TIM GORE PO ČINJENICE
Znam zašto uvijek diletanti pišu saopštenja. Književnici ne mogu jer upotrebljavaju nepolitičke riječi. Savjetnici ne mogu jer su ekstenzivni i ne znaju šta treba da kažu. Špijuni, analitičari i agenti ne mogu jer su zauzeti sačinjavanjem službenih zabilješki.
Diletanti igraju na sigurno. Napišu tako da se svaki Šef uhvati u zamku: nema ništa pogrešno. Nema ništa grešno. Ali nema ništa ni nepogrešno. Nema ništa.
Čitam danas saopštenje Am Amb povodom najvećeg, Lagumdžijinog, prevarantstva u Evropi poslije Hitlerovog zauzimanja Češke. Ambasada prihvata činjenicu da će HDZ BiH i HDZ 1990 biti u opoziciji.
Ovako je samo još bio hladan Dok Holidej. Jer je imao tuberkulozu, tada neizlječivu, i znao je da se ne treba jesti zbog neke smrti.
Ovu imbecilnu rečenicu moguće je analizirati. Ipak.
• Ona može da znači da Amb prihvata činjenicu da je Esdepe formirao vlast
• Može da znači da Amb prihvata činjenicu da Esdepe radi šta hoće.
• Može da znači da glasovi 90 i više posto jednog naroda, koji je izašao na izbore nisu prihvatljiva činjenica
• Može da znači da će se Činjenice prihvatiti i na zajedničkom nivou Formiranja
• Može da znači da Amb zna šta će biti, kao Stari Dobri Dok
• Može da znači totalnu naivnost.
Jer se, dalje, u saopštenju izražava nada da će se na nivou zajedničkih organa formirati široka koalicija sposobna za reforme i rekorde. Svjetske.
Bez obzira što se radi o odnosnoj Amb, ne bi trebalo na ovaj način da se komunicira u jednoj nadasve širokogrudoj, tolerantnoj, demokratskoj, ravnopravnoj, jednakorpavnoj, multietničkoj, srceparajućoj Zemlji, Državi i Naseobini.
Iz ovoga će Lagumdžija i uska koalicija shvatiti da ima podršku. Izaći će sutra osokoljena. Drugi će shvatiti da je ravnodušnost koja se emituje iz ove rečenice i saopštenja zarazna. Oni koji su odstranjeni shvatiće da je situacija ozbiljnija nego što je dosad izgledala.
Poznata je stara filozofska konverzacija a u stvari dosjetka. Kolega, neke vaše postavke se ne slažu sa činjenicama. Tim gore po činjenice, dragi kolega.

PODIJELITI I FUDBAL
Klasika je da najveći dio izvrsnih fudbalera imaju mozak ko ljeljak kad otekne. Inače bi red pred šalterom za Nobelovu nagradu bio do poniž Matuzića.
Vahid Halilhodžić, strašni igrač Veleža iz doba Obje noge Druga Tita, poznat po inteligenciji u 3LPM, jer je, kad je počeo rat u našim malim mistima, za početak ranio sebe u guzicu, što je bilo simbolično jer je nakon toga počelo Veliko Sranije, a kada je Gavrilo Princip upucao nadvojvodu i podvojvotkinju, počeo je svjetski rat, STJ, izjavio je, baš danas, u praskozor Nove Vlaje Lagumdžije Zlaje, da neki još nisu svatili da je BiH država.
Pa gdje mi, brate vahide, bi prije. Ja se svaku noć 7.613 puta budim u bunilu: Jel Država, nijel Država. MJJ.
Rekao je to Halilhodžić povodom akcije EUFE pod kodnim nazivom Bičevanje NS/FS Države BiH zarad prihvatanja novog statuta po UEFA standardima i sa jednim predsjednikom. A što fudbaski radnici, i neki nogometni, ne prihvataju. Kad BiH može imati Predsjedništvo, mogu i oni.
Nije bilo goreg tajminga da to saopšti inteligentni Vaha.
U situaciji opšte ravnopravnosti koju produkuje Turbandžija sa Petokrakom, može se samo zamisliti kako bi funkcionisala fudbalska ravnopravnost. Kao u RAK-u, kao u UIO, kao u PIO/MIO sektoru... Kada bi se fudbalski muljaroši Sarajeva dočepali pozicije Jednog Predsjednika ne bi je ispuštali dok lopta ne postane kockasta. Onaj neki seronja kaže: prihvatio da uvijek bude Srbin Jedan Predsjednik, samo da dobijemo novi Statut i da poslušamo UEFA. Time je samo rekao sa koliko se poniženja odnosi prema Srbima. To je ona poznata podmuklica: Može i crni đavo, samo da ja ostvarim svoje. A onda bi ga prekomšićali. Jebo Srbina koga prihvati Sarajevo.
I u situaciji kada se ovdje redovno kamenuju autobusi sa fudbalerima, po tačnom redu voženje i na svim stanicama, Vaha kaže da treba napraviti Jednu Fudbalsku Državu ali da regionalna liga ne dolazi u obzir jer navijači ne prihvataju jedni druge ni na tribinama ni na terenu. A u BiH se prihvataju u CPM.
UEFA se i ovdje ponaša robovlasnički. Ta organizacija koja nije u stanju da organizuje pravedno sudjenje ni na najvećim utakmicama, želi ovdje da praveduje štapom i maljem. Ucjenjuje Savez i klubove nekim sitnim parama koje dolaze po osnovu učešća u euro-ligi i ligi šampina. Te pare, pak, pojedu lopovi koji se vrzmaju oko klubova i od toga fudbal nema ništa. Više u jednom klubu ima uništenih meniskusa nego u cijeloj BiH fudbalera koje je odnjegovala i odgajila UEFA svojom humantiarnom jaslarskom pomoći. Toj lopovskoj bulumenti u klubovima koju generiše EUFA, niko do istinskih fubalera i fudbalskih radnika ne može prići. Može kad nestane para. Kao sada u Modriči. Onda su dobri Zdravko i Nikola.
UEFA igra na kartu malih sitnih duša sa vekim šupcima i prokletim očima, u klubovima i u Savezu, koji bi za jedan put u Cirih, ili na neko finale, prodali mrtvu majku iz groba i nabili je na ražanj za fotosešn. Jer oni vole da su blizu mjestima na kojima se potpisuju sponzorski ugovori, ugovori za tv prava, ugovori o ovom i onome. Sve transparentno.
Fudbal treba podijeliti na tri saveza, na tri lige, obavezati klubove i saveze zakonom da imaju masovnu školu fudbala od mališana pa dalje, kad su mogli Nijemci od onako nezgrapnog Džeke načiniti centarfora, mogu i ovi naši, i onda igrati turnirsko prvenstvo tri pobjednika, svake godine u drugoj prijestolnici. Jedne u Mostaru, jedne u Sarajevu, jebiga, i jedne u Banjaluci. A između uspostaviti saradnju sa Hajdukom, Dinamom, Zvezdom i Partizanom pa igrati prijateljske utakmice. Možda nekog našeg malca zapaze i kupe.
Reprezentacija? Ma, nemojte se zajebavati.

POTEZ KOJI MOŽE

PROMIJENITI ISTORIJU
Hrvatski blok HDZ – HDZ 1990 ušao je u riznicu rijetkih ozbiljnih političkih poteza koji su u postratnoj i postedejtonskoj BiH značili odricanje od kratkoročne koristi zarad dugoročnog opstanka a da pri tome nisu upereni ni protiv koga u BiH.
Takvih poteza je malo. Republika Srpska je to učinila, na primjer, sa odbijanjem Reforme policije, odnosno odbijanjem kapitulacije Policije Republike Srpske.
Sav katastar velikih političkih poteza u BiH sastoji se od sračunatih podvala prema Srbima i Hrvatima, od podmuklih miniranja temelja Republike Srpske, od progona samo zločina od strane Srba, od namiještanja zločina i osuda samo Srbima, od rušenja bilo kakvih hrvatskih kolektivnih instituta ili od nedozvole da se oni uspostave.
Istorija postedejtonske BiH, da ne idem dalje, uvijek je istorija Protiv nekoga, veoma rijetko je to istorija za sebe.
HDZ Blok je ostao čvrst u zahtjevima koje je iskazao hrvatski narod u BiH. Politička je to rijetkost. Ovdje se politika nastoji prikazati kao kompromisna paraprofiterska djelatnost. Stranci i dobročinstevni milozvuci Sarajevskog Političkog Kruga neprestano podučavaju popuštanju i prihvatanju. A u ovakvoj zemlji, zemlji podsvjesno pritajenih begova i aga i očigledno izloženih unitarista i centralista, dominantora i podjarmljivača, svaki kompromis znači vlastito nabijanje na kolac. Da ne pomenem sličniju riječ.
Potez HDZ BiH i HDZ 1990 i njihovo odustajanje od nagodbe, gdje bi im se bacile dvije trećine, ko psu u sindžiru, istorijsko je odbijanje jer ni te dvije trećine nisu bačene Hrvatima kao naciji tvoriteljici BiH, nego eliti, vođstvu, liderima, čime bi se oni odvojili od Hrvata a Turbandžija s Petokrakom bi, onda, komotnije širio priču o tome kako je Esdepe hvatska stranka.
Srbi i Republika Srpska trebaju zahvaliti HDZ Bloku jer su prvi put, iznutra, locirali problem u Federaciji. Nije jednako kad se na to ukazuje sa strane. I na taj način su sa Srba i Republike Srpske skinuli prokaz višemandatne krivice za sve i svja. Time su i locirali problem same BiH.
HDZ BiH i HDZ 1990 su ovim potezom otvorili poptuno nove procese u BiH. Teško je biti optimist i reći da će oni dovesti do decentralizovane i federalizovane međunacionalne ravnopravnosti ili će odvesti u tihu agoniju dugog raspada i truljenja. Ali nekoliko bitnih trendova se da naslutiti:
• Ovim činom jednog i drugog Hadezea sa scene zauvijek odlaze političari tipa Ivanića, Čavića, Lijanovića, Jurišića, Krsmanovića, Pudarića, Komšića. Za njih više neće biti glasača a Lagumdžija neće imati priliku da ih upotrebljava kao ručnik političare sa vlastite rolne u pasuljskim vjetrovima udimijanom laboratorijumu kaldrmaške namaještaljke i provizorijuma feudalnog funadmentalnog socijalizma.
• Čović i Ljubić, koji su dugo godina bili nerazumljivi, Hrvatima i međusobno, a i mnogima okolo, instalirali su jasnogovor i jasnopotez kao legitimaciju pred biračima i javnosti. Čović je u Noći Esdepeovog Divljanja obrekao Mostar kao Stolni Grad. A Ljubić je prihvatio i sazidao čvrstu koaliciju, postizbirnu, što je naročito bitno, sa Čovićem i Hadezeom. Dosad je jasno i pokazno djelovao samo Dodik.
• Dolazi vrijeme kada će se Sarajevski politički krug pozabaviti sam sobom. Najveću šansu da propadnu imaju SBiH i SDA. Ako bude brzih opštih izbora Esdepe će vrlo brzo sagledati sve sokačke domete svoje usmrđene kombinatorike. Najveće šanse za uzlet ima SBB. Birači Bošnjaci će vrlo brzo, svim strankama, postaviti pitanje. Oprosite, ali mi od silnih vaših vještačkih Srba i Hrvata ne vidimo Bošnjake. Ne vidimo politički, ekonomski i teritorijalni interes Bošnjaka. Muslimana. Kakvom interesu nas Bošnjaka može doprinijeti legija Pudarića, Jurišića i Budimira. Zašto smo mi opet, kao u turski vakat, satjerani u politićku ćaršiju dok Srbi i Hrvati odoše proplancima, pitominama i plodinama.
• Birači će konačno shvatiti da rasipanje glasova političkim tetkama i strinama, isluženim prdonjama i opsjenarima, sitnim priručnim partijama, koji ih formiraju za 17.000 dolara u kešu koje im donese treći doušnik četvrtog pomoćnika sedmog od jedanaest administrativaca neke poluambasade, vodi u propast i razgradnju nacije. Srbi su dali glasove Esenesdeu i Esdeesu. Hrvati Hadezeu i devedesetki. To je obrazac. Zemljom i nacijom, ne može da upravlja, i da se oko toga bori, sto političkih ideja. Mogu dvije ili tri.
• I, a ne konačno, sad će Federacija i Sarajevo, konačno vidjeti šta su kantoni i županije. Treba se pripremiti jer Čovićev optimizam oko novog ustava i novih izbora ne mora značiti i realnost.
Uopšteno, neki idu na Istok, neki na Zapad a neki stoje.

ISO 600 GODINA
Ponekad se nešto ni za šest vijekova ne promijeni.
I danas, kao i tad, Uzmi im trećinu. Ostavi dvije, da ne pocrkaju.
Jedino Mehmed Paša Komšić nije baš Mehmed Paša.
Doista je za istoriju države i prava kako se Muslimansko – hrvatska federacija pretvorila u SDP Bingo 8 + 5 + 3. Nelegalna odluka, preglasavanjem sudija Hrvata i Srba u Ustavnom sudu BiH, nije tada shvaćena na pravi način, kao generator mračnjaštva i nacionalne manipulacije. Sada se ona pokazuje u svom pravom svjetlu. Konstitutivnost tri nacije u BiH se pretvorila u tu algebru u kojoj nema više predstavnika nacije i u kojoj je Federacija i I B, i H, i S a u stvari je samo bošnjačka.
Tadašnje sudije Ustavnog suda BiH, Hrvati, jedinu satisfakciju imaju u tome da su glasali protiv i da su vidjeli dalje i više.
Međutim, pogubno je to što se ne inovira tehnolgija na kojoj je BiH nastala. A da podsjetim – nastala je Preglasavanjem. U Noći Skupštinskih Vještica. Pa joj je iskopana raka tom Vještačkom Multikonstitutivnošću. Pa joj je dokopavana raka sepetima nametnutih odluka o centralizaciji i unitarizaciji. Pa je pripremljen Glogov Kolac Komšić. Pa je opravljeno preglasavanje Hrvata u Vladi Federacije. Pa u Domu naroda Federacije. Domu naroda, ko da ih ima na stotine. Taj Dom naroda je i smišljen da se u njemu izgube Hrvati. A Srba ionako nema. Uvijek će se naći neki Desnica Šakić.
Pa sad vam uzimamo Trećinu.
Pa će, na kraju, biti pa pa.
Bosna i Hercegovina je propustila vjerovarno posljednju veliku priliku da se međunacionalno demokratizuje, unutarnacionalna demokratija je, na mnogim tamnim stranama Naseobine, moguća tek nakon toga, da se ravnopravno federalizuje i da se, svježe oprana, plahnuta, zaputi ka Evropi.
Dvojna ravnopravnost na nivou Federacije i trojna ravnopravnost na nivou zajedničkih organa, da je Sarajevski Politički Krug imalo demokratičan, bile bi najbolji uvod u federalizaciju zemlje na osnovu unutrašnjih dejtonskih granica.
Nacionalno-teritorijalna federalizacija bi rasteretila sve unutrašnje odnose, otvorila prostor za razvoj demokratije, pluralizma i ekonomije.
Ovako, ostaje samo utjeha da su BiH raspustili Bošnjaci, bošnjačka politička artikulacija, na čije insistiranje je i skrpljena.
A ako, zaista, ZLO formira vlast onako kako je danas krenuo i kako je naumio, plamenjača će ubrzano zahvatiti mnoge vještačke i donekleživuće funkcije zajedničkih organa. BiH će u mnogim svojim pipcima početi da atrofira. Možda će biti i incidenata na područjima gdje su Bošnjaci u manjini, u županijama ili Hrvati u kantonima. Ipak, scenario Moamer El Zlatko nije realan. I stoga što će Hrvati, čini mi se, igrati mudro, na relativno dugi rok, dok toj Sarajevskoj Preglasanoj BiH ne pooptadaju i patrljci.
A za Savjet ministara i to, gore? Možda da pozove Ivanića, Čavića i slične, pa neka to bude SR BiH, Sarajevska Republika.

USPUTNI USTAŠA
I NISPUTNA KURVA
Inokosna karcinomka, izvjesna Odobašićka, crno zlo medijskog sektora u Naseobini, koja se u tom sektoru vrzma ko zna koliko godina i mandata, čime li, javno je, kako i doliči izvjesnim zanimanjima, saopštila da Leo Pločkinić, koji se proceduralno obratio zbog govora mržnje nad njim, izvoli obratiti redovnom sudu protiv građanina Bakira Hadžiomertovića koji ga je, zajedno sa drugima iz tog geografskog i nacionalnog miljea, nazivao i nazvao ustašom
Inokosna Odobašićka, Rakovica, je svoju odbranu saopštila stavom da je Pločkinić tu usputno pomenut.
Siroti Leo je tako postao usputni ustaša. Ustaša koji stopira. Ustaša saobraćajni znak.
RAK je, inače, saopštio da je mišljenje slobodno, da je iznošenje mišljenja slobodno, da se slobodno mogu iznositi ideje.
Sarajevski intelektualci i divljaci, Bakira Hadžiomertovića ne ubrajam u prve, znali su šta će reći RAK i Odobašićka. Već godinama sistematski pojedine aktere političkog života koji nisu iz sarajevske flore i faune, nazivaju fašistima, ustašama, četnicima... a Republiku Srpsku Šumska, Genocidska, Manji bh Blentitet.
Od Šaćira do Bakira. Mnogi. Od intelektualaca do divljaka.
Ta sarajevska sloboda ideja i razmjena mišljenja je toliko dobrodušna i zbližavajuća da čovjek poželi da se sva EU pretvori u Bosnu i Hercegovinu. Ma šta u BiH, da se pretvori u Sarajevo, STJ.
One evropske, britnaske, budale ne znaju ni mrvicu slobode mišljenja. Fergusona, onog trenera, kaznili sa pet utakmica u svlačionici, sa tranzistorom, zato što je kritikovao sudiju koji je dosudio neki penal ili šta.
A lijepo sam mu rekao: Kad hoćeš da sa nekim razmijeniš mišljenje, kaži mu da je Ustaša. Ali nemoj samo njemu da kažeš, to djeluje usputno. Pomeni mu i mrtvu majku ustaškinju u grobu, i neživnut zametak ustaški u posteljici još nerođene mu unuke. Kaži mu, njemu i svima njegovim da je Četnik, da mu majku koljačku svirneš kao onaj Ustaša za Čelzi.
Kad samo to pročitao mislio sam da bi i Bakir mogao dobiti zabranu vođenja pet emisija. Za Lea. Po pet za ostale ustaše. I po pet za ostale četnike. Za fašiste tri pa jednu.
Tako bi Bakir pauzirao do u beskonačnost.
Ali. Ocjena i procjena jezika mržnje zavisi od Usputnih Kurvi.
Ako neko ima nešto protiv, neka se obrati redovnom sudu.
Mada ne znam da je zabranjen jezik Starih Zanata.

BALKANSKI SJEVER AFRIKE
Politički slagači mozaika, Veliki Krojači, ponašaju se kao životinje u pustarama i na pojilima Afrike, nepogrešivo odaberu, napadaju i, ako ikako mogu, razdiru najslabije. Takav je slučaj sa zemljama u sjevernom pojasu Afrike. Iako su te zemlje sa diktaturama i poludiktaturama bile decenijama stabilne ili „stabilne“, virtuelnim organizacijama su napadnute kao što napada izmišljeni virus ptičijeg ili svinjskog gripa. Virtuelnim organizacijama, jer u tim protestima i rušenjima režima nisu korištene poznate socijalane grupe ili slojevi, radništvo, nacionalni segmenti, sirotinja, jer oni ne postoje ili postoje oduvijek pa je nejasno kako su sada postali fitilj rušilašta i promjena.
Na Usranom Balkanu odvija se komorni reprizni scenario Revolucionarne Sjeverne Afrike. To samo dokazuje da su virtuelni protesti organizovani izvana.
U Hrvatskoj, koja je u teškim gospodarskim problemima, kao i druge zemlje Bivšeg Raspada. Osim toga, Hrvatska je u „oslabljenom položaju“ jer treba da završi pristup EU pa su joj neki potezi prirodno uskraćeni, neke unutrašnje tolerancije moraju da se glume na otvrenoj sceni i suverenost uopšte je pod nekom vrstom autocenzure. Njena izvršna liderka, Kosorka Djevojka, došla je nakon sloma Sanadera. On je došao nakom sloma tvrdog krila Hadezea, oni su došli nakom Mlitavog Račana. U suštini, to je stalna nit slabljenja.
Sada se takvu Hrvatsku napada organizovanim protestima u kojima se ne može prepoznati ni ko protestuje, ni iz kog razloga, ni sa kakvim ciljem. Najbolju dezorijentaciju programske i ideološke vodilje pokazuje ona budala koja je naškrabala tablu: Jaco, nisi žena.
U Srbiji, koja se sva zamazala i uslinila od kooperativnosti, europejstva, saradnje, razgovora sa Kosovom, češkanja Turaka, odustajanja od optužnica, mada ne znam šta će im i kada ne odustanu, prefabrikovani i prekrečeni Šešeljevci, Nikolićarci, organizuju velike proteste sa ciljem da ne sazna niko šta hoće da urade. Meni se čini da se Tadiću nude u vlast. Ali pokazuju zavidnu organizovanost i masovnost.
U Federaciji, Rajskom entitetu bez Srba i sa Hrvatima o dlaci, mix-protesti u kojima takođe nije ništa vidljivo kao nit programa i promjena. Najkonzistentinija je bila pjesma Jovo, Jovane...
U Republici Srpskoj nikako da se začnu protesti. Neki fejsbukač je okupio jedno konglomeratno stadalce koje je prošlo pored Palate Republike i Administrativnog centra. 19. idemo ponovo, kaže opozicioni slinavac koji se još nije pohvalio trebicama da je počeo da se brije. Nazad, u fazu konstrukcije plana, reče nikad uspješni kojot dok mu Ptica MiMi zavlači osamostomilijarditi put.
Ah, da Frontal.ba.da.ga.za.na.kr.šu... zaboravio sam, odbrojava. Kad će, Mile, autoput. MIJ, nema većeg anarhoradikala od mene ali još nisam čuo da se vlasti ruše što nisu izgradili autoput u nekom roku. Dobro je ikako izgrađen kad su ga Ivanić i njegov Dokić sto puta počinjali da grde.
Kosovo i Makedonija su tako stabilne da tamo vlast može da padne lakše nego lišće u kasnu jesen.
Očito je da se Balkan eksperimentiše. Sa željom da se prekonfiguriše. Jasno je i to da je cilj da se na vlast dovedu slabije vlasti od sadašnjih. Jasno je da je cijela strategija uperena prema Beogradu, Zagrebu i Dodiku. Te tri tačke ko zaposjedne, vlada će dok Tarabići ponovo ne ožive. Naročito ko zaposjedne Dodika, najjačeg, najkonceptualnijeg i najprogramatskijeg a ekipno najopremljenijeg lidera u regiji.
Šta se može dobiti ako svi virtuelni projekti Velikih Krojača uspiju.
• Hrvatska na dugoročnim koljenima. Jer, kakvagod je Kosorka iz srpskog stana, ona sudjeluje u nekoj borbi protiv teških kriminalaca. Ona je u Sanadera, prilikom svake njegove izjave, gledala kao svježa punoljetnica u mužjaka svog života, ali je, kad je došlo vrijeme, rekla Radite svoj posao pravde. Milanović, praznooki nonkonceptualist nikad ništa nije uradio. Šta jamči da će sutra nešto uraditi. Hoćemo izbore nije politički program. Ko jamči da će SDP biti manje ranjiv od Kosoričinog HDZ. Rušenje sadašnje vlasti Hrvatske, na protestima ili na iznuđenim izborima, trajna je destabilizacija Hrvatske, odlaganje EU, prijetnja nad sudbinom Hrvata u BiH i još teža dužnička i ekonomska agonija. Tava Hrvatska im je najbolja. Jalova, bez mogućnosti i vantjelesne oplodnje.
• Beograd. Srbija je već razvučena Kosovskom bazom, Vojvođanskom državnošću, sumanutim Zukorlićem, europevcima tipa Batakandićka, Bi Serko i slično. Svi oni, na kraju, žele da od Srbije načine ono kako je predstavljaju E-govnine. Miloševićevo nepočišćeno nužništvo, srbijansko i srpsko koljaštvo, Politikino smetljište i Đinđićevo mafijstvo. Takva Srbija je najbolja. Srbija kojoj izraste stotinu repova i onda je dovedeš u poziciju da se vrti u krug jureći sve svoje zločinačke, životinjske i kriminalne repove.
• Naseobina. Ako Revolucionarna Ulica pobijedi, u Federaciji, vlast koje nema, Hrvati nemaju nikakvu šansu osim da se na silu odjeljuju a Oni to i čekaju. Opet Jelavić, opet progon, opet na sceni izdajnici i kolaboracionisti. Ako se Revolucionarna ulica prenese na Republiku Srpsku i uzljulja se Dodik, BiH više ne postoji. Njom mogu onda da vladaju i mošti Benjamina Kalaja, ćaća ga zakalajiso. Jer, Dodik i oni organizovani Srbi drže BiH. Samo da se izmaknu, ode mast u propast. Takva trula kalajeva BiH je najbolja. Onda više ništa nije srpsko i hrvatsko nego je sve bosansko. Neko će se već naći pa će Bosanskim Srbima, ili Grko-istočnjacima, još bolje, tutnuti povelju da imaju prava da promijene slomljene crepove na crkvama. Zato Mala Grupa Plaćenika priča o Bosanskoj vili, o Bosanskom Bajiću, o Bosaskom Krsmanoviću, o Bosanskim protestima u Banjaluci, Mostaru i Sarajevu...
Jasno je da ratovi nisu donijeli upravljivost ovim područjem. Dio lokalnih aktera prvih generacija dočepao se kapitala i komunističkih rudnika bogatstva. Pojavili su se rajići, pašalići, pivaraši, deltaši. Dio sluđenog, pobijenog i protjeranog naroda okrenuo se trajnom nacionalizmu kao još jedinoj preostaloj brani i utvrdi bilo kakve egzistencije i opstanka.
I jednoj i drugoj sorti teško se može pero odbiti. Uhapsiti Sanadera samo je vrh najledenijeg brijega. A Nacionalni i Nacionalistički Narod ne možeš ni istrijebiti. Stoga je opet najprofitabilnije pokušati sa budalama. Ovaj put budale ne zovu u rat, zovu ih u ulična rušenja, egzibicionizam i voajerstvo. U kome će oni, trećepozivci demokratskih promjena, biti ponovo istorijski naguženi.
A Oni će konačno uzeti poluge, kormila i sudbine.

• Što je s Republikom Srpskom u svemu tome?
• Nekoliko godina nakon rata se moglo činiti da postoje neka druga riješenja za BiH, te da se stvari mogu promijeniti. No, danas samo teški idiot može misliti da se Republika Srpska može mijenjati, ukinuti. RS je, a izgovaram to s užasom, jedna potpuno konsolidirana struktura.
• Je li onda Milorad Dodik najuspješniji političar u BiH?
• Njemu je dano da to bude, zahvaljujući Daytonu. Bilo koji srpski političar bez ratne hipoteke je to mogao biti. U BiH postoji dvopolna administrativna podjela zemlje, a unutar nje jedan je dio rovit i nestabilan, a to je Federacija BiH. RS je uzorno dizajnirana politička struktura, u administrativnom smislu je centralizirana, ima vladu i općine. Protok ekonomskog, administrativnog i političkog života je jednostavan, ono što se danas odluči može sutra biti napravljeno. Ne smijem na glas ni reći, ali Republika Srpska će ostati, dok je Federacija kaos. Tome svakako doprinosi i rastući sukob između Bošnjaka i Hrvata, koji bi mogao prerasti u svašta.
  (Isječak intervjua sa Ivanom Lovrenovićem)
  KAD MOZAK NEMA OČI
  Sada je, u 20.30, potpuno jasno da je i danas sunce izašlo i da je nakon toga došlo podne. Sa užasom velim da je i jutros svanulo.
  Tako i danas, više od 15 godina od završetka rata i prihvatanja Sporazuma u Dejtonu, tvrdi i Ivan Lovrenović, filozof iz Mrkonjić Grada.
  Svanula mu je Republika Srpska.
  Ivan Lovrenović je to mogao da kaže i prvog dana po prestanku Dejtonskog Pjanstva. To je mogao svako da kaže. I Sarajbosnodršci. Samo da su ljudi Sarajevskog Političkog Kruga imali i oči i mozak. I da nisu lagali muslimanima i Bošnjacima, i cijeloj inostranoj javnosti, o tome kako samoproklamovani patriotizam automatski zrači demokratijom, ravnopravnošću, pravdom, partnerstvom, multinacionalnošću i zadovoljstvom Hrvata i Srba.
  Ali zbog tog sarajsljepila, te podmukle maloazijske nakane da ne bude kako je beg obećao dunjaluku, zbog šutnje mislilaca, intelektualaca, naučnika, javnosnika, enveovaca, hodža... BiH, Njihova Bosna, došla je do otvorenih kaverni.
  Lijepo su u Dejtonu oni Američani napisali. A svi potpisali. I da je struktura vlasti na nivou BiH ista kao i u EU, da je dejtonski ustav, umnogome, kopija američkog ustava, da je Federacija, Federacija BiH a da Republika Srpska nije Republika Srpska BiH pa prema tome i nije BiH, da je Federacija doista federacija županija i kantona, da i u Federaciji i u Hrvatskoj postoje županije, da je predviđena konfederacija sa Hrvatskom, da Republici Srpskoj pripada 49% teritorije, da se, dakle, ne može svesti na 27% ili 14% ili na 40% i da se, dakle, ne može ukinuti, smanjiti, izduvati...
  Ali, Saraj samo tjera svoje. I dandanas.
  Posljedice tog sljepila i skoro istočnjačke filozofije Obećane Države, velike su.
  • Bošnjačka politička artikulacija ne postoji. Atrofirale su sve opcije jer ni jedna nije zastupala političke interese Bošnjaka. Nego Države. Esdepe nije politička opcija. To je komplot za državni i nacionalni udar. Te stranačke opcije danas su živi invalidi, od multietničara postali su multiplegičari. 15 godina su koristili proteze. Proteza OHR, Proteza PIK, Proteza Švarc, Proteza Tsch, Proteza Pedi.
  • Federacija, ta rajska tvorevina, rajska jer je bez Srba koji su tada bili najveće zlo i za Kristijan Amanpur iz Sienena, i za nanu Remziju iz Zgrbića, potpuno je uništena. Umjesto da sada bude na pragu EU, zajedno sa Hrvatskom, ona je na pragu hrvatsko – bošnjačkog rata. To je hod unazad. Alija im je pokazao kako se za BiH žrtvuje mir. Oni, izgleda, pokazuju kako se za Federaciju žrtvuje mir. Doći će dotle da će se za Miljacku žrtvovati mir. • Prijatelje Hrvate koji su im omogućili sve, od prihvata izbjeglica u Hrvatskoj, naoružavanja, zajedničkih vojnih operacija, teritoriju, jer su pristali da se ukine Herceg-Bosna, uspjeli su pretvoriti u neprijatelje jer ih nisu uspjeli pretvoriti u sužnje i Političku Sirotinju Raju.
  • Republiku Srpsku, su kroz poniženja i političko salijevanje strava, ojačali i usavršili joj politički sistem i institucije do neslućenih razmjera za Usrani Balkan a Srbe ujedinili u političkoj sferi koja obuhvata nacionalni program.
  • Izgubili su strane saveznike. Amanpur se udala a visoki predstavnici uglavnom kupe otpatke sudskih potjernica. Niko više Srbe ne tuče topuzom a na Hrvate ne natjeruje tenkove.
  • BiH je u pitanju. U velikoj nuždi.
  Sve je to SPK, i Ivan Lovrenović, prije većine jer je mislilac, mogao znati prvog dana.
  Da sam ja sjedio tada u Sarajevu, ponudio bih Republici Srpskoj pravo na samoopredjeljenje, Savjet ministara kao izletničko-konsultatitvno tijelo, malo piknik na Vrelu Bosne, malo zimi na Jahorinu. Ponudio bih Hrvatima da vrate Herceg-Bosnu i da donesu tog kapitala, jer Hrvati, od ovih bosanskijeh čeljadi najbolje znaju sa kapitalom, da je razvijaju. Tako bi bili mirni i Hrvati i Srbi i Bosna.
  Ali kad si u prilici da nudiš, nisi u prilici da razmišljaš da možeš dospjeti u priliku da ti niti nude niti daju.
  Zato danas Ivan konstatuje sa užasom. Mogu misliti šta je u drugim glavama.
  
  

EVROPSKI NOVINARI
PIŠAJU KOLONJSKU VODU
Provincijalna austrijska novinarka, sva ponosna što ju je u pola noći zvao Incko, ej, hvali se o tome medijima u bivšoj austrougarskoj provinciji. Očito, jadnica, ne zna šta je nezavisno novinarstvo, nije bilo OSCE, OHR, IMC, RAK, CCI, CIN, TI... da joj otvore oči.
Jovan Incko, pak, pokazuje ono što svaka priluda zna, još od prije početka raspada SFRJ – stranim pederima ne vjeruj i kad se naguze. Njegov prethodnik je oslobađao Ejupa. Njemu, jadničku, pripalo da oslobađa Megafon Generala, prepoštenog i prapoštenog Čojnika, kako ga svrsta Vuk, također lider SFRJ Čojstva, Moralnog Vertikalca i Borca Bosne koje nema i nikad je nije ni bilo. A, u stvari, Kontejneraša koji je sav pogubljen u lavirintu onoga što bi trebalo da budu njegovi međaši univerzuma i sokaka, slobode i krvi, saveznika i individualiste, nacije i kosmičnosti i koji ništa suvislo ne može reći o svojim borbama, stavovima, činovima, žrtvama, ciljevima i rezultatima. Osim gluposti: Što si, Bjelogrliću, gađao Sarajevo. STJ.
I njegov, Inckov, prethodnik, kao i njegovog prethodnika prethodnik, kao i on, stavljao se na jednu stranu u BiH. Ma, ni na jednu stranu nego na stranu samo jednog saraja, titrajući mudanca umišljenih državaca, državoljubaca, državostupaca, državozboraca a u stvari vlastničkih grabljivaca najniže srednjovjekovne vrste.
Republika Srpska iz svega ovog konačno mora da izvuče neemotivne, kratkoročno interesne i dugoročno pragmatične zaključke. U to uključujem i klasične otrcane kolaboracioniste tipa Ivanića, Čavića, Borenovića, Krsmanovića... mada od njih i kad bi se oprepoštenili, nikad više neće biti koristi.
Potrebno je pažljivo probirati prijatelje i saradnike. Potrebno je podržavati demokratska, ustavna i nacionalna prava svakoga u neposrednom i bližem okruženju i na taj način sarađivati sa onima kojima je saradnja potrebna, stvarati krug koji se temelji na interesima koji se ne bacaju iza živice nakon prve krivine.
A sa ovima koji dolaze da nam nude smiješak, kompromis i najbolju evropsku praksu, linjavcima kakav je Jovan Incko, a takvih je na stotine, na hiljade, treba razgovarati zaleđenog lica i sa svitnjakom od kože ili čelične sajle.
Kakvim li se sve prljavštinama služe Inckaši, Ohaeraši, Rafijaši, Pickaši... ostaće zauvijek nepoznato. Provincijalna nefrizirana austrijska medijašica, samo je neoprezno izašla sa informacijom o jednoj sitnici.
Ali, barem smo saznali domete tih Veličanstvenih Visokih Predstavnika. Do jednog provincijalnog esterajh listića.

OBA RADI,
SLOBODA SE GRADI
Dva ilegalca iz Obavještajno-bezbjedonosne agencije BiH, OBA BiH, STJ, bila kod studentske aktivistkinje u univerzitetskom kampu u Banjaluci. Studentska zajednica je uznemirena.
Mene, pak, muči način na koji bih ostvario svoju zamisao da formiram Obavještajnu Agenciju Republike Srpske za Obavještajno-bezbjedonosnu agenciju BiH. Jer, OBA BiH postoji i djeluje a da niko ne zna šta radi, niko ne zna ko je kontorliše i niko od nje nema koristi. Barem nema Republika Srpska.
Mislim da Republika Srpska treba formirati svoju obavještajnu agenciju za javnu i kolektivnu bezbjednost. I to Javnu Agenciju. Agenciju koja se neće kriti i koja neće imati tajne agente jer će morati pokazati svoje dokumente, potpuno se predstaviti i navesti druge podatke kako bi se do njih i do njihovih pretpostavljenih moglo doći. Ta javna Agencija bi izvještaje prezentovala javnosti i Narodnoj skupštini, osim onih istraga i aktivnosti koje su u toku.
A studenti i univerzitet?
Ne treba da se brinu niti da mnogo protestuju.
Boravak Oba iz OBA znači obadvoje:
• I da OBA nema pojma o svom poslu. Ko danas u obavještajnim agencijama radi na njihov način: Dobar dan, dobar dan, mi smo tajni agenti iz OBA BiH, sjedi curo da malo pričamo. Ta činjenica govori da će ta OBA brzo atrofirati jer na taj način može samo saznati da je danas četvrtak. Mada će to saznati tek u srijedu. A na taj način će brzo propasti i BiH. Mada nikada neće saznati zašto je propala.
• I da među studentima nema špijuna, cinkaroša i tajnih doušnika OBA. Možda nisu ni pokušali da ih vrbuju, što znači da sam za prvo u pravu, ili nisu studenti htjeli da sarađuju sa stranim tajnim okupatorom, što znači da sam opet za prvo u pravu.
Ovo drugo je za studente mnogo važnije nego što je postojanje OBA za BiH.

DA LI SRBIJA
TRGUJE OPTUŽNICAMA?
Ni manjeg generala, ni većeg sranja.
Ali, bez obzira na tu minornost, i u takvoj sitnici sadržan je dobar dio genetske strukture zla koje je kreirano za BiH, onomad, a u koje su pohrlili i domaći krvoljubi, uključujući i Divjaka Teritorijalca.
Iz sudbine malog taktičara za prolazak između kontejnera u urbanim sredinama, koga neki Kukavci Državci sada nazivaju patriotom i simbolom odbrane BiH, mada je ta BiH, kao i sadašnja, bila dovoljna da napuni jedva dva, tri predmetna kontejnera, i danas izviru mnoge činjenice ili, barem, sumnje. Suđenje Megafoncu se mora spriječiti, iz sarajske tačke gledišta, po svaku cijenu. Možda bi se, kao i slučaju Ganića, otkrilo ko je Dobrovoljačku koristio u krvave svrhe kao jedan od upaljača rata.
Dobrovoljačka je, to je jasno, imala i ulogu Plitvičkog napada na autobus, ubistva srpskog svata, pokolja staračke nejači u Sijekovcu... da zapali rat.
Otkrilo bi se i to po čijoj naredbi je Divjak davao oružje Teritorijalne odbrane patriotskim trećeligašima, što je nelegalno i nezakonito naoružavanje, isto ono koje je organizovao Špegelj u Hrtvatskoj ili Esdees ovdje.
Neću da budem sumnjiv da sam iz tih voda. Nejasno je, pak, otkud Divjaku francuska legija časti. Odnosno, čiji je igrač, spavač, aditiv, bio. Kakav je njegov doprinos časti. Nelegalno naoružavanje, možda. Prisustvio na mjestu zločina, da li. Tako je i engleska kraljica odlikovala Ešdauna za poslove u BiH, čim je stigao kući. Da li u ime međunarodne zajednice ili u britansko ime.
Veliko je pitanje, a to ne može odgonetnuti ni zatvor za Divjaka, zašto se dvadeset godina nije istražio zločin u Dobrovoljačkoj. Mogao se osuditi barem neki od onih kontejnera. A sve im se odigralo pred nosom, na televiziji, u samom srcu patriotskog grada. Patriotizam je i zločine istražiti. Nije samo patriotizam bacati Srbe u Kazane.
Sada Barašin, sarajevski tužilac, mudro izjavljuje da će istraga o Dobrovoljačkoj biti okončana do polovine godine.
I ta izjava je data samo da se zagletuje i zamaže Veliko Divjak Sranije. I neko mu je od medijsko-javnosnih znalaca to sugerisao. Na debelom vratu ne stoji takva prefinjena pamet.
A u svemu, najznačiteljinija je na televiziji lično pročitana izjava srbijanskog tužioca koji izričito kaže da će insistirati na optužnici po cijenu da ga smijene.
To izjavlenije ne govori toliko o nezavisnosti pravosudanije u Serbiji, koliko o tome da je sa prijašnjim optužnicama bilo mutnih igara. Javnost može opravdano da sumnja da se trgovalo u ranijim slučajevima. Dobro, što Srbija trguje svojim optužnicama. Ali, što trguje i Srbima i Republikom Srpskom. Što trguje istorijom. To nije ni na niovu dobrosusjedskih odnosa. Nije moguće osloboditi nekog Jurišića za pokolj u Tuzli, takođe viđenog na televiziji, dok general Đukić leži u Foči za granatu koja ubila građane u toj istoj Tuzli. Bio sam u tim vojskama i nikada nisam doživio da mi general, niti neki drugi činovnik, starješina sa činom, komanduje kada da dunem stodvadesetku, kad čarlića. Ako, dakle, Srbija, trguje optužnicama, trguje i srpskom krivicom Ovdje. Prodaje tuđe zločine u bescijenje a kupuje za skladište istorije samo srpsku krivicu.
Ako puste Divjaka, predlažem da uhapse svog tužioca. Možda će javnost nešto saznati. Jer, jedina dobit od svih hapšenja i osuda, dvije decenije nakon, samo je u nekoj činjenici za istoriju. Pravda od toga nema ništa.

SRBIJANSKI
SINDROM
MARGINALCA
Da srbijanski Beograd pojma nema šta je nacionalno pitanje, a i cela Srbija, nije nikakvo čudo. Tamošnji ljudi su taj proces završili odavno. Srbi smo, bre, šta tu ima da se priča. Ne nekim drugim mestima, pak, priča nije ni počela. U BiH Srbi nisu riješili svoje nacionalno pitanje. U Hrvatskoj su nestali. Slično je i sa Hrvatima u BiH.
Srbi u BiH moraju da čuvaju svoj identitet, svoju teritoriju, svoje postojanje i svoj jezik. Beogradski Srbi, koji su više Srbijanci nego Srbi, ne moraju. Često i ne znaju. Oni su stali na pola puta. Davno su riješili srpsko pitanje a evropsko nisu ni počeli.
Srbi iz BiH za njih su najčešće smešni. Preterano se kurče. Idu mimosvet.
Dabome, postoje i polovi.
Jedan je onaj radikalizirani starohercegovački profil, i ostali prekodrinci, davno etabliran u srbijansko tkivo, koji je iznjedrio Vuka, Šešelja i slično, od prije dvadesetak godina.
Drugi je europejska, građanska, mondijalistička Serbija koja živi svoj zatvoreni život svilenih gaća navučenih i na pozadinu i na mozgovlje.
I jedne i druge, ipak, nemilosrdno šiba provincijalizam, skrajnutost, marginalizacija, krajputaštvo, čahuraštvo, višak samodovoljnosti.
Oba ta pola Serbije odimirući i atrofirajući, traže svoj put i vrte se u krug. Dok prava, odrasla Srbija još uvijek nije ni krenula prema raskrsnici sa četiri stuba, dva sveta i tri ekonomije.
I jedni i drugi pate što ih Prava Srbija ne prihvata ali nisu svesni da li bi to želeli ili ne bi. Prava Srbija, pak, ne zna šta će sa sobom a kamo li sa dinaroidnim i drugim četnicima i svilengaćašima.
U tom rascjepu svesti kolektiviteta i identiteta nastaju, u Beogradu, razne zmije pokučaruše koje bi htele da uživaju i blagodeti otrova i blagodeti toplog pokućarstva. U Beogradskom Srbijanstvu su umiljata gradska čeljad kulture i građanstva. U vanjskom svijetu se pretvaraju u priručna čudovišta i čudake. Razne Srđe, Sonje, Nataše, Sergeji, Bejelofilmići... decenijama vrte svoj kolut crno-belog filma, sa nešto više sličica u sekundi i sa nešto sporijom radnjom od vremena koje teče, tako da sve više i više kasne za svime oko sebe. Prestaju biti krajputaši, postaju, nehotice i nečujno, zaputaši. Ostali za putem.
Dragan Bjelogrlić i njegov Sergej, založili su se, u Sarajevu, za Jovana Divjaka. Voleli bi da je Divjak na slobodi pa da pogleda Montevideo.
Njima to izgleda kul. Zajebancija. Šega. Keve mi. Tebra, ne razumem što oni Karadžićevi pizde.
I Jovan Divjak je čovjek iz rascjepa. Čovjek neshvatanja gdje je pravi identitet. Zbog toga ga niko ovdje ne etiketira kao izdajanika. Da li je primijećeno. To je znak da Srbi u BiH ne dijele na taj način. Zamijeraju samo na pristranosti. Mi smo patriote a vi divljaci. A svi znaju da tako nikad nije niti može da bude. Iz istog rascjepa, samo ne srbijanskog, je i Željko Komšić. Bez identiteta. A ljudi i narod bez identiteta su i bez intenziteta.
Bjelogrlić, i njegov Sergej, a i njegov Jovan, prije svega su problem Identiteta.
Sitnoća tih duša je ne utome što nisu stali uz nacionalnu maticu i što nisu podržali divljaštva, niko ništa nema od toga što su radili Vuk i Šešelj, imamo samo štetu, kao ni od toga što se Koštunica slikao sa Lijepom AK-47, nego je sitnoća u tome da su za šaku sarajskog kaldrmaškog oduševljenja spremni pogaziti ravnotežu i svijetu poslati pogrešnu i lažnu poruku. Da se radi po istinskim građanskim neovisnicima, intelektualnim međašima i mondijalistima plemenite rase, ukazali ba na krvoločnost prolivanja nevine krvi po sarajevskoj ulici i svu tugu sprženih ljudskih bića između kontejnera, kako ne umiru ni kontejnerski pacovi. O tome bi Bjelogrlić Bjelosvetić trebao snimti film. Ne tražim od njega da pri tome mrzi Bošnjake. Oni su samo učesnici u ratu, kao i drugi. Nego da mrzi životopije iz najmračnijih pobuda.
Lako je drkati oko Montevidea. Oko Divjaka. Oko zalutale Serbije. Jer intelektualoidno drkanje je samo znak prolaznosti.

Katarina Nevedalova, slovački poslanik Evropskog parlamenta iz grupe Saveza socijalista i demokrata kaže da je tokom posjete BiH vidjela da iz Banjaluke i Sarajeva postoje dva potpuno različita pogleda na situaciju. "Postoje prepreke koje je neophodno riješiti i lični interesi pojedinaca koje ne želim da imenujem. Oni moraju prije svega da shvate da nije bitno da li ste Hrvat, Bošnjak ili Srbin, već da se gleda koliko ste dobar političar i koliko želite da se žrtvujete za napredak ove zemlje".
MINI LABORATORIJA
Dobro nekidan reče Špirić. Ovo nije ništa. Ovo je mini laboratorija.
Naseobina je poligon za pametovanje evropskog polusvijeta, najviše srednjoevropskog. Upadne tu i pokoji Kacin.
Zbog neshvatanja o čemu se radi, Evropa je mrtvo-ladno gledala, i potpomagala međukoljačke demokratske ratove na ovim prostorima, sa specijalitetom na kraju – u BiH.
Sada neke uistinu evropske inicijative imaju ozbiljnije ambicije ali taj proces ide sporo što bi trebalo značiti i temeljitost.
U međuvremenu, domaći politički šibicari, tipa Lagumdžije, odu u Atinu, npr, na sastanak PES-a i tamo sjarane neke rezolucije, deklaracije, smjernice i pamflete, o tome kako Naseobina, a naročito Srbi i Hrvati, ne znaju kakvog Sina Dragulja imaju u svojoj toploj leji, toploj od zdravih međunacionalnih odnosa. Tako se jedna neobaviještena a pogrešno izbrifovana evropska struktura uključi u Maglu nad Naseobinom. Po milioniti put se forsira jednostrana politička opcija lažnog sadržaja, lažne budućnosti i lažne brižnosti za BiH.
Hajde što šibicari opsjene Pesovce. Oni su u Atini. Nisu bili na mjestu Zlajinog Postizbornog Zločina. Ali, nekidan je ovdje bila gorenarečena Slovakinja Nevedalova. Gledala svojim očima i ništa nije vidjela. Kao da je gledala Crnca u tunelu.
Njen putopis je pejsažni, lirski, rajski. U Naseobini rastu tikve kao rudnički demperi, grozdovi bijelog i crnog grožđa hodaju po zemlji, brazde se svake jeseni i proljeća same okreću po komandi, kao na velikim reklamnim panoima za Džonson i Niveu, omladina organizuje sletove za bolju budućnost… samo par političara ima svoje lične interese i ne daju da pukne napredak.
Nikako da shvate da nije bitno da li si Srbin, Hrvat ili Bošnjak nego da li si dobar političar i da li se žrtvuješ za napredak ove zemlje.
Draga moja Nevedalova,
i ostali nevidalovi,
Kad to nije bitno što niste ostali u Čehoslovačkoj i žrtvovali se za napredak one zemlje. Ma uopšte nije bitno biti Slovak ili Čeh.
Da sam na vašem mjestu, uzdržavao bih se od pametovanja i laboratorisanja. Žrtvovali su se mnogi za Ovu Zemlju. Mnogi od njih su sad u zemlji. Pa nije pomoglo. Ovdje ne postoji zemlja. Ovdje postoje Tri Zemlje. I nisu Lični Političari birali Srbe, Hrvate i Biošnjake, nego su Srbi, Hrvati i Bošnjaci birali političare.
Nije sramota biti uzdržan. Bolje je biti smatran neobaviještenim nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju

SUŽANJ DIVJAK KAO

PRIVID MULTIETNIČNOSTI
Propali fejsbuk protesti u Sarajevu i uspjeli protesti protiv hapšenje nesuđenog Četnika Divjaka, ali zato Velikog Patriote, Časnog legionarca, pokazuju ko vlada u Sarajevu.
Vladaju vještački multietničari, draperijski multietničari, multietnički kulisari.
Oni su i organizovali masovne proteste koji su okupili nešto sarajevske građanštine ali uglavnom izmanipulisane i neuke podanike Sarajevskih Kulisara. Krezuba i neobrijana sirotinja, dovedena je pred kamere da pjeva pjesme. Jovo, Jovane, patriotski sine, ćaršija je uz tebe.
Tako se protesti protiv hapšenja Člana Združenog Generalštaba Sarajevske Patriotske Armije koji je svoje vatreno krštenje imao u interkontejnerskom patriotizmu i prolijevanju krvi vojnika koji nisu imali nikakve veze sa međunacionalnim ratovima u BiH koji će tek uslijediti i koji su izlazili iz Sarajeva po sporazumu JNA i Njihovog političkog vođstva, upotrebljavaju u političke svrhe.
To nema veze sa Jovom Jovanom Patriotskim Sinom.
Najprije, promoviše se nanovo Sarajevski Patriotizam i Kult Žrtve. Potom, održava se privid multietničkih branilaca Sarajeva. Da je Fahro Avaz izgradio još jedan toranj, natjerali bi ga da ih nazove Jovo i Željko. I danas se sitno šićari. Esdepe trlja ruke jer mu protesti za Jovu mogu poslužiti za ostvarenje još jedne prevare. Mi smo i srpska i hrvatska partija. Ne znam za Hrvate, ali što je Srbe jebala partija, čudo jedno. Srbi se useru i od svoje partije a kamo li multietničke.
Sarajevo je, ipak, jedna velika eksperimentalna scena. Izgleda da je Jovo Divjak najvećiu problem Sarajeva. Mada su to sve prazni protesti i priručne maškare, kaldrmaški karnevali. Niz kaldrmu, nano, klepeće multietničnost.
Ostaje još da vidimo da li će Pravosuđe Serbije još jednom da usere hapšenje, šefa i stanicu. Hoće li još jednom da pomisli da uknjiži plus kod Briselaša i da da vještačko disanje E lukoviću, Sergeju glumcu, raznim Bata kandićkama, Bi serkama i slično.
Komedija bi tako bila potpuna a Karneval u Riju bi pocrvenio od stida. Jer ga je zasjenio Balkanski Karneval. Kao što je i komedija da BiH traži izručenje Jove Jovana Sarajevskog Sina.

УЕФА НЕ МОЖЕ

ДА МИЈЕЊА ДЕЈТОН

УЕФА и њен директор спортско-правног одјељења врше нелегалан притисак на фудбалске клубове из Републике Српске како би се преко њих издејствовао пристанак на нови статут Фудбалског савеза БиХ у којем би се инсталирао један предсједник Савеза.
Недопустив је тај уцјењивачки став УЕФЕ по коме ће клубови и селекције бити суспендовани и остављени без припадајућих средстава ако се не прихвати један предсједник Фудбалског савеза БиХ.
Република Српска има чврст став о томе да је њена аутономија преча од европског статуса и европских интеграција. Тај став важи и за фудбалски спорт. Република Српска не може пристати на једног предсједника ФС БиХ јер је то централизација спорта, одузимање надлежности Републике Српске и одступање од Дејтонског споразума.
Спорт, па ни фудбалски, нису у Дејтонском споразуму нити у Уставу БиХ који је његов саставни дио, прихваћени као надлежност БиХ и стога морају остати у надлежности Републике Српске.
Република Српска је довољно изашла у сусрет БиХ у том сегменту и нема цијене по којој ће се даље разграђивати спортска аутономија. А УЕФА треба да се чува метода које је примјењивао Педи Ешдаун, кршећи међународно право и људска права у БиХ, да би испуњавао жеље унитарног Сарајева.

SENADE, OSLOBODI SE BOSNE
Ne znam šta je Slobodna Bosna pisala o Slobodnim Sdpovcima. Ponekad pročitam neku Avdićevu zajebanciju na onoj njegovoj nedjeljnoj stranici. Nisam ga nikad vidio. Mislim da čovjek ima dušu. Nesreća je samo što oni sa dušom ne spadaju u kaveze divljih zvijeri.
Ali, ako je nešto netačno napisao o Trojcu, neka plati po presudi.
A ako je u pitanju samo njihova duševna bol onda im treba upriličiti i analnu.
Ne želim da bosnujem Senadu. Analiziram sve ovo kao bosanskohercegovački medijsko-politički fenomen.
Pred rat, uz rat i poslije rata, sva sila novinara, novinarčića, piskarala, analanalfabetičara, reporterčića, snimateljčića, glasamerikančića, dojčevelića, rojterčića, kupila se oko političara, ratnih činova, patriota, junaka, ratnih profitera, pljačkaša... svi hjeli da budu Amanpur, STJ, kupila se uz njihove pijedestale, gradili sebi karijerice.
Tako je i siroti Senad. Skupljao, kaže, pištoljčiće da brani zgradu Esdepea od Četničkih Karadž Srba. Bez obzira što će moj dežurni kritičarski žandram odmah reći Opet pričaš o sebi, o sebi i samo o sebi, ja sam, kao samostalni urednik TV SA, odmah nakon vičebratskih međunacionalističkih izbora rekao da oni, Srbi iz Esdeesa, muslimani iz Esdea i Hrvati iz Hadezea, ne znaju napraviti državu i da je nikada neće napraviti... i dobio nogom u dupe. Marš u rov, pička ti materna. Ne kajem se, opet bi tako uradio. Bolje da ja provedem deset godina u rovu nego jedna budala tri godine na vlasti.
Nije trebao Senad da skuplja te pištoljčiće.
Kada govna pođu maticom, popneš se na brežuljak.
Posljedica i takvih angažmana je danas izrasli Lagumdžija koji gazi sve pred sobom. I Avdića. I Avdić ga je stvorio. To je ta Slobodna Bosna za koju se zalago sve te godine.
Najmanje što treba novinarima jeste da za bulumentu, za protuve, prave državu. Ako znaju, budale, neka je sami naprave. Ali ne znaju. Pogledajte Lagumdžiju. On ne zna normalno da unovči glasove koje je dobio na izborima. Ko od njega očekuje da pravi državu. I ko je od njega to očekivao prije dvadeset godina. Taj mora da je slijep ko Filip Višnjić.
Sjekira sebi usiječe malj. A malj joj, kad tad, razbije ušice. Znala je Slobodna Bosna pisati feljtone o kriminalu Mile Dodika i Srbaša iz Eresa. Sve se bojim da je to rađeno zato što su doista protiv kriminala, što im je stalo do demokratske i bezgrešne Republike Srpske. Rađeno je za potrebe Zlatka Lagumdžije.
Samo nisam znao da novinari moraju za to što pišu i da plate.

LAGUMDŽIJA, PAUN KOJI

SE KITI ANARHIJOM
Već je pričovita Lagumdžijina politička narcisoidnost. Lepi Cane Sarajeva, Lepa Brena Esdepea. Sad i Lepa Sela Lepo Gore. Tako prognozira Zlatko Lagumdžija. Ako se vlast ne formira do kraja marta i ako se ne formira po alhemičarskoj formuli Platforme, Libija bi mogla biti Diznilend, šta će se ovdje događati. Ovdje u Naseobini, Zlatkolendu.
I ta katastrofična anrhistična izjava posljedica je Lagumdžijine političke narcisoidnosti ali i cijelog projekta nasilnog preuzimanja vlasti u Federaciji i BiH. Da se razumijemo, mislim da je kandidovanje i izbor Željka Komšića, prevashodno nasilje.
Taj je projekt on svojim govorom lica, govorom tijela ali i govorom neutemeljenih i nerealnih parola, ideja i Triput ura za vlast, promovisao još prvih sati nakon zatvaranja biračkih mjesta. Ja, pobjednik. Aut Zlatko, aut nihil.
Kasnije su došle nebuloze o Balkanskom Berlinskom Zidu, o istočnoj i zapadnoj Njemačkoj, o dolasku nekih poslije njega, ako On ne uspije, koji će paliti i sabljariti po Republici Srpskoj, o tome da mu pripada, po rasi i tlu, mjesto Predsjedavajućeg i Inostranoministrujućeg. I sada Diznilend. Mihail Aleksandrovič Zlatkunjin. Anarizam Bosanskih Gudura.
Lagumdžija je pravo lice pokazao kod instaliranja direktne linije Sarajevo – Gvantanamo, bez obzira kako su ti ljudi došli ovdje i jesu li malo ili mnogo teroristi. Taj ničeovski gen kod Lagumdžije prepoznatljivo je otomanski. Zakolji i svog malog brata, ako može da bude prijetnja prijestolju.
A tek bi pravo lice pokazao kada bi se dočepao te vlasti. Diznilend Bosanskih Gudura samo je mala najava.
Njegov anarhizam pojačan je i činjenicom da se doista politički početnički doveo u bezizlaznu situaciju. On je jureća atomska čestica koja je u svom kružnom tunelu defintivno zarobljena, bez obzira hoće li naći svoj Bozon Vlasti ili neće. A sva je prilika da neće. On je vozač tunelskom bob stazom kome je samo bog na pomoći. Alah.
Njegova prijetnja o Libijskoj Maloj Maci, ipak je neutemeljena. To je samopaunovsko, narcisoidno širenje obojeng perja kako bi se privukla pažnja. Još mu je samo to ostalo.
Niko od njegovih birača neće izaći na ulice da gine za Zlatka. Kada bi sad bili izbori najmanje pola ih ne bi glasalo za svoju biračku mrlju na savjesti. Shvatila je javnost, pa i njegovi birači, da se radi o goloj prevari i da ih Lagumdžija koristi kao i Komšića, kao i Hasapina, crnokošuljaša, samo da bi došao na vlast.
A i njegovi mediji su prozukli. Pošto su obalegali svečetiri strane, bez ijednog predočenog dokaza, nikoga više ne mogu pozvati ni na tufahije a kamoli na ulično i barikadno krvarenje.
Ta ulična revolucija koju najavljuje Lagumdžija prenatalna je cekajaška priča koju je on samo čuo i koja mu se vrzma u podsvijesti. Nije Zlatko čovjek za revolucije.

Ako uzmemo samo primjer Hrvatske, gdje su indeksi korupcije pokazivali bolje stanje nego u BiH, a vidjeli smo kako je 'riba opet smrdila od glave', tj. od Sanadera (predsjednika vladajuće stranke i premijera), onda smo sigurni da se u Republici Srpskoj i BiH radi o totalnoj sistemskoj korupciji, a ne o nekakvim pojedincima iz institucija. Ukrštajući ove nepobitne parametre o stepenu korumpiranosti sistema, sa nosiocima moći koji upravljaju sistemom, onda nam preostaje samo jedan zaključak: Korupcija - to ste Vi predsjedniče!

KARAMILIJANA, KARABLIN

Ima jedna količina glumčića opozicionarčića, mihajljičića, čavčića, kurčića palčića, autovoajera, sladostrasnika, koji uživaju u tome da svojoj tetki, ili konobaru u kafiću, mogu reći: Jesam mu jebao/jebala mater, a? Jedna količina prevashodno medijskih opozicionarčića, nadničara, portalčića, intelektualčića, novinarčića sa polupedigrejićima, kurs ovaj, kurac onaj. Oni na Furuntalu odbrojavaju vrijeme za autoput, što je dobar ćaršijski štos, ali su stavili Dodika da im se tamo 12o dana smije u portal, što je autogol. Neki pišu pisma pa lažu da je neko, na stranačkom sastanku SNSD-a, rekao da su američki špijuni, kao da Američani u BiH skupljaju sekundarne sirovine. Oni na BLIN portalu, koji je, inače prvi kolaboracionistički portal u Republici Srpskoj, sarađuje sa Depoom, sarajevskim protivsrpskim portalom, nisu sposobni sami ni portalče da praktikuju, furaju građansku BiH, u vrhu drže Ikonu ATV, televizije za štrajkove, pobune i propasti, objavljuju neke pljuvovčanin autore, od Srba prave Bosanske Srbe, imaju neku Karamilijanu, čim je ona Milijana, bježi od nje, STJ, koja zašilji mastiljavku pa obrće par riječi koje je naučila negdje na kursiću, spin i slično, i analizira Dodikovo pismo sudstvu.
Pa mrtvo-ladno ispiše citat koji donosim iznad naslova.
Ne znam čime je opremljena služba u Palati Predsjednika Republike, ali, ovo je za presaviti papirus i napisati tužbu sudstvu, kakvogod je.
Anarhistička demokratija u kojoj svaka portalska upišulja može da povuče paralelu između Sanadera na čelu Hrvatske i Dodika na mjestu predsjednika Republike Srpske, bezazlena je samozadovoljavajuća klitoralna demokratija, ali jednom se mora reći da je nedopustivo optuživati i suditi, u jednoj paranovinarskoj rečenici, bez ikakvog argumenta, na osnovu toga što je Sanader uhapšen. Riba smrdi od glave. Riba vam smrdi od nepranja, Milijana, kao i mozak.
Jednom treba nekog opraviti, pa makar to bila i nebitna protuva sa portala kakvih ima za nekoliko lopatica kao na trotoarima kojima gospođe šetaju štenad.

USTAVNA BOLEST
Sjećam se, ko danas, da je profesor Zdravko Grebo, pred rat izvikan kao mlad i neokaljan stručnjak, pogodan za javno mišljenje jer nije ni komunist ni nacionalistički divljak, napisao i objelodanio novi ustav BiH. Sjećam se da je taj ustavak praktično ismijan i odbačen, kao da ga je pisao šumar u šumskoj upravi Čelebići. Da sam znao da će tako sve proći, založio bih se da odložimo rat.
Od tada BiH ludi za ustavima. Poslije crtanja karata, to je najobuhvatniji sport triju nacija. Pet praznih mjesta pa onda fudbal, rukomet i boćanje.
Pojedini politički nadničari smatraju da je cijela suština izbora, postojanja stranaka i formiranja vlasti, okupljanje dvotrećinske većine koja bi mogla usvajati ustavne promnjene.
Do mene su došla dva prijedloga promjene ustava.
Franjo Boras je štampao cijelu knjižicu, u izdanju Hrvatskog leksikografskog instituta BiH iz Mostara. Luksuzno, plastificirano, na kunstdruku. Milion tabela. Popisi iz 91., nacionalni procenti. Franjo Prošli Vijek.
Mile Kudić, diplomirani osječki pravnik iz Gmića kod Rame, kancelarijski je uvezao svoj prijedlog i naslovio ga kao Stručni elaborat o izmjenama i dopunama Ustava BiH (minimalne i neophodne izmjene).
Franjo Boras predlaže po četiri župe za tri nacije u kojima bi one, u svoje četiri, bile većinske, i distrikt Sarajevo. Župe/kantoni sa bošnjačkokm većinom su Tuzla, Bihać, Zenica, Sarajevo. Sa hrvatskom većinom: Mostar, Bugojno, Vitez, Odžak. Sa srpskom: Banjaluka, Doboj, Bijeljina, Foča.
Uglavnom, suština Borasove BiH je potpuno razbijanje bošnjačkih i srpskih teritorija a kompaktiranje hrvatskih teritorija tako da se hrvatske župe mogu lako izdvojiti i otploviti. Linija koja odvaja tri hrvatske župe ide ovako: Livno – Kupres – Bugojno – Novi Travnik – Vitez – Busovača – Kiseljak – Kreševo – Konjic – Mostar – Stolac – Neum. Derventa, Brod, Odžak, Šamac i Orašje tvore sjevernu župu koja nije povezana sa hrvatskim kompaktom na jugu ali je naslonjena na Hrvatsku i nju bi ionako boljelo dupe za ostale župe.
Srbi su razbijeni na područje župa/kantona Banjaluka i Doboj, koje su sastavljene, Bijeljinu koja visi negdje na sjeveroistoku i Staru Hercegovinu na jugoistoku.
Procjenjujem da bi se za ovu kartu trebalo ratovati 12 do 16 godina.
Mile Kudić predlaže da se u ustav ugradi odreba da su entiteti jedinice regionalne samouprave. STJ. Predsjedništvo BiH ima Srbina, Hrvata, Bošnjaka i Manjinca. Bira se u Saboru koji broji 100 do 110 delegata. Ono, Predsjedništvo, koordinira između entiteta, opština i gradova... Postoji Vlada BiH. Uglavnom, u Vladi se glasa natoplovično ali mora glasanju „pristupiti“ polovina članova Vlade iz svakog od konstitutivnih naroda. U Saboru, pak, odlučuje se natoplovično uključujući i natoplovičnu većinu u klubovima konstitutivnih naroda.
Uglavnom, Vlada je glavna. Mile je naziva Najvišim izvršnim organom Bosne i Hercegovine.
Mislim da neke stvari treba ponavljati dok svi ne popadaju u nesvijest.
• Za promjene ustava ili novi ustav nisu dovoljne dvije trećine u Predstavničkom domu. Potrebna je saglasnost dva entiteta i tri naroda. To, u prevodu, znači, potreban je pristanak Republike Srpske, kao strane potpisnice Dejtonskog sporazuma, jedne od dvije tvoriteljice BiH. Sve što treba da se promijeni u Ustavu BiH, mora prethodno da se usvoji u Narodnoj skupštini Republike Srpske. A to će, osim Sejdić-Finci, možda, biti kad Mesić bude Predsjednik BiH.
• Unutrašnje granice BiH su nepromjenjive. Vanjske jesu, ako ni zbog čega a ono zbog još nedefinisanih graničnih linija sa Hrvatskom i Srbijom.
• Republika Srpska može da bude samo država članica BiH, federalna država, Dejtonska autonomija... ali o regionalnoj samoupravi, ekonomskoj regiji, multietničkom kantonu i slično, nikad se neće razgovarati.
• Republika Srpska ispod sadašnje letvice neće ići. S tim što će na sve načine vraćati svoje otete, prigrabljene i odmetnute nadležnosti koje su joj verifikovane u Dejtonu i koje je unijela u BiH.
• Kada se riješe odnosi u Federaciji, kada federacija bude Federacija Hrvata i Bošnjaka, ali u teritorijalnom, političkom, institucionalnom i ustavnom smislu, onda će prestati potrebe za ustavnim promjenama i novim ustavom u sadašnjem smislu. Tada će se samo verifikovati federalizacija BiH, prepisati deset zajedničkih dejtonskih nadležnosti BiH a sve ostalo će pripadati federalnim državama. To ne mora, čak, ni da piše u ustavu.

NOVI
SOCIOLOŠKI
FENOMEN:
FEJSBUKAČI
Prvi put u istoriji internet, nevidljivi omotač od informacija kojim se zemlja umotava u milione slojeva, utiče na rat ili mir u nekim zemljama ili cijelim regionima. Tako krvoločni dio ljudske populacije ne mora više čekati goluba pismonošu sa rezultatima i ishodom bitaka i ratova nego se može trenutno uključiti i uticati na ishod.
Cijeli pojas Sjeverne Afrike doživljava dramatične tektonske pomake i rasjede a u tome učestvuje internet u velikoj mjeri. Čak je internet i jedini način da bilo kakva filmska storija stigne do svijeta. U Zagrebu je danas internet učestvovao u okupu protestanata. U Sarajevu neki Kurtović, navodno, manipuliše onima koji će u maju na proteste i poziva „omladinu Balkana“ da se uključi. U Banjaluci je neki balo organizovao dvjesta, trista protestanata, isključivo putem interneta. Kina drži internet pod kontrolom kao onomad Trg nebeskog mira tenkovima.
Vidljiv je, dakle, uticaj te interalatke na okupljanje. Prijatelji protesta, pa, kasnije, i nasilja, niču u hiljadama i preko noći. Ali nije vidljivo ko stoji iza svega. Za gornji pojas Afrike nije još vidljivo da li to njime želi da ovlada Amerika, Nato ili Osama. Svari su krupne, mnogo krupnije od fejsbuk profila ili dva, tri klika. Ako je Gadafi bio dobar svemu svijetu cijele te decenije kako to da sada nije. I, drugo, otkuda u tim totalitarijama, najednom, toliko masovnih protesta. Ako je diktatura, ona drži svakoga za muda. Kako u diktaturi staroj, ukorijenjenoj, tehnološki razrađenoj, da se odnjeguje tako organizovana struktura destrukcije i demokratskih zahjteva.
Najprije treba poći od činjenice da su internet izumjele i instalisale vojne strukture. Tako je i sa mnogim drugim civilnim stvarima. Šerpe i lonci, mnogi, imaju dna od nekad tajnih vojnih materijala. Samo što šerpe i lonci nisu tako masovno opasni kao omotač od informacija.
Drugo, internet svijet je šarolika struktura, potpuno nedefinisana i neustrojena. Nju pogoni virtuelna anonimnost i zaštićeni aktivizam, radikalizam i voajerizam. Otprilike, kakva je struktura komentara ne nekom portalu, takva je struktura ukupnog internet svijeta, korisnika. Najveći dio konzumira i sadržaj ubacuje u svoje svijesne koordinate. Veoma mali dio od konzumenata komentariše i reaguje. A najmanje polovina od njih ne razumije o čemu se radi, šta su pročitali, reaguju po prethodnim ubjeđenjima, iskazuju razne bolesti prema drugima, destruišu, razaraju, stvaraju odbojnost.
Treće, radi se o homogenizaciji i dekalibraciji interesa. Na internetski poziv: Mamu im jebem, samo pljačkaju, treba ih otjerati, okupiće se na hiljade profajlera. U nekim zemljama možda i nekoliko miliona. Čak i kada bi se svi negdje okupili, ne nekom velikom trgu ili u gradu, šta bi zahtijevali, koga bi rušili. Takva masa je uopštena energija, kao energija vjetra, nosi kuće i prevrće automobile ali ne možete da nekom dijelu vjetra kažete: Eno, i onu kuću, sruši, taj je opljačkao u ratu gologuze branitelje, heroje i šehide.
Četvrto, internetska masa je nova vrsta sociološke mase koju najkohezivnije okuplja otuđenost. Masa počiva na individualnim manama a ne vrlinama. Najlogičnija crvena linija koja se proteže tom masom i koja može postati njena linija aktivnosti, jeste anarhija.
Peto, internet-masa, mada je možemo polako početi nazivati internet-ruljom, nije nacionalno, državno, vjerski... ukalupljena. Ona stvara privid tuzemne masovnosti ali to tako u stvarnosti ne mora da bude. U tom omotavanju individua i svijeta bit-omotačima, lako se ubacuju izvanjski generatori pa je manipulacija podrazumijevajuća.
Šesto, mas-internet, kada se koristi u pansocijalne svrhe, pod čim podrazumijevam prevashodno političke akcije, mora imati veliku zemaljsku armiju spavača, instruktora, agenata, mini-generatora, mikro-grupa... koje usmjeravaju dijelove vjetrova prema svojim, unaprijed određenim ciljevima.
Sedmo, fejsbukovci, kada prelaze u fejsbukače, samo su inicijalna kapisla anarhije. Njihov zadataka se ispunjava odlaskom na ulice i trgove. Sa prvim kamenicama i posjekotinama, njihova uloga nestaje a dalje preuzimaju majstori za velike procese tipa Bolje rat nego pakt.
Osmo, osnovna slabost Fejsbukača jeste društvena, sociloška, staleška, klasna, bilo kako, nediferenciranost. Ne mogu svi da provode društvene promjene. Nije svaka travka za sijeno. Nije svaka vatra za požar. Ta slabost je i najveća društvena opasnost i najveća vratnica za ektserne uticaje i preuzimanja. Internet, tako, preuzima i stvarnu ulogu vanjskog omotača nekog društva ili države.
Deveto, jedina moguća brana fejsbukačkim akcijama, internet-ruljama i mas-bitovcima, jeste svakodnevno efikasna vlast, svakodnevno vidljiva vlast i svakodnevno informativna vlast. Svaki nerazjašnjeni društveni rukavac potencijalni je nuklerani fejsbuk reaktor.
Deseto, fejsbukratija nije demokratija. To je jedna od velikih varki interneta. Kao i obaviještenost, kao i načitanost, kao i društvenost, koje su sve, i druge osobine, prividne. Demokratija je prije svega procedura. Procedura usvojena od većine. Manjina koja je nije usvojila ne mora da je provodi ali će podlijegati procedurama. U komunizmu, manjina ne mora da prihvati odluku većine ali mora da provodi procedure. I tu je, samo tu, totalitarizam komunizma. Sve ostalo su društvene devijacije svojstvene svim ideologijama i sistemima.
Internet je oblik upravljanja svijetom. To se ovih nedjelja pokazuje. To će sljedećih godina i decenija biti sve vidljivije. Internet nije način komunikacije, kako se želi predstaviti. Internet nije društveni aktivizam niti novi značaj jedinke. Internet je dobrovoljni logor. Internet je samoprihvaćeni totalitarni oklop. A dobrim dijelom i masovna bolnica za neizlječive individualne bolesti. Sindrom stečenog gubitka identiteta.
Veza interneta, ulice i destrukcije, koju možemo nazvati i revolucijom, biće sve očiglednija i efikasnija.
Kada sve negativne sintagme odbacimo a zadržimo vezu interneta i revolucije, uopšteno i neodređeno: Egipatska revlucija, Libijska revolucija... bez obzira što revolucija zvuči društveno-poetski, socio-nadahnuto i masovno-prihvatljivo, ostaje pitanje šta su svijetu i društvima donijele revolucije 19. i 20. vijeka. Iza revolucija ostaju samo rezolucije, redukcije i restrukcije.
Društva se kvalitetno mijenjaju samo sporo, dabome, mnogo brže nego klimatske promjene. Ne mijenjaju se trenutno. Bezlične mase, na svaki istorijski način, bile su uvijek bezlično topovsko meso.

RAZINA ZUKORLIĆ
Brinući se za Srbiju, jedna televizija je poslala ekipu u Sandžak i snimila intervju sa Onim Zukorlićem. Kad hoću nekom da iskažem posebno poštovanje, onda obavezno kažem Onaj, Oni... Onaj Čavićev, Onaj Bivši Mihajljičin, Onaj Pedepeovac...
A Zukorlić. Ubijelio turban, gleda niz nos za vrijeme pitanja, koncentirše se. Pardon, koncentrira se, razumjećete iz teksta.
Pa glumi, STJ. Kao da je Sandžak Ko Teksas. Sa Kalifornijom, Arizonom i Distriktom. Zukorlić ima poglede, koncepte. On je neizostavno za Cjelovitu BiH. Nemoj da on bude Faktor Raspada. Ima njegovih u Saraju dovoljno za to. (Ovo u Saraju obavezno karakterisati kao Fašizam).
A onda govori o nekim nivoima, stepenima, stupnjevima. Ne upotrijebi ništa od toga nego reče: Razine.
Neki Srbijanci, u koje moram ubrojati i Tog Zukorlića, ljudi su čudo. Zukorlić odlučio da Bude Bošnjak u Srbiji. Dobro. Ali, odlučio i da govori hrvatskim jezikom. U Srbiji. Dobro, Srbija je zemlja široka, ima Hrvata, naročito kako nema Šešelja. Ali u Sandžaku hrvatski jezik, STJ.
Mnogo stvari mi je neobjašnjivo. JNA je i nestala ali mi nije došlo jasno kako to da seljančad, vrativši se iz vojske, u bosanske gudure, počnu govoriti ekavskim jezikom. To mora da je lokalni primitivizam koncentrisan u vlastiti neznačaj.
Kada je onomad, ovdašnji živalj, ušao u svjetske poslove, mislim, počeo međunacionalne građanske i vjerske ratove u BiH, narodne običaje, takozvane Međupokolje, muslimani su počeli da upotrebljavaju neke hrvatske riječi. Mada su oni željeli da to izgleda kao da govore Jezikom hrvatskim. To je, takođe, taj lokalni primitivizam, patriotski primitivizam, jer se nacionalnim ne može nazvati pošto ni jedan razuman pripadnik svoje nacije ne govori, sistemski i politički namjerno, tuđim jezikom. Ali, primitivizam garniran forisiranjem Razlika po svaku cijenu. Tako su i Srbljaci, Srbi Divljaci, počeli govoriti ekavski kad je Rašo prijestolnicu dislocirao. Mi smo Srbi, govorimo ekavskim. A mi nismo Srbi, govorimo hrvatskim.
Tako i sada, 20 godina nakon Prvog Primitivizma, Taj Zukorlić rabi hrvatske riječi da pi pokazao da nije Srbin. Ni Srbijanac. Govori o Razini bez trunke truda da se na neku razinu popne, digne, izdigne. Bez trunke stida, kao da su Hrvati i Jezik hrvatski postali u Sandžaku.
Možda je Taj Zukorlić bezazlena turban-faca ali mene je strah. Koštogledam, priprema teren da jednog dana neki Željko Komšić bude član Predsjedništva Sandžaka.