SUŠTINA JEZIKA
Dobri stari dežurni pozitivac Sead Fetahagić, piše u Nezavisnim svoje kolumne iz pozadine. Moralizira, idealizira, savjetuje, podučava, predupređuje, uočava, gladi, medi, pravi od nas bolje ljude... ima živaca za četiri kolumnistička vijeka.
Divim se tom tipu kolumnista mislilaca, naročito što tom tipu pripada jedino Sead i što ja to ne znam da radim. A i ne priliči mi.
U Nezavisnim, dakle, jučer, napisa: „Isplivali su tako neki nesuvisli ljudi na krilima narodnog plebiscita, pa vode svoje lične ratove protiv svojih suparnika, najčešće nacionalnih. Pa zamajaju milione stanovnika ove zemlje, sve se okreće oko njihovih frustracija, oko njihovog nekulturnog istupa u javnosti. Tako Rajko Vasić, sekretar SNSD-a, gotovo iz dana u dan iskazuje svoje kućno nevaspitanje. I nije više u pitanju sadržaj nego forma koja je na granici uličarstva, s mnoštvo izmišljanja i pretjerivanja. Ne mora da iskazuje ikakvo razumijevanje za sve ljude i sve poslove iz Federacije BiH, ali kao javni čimbenik morao bi da iskaže bar malo kulture u ophođenju“.
Pominje i Harisa Silajdžića koji, kaže Sead, ima antagonizam prema svemu što je iz druge nacije, srpske.
Pominje i glumca Envera Petrovcija koji glumca Srbina zove u Prištinu, da zajedno glume.
Temeljna istina o jeziku je sloboda.
Šta će nam jezik i riječ ako se ne smije upotrijebiti. Da je svrha jezika da svi budemo kućno uljudni, ne bi postojale riječi za zlo, prljavštine i neuljudnosti.
Svi mi, javni čimbenici, bavimo se stvarnošću koja je neuljudna i nekućna. Ako Bakir kaže da će svim sredstvima braniti Srebrenicu i druge gradove, ako se Republika Srpska izdvaja iz BiH, da li treba da uljudno reagujem na tu prijetnju ratom. Ili ako visoki vjerski službenik IZ kaže da je Mehmed Osvajač, porobljivač Bosne i Hercegovine, „naš djed“, da li trebam da budem vaspitan kao bečki dječaci.
Pri tome ne znači da nekoga mrzim, ili da mrzim Bošnjake, muslimane i sve što dolazi iz Federacije. Niti Silajdžić mrzi Srbe ako kaže da je njegov stav da BiH trebada bude bez entiteta. On bi to govorio da je u Dejtonskom sporazumu u BiH locirana i Republika Turska.
Radi se o političkim koncepcijama a ne o mržnji.
A ko hoće uljudnost i kućnu konverzaciju neka čita Zmaj Jovu Jovanovića, Ciculjko Miculjko ovamo se vuci, pomisli pogodi šta mi je u ruci, ili neka čita predgovore likovnim izložbama i premijerama. Tamo je uljudnost.
Ne dolazimo mi jedni drugima u kuću. Mi se bavimo krvoločnom stavrnošću.
Osim toga, bolje je da se odmah zna s kim imate posla. Ne želim da prodajem iluzije. Radili smo to decenijama. I meni su radili. Ja sam zadnji shvatio da živim među hordama. U dugim ratnim noćima, kad protivničkoj vojsci nestane municije, pokušavao sam da odgonetnem kako to da su obični ljudi mnogo prije znali da će biti rata nego što sam to znao ja koji se, kao dnevni novinar, krećem među velikim brojem i važnih ljudi, kako to da sam mislio da su svi ljudi ljudi... Zaključio sam, dabome, da sam bio naivac kao i Sead.
To što upotrijebim neku psovku... psovke i postoje da se upotrijebe. To je ambalaža. Bolje i to nego prijetiti ratom. Osim toga, najprljavija psovka je kada tjerate ljude da govore o općini a niko njihov nikad nije ni znao o čemu se radi. Kao i novinari urednici koje sam, kada sam došao za ministra informacija, zatekao kako govore i pišu ekavicom. Zabranio sam im. To su tek psovke i nasilje nad srpskim jezikom.
I nismo, mi javni čimbenici, glumci. Ne želim da budem dio novog Bore i Ramiza. Petrovci može da zove srpskog glumca na Kosovo. Sada. Sada HTV može da govori mađarskim ili srpskim jezikom. Sada je svejedno. Da li je neko pokušao saznati koliko je krvi proliveno zbog iluzija tipa Boro i Ramiz?
Ne želim da nosim bijele rukavice i da u kavezu punom krokodila i tigorva, umilno, kućno, uljudno mjaučem.
A tvrdnja da mi zamajavamo milione građana BiH... Velika greška. Te novine ne čita ni pet-šest hiljada ljudi a moj blog – to se još realnije vidi. Nikoga mi naročito ne zanimamo. Uključujem tu i kolumniste, i blogere i političare, osim rijetkih istinskih lidera.
Ima ona pjesma Alke Vujice o iluzijama ali ne smijem da citiram, strah me Seje.