MULTIETNIČKI BAKIR IZETBEGOVIĆ
Bakir Izetbegović je, na sjednici oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pitao Visokog predstavnika šta će učiniti da se provede Aneks VII Opšteg okvirnog i da se promijeni činjenica da je Bijeljina sada nulti muslimanski grad a prije rata je tamo živjelo 65% muslimana.
Ne znam koliki je domet, Tihića, predsjedničkog Esdea kandidata, jer su se bacali dometima u toj kampanji, ali domet Izetbegovića nije ni do Bijeljine.
Samo poslijepodnevni, ićindijski, baščovanski feslija iz Anikinih vreman može sjediti u etničkom sterilizatoru, Sarajevu, koji se sve više arabizira zarovima i drugom odjećom protiv ženskih pojava pred očima dunjaluka, i pitati uljuđenog Austrijanca takve stvari o Bijeljini. To je ispod nivoa pitanja samo da se nešto pita.
A osim toga, Bakir je mogao da pita babu, dok je bio živ, što žrtvova mir za maglovitu Bosnu. To što se dogodilo sa Sarajevom, sa Bijeljinom i sa svima nama, direktna je posljedica tog žrtvovanja mira. Ne pomaže više Aneks VII. Ne bi pomogao ni Treći Svjetski Rat. Bakir bi trebao da zna da, nakon tolikih zločina, povratka nema. Ni na predratna ognjišta ni na predratna vremena. Jer bi taj povratak uključivao da nema ni njega, ni hiljade drugih koje je rat izbacio na površinu a koji prije rata nisu bili ništa osim pripravnički protivnici komunizma i političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, sitni lopovi, šibicari i kompleksaši.
Ti amaterizirani, folkolorisani, kriminalizovani polutipovi koji su dobili priliku da u ruke uzmu tuđe živote i da žrtvuju nešto veliko, mir, kao da im je ćaćevina, stvorili su i to u čemu uživa sin Bakir. Upravo zbog toga sin Bakir ne treba da bude proklet.
Razumljivo, sa Alijom, žrtvovali su i drugi, neko Srbe, neko Hrvate, neko državne i narodne pare...
Računi tog žrtvovanja se ispostavljaju.
Ako sve bude normalno, do sljedećeg rata.
Ako budemo pametniji, računi će vremenom nestati.
Bakir Izetbegović je, na sjednici oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pitao Visokog predstavnika šta će učiniti da se provede Aneks VII Opšteg okvirnog i da se promijeni činjenica da je Bijeljina sada nulti muslimanski grad a prije rata je tamo živjelo 65% muslimana.
Ne znam koliki je domet, Tihića, predsjedničkog Esdea kandidata, jer su se bacali dometima u toj kampanji, ali domet Izetbegovića nije ni do Bijeljine.
Samo poslijepodnevni, ićindijski, baščovanski feslija iz Anikinih vreman može sjediti u etničkom sterilizatoru, Sarajevu, koji se sve više arabizira zarovima i drugom odjećom protiv ženskih pojava pred očima dunjaluka, i pitati uljuđenog Austrijanca takve stvari o Bijeljini. To je ispod nivoa pitanja samo da se nešto pita.
A osim toga, Bakir je mogao da pita babu, dok je bio živ, što žrtvova mir za maglovitu Bosnu. To što se dogodilo sa Sarajevom, sa Bijeljinom i sa svima nama, direktna je posljedica tog žrtvovanja mira. Ne pomaže više Aneks VII. Ne bi pomogao ni Treći Svjetski Rat. Bakir bi trebao da zna da, nakon tolikih zločina, povratka nema. Ni na predratna ognjišta ni na predratna vremena. Jer bi taj povratak uključivao da nema ni njega, ni hiljade drugih koje je rat izbacio na površinu a koji prije rata nisu bili ništa osim pripravnički protivnici komunizma i političkog sistema socijalističkog samoupravljanja, sitni lopovi, šibicari i kompleksaši.
Ti amaterizirani, folkolorisani, kriminalizovani polutipovi koji su dobili priliku da u ruke uzmu tuđe živote i da žrtvuju nešto veliko, mir, kao da im je ćaćevina, stvorili su i to u čemu uživa sin Bakir. Upravo zbog toga sin Bakir ne treba da bude proklet.
Razumljivo, sa Alijom, žrtvovali su i drugi, neko Srbe, neko Hrvate, neko državne i narodne pare...
Računi tog žrtvovanja se ispostavljaju.
Ako sve bude normalno, do sljedećeg rata.
Ako budemo pametniji, računi će vremenom nestati.
