kome će je ostaviti, da je odrubi budući specijalni izaslanik. Već nedjeljama se licitira o tome. Jevtini provincijalni, zaseočki, sparni, poslijepodnevni političari, a i medijski neovisnici, pokazuju sav primitivizam raspolaganja detaljima o tome kako će Dodik početi priču sa Bajdenom i kako je Silajdžiću poručeno da se ne grli sa poznanikom. Onaj smrljeni Bosić zna da to znači novi krug ustavnog pakla. Kao da Bajden, i drugi važni ljudi u Americi, već mjesecima ne spavaju, samo misle na BiH, Bosnu i naše ustavne želje.
Rješivost problema u BiH upravo je obrnuta sa količinom naše predstave o vlastitoj epohalnosti, svjetocentričnosti i bujanjem nekom ispostavljenih želja.
Prošlo podne. Oće kiša, neće kiša. Sparina pritisla zemlju bezvoljom svih živih bića. Jabuke i kruške opustile lišće, pčele piju vodu iz bokala, mrtvaci se hlade lepezama ispod zaraslaog livadsklog groblja na kome su se popadali nišani i krstovi imiješali pa se ne zna ko je gdje sahranjen, ptice idu pješke raširenih krila, ljudi, neki sa zabačenim fesovima, neki sa naturenim šubarama, sjede u ladu, u vunenim čarapama sa smrdljivim opancima na odmoru, žene, neke u dimijama, zabrađene, neke sa maramama učvorenim pod bradom, neopranih kosa od prošle vršidbe na gumnu, djeca, gologuza i golokura, tjeraju muhe sa prljavih nadutih trbuščića, lokalne korporacije koje čine okosnicu ekonomije zaseoka, gledaju da li će do kraja mjeseca prodati još koju pritku za grah kuruzar ili kolac za paradajz, tikvu za plivanje, belegiju i dvije potkove, pošto stočni fond zaseoka obuhvata četiri konja zastarjele verzije buša.
U takav upareni, memljivi i ubogaljeni zaselak dolazi stariji muškarac sa glavom ispod šešira, sa obje cipele na pertle, sa tašnom boljom nego u poreznika i učitelja.
Zaseočani, sokaklije, brđani i žene sa tvrdim kavenim sjajnim mlinom među nogama, podigoše po jednu obrvu. To je carski poštar, donio je katul-ferman za onog jolpaza. Nije poštar, oni nose torbu preko ramena, doktor je, došao je da porodi neku trudnu ženu kako bi se na svijet izlegao budući prijesednik i kako bi mu mogli pjevati onu pjesmu iz prošlog vijeka: Iznad našeg zaseoka ništa se ne miče, dobro došo prijesedniče. Kaki doktor, ovde niko nije trudan već dvajest godina. To je giometar. Sad će da nam razmjeri. Giometar ima one svračije noge pa njima raklja po njivi. On nema raklje, to je neki ispodprijesednik, došo da vidi sa popom, odžom, kovačom i ukopnikom, šta će s nama. Šta ima s nama, vidiš da je i bog digo ruke. Ima on sve u tašni, sve će reći, popu pop, odži odž. A već je njegov aber poslan da mu niko ne ljubi ruke i da se ne rukuje s njim. Kako ti znaš. Tako kako ti ne znaš, eto. Mali golokuran, možda, godinu ili dvije stariji od deset, još nije pošao u školu, ustade iz prašine da piša uz trešnju. Marš, tamo, tu si našo da pišaš.
Svaka sličnost sa ovodnevnom Bosnom i Hercegovinom, pred važnu posjetu, nije ni slučajna ni namjerna.
Svaki živi stvor zna šta će reći Bajden, potrpedsjednik SAD, koga će pozvati, koga će prizvati. Kome će glavu odrubiti odmah a kome će je ostaviti, da je odrubi budući specijalni izaslanik. Već nedjeljama se licitira o tome. Jevtini provincijalni, zaseočki, sparni, poslijepodnevni političari, a i medijski neovisnici, pokazuju sav primitivizam raspolaganja detaljima o tome kako će Dodik početi priču sa Bajdenom i kako je Silajdžiću poručeno da se ne grli sa poznanikom. Onaj smrljeni Bosić zna da to znači novi krug ustavnog pakla. Kao da Bajden, i drugi važni ljudi u Americi, već mjesecima ne spavaju, samo misle na BiH, Bosnu i naše ustavne želje.
Rješivost problema u BiH upravo je obrnuta sa količinom naše predstave o vlastitoj epohalnosti, svjetocentričnosti i bujanjem nekom ispostavljenih želja.
