OKO ZA CERIĆA
Starješnina uleme u BiH, koji se predstavlja kao starješina svih muslimana, učenih i nepismenih, Harisa Silajdžića pa čak i Zlatka Lagumdžašvilija, i koji se želi projektovati i kao filozof, mislitelj i evrosliman, reisul Cerić, izjavio je nekidan: „Žrtva ima pravo da traži oko za oko. Ako oprostite onda će biti oprošteni i vaši grijehovi“.
Ne znam da li je novina taj citat prenijela doslovno ili su te dvije rečenice spojene iz različitih odjeljaka, ali sve mi se ne čini baš suvislo.
No, može se govoriti posebno, o svakoj rečenici.
Oko za oko, zub za zub, krvna osveta, osuda omerte, mogu se tretirati kao sociološki fenomeni u relacijama pojedinac – pojedinac i pojedinac – kolektivitet ali i u svim drugim varijantama. Radi se o „pravnom“ sistemu opstanka u zajednicama niskog intenziteta i visokog primitivizma. Na taj okrutan način pojedinac se drži pod kontrolom tako da u užim grupama uvijek postoji vlasnik ponašanja koji će da kontroliše disperziju individualne manifestacije jer će potez njegovog štićenika njega samog koštati glave.
Oko za oko je društveni egzistencijalizam grupa, plemena ili naroda koji nisu dostigli nivo kolektivne sposobnosti gradnje i konzumiranja države, ni one koja je bila na nivou 17. vijeka.
Oko za oko promoviše žrtvu kao glavnog regulatora društvenih odnosa. Žrtva određuje sudbinu i vinog i nevinog, nije bitno. Bitno je da se neodložno ispoštuje ekvivalent. A to znači da se pojedinačno nasilje nad okom vraća bilo kom oku što implicira da se pojedinačna krivica proteže na cijeli kolektivitet da bi sankcionisala bilo kojeg člana kolektiviteta.
Iz te rečenice reisula može se iščitati i sva politička filozofija današnje političke artikulacije muslimana u BiH pa i samog Cerića – Republika Srpska za Srebrenicu, moja Bosna za tvoj zločin.
Ta rečenica je genetska modifikacija azijatskog i istočnjačkog načina uređenja društva koji se ovuda praktikovao u raznim dobima a zadržao se u albanskoj i šiptarskoj sociorelativi pretvorivši se od sankcionarijuma u sanktuarij, glavnu relikviju društvenih odnosa koji određuje kulturni, ekonomski i svaki drugi razvoj i pojedinca i kolektiviteta. Odnosno, limitira ga.
Oko za oko je mnogo razorniji društveni postament od obične divljačke osvete ili relegacije zasnovane na bilo kakvoj proceduri i običaju. Takvi odnosi su razvijani i praktikovani samo u onim zajednicama koje je zaobišla i zaboravila pravna i državna istorija od Polisa na ovamo. Takva društva, ako se mogu nazvati društvima, u stvari su enklave, starače, krajine opšteg društvenog napretka ljudske zajednice.
Čak i ako zanemarimo da oko za oko ima sva obilježja primarnog divljaštva zasnovanog na sili hijerarhije krvi, ne možemo prihvatiti goli ekvivalent kao sankcionisanje devijacija. Goli ekvivalent oko za oko, zub za zub, nikad ne omogućava oko za zub niti pak sistemom sankcija zasnovanih na proceduri, otkriva ili pomaže u otkrivanju uzroka devijantnog ponašanja pojedinaca i grupa. Oko za oko je površinska relacija i stoga prvenstveno ograničavajuća za cijelo društvo.
Ne treba, na kraju, da kažem da me čudi da starješina učenih govori na ovaj način.
Prava žrtve, gledana na civilizacijski, pravni i regulirajući način napretka ljudske zajednice, da li u golom državnom ili univerzalnom kulturno-duhovnom smislu, ograničena su. Prava žrtve preuzima zajednica koja uređenim proceduralnim sankcijama, od najokrutnijih na početku prava do odsustva smrtne kazne na kraju drugog milenijuma, onemogućava repeticiju od strane istog izvršioca ili od nekog potencijalnog. Ako žrtva ima prava na isto djelo kao i počinitelj, krivac, onda je nemoguć napredak društvene zajednice. Jer prava žrtve ne može da ostvari sama žrtva nego „ovlašteni nasljednik“. U tom slučaju, nekih nacija i država, cijelih područja u Evropi, danas ne bi bilo jer bi poslije Drugog svjetskog rata sistem oko za oko učinio da ne ostane ni kamen na kamenu.
Prava žrtve se, Ovdje, i od strane Cerića, žele iskoristiti kao prava koja omogućuju posjedovanje države i posjedovanje i drugih nacija, njihove istorije i budućnosti.
To se očituje upravo u zahtjevima da se Republika Srpska ukine kao „genocidna tvorevina“.
Prava žrtve ovdje se pretvaraju u geopolitičke sile moćnije od ratova, međunarodnog prava i univerzalno zagarantovane egzistencije kolektiviteta.
Neću sada da obrazlažem činjenično neutemeljenje teorije i prakse samo-mi-žrtva.
Međunarodno pravo, koncentrisano u grupi velikih sila a opredmećeno u Dejtonskom sporazumu, dovelo je logično i prvnosljedstveno do pozicioniranja Republike Srpske u okviru BiH. To je, pojednostavljeno, posljedica milenijumske egzistencije Srba na ovom području ali i njihovog jasnog opredjeljenja na referendumu o nezavisnosti, te činjenice da su pristalice nezavisnosti potegle za ratom kao instrumentarijem a ne protivnici referenduma, tj. Srbi.
Metodologija oko za oko zahtijeva ukidanje Republike Srpske i poništavanje Srba i pravoslavlja u BiH a na osnovu isforisirane pozicije žrtve.
Civilizacijska ljestvica polazi od uzroka i razvoja društvenih odnosa i omogućava Republiku Srpsku u okviru BiH. Zašto ne samostalnu, izvan BiH? Pa ne zato što je „žrtva“ nedovoljna nego zato što civlizacijski, državni i međunarodnopravni slijed nije još došao do tog stepena. Što ne znači da neće doći.
Metodologija oko za oko zahtijeva, što danas čujemo jasno i precizno, da „počinitelj“ Karadžić treba da pati kao i oni koji su stradali u zločinu jer je "krvolok" i "durmitorski koljač" bez presude.
Civlizacijska ljestvica zahtijeva suđenje pred međunarodnim tribunalom pa makar on bio i jednostran. Jer, sud je sud, a oko je za oko.
Druga rečenica nema veze sa prvom. Ako oprostite biće i vaši grijesi oprošteni. Amnestija nije stvar duhovne nadgradnje i unutrašnje meditacije. Amnestija je stvar društva. Oproštaj ne može biti naknadna dozvola za prethodne grijehe. Jer, grijeh može biti i u sferi duhovnih kanona, kao izvankanonsko djelo, ali može biti i u sferi društveno nedozvoljenih ponašanja konkretnog učinka.
Ljudski gledano, oproštaj je nemoguć i nepotreban.
Nemoguć je jer nema materijalno vidljiv oblik. Ljudska svijest, pojedinačna a još više kolektivna, nije tehnicistički agregat kome se odstranjenjem, oproštajem, jednog segmenta potire djelo i posljedica. Nepotreban je jer u kolektivnom pamćenju i nasljeđu, kolektivnom genotipu, neophodno je da ostane trag o djelu-nedjelu. Na tom fundusu počivaće buduće sociorelacije.
Oproštaj, kao i pokajanje, izvinjenje, klečanje, kolektivno-nacionalno suočavanje sa zločinom pripadnika „svog“ naroda, samo su banalna manfistacija za plebs i ne mogu zamijeniti društveno i državno uređenje.
Na arhaičnim rečenicama reisula, pokazao sam, nadam se, na čemu je utemeljena politička opcija da se od Bosne i Hercegovine načini Bosna, da se od Srba i Hrvata načine Bosanci a da se evropski napredak vrati u preddržavno azijatsko stanje.
To oko za oko iskorišteno je kao tehnologija generisanja rata u BiH da bi se, kasnije, moglo primijeniti za gradnju države za koju se žrtvuje mir, kao što to sada zahtijeva reisul. Zločin na Baščaršiji, „srpski svat“, ili zločin u Sijekovcu, učinjen je upravo s tom namjerom detonirajućeg štapina sistema oko za oko.
Volio bih da me reisul poduči nekoj islamskoj filozofskoj teoriji.
Oko za oko znam i sam.

SLIČICE O GLUPOSTIMA

Kratkotrajna epopeja krvoločnih izliva mržnje o „Krvoloku“, „Zlotvoru“ i „Koljaču sa Durmitora“, Radovanu, i mitološkog udivljenija svekolikog Srblja mudroj hrabrosti „Srpskog Sina“ i „Brata Radovana“, nije mogla potpuno prekriti svakodnevne sličice o gluposti u ovoj Bosni da prostiš i Hercegovini da se ne ljutiš.

SLIČICA 1:

Imam bernandinca, dobroćudnog, čupavog, velikog, švicarskog rasnog psa koji je genetski stvoren da spašava nesretnike iz lavina. Ima i svoje lične dokumente jer su elitni psi sa porijeklom i pedigreom oformili sebi svoj evropski i svjetski CIPS pa se dobijaju lične karte i evidentiraju CV podaci o pelcovanju, nagradama i seksualnim odnosima.
Jutros idem na posao a Riki Bernardinac me tužno gleda.
Šta je. Propast. Da nije kakva Bernandinka prošla bez tangi. Nije to, suspendovana mi je država i svi dokumenti jer je Svjetska kinološka federacija suspendovala Kinološki savez BiH. Ništa, bićete protektorat i lajaćete kad vam se odredi.
Saznao sam da je došlo do razlaza u kinološkoj zajednici BiH, nešto slično kao u Elektroprenosu, Spoljnotrgovinskoj komori BiH, Alkalajevom ministarstvu, RAK-u...
Ako hoćeš da nešto ne funkcioniše formiraj to za nivo cijele BiH.

SLIČICA 2:

Javni televizijski servis građana i građanki Federacije BiH, većeg bh-entiteta, glasoviti i nadaleko poznati FTV nije mogao odmah emtitovati vatrogasni program u Noći Hapšenja jer je studio bio zaključan. A ključ je bio kod nekoga sa BHT koji nije bio na svom radnom mjestu.
Prije rata je Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita imala sistem akcija i vježbi civilne zaštite, CZ, Ništa Nas Ne smije Iznenaditi, NNNI, u kojima su u plavim uniformama guzate domaćice i uposlenice i polupijani trećepozivci demonstrirali spasavanje iz ruševina i korištenje nosila. U Bjelovaru jedna takva velika NNNI propala zbog – kiše. Poslije te vijesti koja je obišla SFRJ, ta je farsa obustavljena.
Ništa nas ne smije iznenaditi osim ključa.
Nije važno da li će FTV emitovati špic-program povodom Hapšenja (ionako su svi gledali druge, bolje televizije), važno je da Hrvati ne dobiju svoj tv kanal.

SLIČICA 3:

Mladen Bosić, Karadžićev dvojnik po stranačkoj funkciji: “Vjerujte da sada svi u SDS-u razmišljaju samo o tome kako pomoći Karadžiću da u Hagu prezentuje istinu o dešavanjima u BiH za vrijeme rata“.
Nije moguće da je poslije opštenarodne pljačke putem šverca nafte i cigareta, putem direktorovanja u državnim preduzećima, putem uništavanja šuma svakog Srbina, putem krađa iz budžeta i platnog prometa, putem šverca deviza, putem otimačine narodne imovine svih vrsta... u Esdeesu došlo na red prezentovanje istine.

SLIČICA 4:

VP ML donio je odluku da ostacima Karadžića na Palama vrati dokumente.
Poznato je šta mislim o RK i inim ali mislim da je dokumente trebalo vratiti ranije. Osim ako postoje dokazi da su bili dio mreže. Te dokaze je trebalo iznijeti a obaveza je VP ML i sada da te dokaze predoči.
Ako ne postoje dokazi onda postoje ljudska prava.
Inače, odsustvo hraborsti da se dokumenti vrate ranije, dok je Opsjenar bio u beogradskom pritvoru, pokazuju samo u kakvoj mišjoj rupi u Sarajevu živi VP.

POPIŠMANIO SE I HARIS

Haris Silajdžić je konačno progovorio jednim jezikom – engleskim - i odmah slagao.
Njegova tvrdnja da je Dejtonski sporazum potpisao pod prijetnjom i pritiskom spada u patiniranu garnituru ratnih lažnih potpisa kakve su praktikovali Alija Izetbegović, nakon Lisabona i Radovan Karadžić nakon Atine, koji su nakon povratka u Sarajevo/Pale porekli i povukli potpise.
Haris Silajdžić i spada u tu kategoriju ratnih lidera Sarajeva i okolnih brda.
Samo što se neukom svijetu, putem bibisija i engleskog jezika, predstavlja kao pravi borac za *multietničku* BiH ne želeći da im kaže da u Sarajevo, gdje je na vlasti, nije multietnisao više od 6000 srpskih jadnika, da u vlastima Federacije Srba povratnika ima kao Pančićeve omorike u močvarama Hutovog blata.
Spada Slijadžić i u kategoriju klasičnih lažova. Jer laže da mu je neko "prislonio cijev" na potiljak i prisilio ga da potpiše. Ako je toliki borac za multietničku BiH, zašto nije odbio da to potpiše. Danas bi imao spomenik u prirodnoj veličini. Tako je u ratu i poslije rata, takođe na ingleskom, lagao o desetinama hiljada silovanih muslimanki od strane srpskih četnika.
No, nebitno je što je Silajdžić lažov, neuvjerljiv potpisnik i što je neuvjerljiv u svojoj multietničkoj BiH sastavljenoj od ekonomskih regija.
Bitno je da on, u stvari, promoviše politički program kojeg će sarajevski politički i unitaristički krug praktikovati cijelo vrijeme suđenja Opsjenaru Paljanskom. A i nakon suđenja.
Taj program je program uništenja Republike Srpske, program neprestanih zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske i njenih ovlaštenja, program neprestanog kršenja Ustava BiH i program držanja BiH, njenih građana i međunarodne zajednice, u talačkom gvantanamskom toru psihodeličnih zahtjeva Harisa i ostala dva ljiljana.
A to znači da će BiH godidnama biti na ivici opstanka i da će sve ostalo biti potisnuto u drugi plan, uključujući i evropske integracije. Za tu politički platformu trebaju svi u BiH da se spreme jer će borba biti dugotrajna i iscrpljujuća.
Haris Silajdžić postaje najteža građevinska mašina za rušenje temelja BiH.
To bi u pravednom OHR-ovom jeziku, koji ne postoji, trebalo da se karakteriše kao antidejtonska djelatnost, kao jezik mržnje i kao agresivna i zapaljiva retorika.

ANALIZA
DOSADAŠNJIH EPIZODA
SAPUNICE KARADŽIĆ

Medijsko-politički projekt hapšenja Kralja Radovana Prvog Paljanskog, u dosadašnjem toku, daje mogućnost za zanimljivu analizu kako ko reaguje i koliko je ko bio spreman za takav čin.
HAŠKI TRIBUNAL:
Potpuno nespreman i neobaviješten o cijeloj stvari. Razni portparoli daju glupe izjave primjerene samo Hagu i OHR: Očekujemo transfer, ne komentarišemo...
SARAJEVO:
Vodeći trio sarajevskog političkog kruga, Tihić, Lagumdžija i Haris, krenuli su u prvim časovima nakon vijesti o hapšenju u potpunu ofanzivu za ukidanje Republike Srpske. Haris se samozavaravao da sve uživo prenosi CNN pa je počeo pričati i engleskim jezikom. Scenario je bio isti kao i nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu pa je očito da su korištene pripremljene taktike iz varijante da Srbija bude određena krivom pod tužbom krnjave BiH.
No, vrlo brzo su Tri Ljiljana shvatila da je igra vatrom otišla predaleko i potpuno su zanijemili. U toku je, vjerovatno, pregrupisavanje snaga i stvaranje dobrog plana koji bi se realizovao za vrijeme toka suđenja i za osudu. Sarajevo će pokušati sve snage baciti na pritisak na Haški tribunal i na taj način osigurati ubjedljivu osudu za polititički najprofitabilnije dijelove optužnice i, istovremeno, prekriti krivicu bošnjačkih oficira i političara za zločine nad srpskim civilima. Taj plan će se pokušati realizovati sinhronizovano sa pritiskom na ustavne promjene i stvaranje sarajevizirane, pobošnjenje BiH. Tihić je u tom smislu već dao ispravku: Mi se samo zalažemo za multietničku BiH. Stari ratni i poratni falš-tonovi kojima niko, na primjer u Sanskom Mostu, i dalje, ne može vjerovati jer tamo nema ni jednog Srbina u administraciji a šačica njih i Hrvata zajedno idu u katoličku gradsku crkvu – toliko ih je ukupno. U multietničku BiH niko više ne može vjerovati, čak ni kada bi Tihić promijenio vjeru. Glas Sarajeva trenutno nije relevantan i validan u ovom slučaju ali kako vrijeme bude odmicalo pritisak na sud u Republiku Srpsku će se organizovati sve bolje i bolje. Bolje nego što sada neki mediji, u nedostatku političkog koncepta i stranačkog i kolektivnog, manevrišu sintagmama: Durmitorski koljač, Kasapin sa Pala i slično.
LAJČAK:
Opšte nesnalaženje. Konačno je izjavio da država mora imati svoju imovinu a da Brčko distrikt mora biti pravno zaštićeno. Prije toga se neznačajno smijuljio u Teleringu.
ESDEES:
Politički lešinari koji nemaju koncepta, razjedinjeni su, nemaju organizaciju niti lidera pa improvizuju nekim molitvenim šetnjama što je originalan doprinos praktikovanju pravoslavlja i beznačajan oblik protesta. Jedina realna konstatacija: iz hapšenja Opsjenara, koji se nekada predstavljao kao njihov lider i koji je toliko razapet na glogov kolac optužbi, a koga su isključili iz stranke, nemoguće je izvući političku korist za normalnu političku opciju.I neće je ni izvući.
PROEU OPCIJA SRBIJE:
Demokrati, Tadić i njihov koncentrisani nukleus, odlučili su, izgleda, da definitivno izbiju iz političkih ruku sva tri generatora ultradesnice, Kriminalizovanog Srpskog Patriotizma i Pravnih Tumača tipa Koštunice koji kriminalca Ulemeka nazivaju Gospodin Legija. Ti generatori su Kosovo, Karadžić i Mladić. Kosovo je sa izborima i kakvim-takvim potpisivanjem SAA, završeno, Karadžić put putuje čime Mladić postaje sve manje i manje važan. Demokrati znaju da se ultradesnica i divljaci hrane tim paranormalnim fenomenima jer takva politička opcija nije svojstvena srbijanskoj političkoj sceni. Računaju da imaju cijeli mandat da izvedu tu operaciju, sa dovoljno vremena za sanaciju terena pred sljedeće izbore.
ULTRADESNICA:
Njima Karadžić uopšte nije bitan. Nije bio bitan ni za slobode i u svojim zlatnim vrhuncima. Oni otvoreno kažu da im je cilj otvoreno rušenje režima Borisa Tadića. Hapšenje Opsjenara je samo povod za uličnu hajku. No, izgleda da se i njihov koncept raštimovao odmah na početku, kao i sarajevski, pa su nekoliko dana izgubili u lutanju kako da se organizuju, da li da ruše ili da budu civilizovani. Bjelodano je da Vučić nema tu snagu da izvede mase na Beograd. Ostao je sam, Pravni Tumač Koštunica šuti a nema ni toliko Beograđana koji bi urlali ne znajući zbog koga i protiv koga.
OBAVJEŠTAJNO-MEDIJSKI PRODUKCIJSKI CENTAR
Ovaj milje ne radi, najvećim dijelom, pod kontrolom proevropskih demokrata i mozaika vlasti. Ali radi do kraja sinhronizovano, unaprijed planirano i pripremljeno, sa kratkoročnim i dugoročnim ciljevima. Dio tog mehanizma pristao je da radi i u korist demokratske vlasti. Ali je dobar dio izvan kontrole. To se vidi po identičnim postupcima koji su evidentirani nakon hapšenja Gospodina Legije i koji se demonstriraju sada (knjiga Gvozdeni rov, intervju sa Karadžićem...)
Glavni ciljevi tog projekta:
· Slučaj disperzirati u nebrojene verzije kako bi glavne činjenice ušle u unšarf i kako bi glavni akteri ne samo hapšenja nego cijelih trinaest godina, ostali u stihu: nešto mi se Travnik zamaglio.
· Prevesti Opsjenara u legendu. Već javnost i neki komentatori iznose tezu kako je Rašo Srbin nadmudrio sve, kako je genijalac, Mirko S. Kojotovski, Genije, kako je to kreativni duh koji se ne može uhvatiti i dosegnuti...Mislim da ta operacija neće potpuno uspjeti. Da se dogodio neki drugi finale, da ne konkretizujem, Rašo sa planine bi otišao direktno u legendu. Ovako, radi se o običnom prevarantu.
· Klasična srbijanska mitomanija. Ne kažem srpska jer se radi o srbijanskom fenomenu, Tarabić i co.
· Dati dovoljno materijala za višenedjeljnu sapunicu kako bi se ultradesnici i Tumačima ostavilo dovoljno vremena da „sruše režim“. Ako ne uspiju, dovovljno resursa je stavljeno u službu demokrata, preživjeće se.
Sa ovim miljeom demokratija će imati još posla. Ostaci raznih struja službi bezbjednosti, obavještajaca, domaćih i stranih, vojnih elemenata, frakcija Kriminalizovane Odbrane Srpstva, prostituisanih i namjenskih medija... neće se tako lako iskorijeniti.
Slučaj „Uhapšen je“ ipak je pozitivan jer daje mogućnost za analizu i predviđanje trendova. Grah je dobro pao.

OJ, KOZARO, U MILIĆA GAJU
Bio sam danas u Milića Gaju, tradicionalnom okupljalištu kozarčana i krajišnika povodom 27. jula, dana ustanka naroda i narodnosti SFRJ. Nekada sam, kao novinar TVSA, dolazio ovdje i izvještavao za Drugi dnevnik jer je uvijek govorio važan državni ili partijski funkcioner. Nisam imao lak pristup, ljudi je bilo uvijek mnogo, obezbjeđenje je bilo čvrsto a ako nisam imao govor unaprijed, izvještaj je bilo veoma teško sačiniti. Zadnja godina mog izvještavanja iz Milića Gaja, kada su već bile pobijedle nacionalističke stranke, ostala mi je posebno u sjećanju. Esdeesovci su preplavili i ovo mjesto a TVSA nije bila omiljena, pa ni ja. Naprosto sam se skrivao od svih i jedva čekao dao odem a onda se među novinarima pojavio Nikola Koljević i rekao da je „sve gotovo“ i da je dogovoreno da BiH ostane u ostatku Jugoslavije a da Alija Izetbegović bude prvi predsjednik države. Dogvoreno je, kaže, sa Adilom Zulfikarpašićem, samo još treba da se složi Alija. Rata neće biti, ozaren je Nikola. I novinari su sretni. Ostalo je poznato – Alija se nikad nije složio.
Danas, pak, narod se pozdravlja sa mnom, ljube me, svi hoće da se rukuju. Došao sam prije Milorada Dodika. Nisam pristalica tih situacija, ja nisam masovik, ja radim specifičan stranački posao i ne idem svojim imenom na izbore, ne treba mi podrška masa.
Kroz glavu mi prolazi ta promjena u tih sedamnaest godina otkako nikad više nisam došao u Milića Gaj.
Ko se više promijenio, narod ili ja?
U Milića Gaju, u tom starom rastiku, osušila su se, odonda, četiri velika hrasta, neka vrsta lovačkog doma je oronula, bez prozora, kao i svaka zgrada kroz koju je prošla oslobodilačka srpska vojska van zone borbenih dejstava.
Ali narod još uvijek voli Milića Gaj. Šatori, muzika, janjci, prasci, đinđuve, kozaračko kolo i partizanske pjesme. Na bini slika druga Tita i Mladena Stojanovića sa njegovom aristokratskom lulom.
Narod i sada aplaudira na pomen Osmana Karabegovića, kozarskog partizanskog komesara.
Kozarčanke su još uvijek naljepše u kozaračkom kolu.
Nisam Krajišnik, gledam sa strane. Treba ovo mjesto urediti, dovesti struju i vodu, popraviti dom ili izdati nekom privatniku za marku. Kad pobijedi naš načelnik u Dubici, u oktobru, uradićemo to.
Jednostavno je pravilo u lokalnoj politici: idi tamo gdje narod ide.

KALAMAR BOSIĆ
Ponekad mi je muka od Esdeesa.
Vjerovatno je uvijek tako kad se od bunjišta nastoji načiniti civilizovana oaza napretka.
Poznato je da je Mladen Bosić izjavio da će suđenje Radovanu Prvom Paljanskom biti i suđenje Republici Srpskoj jer je Radovan stvoritelj Republike Srpske. I potom je otišao da posjeti Radovana u pritvoru a porodicu na Palama.
Reagovao sam na to i rekao da RK nije stvorio Republiku Srpsku nego su je stvorili borci u rovovima i politička energija naroda.
Bosić je tipičan primjer stranačkog lidera bez koordinata i lidera koji od drveta ne vidi šumu.
Besmislen je takav stav o suđenju.
To neću dalje da obrazlažem osim da kažem da se Bosić na taj način potpuno slaže sa Lagumdžijom i Harisom Silajdžićem. A ako ništa ne znaš u politici, govori samo suprotno od onoga što govore ta dvojica-trojica.
Ako je, pak, htio malo da se dodvori Radovanu, malo narodu, i u tome je promašio. Radovanu više ne treba titranje a narod zna da mu RK neće koristiti i da ga puste i proglase carem.
Ako je htio da pribavi neku protivpolitičku korist za sebe ili za svoju sranku – i to je odjeknulo u čabru. Da je pravi igrač, sa onom aparaturom, otišao bi porodici i prije hapšenja a ne kao mali miš cvrčao u stranačkoj rupici i čekao da prođe opšta opasnost.
Uglavnom, adekvatna reakcija i politički stav može se očekivati samo od lidera koji unaprijed ima pripremljen koordinatni sistem na osnovu ideje, ideologije i stranačkog programa. U taj koordinatni sistem se onda samo smještaju događaji, bez zastoja, lutanja i improvizacije, jednostavno, koristiš font color.
Ovo što je uradio Bosić, jasno pokazuje da ni on ni Esdees nemaju, ideju, ideologiju niti program a onda nemaju ni taktiku ni strategiju. O muškim stvarima neću ni da zborim.
Nikada od toga neće biti političke stranke. Nije bila ni kada je RK bio lider, mada je on uživao da bude Predsjednik Esdeesa, mnogo više nego Bosić.

SLIČICE O MASOVNOJ GLUPOSTI
Veliko je pitanje zašto se u trenutku propasti bilo kojeg sistema pojave budale kao spasioci.
Još je veće pitanje zašto se široke narodne mase u tim istorijskim trenucima povedu za budalama i pretvore u mase za masovno uništenje.
Jedini razuman odgovor je da je u tim prelomnicama, a i prije njih, razumnih malo a i to što ih je nesposobni su. A budale, stradijevci, slijepci, mediokriteti, kretenoidi i ludaci, pošto nikad nisu imali priliku, ugrabe je u trenutku propasti. Sav masovni ostatak jedinki ne može da funkconiše bez sistema, jer je sva ljudska priroda sistem i ništa drugo, i prihvata budale kao sistem. Čak se vrlo brzo konektuje u maticu i podržava ih.
Sličica 1
Advokat Radovana Karadžića intelektualizira o tome kako će avion koji će trasnportovati optuženički teret u Hag sigurno pratiti dva MIG-a 28. Po tome koji je advokat izabran za prve dane zavoreničko-optužničke slave, vidljivo je koliko je Radovan K ozbiljna srpska priča. Nimalo. Advokat mi liči na prilježnog pripadnika KLA, kluba liječenih alkoholičara, koji je počeo da se opija kada su uvedene dvadesetosmice.
Sličica 2
Stipe Mesić, folklorizirani predsjednik Sanaderove Hrvatske, kaže da je Radovana K neko izdao. Tako je završio i Karađorđe, kaže. Da li je moguće da ga niko nije obavijestio kako je izdan Gotovina i da je njegovo hapšenje u nekom španskom restoranu isto tako infantilna priča kao i hapšenje Raše Sa Planine u autobusu koji se valja niz jednu beogradsku padinu. A da o sličnosti magle o lijepoj dami sa Gotovinom i nekoj Mici Rašinoj ne govorim.
Sličica 3
Mladem Bosić, jedan od Optuženikovih nasljednika na mjestu predsjednika Esdeesa: suđenje RK je suđenje Republici Srpskoj. Kao da slušam Zlatnog Lagumdžiju. Radovan ima veze sa Republikom Srpskom koliko i bijeli međed sa stvaranjem santi leda. Upravo onoliko koliko je u trenutku hapšenja imao veze sa medicinom.
Sličica 4
Miroslav Lajčak, na pitanje da li će Optuženikovoj porodici dati dokumente da ode u BGD i vidi oca i muža: Žrtve nikada neće imati priliku da vide tatu. Glup pokušaj da se bude patetičan ili iznad situacije. Ako postoje razlozi da im se uzmu dokumenti onda su to i razlozi za zatvor. Sve ostalo je demonstracija turske okupacije kada nisu ni postojali lični dokumenti. Ne možeš, Miroslave, uzeti Župljaninovoj porodici, npr., dokumente pa kad ga oni tamo, njegovi, uhapse, mirno ih vratiti. Moraš položiti račune o tome ko je koliko bio mreža podrške i koliko su to razlozi za oduzimanje dokumenata. Da li smo svi zločinci, da li smo svi raja, kmetovi i gvantanamovci?
Sličica 5
Neartikulisani kišni ljudi u Sarajevu, u noći hapšenja Radovana Optuženog, priređuju grupne izlive ushićenja primjerenog pobjedi fudbalske reprezentacije BiH u Zenici.
Sličica 6
Artiklisane grupe potkokardaša, šajkačaša, vučićevaca i šešeljeve mlađi u BGD, traže slobodu za Radovana a da pri tome nemaju pojma o kome se radi.
I kad tim i drugim sličicama dodamo fabrikovane storije o životu Radovana K u bjekstvu i skrivanju, koje služe kao mamci za javnost, kolektivnu sadomazoterapiju i podsvjesno forsiranje nedoraslih političara pa i za upravljanje trendovima i tokovima, jasno je da od tog drveća niko ne vidi šumu. Jednako rulja kod Vječne vatre, rulja na Terazijama, Lagumdžija, zaluđeni novinari koji govore o Balkanskom krvniku a radi se o običnom prevarantu...
Misliti da je Radovan Karadžić uzrok, kreator i izvršilac svih ratnih zločina u BiH, da njegovo hapšenje znači početak rata za ratnoželjenu islamsku BiH i da njegova osuda rješava sve ovozemaljske probleme Sarajevske Bosne, istorijski je neodgovorno i plitko. Istorijski je nepravedno prema običnim ljudima kojima se podastire varka i opsjena, ista onakva kakvu je Radovan Karadžić podastirao Srbima.

3

SPAVAJ, NIJE, MAMA, NEMA HRANE

2 JOŠ JEDAN GLAS ZA HRANU

1 KVARTET ZA HRANU

Četvorka iz drugog legla lasta za 2008.

KARADŽIĆ – JEDNA ULOGA
Završeno je tačno onako kako i priliči.
Predstava je odigrana maestralno. Svi su slušali Velikog brata kad treba i koliko treba.
Jedino nikad nećemo saznati ko je Veliki brat i što nikad neće odgovarati pravi krivac za blizu stotinu hiljada nesrećnika koji su dali život, ili su im ga bezočno oduzeli, u Velikoj Klaonici koja se sada zove BiH.
Radovan Karadžić nije bio veliki igrač.
Bio je marginalac, marioneta i mediokritet koga je opsjenila sudbina i situacija u kojoj se našao a onda je iz toga crpio svoje opsjenarstvo prema širokim narodnim masama homogenizovanim kolektivnim nacionalnim strahom opstanka. Takvi su bili, mali igrači, marionete, i Franjo Tuđman i Alija Izetbegović i Slobodan Milošević. Da su bili veliki igrači nikad ne bi radili to što su radili.
Radovan je slušao Slobu toliko ponizno i oduševljeno da je neprestano pokušavao da sa Ljiljom bude ovdašnji Sloba i Mira.
Kada se zna da Milošević nije imao nikakav politički koncept za Srbe, onda je lako zamisliti kakav je koncept imao Karadžić koji ga je, u razgovorima sa Faraonom iznosio u nekoliko riječi: Da, šefe; Tako je, šefe; Ma jakako, šefe; Znam, šefe...
Narodna medicina, energija i slične gluposti kojima se u trenutku hapšenja bavio Karadžić, savršeno mu pristaju jer to je sva suština njegovog života i političkog djelovanja. Opsjena je uspostavljanje ravnoteže energije kako bi se živjelo 130 godina i umrlo zdravo i mrtvo. Kao što je opsjena Karadžićeva poezija, kao što je opsjena mitska grčka faca za zabačenim grivama koje mogu biti i dio frizure, kao što je opsjena Srpska demokratska stranka koja mu je služila da ljudi koji su dio pokreta misle da imaju stranku, kao što je opsjena briga za „srpske teritorije“ tokom rata, kao što je opsjena udruživanje sa Republikom Srpskom Krajinom i njena odbrana od strane Republike Srpske, kao što je opsjena gradnja Srpskog Sarajeva na Palama a sa pozorištem, operom i vodovodom iz Drine...
Ta opsjenarska politička borba za naciju i narod izrodila je samo koncept Kriminalizovane odbrane srpstva i ništa više.
Ne znam koliko je Karadžić kriv za zločine ali najveći zločin je prihvatanje takve uloge kakva je, do kraja, bila njegova.
Treba mu odati priznanje za tu istrajnost u opsjeni i marginalnosti, do zadnjeg minuta.
Dabome, i posljednju scenu sa energetskom medicinom smislio je i njom dirigovao Veliki brat. Ne treba biti naivan da se neko inokosan može ubaciti u tu ulogu i igrati je a da niko živ ne zna ništa, ni obavještajne službe, domaće i strane, ni ostaci paravojnih službi iz rata, ni podzemni politički moćnici... A priča o jatacima, boravku u šumama i gorama, milionima od droge za obezbjeđenje, MI 5, 6, 7, 8 i 9 koje se spremaju za hapšenje, Rusija, manastiri... samo su dio projekta Velikog brata.
I kad sve pogledamo, nadam se da je jasno koliko je opasno kad se široke narodne mase bave politikom. To omogućuje opsjenarima tipa Karadžića, Alije, Slobe i Franje da vode ratove i „stvaraju istoriju“. Pri čemu oni daju uloge, kriminalci daju pare a narod daje glave.

NIJE PROBLEM KARADŽIĆ,
PROBLEM JE REPUBLIKA SRPSKA
U noći hapšenja Radovana Karadžića pokidane su neke od glavnih arterija i tetiva budućnosti mitskog bića Pola Bosna Pola Hercegovina.
Sarajevski bošnjački unitaristički trio, Zlatko, Haris, Tihić, stali su iza teze koju je i na engleskom i na svom jeziku, Haris Silajdžić obrazložio morbidnom konstrukcijom: Milošević je mrtav, Karadžić je uhapšen a njihov projekt je još živ. Taj projekt se takođe mora eliminisati (misli se na Republiku Srpsku a ovo nije doslovan citat).
Slično je govorio i Tihić a Lagumdžija je, pubertetski sav ushićen, govorio da nastupa vrijeme kada će se sve rijeke u BiH zvati Bosna i kada ćemo sve ukinuti, Republiku SRpsku i podijeljene škole.
Hapšenje Paljanskog Opsjenara trebalo je poslužiti pomirenju, barem u jednom istorijskom milimetru, ili smirenju u nekoj sekundi jada potomaka žrtava, ili pravdi, ako ničemu drugom.
Sada vidimo da to služi isključivo kao preambula devastacije Republike Srpske.
Kao i presuda Međunarodnog suda pravde u Hagu.
Kao što će uskoro i topljenje leda na Sjevernom polu biti razlog za ukidanje Republike Srpske.
Sarajevski vokalno-instrumentalni trio na taj način konačno kida neke veoma važne sastavne elemente budućnosti Bosne i Hercegovine. Nije opasno što je to trio. Opasno je što je to jedna, i jedina, politička koncepcija za BiH koja se generiše u bošnjačkoj sarajevskoj centrifugi.
Jasno je da BiH nema budućnost.
Dok se dočekaju nove bošnjačke političke snage kompatibilne sa realitetom novog vijeka i potrebama nove BiH, sve će propasti.
Američki profesor Stiv Mejer, s kojim se nisam složio, kao da je znao šta će reći tri ljiljana.
Tri ljiljana očito smatraju da je Radovan Karadžić samo simbol opšte krivice za genocid i agresiju koja natkriva Republiku Srpsku i sve Srbe u BiH. Stoga nije dovoljno osuditi samo Karadžića. Treba osuditi i njegov projekt, na ukidanje, i Srbe na izgon ili pobosančenje, ako već nije moguće poturčenje.
Sa saznanjem da se o nekome tako misli, i namjerava, na duge staze, nije moguće ostati u zajedničkoj kući.

Uhapšen je.
Njegovo skrivanje je nanijelo ogromne štete Republici Srpskoj, Srbiji i srpskom narodu uopšte. Oni koji su ga čuvali i omogućavali mu skrivanje, računali su i sa tim.
Sve je već rečeno pa donosim citat iz svoje prve knjige političkog ljetopisa za 2005. koja nosi naziv ”BiH ne postoji” (strana 141.)

Glavna stvar je, pak, na drugoj strani.
Radovan Karadžić ne treba da ide u Hag. Njemu bi Srbi trebali suditi ovdje i osuditi ga na smrt javnim strijeljanjem na Trgu iseljenih, prognanih, prevarenih i uništenih Srba.
Radovan Karadžić je usrao hiljadu godina poštene srpske istorije a kriv je, najmanje, za:
· lakomisleno organizovanje rata, zajedno sa muslimanskim i hrvatskim radovanima, u kome su nepotrebno stradali Srbi i njihova imovina i u kome su počinili nezaboravljive zločine
· organizovanje kriminala i šverca u toku i poslije rata u kome je mali broj ljudi preoteo društvenu i privatnu imovinu
· marginalizovanje ratnih i poratnih ustavnih institucija pri čemu je sebi, kao nikad izabranom lideru, prigrabio svu vlast i moć
· poistovjećivanje SDS (tj. njega i njegove uske klike) sa državom i institucijama
· preporuku da članovi SDS-a ne idu u rat da bi imao ko vladati poslije rata
· latentni sukob sa vojskom Republike Srpske
· formiranje lične nelegalne špijunsko-policijske organizacije koja nije nikome odgovarala osim njemu lično (Tajfun)
· prepuštanje ovdašnjih srpskih ustavnih poslova Slobodanu Miloševiću
· sukobljavanje ovdašnjih Srba sa međunarodnom zajednicom
· prodaju i predaju srpskih teritorija
· pljačku filijala SDK i banaka pri kraju i po završetku rata...

SUŠTINA JEZIKA
Dobri stari dežurni pozitivac Sead Fetahagić, piše u Nezavisnim svoje kolumne iz pozadine. Moralizira, idealizira, savjetuje, podučava, predupređuje, uočava, gladi, medi, pravi od nas bolje ljude... ima živaca za četiri kolumnistička vijeka.
Divim se tom tipu kolumnista mislilaca, naročito što tom tipu pripada jedino Sead i što ja to ne znam da radim. A i ne priliči mi.
U Nezavisnim, dakle, jučer, napisa: „Isplivali su tako neki nesuvisli ljudi na krilima narodnog plebiscita, pa vode svoje lične ratove protiv svojih suparnika, najčešće nacionalnih. Pa zamajaju milione stanovnika ove zemlje, sve se okreće oko njihovih frustracija, oko njihovog nekulturnog istupa u javnosti. Tako Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, gotovo iz dana u dan iskazuje svoje kućno nevaspitanje. I nije više u pitanju sadržaj nego forma koja je na granici uličarstva, s mnoštvo izmišljanja i pretjerivanja. Ne mora da iskazuje ikakvo razumijevanje za sve ljude i sve poslove iz Federacije BiH, ali kao javni čimbenik morao bi da iskaže bar malo kulture u ophođenju“.
Pominje i Harisa Silajdžića koji, kaže Sead, ima antagonizam prema svemu što je iz druge nacije, srpske.
Pominje i glumca Envera Petrovcija koji glumca Srbina zove u Prištinu, da zajedno glume.
Temeljna istina o jeziku je sloboda.
Šta će nam jezik i riječ ako se ne smije upotrijebiti. Da je svrha jezika da svi budemo kućno uljudni, ne bi postojale riječi za zlo, prljavštine i neuljudnosti.
Svi mi, javni čimbenici, bavimo se stvarnošću koja je neuljudna i nekućna. Ako Bakir kaže da će svim sredstvima braniti Srebrenicu i druge gradove, ako se Republika Srpska izdvaja iz BiH, da li treba da uljudno reagujem na tu prijetnju ratom. Ili ako visoki vjerski službenik IZ kaže da je Mehmed Osvajač, porobljivač Bosne i Hercegovine, „naš djed“, da li trebam da budem vaspitan kao bečki dječaci.
Pri tome ne znači da nekoga mrzim, ili da mrzim Bošnjake, muslimane i sve što dolazi iz Federacije. Niti Silajdžić mrzi Srbe ako kaže da je njegov stav da BiH trebada bude bez entiteta. On bi to govorio da je u Dejtonskom sporazumu u BiH locirana i Republika Turska.
Radi se o političkim koncepcijama a ne o mržnji.
A ko hoće uljudnost i kućnu konverzaciju neka čita Zmaj Jovu Jovanovića, Ciculjko Miculjko ovamo se vuci, pomisli pogodi šta mi je u ruci, ili neka čita predgovore likovnim izložbama i premijerama. Tamo je uljudnost.
Ne dolazimo mi jedni drugima u kuću. Mi se bavimo krvoločnom stavrnošću.
Osim toga, bolje je da se odmah zna s kim imate posla. Ne želim da prodajem iluzije. Radili smo to decenijama. I meni su radili. Ja sam zadnji shvatio da živim među hordama. U dugim ratnim noćima, kad protivničkoj vojsci nestane municije, pokušavao sam da odgonetnem kako to da su obični ljudi mnogo prije znali da će biti rata nego što sam to znao ja koji se, kao dnevni novinar, krećem među velikim brojem i važnih ljudi, kako to da sam mislio da su svi ljudi ljudi... Zaključio sam, dabome, da sam bio naivac kao i Sead.
To što upotrijebim neku psovku... psovke i postoje da se upotrijebe. To je ambalaža. Bolje i to nego prijetiti ratom. Osim toga, najprljavija psovka je kada tjerate ljude da govore o općini a niko njihov nikad nije ni znao o čemu se radi. Kao i novinari urednici koje sam, kada sam došao za ministra informacija, zatekao kako govore i pišu ekavicom. Zabranio sam im. To su tek psovke i nasilje nad srpskim jezikom.
I nismo, mi javni čimbenici, glumci. Ne želim da budem dio novog Bore i Ramiza. Petrovci može da zove srpskog glumca na Kosovo. Sada. Sada HTV može da govori mađarskim ili srpskim jezikom. Sada je svejedno. Da li je neko pokušao saznati koliko je krvi proliveno zbog iluzija tipa Boro i Ramiz?
Ne želim da nosim bijele rukavice i da u kavezu punom krokodila i tigorva, umilno, kućno, uljudno mjaučem.
A tvrdnja da mi zamajavamo milione građana BiH... Velika greška. Te novine ne čita ni pet-šest hiljada ljudi a moj blog – to se još realnije vidi. Nikoga mi naročito ne zanimamo. Uključujem tu i kolumniste, i blogere i političare, osim rijetkih istinskih lidera.
Ima ona pjesma Alke Vujice o iluzijama ali ne smijem da citiram, strah me Seje.

JAVILA SE AM.AMB.
Nisam ni sumnjao da će Američka Ambasada reagovati na izjave i stavove Stiva Mejera, profesora opštenarodne odbrane nekog univerziteta za NNI u Vašingtonu.
Ipak, dakle, ništa nije slučajno. Profesor ima neki cilj, projekt, zadatak...
Mada ne vidim razlog za reakciju.
Profesor je jasno u razgovorima sa novinarima rekao da govori u svoje ime i da iznosi lične stavove. Valjda na to ima pravo u skladu sa najboljom evropskom praksom. Nema potrebe demantovati svakog svog građanina. Kada je, onomad, Solženjicin bio disident i svašta pričao protiv SSSR i KPSSSR i DRSCVBMNKR, ni jedan SovNarKom niti Prezidijum nije demantovao.
Ne vidim ni razlog da se odmah javi Donald Hejz, nekada prvi zamjenik Visokog predstavnika.
I on govori u svoje ime.
I laže.
Kaže da su svi prenosi nadležnosti rađeni uz saglasnost entiteta a onda za obavještajni sektor veli da su prenosi rađeni uz konsultacije sa entitetima a neki dijelovi su nametnuti. Ako su konsultacije saglasnost...
Uglavnom, Hejz Palikuća zbori da je vraćanje nadležnosti veoma opasno. Dabome da je opasno kad je urađeno neregularno. Jer tada bi se otkrila neregularnost prenosa nadležnosti. A u tome je učestvovao i mr. Hejz. Pa kad je otišao sa tog posla pokušao je ilegalno da, kroz NVO, organizuje ustavne promjene. Pa je onda rekao da je sve to u BiH farsa i fasada. U kojoj je on učestvovao.
Cijela Storija Stiv Mejer & reakcije svodi se na sarajevsko likovanje: baš im je američka ambasada rekla. Jasne su poruke Vlade SAD. Amerika je previše uložila u BiH. Klintonova vizija BiH će biti vječna.
Mlađi egzaltičari se ne sjećaju poslijeratnih komunističkih parola: Amerika i Engleska biće zemlja proleterska na koju smo kasnije nadogradili i ovo: Amerika i Kanada biće zemlje udruženog rada.
U istu priču spada i: Amerika neda svoju BiH, kao i predratne izjave Dejmsa Bejkera, tadašnje Kondolize Rajs: interes SAD je očuvanje međunarodnih granica SFRJ.
Jadna majka onoj zemlji i onom narodu koji se uzda u strane ambasade.

REFERENDUM JE PROCES, MOJ STIV, NIJE DATUM
Stiv Mejer, bivši funkcioner u CIA i profesor univerziteta u Vašingotnu, došao je na Balkan i obišao mnoge ovdašnje metropole, politička, ekonomska i kulturna središta te razgovarao sa čelnicima i novinarima.
Naravno da sam naivan i da mislim da se sve to zbilo slučajno. Da su moji prijatelji Sanja i Ris godinama pratili šta radi Mejer i ludili da s njim naprave intervju.
Bez obzira na to što je CIA nevladina organizacija za rušenje vlada, što je univerzitet u Vašingtonu tamo važan koliko i univerzitet u Gornjoj Paležnici ovdje i što je Mejer bivši u CIA, Mejera treba čitati ozbiljno.
U različitim novinama govorio je u nekoliko nijansi:
· Naredne dvije godine su kritične za BiH
· U narednih pet godina BiH bi se mogla raspasti ako ostane pritisak međunarodne zajednice ovakav na kakav smo navikli (i zbog kojeg smo se počeli brinuti kao konj kad prevrne kola sijena)
· Kada jednog dana međunarodna zajednica ode biće teško održati BiH
· BiH nije održiva i moguća ni za deset godina
· Srbi nisu spremni za referendum
· Da sam u američkoj administraciji, preporučio bih referendum
· U BiH, što se tiče američke administracije, odluke donose ambasadori a ne Vašington
Sad ja:
· Dok u Sarajevu ne kažu: Živjela Republika Srpska, sve su godine kritične za BiH
· Neće se BiH raspasti za pet godina, ni za više, ali ako nekome padne na pamet da ukida Republiku Srpsku ili smanjuje njene striktne dejtonske nadležnosti, raspašće se za pet dana
· BiH je već sada teško održati. Još je drži na okupu samo nada nekih da će jednog dana ukinuti Republiku Srpsku
· U mojoj prvoj knjizi političkog ljetopisa za 2005. pisao sam ne da BiH nije održiva ni za deset godina, nego da ne postoji
· Niko ne zna kad su Srbi spremni za referendum. Srbi iz Republike Srpske nisu Kninski Srbi, nisu Paljanski Srbi, nisu Šešeljevi Srbi, nisu Slobini Srbi, nisu Srbi AR Krajine pa da svaka bjelosvjetska budala zna kad će i šta uraditi, naročito protiv sebe. Srbi Republike Srpske su posebna vrsta Srba koja ima realnu kolektivnu svijest o teritorijalno-političkoj poziciji u okvirima BiH i Dejtonskog sporazuma ali i o samostalnosti, unutar BiH ili izvan BiH. Ta svijest uključuje i iskustva referenduma u Crnoj Gori ali i otcjepljenja Vojne Baze Kosovo.
Referendum je proces, moj Stiv, nije datum.
Referendum se neće dogoditi kao čin razbijanja BiH nego kao čin očuvanja Republike Srpske i prava Srpskog naroda na svoj dio BiH a ne na neku samo-radi-samostalnosti nezavisnu državu ili radi pripajanja Beogradu.
· Nije bitno šta bi preporučio Stiv Mejer već šta bi preporučila Američka Administracija. Koliko vidim, pukla ga je po ušima.
· Da li smo toliko naivni da povjerujemo da odluke donosi Ingliš a Vašingotn iz Fokusa, Avaza i Nezavisnih saznaje šta je odlučio.
Kad sve saberemo, Stiv Mejer, bivši funkcioner američke Udbe, došao je na Balkan da nešto nepoznato sazna i uradi a to se najbolje radi kada za sobom bacaš dimne, rasprskavajuće i nagazne bombe. Možda se neko i zakači.
Najbolje bi bilo da sutra raspišemo referendum jer AmAmba Ingliša niko ne zarezuje nizašto i jer su tako lako prošli Kosovo i Crna Gora.

KAKO SE RASPALA BARSELONA?
Proteklih godina Barselona je igrala najbolju Igru na planeti. Ili je, kad nije bilo tako, imala najbolju mogućnost za pravu Igru.
A onda je prošle godine uslijedio raspad i igre i tima. Nestalo je Igre na Santjago Bernabeu i drugdje gdje je igrala Barselona.
Samo generalići, i drugi naivci, misle da je uzrok i razlog trener Frank Rajkard. Mada je morao da ode. Jer, kada general, poslije velikih i briljantnih bitaka, dozvoli da se u njegovom prisustvu vojska demorališe i demobiliše, valja skidati činove.
Barselona je pala kao žrtva grube igre i gladijatorskog shvatanja fudbala koga forsira kapital i pojedini treneri i igrači koji nedostatak svog znanja i ljubavi prema Igri, nadoknađuju produkovanjem fudbalskog fundamentalizma u kome će svako onaj ko protivničkom igraču razbije lobanju ili otvoreno, mimo mesa, slomi obje kosti ili barem obje noge i ko na drugi ovdje nepomenuti način unakazi protivničkog igrača, otići direktno u fudbalski raj i zaraditi velike rajske pare.
Pri tome nije bitno da li je povreda posljedica direktnog starta. Jer, veliki i važni igrači ogromnu količinu energije troše na izbjegavanje krvoločnih startova, što u kombinaciji sa njihovom energijom koja ode na igru, dovodi i do teških povreda zbog zamora materijala.
Tako je Barselona morala da mjesecima igra bez Samjuela Eto’oa. I to je bio prvi korak ka raspadu. Ne možete u koncepciju tek tako ubaciti drugog lego-igrača.
Barselona je pala kao žrtva specijalnog medijskog rata. Svi se sjećaju kako je Ronaldinjo na poluvremenu pred kamerama spuštao gaćice do krajnjih granica trbuha i nešto pokazivao gledaocima u Španiji i diljem svijeta, kao da je peder, božemeoprosti. Stvar je u tome da su ga mediji nedjeljama opisivali kao udebljalog krmka koji zbog toga ne može da igra kako zna i umije (niko nije rekao da se ne može pet godina neprestano igrati u vrhunskoj formi i kako najbolje znaš). A on se onda nedjeljama bavio time da pokaže kako nije debeo. I počeo je da slabu igru iz nekog drugog razloga, ličnog ili timskog, to se nikad ne zna ako nisu tamo s njima, nastavlja zbog brige da li je debeo ili nije.
Takvih primjera je puna Primera. Ali Barsa plaća najveći ceh jer je uvijek konkurent za titulu.
Barselona je pala zbog nesklada psiho-intelektualnih kapaciteta velikih igrača i važnosti i para koje dobijaju. Fudblaski treneri i stratezi u Igri, taktici i strategiji pred utakmicu, razgovaraju sa dva ili tri igrača koji to mogu da shvate. Ostali su glupi i ne mogu da razumiju pa je najbolje da nešto rade i kad ne znaju zašto to rade. Uopšte ne znači da je Ronaldinjo taj sa kojim trener treba da razgovara o samoj suštini i načinu igre na sutrašnjoj utakmici. Ali ograničene intelektualne sposobnosti važnih i najboljih igrača utiču na slab rezultat više nego intelektualizam kreatora na dobar.
Rekao sam kako je glupo Ronaldinjo ispao iz kolosijeka. Isto to se dogodilo i Eto’ou. Kada se vratio u tim, na osnovu slabih rezultata i slabe igre Ronaldinja, shvatio je da je on žnava cafa, da Barselona bez njega ne može a da je Ronaldinjo bez njega obični Žmrčević iz Poleta u Donjim Karajzovcima. To se vidjelo i na njegovom licu. Nestalo je onog dječačkog crnačkog iskrenog afričkog osmijeha i oduševljenja. Nakon kakvog dobrog poteza njegov lik se pretvarao u gladijatora koji traži poštovanje ili u cara koji traži klanjanje.
Umjesto da radi na sebi i svojoj igri, jer je stao nakon dvije godine u Barseloni, on je počeo da se odmeće. I tad je bio gotov za Igru.
Barselona je pala zbog iznudjenih rješenja u timu. Gudjonsen ni po čemu ne spada u igru Barselone ali je mnoge važne i nevažne utakmice igrao. To je ubijalo Igru. Ronaldinjo nije imao kome da pripremi svoje jednostavne genijalnosti a brzi Deko nije imao kome da uputi niski i skoro pravolinijski centaršut.
Barselona je pala i zbog katastrofalne igre odbrane. To je greška Rajkarda. Nije našao način kako da srednji red uključi u igru odbrane. Sto puta su dvojica ili trojica ostala sama u zadnjoj liniji i pošto Pujol ima ogromno srce ali nema sto nogu, golovi su primani jednostavno i jevtino kao što ih prima narečeni Polet.
O detaljima kao što je strukturalni neskald genijalnog Ronaldinja na lijevoj strani i brzog Deka na desnoj, neću da zamaram.
Teško će biti ponovo stvoriti Barselonu za Igru.
Gvardiola možda ima želju a možda i sposobnost.
Ali, to, kako vidimo, zavisi od mnogih faktora.
Uglavnom, ja samo zbog Barselone i Arsenala gledam utakmice i drugih klubova.

VRATIĆE SE NADLEŽNOSTI
Nadležnosti entiteta koje su kradom, šaptom, bičem, ili formalnim parlamentarnim putem, prešle u krilo Majke Države BiH d.o.o, mogu se istim takvim putem i vratiti na mjesto izvorne nadležnosti po Opštem okvirnom sporazumu za mir u BiH.
Samo prof. Kasim Trnka tvrdi da nema vraćanja nadležnosti.
Sačuvaj me bože državnog pravnog tumačenja Kasima Trnke.
Ne mogu da budem siguran, a nemam vremena da prebirem stare novine, ali sve mi se čini da je Kasim Trnka bio član Ustavnog suda SR BiH, koji je dozovlio formiranje nacionalnih stranaka u predvečerje međunacionalne višestranačke klaonice.
Ako je doprinio toj odluci, izgubio je pravni kredibilitet za bilo kakvu priču o državi i pravu osim o zakupu livadskog cvijeća za košnice, trnke i ostale nastambe pčela.
No, bez obzira, storija o prenosu nadležnosti je politička storija a ne pravna. Samo u nekoliko slučajeva, od 50 istraženih, nadležnosti su sa Republike Srpske prenijete regularnim parlamentarnim putem. A i to je bilo pod pritiskom jer je u Narodnoj skupštini Republike Srpske, u doba zasijedanja, tada bilo inostranih pritiskača skoro više nego delegata. Kad god je zapinjalo, proglašavana je pauza a neki od tih ohaerovih i drugih bičeva, znali su bolje ustave i Dejtonski sporazum i od poslanika i Kasima Trnke zajedno. Ponekad je i zarez bio razlog da se natjera na pristanak.
Prema tome, najmanje ono što nije prošlo kroz parlamente, neregularno je. I tu nema šta da se vraća. Dovoljno je da se jedan entitet povuče iz te nadležnosti.
Drugi par opanaka koji omogućava vraćanje nadležnosti je neefikasnost institucija nastalih na tako upoklonjenim nadležnostima. Da one koriste Državi i entitetima, ne bi niko ni postavljao pitanja. Ali svi znamo da su te institucije stvorene samo da bi ih Država nj.v. imala i da bi preko njih postala država.
Kasim Trnka, a i ostali pravnici pripravnici, znaju da država ne nastaje kao skup neregularnih i neefikasnih institucija. Država nastaje saglasnošću njenih podanika koji „prave ugovor“, ustav, između sebe i između sebe i države. Država onda pravi sebi alat za provođenje tih ugovora. A to su te zajedničke institucije. Svakom je, dakle, jasno, da se ovdje radi o naopakom procesu.
Pošto Država BiH d.o.o. nije dosad pokazala nikakvu želju za efektivnošću nezajednički prenešenih institucija, osim da na njihovom čelu ostanu „naši“, ona polako gubi pravo na posjed.
Ne pomaže tu ni argument o tome da SAA, potpisan sa Evropskom unijom, podrazumijeva Institucije Države s kojima EU hoće da posluje. Ne podrazumijeva. EU je uzela mladu u viđenom stanju, u šumi na panju, i nema naknadnog uslovljavanja. Ako su joj problem institucije, zašto je potpisivala SAA?
Rješenje problema mora biti političko. To podrazumijeva da se neefikasne nadležnosti sa države vrate na entitete. A ako svi budu dobri, i željeli dobro Državi BiH, moguće je, možda, politički dogovoriti tzv. plivajuće zajedničke institucije koje bi bile formirane na određeni fiksni rok, za jedan posao, integrativni sa EU ili slično. Ali to mora biti na osnovu jasnog interesa i Republike Srpske i BiH. I na osnovu čiste parlamentarne procedure.
Kad su se vratile rode, vratiće se i nadležnosti.

(509 riječi za nadležnosti)

OSLOBOĐENJE ME POČASTVOVALO
Pojavila mi se slika u Sarajevskom Oslobođenju.
To je veliki uspjeh, to će vidjeti čitatelji diljem Naše Države. Nadam se i moja tetka Zorka u Gornjoj Paležnici. Toliko je ta novina raširena kod čitateljstva i drugih esdepeovaca.
Doduše, slika je u rubrici „Dobar, loš, zao“.
A ja sam ovaj treći. Zao.
Jer, kažu, Rajko Vasić „Ne propušta ni jednu priliku da pokaže profesionalnu i materijalno podloženu mržnju prema Sarajevu, Bošnjacima i državi.“
Ne razumijem to „profesionalno i materijalno“ ali idem redom.
Sarajevo – kad govorim biranim, lirskim, umilnim političkim riječima o Sarajevu, ne govorim o Gradu Sarajevo i Sarajlijama. Razumiju to mudrovnjaci iz Oslobođenja ali previše slušaju Laku pa se prave ludi.
Sarajevo je sinonim za političku opciju u kojoj vino piju age Sarajlije i mudruju o unitarizaciji, centralizaciji, ostanku OHR-a a istjerivanju Srba i Hrvata, o jednom čovjeku-jednom glasu, o 100% BiH, o pretvaranju Bosne i Hercegovine u Bosnu, o jednom jeziku bosanskom, o Bosancima...
Dakle, priznajem sud ove novine, unekoliko: ne podnosim tu poliitčku opciju i to političko Sarajevo.
Bošnjaci – sačuvaj me bože da nekog mrzim po toj osnovi. Mada Bošnjake više volim da nazivam muslimanima jer tako, još iz djetinjstva, zadržavam sliku tih ljudi kao čestitih. Osim toga, moja prva ljubav je bila jedna Elvira iz Doboja. I dandanas bih dao najveći dio potonjih osjećaja koje sam neartikulisano rasipao po svijetu, za lijepu Elvu.
Država – e, o državi bi se već dalo razgovarati. Prvo, naturena je, nametnuta, oktroisana, dejtonisana. Jebeš državu u kojoj se nisam rodio. I u kojoj sam proveo četiri godine u rovovima punih blata, krvi, govana i mokraće, jauka, izgibije i gelera. Drugo, jebeš državu za koju su mi garantovali Milošević i Tuđman i onaj zdepasti uslužitelj mladih pušačica. Treće, toliki ovdašnji svijet mrzi državu, zašto od mene tražite da je volim. Dovoljno je da je, najčešće i iz „ljubavi“, pišem velikim slovom – Država.

BAKIR
IZETBEGOVIĆ
PRIJETI RATOM
Bakir Izetbegović, stand by potpredsjednik Esdea, izjavi da „ako međunarodna zajednica prepusti nama da se tome suprotstavimo, onda to može biti loš scenario. Mi ni pod kojim uslovima nećemo dozvoliti da jedna Srebrenica ostane izvan konteksta BiH, niti bilo koji drugi grad u našoj zemlji. Zato ponavljam da je bolje da međunarodna zajednica takve pokušaje na vrijeme sankcionira, nego da nama pusti da se na naš način borimo za BiH.“
Tema je bila nezavisnost Republike Srpske.
Sačuvaj nas bože Izetbegovićeve odbrane BiH. I jednog i drugog Izetbebovića. U prvoj odbrani BiH po njihovom konceptu („Za BiH ću žrtvovati mir“), 100.000 muslimana, Hrvata i Srba je izgubilo život. I nastala je Republika Srpska. Da li Bakir želi da u drugom pokušaju odbrane BiH još izgine 100 hiljada ljudi i nestane BiH?
To što je rekao Bakir Izetbegović direktna je prijetnja, Srbima u BiH i međunarodnoj zajednici, novim ratom.
Izetbegovićev Koncept Mi nastoji da međunarodnu zajednicu, prestrašivanjem i prijetnjama, natjera da ostvari ratne teritorijalne i etničke želje sarajevskih muslimana (jer nisu svi bosanskohercegovački muslimani imali želje za ratom i dominacijom, samo posebna sorta sarajevskih fundamentalista) za zelenim stolom. Ako ne može za zelenim, može za krvavim ratnim – samo što tako nije rekao Bakir.
To su neskrivene želje za dominacijom u BiH.
Prva faza te dominacije je Koncept Mi po kome „mi“ određujemo šta može biti u kontekstu BiH a šta izvan.
Bakirovo zalaganje za Srebrenicu može da bude i razumljeno. Ali može da bude i licemjerno. Zna Bakir dobro ko je sve učestvovao u projektu genocida u Srebrenici. A učestvovali su i oni za koje ni Bakir ne zna .
Može da bude i legitimno kada bi se istom odlučnošću zalago i za istovjetan tretman Jasenovca i Kosova.
Ovako, sve mi liči na srpsku miloševićevsku ratnu priču – svi muslimani u jednoj državi i i gdje su naši grobovi to je naša zemlja.
Sve to o čemu govori Bakir Izetbegović, i novi ustav i Treći entitet, i funkcionalna BiH i unitarizovana BiH i nezavisnost Republike Srpske, može se rješavati isključivo demokratskim procedurama nadležnih unutrašnjih institucija, kantona, entiteta, BiH i tri nacije.
A ne može se rješavati međunarodnom prisilom, prijetnjama ili ratom.