SARAJEVSKI MOLERI
Sarajevska Država je jedna obična molersko-farbarska radnja.
Kada je došlo do pojave svijetlog bosanskohercegovačkog oružja na jugu Italije, a zna se u čijim rukama može biti oružje na tom jugu, počele su horske pjesme i sevdalinke: u našim magacinima sve je na broju, kod na je sve na spisku, u našim evidencijama nema izvoza u Italiju, naš organ nije izdao dozvolu, mi nismo donijeli nikakvu odluku...
Počelo je gletovanje, farbanje, moleraj, zamazivanje organa.
Dabome, da nijedna budala neće prodati oružje direktno samostalnoj zanatskoj radnji Koza nostra. Promijeniće pet otpremnih listova. Dabome, da ono što se ne prodaje i ne ilegališe, stoji uredno zapakovano i popisano. Dabome, da se tragovi počinju zatirati izdaleka: prepakuj, premiještaj, razvozi, zaprimi, razduži, utovari, istovari... pa se onda dogodi da se neki sanduk u transportu slučajno otvori i u njemu - klanfe. A piše municija.
Šverc oružja može stati jedino ako se svi dužnosnici ministarstva odbrane, uključujući i Delićevog ukop-majstora Cikotića, i svi uposlenici privatnih i drugih firmi koje skladište ili uništavaju naoružanje i municiju, pohapse i drže u humanitarnom pritvoru jedno tri godine.
Oružje u BiH, prje početka ozelenjavanja beretki, ubijanja svatova i staračke nejači u Sijekovcu, velike odbrane od regresije u Dobrokoljačkoj, nije došlo legalno.
Iz BiH neće legalno ni izaći.
Nemojte da imamo iluzija.
A to što su jučer 85 pušaka pregazili tenkom i malo oprljili brenerom... za to treba nekog uhapsiti. Sto litara skupe bosanskohercegovačke nafte su potrošili u tenku da bi savili cijevi tih 85, inače zarđalih, tandžara iz Svetog Patriotskog Rata.
Kao: počelo je transparentno uništavanje.
Ta smiješna scena u Molersko-farbarskoj radnji BiH, slika je i prilika same BiH. Fol, opsjena, predstava, prevara, obmana, slikovnica za javnost.
Glet-služba za odnose sa javnošću.

R. Vasić, RATNIK, 2008.

SPOMENIK NEZNANOM OTOMANU
Onaj ko se sjetio da predloži donošenje zakona o zabrani fašističkih organizacija u BiH, dobro se prevario.
Neiscrpan je rudnik zabrana u BiH.
Istorija joj je toliko uneređena, puna zlatnih likova plemenitog krvoločnog kova da bi produktivna Parlamentarna skupština BiH mogla da zasijeda neprekidno, kao nekada francuska revolucionarna giljotina, i nebi stigla zabraniti sve.
Recimo, potrebno je hitno zabraniti izgradnju spomenika Neznanom Junaku Jugoslovenske Narodne Armije na Baščaršiji. Tako je, povikaše Sarajlije. I sandžaklije.
To su okupatori, agresori, zločinci, podjarmljivači, komunjare, petokrakaši, rušitelji, upravitelji.
Dobro, onda bi mogli zabraniti i spomenike, veličanje, uspomene, podsjećanja i na druge agresore, okupatore, utamnjivače.
Vrzmao se tu Rim, Napoleon, Austrougarska i Kalaj, Mađari su jurišali po BiH, Endeha, Talijani, Treći Rajh. Da. Svi. Svi. I JNA. Sve goli agresori. Zabraniti. Umalo da zaboravim. Otomanska imperija. Njih ne možemo zabraniti, povikaše Sarajlije, sandžaklije i ministar Davutoglu. To je Istorijska Otomanska Stabilnost. Naše veze su opipljive i treba ih revitalizovati. Ne smijemo dozvoliti greške koje čine beogradski Srbi koji skidaju table sa imenima ulica ruskih maršala i heroja i tako ih zabranjuju a zajedno su oslobađali Beograd i druge gradove ubijajući njemačke gadove. Sreća da Rusi nisu Beograd oslobađali, onomad, od nas.
Tako je završio moj razgovor sa otomanskim đavolom.
Doista, ko nas ovdje zajebava?
Zabranićemo organizacije koje veličaju Handžar diviziju a veličaćemo Otomansku imperiju. Mnoga zdanja nose imena svijetlih velikana petostoljetnog otomanskog mraka, mnoge ulice, izletišta, svetišta, kule i gradine, džamije. I nikom ništa. Šta bi bilo kad bi bila neka crkva sa imenom Svetog Ante Pavelića ili Crkva Draže Mihajlovića Preuzvišenoga. U Bosni, pita otomanski đavo. Da, u Bosni i Hercegovini.
Mislim da je prije svih zakona o zabranama potrebno donijeti temeljni Zakon o zabrani veličanja, oblilježavanja i pominjanja okupacije, porobljavanja i kolonijalizma Otomanske imperije.
To bi uključivalo isključivanje svih zvaničnika Otomanske imperije po bilo kom osnovu, vojnom, poreskom, prosvjetnom, državnom, koljačkom. Osim vjerskih imena koja nisu imala dozvolu za nošenje sablje. A takvih nema. Ovdje niko od Otomanovića nije dolazio misionariti vjeru, kao stari dobri banjalučki Trapisti. Ovdje su dolazili samo da uzimaju krv.
Taj zakon bi uključivao zabranu da se obilježava i ono mjesto kod Sanskog Mosta, u okolini Kamengrada, čini mi se, gdje je čadorovao onaj Mehmed Fatih. I Ferhatpašina džamija bi bila pod udarom zakona i svi drugi objekti u Glavnom Gradu Bosne i Hercegovine, Sarajevu.
Dok je država zajednička.
Nema smisla da druga dva naroda, Srbi i Hrvati, gledaju kako se obiljažavju tužne činjenice iz istorije koja ih je poturčivala, skraćivala i porobljavala. O trećini neću da govorim. U vremenima današnje ekonomske krize, nepristojno je govoriti o pljački.
Nema smisla zabraniti čakijaše a slaviti sabljaše.
A taj zakon o zabrani slavljenja i obiljažavnja Otomanske imperije može, možda, pomoći BiH da uđe u EU.
Brže nego što uđe Turska. A Grčka izađe.

FAŠIZAM JE KAD SI TI FAŠIST
Sveusranevijesti.ba, ba-portal sa Miljacke, donosi tekst o tome kako SNSD ima svoju definiciju fašizma. I sliku Dodika sa zelenom titovkom, crvenom petokrakom i tri prsta. A povodom neslaganja delegata SNSD u „državnom parlamentu“, jebo ih natamina on, parlament, da se donese zakon o zabrani fašističkih organizacija.
Šta je pisac htio da kaže? Dodik je fašist. Dabome.
Državnom Sarajevu, Patriotskom Bošnjaštvu i Fudnalentalnim Unitaristima, Bosni, potreban je zakon protiv fašističkih organizacija i protiv negiranja genocida, isključivo kao zakonska alatka protiv Srba. A po mogućnosti i protiv Hrvata.
U predloženom zakonu pominju se ustaše, četnici i Handžar divizija. Pošto je prošli rat donio novu leksiku u kojoj su svi Hrvati ustaše a svi Srbi četnici, ostao jer problem Bošnjaka, muslimana koji su dobri, koji su patrioski dobri bošnjani, državozborci, multiljudi, bosnograđani... to što ih se nazivalo balijama, to nije u rangu ustaša i četnika
Da bi se zadovoljila komunistička trojna formula, ubacićemo i handžar diviziju.
Da se odmah ne razumijemo:
• O fašizmu i zabrani fašističkih organizacija ne mogu da seru, zbore, zakonodavišu i popuju potomci fašista ili kolaboracionista.
• Ko nije bio antifašist, pod petokrakom, ne kažem komunist, taj ne može da brabonja o antifašizmu
• Ko je dovodio teroriste ovdje, u lijepi, umilni dobri međukoljačlki bratski rat, taj ne može da kenja o antifašizmu.
• Ko izjednačava ustaše i četnike, ne može da govori o antifašizmu.
• Ko misli da trpanjem samo Handžarke u fašističke organizacije može da prikrije želju da od ovog geografskog sranja u rasulu napravi Bosnu za jednu vjeru, taj ne može da govori o antifašizmu.
Ustaše i četnici su, u svom korijenu i nastanku, bili nacionalni borci iz najboljih namjera. Ustaše su ustanici a četnici su čete iz ustanaka. To što se, kasnije, ta leksika iskoristila za nazivanje fašističkih ustaških vojski ili četničkih bradatih koljača srpske vojske, to ne znači da je ustaštvo i četništvo potpuno crno ili da je uvijek bilo crno. A nikako se ne mogu izjednačavati ustaše koje su imale logore za istrebljenje sa četnicima, teritorijalnim koljačima ili pljačkašima, ovisno o potrebi, ali i sa postojećim, ne masovnim, činjenicama o njihovoj borbi protiv njemačke okupacijske armade.
Handžarlije su, pak, bili čiste grkljandžije, genetski kolaboracionisti, što im i ime govori. Iz užitka. Divljaci. Ejakulati Mehmeda Sabljaka.
Zakoni protiv fašističkih organizacija i negiranja genocida, potrebni su samo da bi se Srbe, a i Hrvate, držalo u toru, dok se ne otvore vratnice prema Srbiji ili prema Hrvatskoj.
Ja, u Sarajčaršiji, propisujem šta je genocid.
Ko lane, u zatvor.
Kome se ne sviđa neka ide iz Bosne ali ne može ništa sa sobom da ponese.
To je popevka, to nije fašizam.

PRLJAVO ORUŽJE STVARA ČISTU ISTORIJU

Ajde!
Otkud naše svijetlo oružje, iz patriotsko-odbrambenog, šehidsko-zadržavnog i pravedno-protivagresorskog rata, u rukama italijanske mafije. I to na jugu, da je barem kod Trsta. Odnijeli sforovci, kad su išli kući na odmor, svako po tandžaru, pištoljče i eto, više nismo ni imali. Ali, mafija ima visoku tehnologiju ubijanja i ne kupuju bofl, to je oružje iz viška naoružanja, iz Državnog viška Državnog naoružanja, smještenog u Državna skladišta i popisanog u Državnim spiskovima. Talijani traže istragu. Ko to tamo naoružava njihovu Patriotsku mafiju.
Ministar odbrane Selmo Cikotić, koji se uvijek fino uodijeli, kao južnotalijanski mafijaški bosovi, božemeoprosti ne budi priminito, koji su prestali ubijati prije dvije decenije i sada samo upravljaju porodicama, direktno je odgovoran za pojavu tog oružja u Italiji. Zato treba dati ostavku ili ga Špirić treba smijeniti, tražiti njegovu smjenu, i svaki put, prije početka sjednice Savjeta ministara pitati: Šta ćeš ti, Selmudine, ovdje?
Jer, ovo je samo jedan incident u redeniku sranja sa oružjem, odbranom i vojskom. Unišatavanje neperspektivnog viška naoružanja i, sa njime, uništavanje podataka o tome, sahrana zločinca Delića ka vladike, zahtijevanja da se u Afganistanu kampuje pod turskim čadorom... sad još i naoružavanje mafije.
Ko da se radi o ministarstvu odbrane Sicilije, sunce ti jebem.
A, šta je na stvari?
Prljavo oružje koje je došlo, preko Bratske Neovisne Hrvatske, da bi se u BiH obavljali prljavi poslovi i žrtvovanje mira za Bosnu, trajno je uprljalo ovu finu beskrvnu zemlju i trajno je uvrstilo u itinerar svjetskih transverzala gliba šverca, mafije i prljavog novca. Kao što je nekad ovo područje bilo na putu svile, duvana, rijetkih metala i ostalih svjetskih trgovinsko-dubrovačkih tokova, sada je na putu šverca ilegalnog oružja i terorizma.
Kad bi kako moglo i Selmudina u sanduk, konzervirati pa dobro zakovati. I prodati sa ostalim starim naoružanjem, negdje, daleko, u Pizdostan.

STARA ENGLESKA SMRDULJA

Osobina zlih ljudi jeste da se na nekom onečistilištu, na kome su boravili i koje su trajno ubalegali, pojavljuju kao zli duhovi, duhovi iz boce ili kao običan smrad.
Tako se u saraj-čaršiji, na kokošanelpet mirisnoj Miljacki, malo, malo, pojavi smrdljivi duh Pedija Ešdauna. Stara engleska smrdulja ovaj put je uskrsnula nakon poraza mrljavih Braun-Blerovih laburista i dolaska na vlast kameronvativaca potpomognutih koalicijom sa Liberalno-demokratskom partijom. Tu partiju je svojevremeno, kao obavještajni zadatak između dva boravka u posebnim misijama po svijetu, osnovao Pedi Ešdaun. Ona je dugo imala snagu partije bosanskonovskog Mihajlice ali je sada postala važna jer ni laburisti ni konzervativci nisu uspjeli skupiti većinu da sami formiraju vlast kao što je to bilo u proteklih 65 godina.
Sa te platforme sada sere Ešdaun. On je skovao koaliciju. On je njima rekao. On je za dobrobit Velike Britanije. Istina, ima blizu sedamdeset godina ali hoće da pomogne. Ma, ne bih ja bio visokrangirani ministar, inostrane poslove će voditi Hag, moj dobar drug iz druge ideologije. Izaslanik za Balkan. Ma, niko me nije pitao. Ali razmislio bih kad bi me pitao. Sjećam se, u djetinjstvu, kad još nisam znao te važne kosmičke stvari, kako se jevtina kurva Stevka držala za međunožnu šubaru, pred zadružnom prodavnicom, gdje se pila mlaka piva, i pitala: Imal ko šta da me pita.
Saraj, na mirisnoj Miljacki, u stvari, s nostalgijom se sjeća Pedija Ešdauna. Kao i dede sabljosjeka, Mehmeda Osvajača Otomanskog Stabilizatora.
Nije ni lako, stara dobra reformska vremena sve dalja, uhapsili Iliju, mada je Hrvat, ali red je da protestujemo, uhapsili Ganića, junaka, junačinu, ljudinu, komandantčinu, Parlamentarna skupština BiH raspravlja o četnicima oslobodiocima, Rašo koljač pita gdje je roba na Markalama... kuku nama.
Pedi i još nekoliko lijepih stvari iz Naše Istorije, dođu kao melem, bokvica, majčina dušica. Pedijeva dušica.

PATRIOTSKI ILI GRAĐANSKI RAT
Nećemo dozvoliti reviziju Sarajevske Istorije.
Dole nepatriotska žgadija.
Patritska liga naša najveća briga.
Nema metka ako ga nije ispalila zelena beretka.
Bosna puna patriota.
Agresor je naša trajna opasnost i nada.
Smrt agresorima i ostalim bezbožnicima.
To su nevještom patriotskom rukom ispisane parole i transparenti na velikom fiktivnom mitingu Patriotske brige kojeg je organizovao Alija Behmen i Antirevizionistička liga Dobre Naše Istorije.
Istorija Bosne u kojoj je mrski neobrijani agresor divljao i klao a mi dobre patriote, samo se igrali gumenim bombonama i lizalima, nedodirljiva je jer se jedino pomoću nje može igraditi Naša Država, Jedna i Jedina Bosna, većinska, neentitetalna, unitarna, demokratska oaza u naručju hrišćanske Evrope. Nije dovoljno, patriote i patriotkinje, imati Našu Državu. Mi moramo imati i Našu Istinu, Našu Istoriju, Naš Monopol (aplauz, ovacije).
To je jedan isječak govora na fiktivnom mitingu Patriotske brige.
Povremeno stigne kakva vijest koja remeti tu Istorijsku stabilnost. Kažu, u Srebrenici ukopano nekoliko stotina imena živih ljudi. Onda onaj Koljač Rašo stalno pita gdje je roba na tezgama Markala. Pa Gardijan, engleska novina, piše o građanskom ratu. Ko da smo mi ovdje osnivali Građansku ligu. Patriotska liga, koju smo osnovali jasno govori da je na drugoj strani bio agresor. Dobro, Zelene beretke. Nije druge čoje bilo u zemi.
Sve velike tokove istorije prate crno – bijele storije. Tako se lakše upravlja događajima. Tako se ne moraju ispostavljati opravdanja. Sadam Husein ima oružje za masovno uništenje. Hajde, džentlmen Bler, da mu jebemo mater, i njemu i Iraku. OK. Što će se poslije ispostaviti da nema ni toalet papira za masovno sranje, to nema veze. I što će laburisti, odakle je Bler, izgubiti izbore i vlast, 2010. ni to nema veze. Bitno je da smo tad, kad je trebalo, imali loše momke.
Tako i u BiH. Srbi, sa svojom garniturom priluda, Rašo, Slobo, Šeško, Martić... bili su genijalci za loše momke. Sve je unaprijed sklopljeno a prilude se samo uklopile.
Nakon obavljenog posla i formule dobri – loši momci, činjenice izlaze na vidjelo. Sienen je obavio posao lažnog informativnog omotača. Sad dolazi Al džazira. Činjenice, koje naviru, promijeniće istorijsku sliku ali stvarni efekti storije o dobrim i lošim će malo sačekati.
Morbidna patriotska misao da se od Markala i Srebrenice može vječno živjeti i uživati a da će se država i društvo sami stvarati i obnavljati, genetska je pogreška ićindijske anadolske pripeke i uznojenosti.
Istorija se gleda očima a osjeća guzicom.
Dok ne dođe iz guzice u glavu.
Ne treba Gardijan da nam piše o tome kako BiH nije jednostavna činjenična vreća rogova. Dovoljno je pogledati oko sebe. Nepodnošljiva elegancija mržnje i krvoločnosti na svim pravcima. Kada je ona stara deklaracijska budala, Alija, odlučio za Bosnu žrtvovati mir, umjesto Bosnu za mir, istorija se više nije mogla uljepšati. Ni danas, kad je sve gora i gora. Stara budala i patriotske lude nisu shvatile da se mir uvijek obnavlja i revitalizuje. Ali države ne. Kad jednom počne da se raspada, kao danas Bosna, pa i Bosna i Hercegovina, nema više povratka.
Ne mijenjajte mi istoriju.
To je parola koja se najčešće čuje u paklu.
Neki kažu da je to vapaj.

ZAUSTAVITI ŽIVOT 11. JULA

A SDA pozvala je Predsjedništvo BiH i Fudbalski savez BiH da zatraže od Svjetske fudbalske federacije (FIFA) da promijeni termin odigravanja finalnog meča predstojećeg Svjetskog prvenstva, koji bi trebao biti odigran 11. jula, zbog Dana sjećanja na genocid nad Bošnjacima u Srebrenici.
Moram priznati da svašta očekujem od saraj-bošnjačke kolektivne svijesti koja se pretvara u nezajažljivu crnu rupu koja teži da sve oko sebe proguta, poklopi, upije i oboji.
Ali, ovako nešto nisam očekivao.
Bez obzira što se radi o minornoj stranci, o otpatku otpadaka, ovakav sumanuti zahtjev indikator je dubljih i trajnijih procsa koji su zahvatili muslimansko vjersko i nacionalno biće.
Proces stvaranja nacije od vjerskog supstrata, nezabilježen u istoriji korelacija vjera – nacija, svuda su nacije i narodi primali, usvajali ili bili potčinjavani vjeri, doleko je odmakao. A u tom procesu stvaranje vječnog kolektivnog pateničkog oreola žrtve, prema unutra, u kokektivitetu i u svakom pojedincu, kao i prema vani, u istoriografiji, u svjetskom mnijenju, u diplomatiji, u vjerskim državnim asocijacijama, pa sada i u sportskim, ima presudnu ulogu.
Nacionalna homogenizacija u 21. vijeku nema na izbor alatke koje su velike srodne grupe, od kojih su u Evropi stvarane nacije, tokom ranijih vijekova, imale na pretek.
Sokačka perspektiva poseže za univerzalnim fokusom na malu bosansku čaršiju, zloupotrebljavajući tako žrtve, i njihove potomke, stvarajući im iluziju da su po tom osnovu iznad drugih, i međunarodne organizacije i javnost uopšte.
Da tako funkciniše svijet, nikada se ni jedan događaj ne bi mogao organizovati. Jamačno, postoji više od 365 događaja u svjetskoj istoriji koji su crno djelo zlotvora.
Mislim da ova mala stranka pokazuje i posebnu bolest vještačkog kolektiviteta. Nastoji da mrku tegobu nesreće prenese na lice i um svakog čovjeka oko sebe i na sve zajedno.
Tako se saraj-čaršijska crna rupa izmetnula u centrifugaliju zla i tmine.

R. Vasić
GOLE, NALIJEPLJENE NA DUŠI, 2001.

LEPE ŽENE OPASNE PO ZDRAVLJE

Pročitam naslov u beogradskoj Politici i skamenim se.
Već sam trebao biti mrtav. Ili sam mrtav, samo se čekaju vijenci.
Vijest kaže da su španski istraživači, na univerzitetu u Valensiji, utvrdili da se, nakon više od pet minuta provedenih sa lijepom ženom, u tijelu muškarca povećava nivo kortisola. Kortisol je hormon stresa i njegov nivo raste u psihološkim stresnim situacijama. Kortisol može biti povezan sa dijabetesom, povišenim krvnim pritiskom, problemima rada srca i impotencijom.
Čitav život čovjek voli lijepe žene. Toliko da je jedan život malo. Svaki čovjek, dabome. Samo su načini različiti. I sa napomenom da su sve žene lijepe. Ne postoji ružna žena. Postoje samo negledljive, ružne muške oči. Neke žene su ljepše od drugih. Dok je živ, čovjek voli lijepe žene. Ni ja nisam neka iznimka. Samo što volim žene koje znaju da hodaju kao skulpture. Da sjede kao umjetnička slika. Ili instalacija, barem. Žene nisu lijepe ako su glupe ili pametne.
Žene su lijepe samo ako su žene.
Tu dolazimo do španskog problema.
Završetkom ere matrijarhata, počela je era dominacije mudonja koja se opredmećivala u lovu, donošenju hrane i prinošenju ženskog tijela kao žrtve noći razularenih mesinom i njegovom energijom i alkoholom i njegovom erektivnošću. Žena je bez muškarca bila krokodilče na čije tek raspuklo jaje stane slon. Nastojala je da ga zadrži redovnim međunožnim užicima i između porođaja. Kasnsije se društvo industrijalizovalo, afeže, ravnopravnost polova, rodna ravnopravnost, radna ravnpravnost... i od ženke je postala žena. Okrutno biće bez muda. Odjeća, izdaleka, kao muška. Uniseks. Farmerice. Koje čine da i žene i mušakmrci imaju dobro dupe. I sve jednako dobro, jer farmerice ukalupljuju ono što priroda nije znala. Žena je postala vozač. Koji kurac ti hoćeš, napuši se. Postala je šef, direktor, policajac. Žena je postala inspektor, oficir. Vadi ruke iz džepova pred oficirom. Žena je postala bokser.
Kortisol se dobijao samo u ratu. U barutnom stresu. Poststresni traumatski sindrom. Zato su mušarkci izmislili ratove. Nestalo lijepih žena a muškarci ovisni o kortisolu. Kad nema kortisola u organizmu ukrutnik stalno stoji uspravno i navodi na krvne i seksualne delikte. Ovako, u ratu dobiješ kortisol, šećer, srce koje preskače, impotenciju i onda cugaš, kartaš i tučeš ženu ko sretan.
Žene su, tako, zaboravile da su ženke. To narod, ostaci starog naroda, još kažu ovako: Da zna da ima pišuljicu među nogama, vladala bi cijelim selom.
Razlika između žene i ženke je ogromna. Veća nego između muškarca i žene. Žena koja pametuje, govori, deklamuje, docira, naređuje, određuje, crta, usmjerava, trasira, donosi pare, izdržava... odurnije je biće od svakog muška. Ženka, ljepotica, koja malo zbori, komunicira svojom pameću smjernog bića, iznutra, sitnom, finom, nevidljivom teslinom energijom na daljinu. Zato oni Španci u Valensiji dobiju kortisol. Pokoče se, ko da ih gleda kobra bez trepavica. A kad ženka postane žena, pa počne da pametuje, govori, deklamuje... otvoriš vrata, zatvoriš vrata, pa, onda, kažeš, marš u pizdu materinu. Ladan Jelen. Muškarci znaju zašto. Žuja je zakon.
Žena se tako izvitoperila da je tog kortisola nestalo, kao rijetkih metala.
Probajte, mudonjama se obraćam, jednostavan test. priđite ženi, lijepoj, ili onoj ljepšoj. I odmah joj recite da je volite. Jer, to je istina. Čovjek kad vidi lijepu ženu zine. A to je govor tijela koji se prevodi sa: Volim te. Ni jedna vam neće vjerovati, ismijaće vas, smatraće vas folirantom. Isfur. Leš. Ali bacite, šutke, na stol kakvu robnu marku, ključeve, vulo tebra... bićeš faca. Život.
To znači da su žene postale okrutne. Ništa kortisol. Španci izmišljaju. Ja se čitav život motam oko lijepih žena. Bez uspjeha, dabome. Jedino su mi četiri godine uzeli one nacionalističke budale Rašo, Aljo, Slobo i Franjo. Pa opet imam 52 otkucaja srca, stodesetku pritisak. Ko mi u tijelu nađe kortisol, ljubim ga u dupe. A kad vidim lijepu ženu mrak mi padne na oči. Sreća da moja seljačka uljudnost racionalizuje moje postupke pa umjesto lavljeg skoka prozborim: Lijepa si ko bog. Ti si umjetnina. Bogotvorina. Volim te i tvoj lik koji zemljanu trulež pretvara u svemirsku zlatninu. Moje oči ti prilaze kao prosjak crkvi. Išće. Jesi li ti došao onom crnom mečkom.
Jebo te kortisol.

NEUSTAVNI SUD BiH

Dakle, Ustavni sud BiH. A kadgod počnem tako, sa Dakle, izražavam gadljivost. Prema Ustavnom sudu BiH, dabome.
To je još jedna zajednička institucija, kako to pripitomljeno zvuči, koja je formirana da bi zloradila, da bi razarala, da bi podjarljimavala, da bi stvarala tenzije i nepovjerenje u BiH.
Nije potreban neki naročiti argument za sve to. Dovoljna je činjenica da su u Ustavni sud infiltrirana trojica stranaca koji su, u kombinaciji sa domaćim državozborcima, donosili odluke preglasavanjem pa su tako dva Bošnjaka u Ustavnom sudu BiH, donijela, mimo Srba i Hrvata, odluke kojima se drastično mijenja Dejtonski sporazum, Ustav i organizacija vlasti.
Takav ustavni sud nije najviši, nezavisni, nepristrani tumač ustavnosti, nego samoregulirajuće neartikulisano konglomeratno tijelo, kao Regulatorna agencija za komunikacije ili kao Konkurencijsko vijeće.
Taj Ustavni sud je, nekidan, razriješio Krstana Simića, sudiju. Koliko shvatam, zbog toga što je pisao pismo Dodiku i počeo sa Šefe...
Dabome, ne želim da pišem o tom slučaju niti da budem advokat advokatu. Zdrava logika govori o tome da se Krstan Simić nije uklopio u neki sistem, pošto je skoro imenovan, ili ga sistem nije prihvatio. Zdrava logika gori i to da se ustavni sud bavi korisničkim predmetima a ne ustavnošću. Sud rješava žalbe. Tako se pretvorio u Nadžalbeni sud a ne u ustavni sud. Neke žalbe se rješavaju preko reda o čemu je govorio Simić ali i bivša predsjednica Suda. Pa se etablirao i kao Prekordeni korisnički sud.
U tom samoodmetnutom institutu, koji sam sebe konotroliše, čim sam može da istjera svog sudiju, pojedinačni mandat traje do sedamdesete godine života.
Te dvije činjenice, o nekontroli i o skorodoživotnosti, dovoljan su razlog ozbiljnog razmatranja svrhe postojanja Ustavnog suda BiH, u ovakvom obliku.
Posljednji slučaj, izbacivanje sudije iz Suda, samo je čaša vode u živi pijesak u kome se odavno nalazi Ustavni sud.
Sud se mora načiniti nekome odgovornim. I neko mora da ga konotroliše. U svjetskoj demokratskoj i sudskoj praksi ne postoji Automatski sud. Kao Automatski pilot. Stoga je korisno vidjeti kako to rade u Njemačkoj koja je savezna država. Sastoji se od država kao i BiH. Jer entiteti i kantoni su države pošto imaju svoje ustave, svoje parlamente i svoje vlade.
Savezni ustavni sud Njemačke bira se dvotrećinski kako bi se spriječio presudan uticaj vladajuće koalicije. Mandat traje 12 godina, bez ponavljanja ali do 68 godina života. Partijska, stranačka proporcija je presudna: dvije velike političke grupacije, CDU/CSU i SDP, od 76. godine, imaju pravo da u svakom od senata suda predlože po četiri sudije. Po jedno mjesto od toga mogu da daju svojim manjim koalicionim partnerima. Trojica sudija svakog senata moraju biti iz najviših saveznih sudova kako bi se osigurala linija iskustva i veza sa ostalim sudovima. Niko od sudija ne može biti član parlamentarnih ili izvršnih tijela vlasti, osim univerzitetski profesor, a kada se uprazni mjesto, predlog i popuna je pod kontrolom one stranke koja polaže pravo na to mjesto. Jasno je da političke stranke, kao direktni dobitnici glasova, kontrolišu sud, prije svega procesom kandidovanja jer kasnije nemaju nikakav uticaj.
Savezni ustavni sud je ustavni organ i u rangu je sa Bundestagom, Bundesratom, predsjednikom države i Saveznom vladom. On nema egzekutivu za sprovođenje svojih odluka ali se smatra gospodarem postupka i ima potpunu slobodu da postigne provođenje odluke na najpogodniji, najbrži, najjednostavniji i najefikasniji način.
Savezni ustavni sud ima ogroman ugled i kredibilitet.
Može se onda zaključiti da je SUS Njemačke odgovoran društvu, javnosti i parlamentu ali da je svoju odgovornost potkrijepio samoizborenim kredibilitetom.
Usporedimo li sve to sa ustavnim sudom BiH, izgubićemo želju da se smatramo demokratskom ljudskom zajednicom.

Ustavni sud BiH je svoj autonomni sitnokorisnički položaj našao između činjenice da je BiH savezna država i postojanja bošnjačko-inostranog konzorcijuma za unitarizaciju pa je, po prećutnom sporazumu, dobio dozvolu da se bavi koristoljubivim predmetima kao što je Slučaj Alijagić a da u glavnom domenu obavlja unitarizaicju za potrebe Alije, Sulejmana...

Ustavni sud je kao gljiva na truloj vrbi, BiH, da prostiš. tvrda i žilava a nizašta ne služi.

EKSTAZA ESDEPEA
Ljudi koji za sebe kažu da su stranka a da nisu reketaši, esdepeovci, predlažu zatvor za mišljenje.
Ko iskaže mišljenje da se se treba otcijepiti od BiH ili dio BiH pripojiti drugoj državi, ima da se kazni zatvorom u trajanu od najmanje tri godine. Predlažu.
Ja sam za samostalnost Republike Srpske. U okviru BiH. A ako ne može u BiH, onda izvan BiH. Pa ako mora i otcjepljenjem. Apsolutno zahtijevam da se u ustav unese odredba o pravu naroda na samoopredjeljenje uključujući i otcjepljenje po međunarodno priznatim i ustavom verifikovanim granicama.
Ali ne priznajem sud Esdepea ni BiH.
Za vrijeme komunizma, kad je neko pjan u birtiji jebo mater Titi, zaglavio je zatvora. Ne baš tri godine. Zlatni Reket još nije bio narastao za politiku.
Komunizam je, i zbog toga, propao. Zna se.
Esdepeovci rade još gore. Ko javno poziva, zahtijeva, predlaže... to bi bilo uvođenje zatvora za mišljenje.
Ali od ljudi koji sebe nazivaju strankom i stranke koja tvrdi da je sastavljena od ljudi i koja je u stanju podjebavati cijeli jedan narod u BiH, kandidujući Neželjeno Dijete Komšića, ili zahtijevajući od Socijalističke internacionale da izbaci Esenesde iz svog članstva, može se očekivati još mnogo gorih stvari.
Sreća da reket drže u lijevoj ruci.

R. Vasić
ČETIRI ZALJUBLJENICE, 2009.

GRBOVI OPŠTINA I GENERAL KRSTIĆ
Klub bošnjačkih delegata u Vijeću naroda Republike Srpske pokrenuo je, ili će pokrenuti, najavili su, proceduru pred Ustavnim sudom Republike Srpske, o preispitivanju ustavnosti dvadeset opštinskih grbova i njihovog uticaja na vitalni nacionalni interes. Svaka opština ima neka svoja obilježja a skoro sve imaju neku vrstu ili simboliku krsta i vjere. Bošnjačkim delegatima ništa od toga ne odgovara. Tomislav Tomljanović ne vidi rješenje niti vidi prevelike razloge za pokretanje postupka pred ustavnim sudom, očito, i kaže: Neka stave na svaki grb po jednu džamiju i dvije crkve.
Napomena: Klubo Bošnjaka u Vijeću naroda Republike Srpske nije nikakvo tijelo, organ niti institucija i problematično je njihovo samostalno pojavljivanje u političkim procesima. Klub Bošnjaka, kao i druga dva kluba, postoje samo kao dijelovi unutar Vijeća naroda ali ne postoje izvan tog tijela.
Vijeće naroda je uvedeno na osnovu nelegalne odluke ustavnog suda BiH o konstitutivnosti na na nivou države, entiteta, opštine, ulice, sokaka, javnog nužnika i na nivou avlije, nelegalne jer je bilo 5:4 a pored dvojice sudija Bošnjaka Za su bila i tri stranca koji ni u jednom ustavnom sudu na svijetu demokratije nisu ništa.
Vijeće naroda Republike Srpske je uvedeno da razbija Republiku Srpsku i da stvara vještačku konstitutivnost i multietničnost. Po tim nakrivim odlukama 5 ministara u Vladi Republike Srpske moraju biti Bošnjaci, bez obzira na izborni rezultat i skupštinski mozaik. To je Otomanska Direktna Izborna Demokratija. Po istom pravilu u Federaciji BiH 5 ministara moraju biti Hrvati a osam Bošnjaci, mada je Federacija muslimansko-hrvatska. Znači jednakovlastna. O tome je pisao Leo Pločkinić Ivi Josipoviću. Kao nauk.
To se čini i sa pokušajem ukidanja opštinskih grbova. Prethodno je ukinut grb Republike Srpske i himna Bože pravde jer je himna tih koji su tražili ukidanje, vjerovatno, Bože nepravde. Glavni razlog ukidanja je što se tamo pijeva: Spasi, bože, srpskog kralja i sav srpski rod. Ne spasi, satari ih, majku im jebem četničku.
Nema osnova za bošnjačko iživljavanje nad grbovima opština. Tačno je da je u tim mnogim opštinama, prije bratokoljačkih ratova, živio značajan postotak muslimana. Ali je tačno da su u Dejtonu, u geografsku naseobinu BiH, ušle muslimansko-hvatska federacija, a ne srpskomuslimanska, i Republika Srpska, a ne Republika Muslimanska, ušle u viđenom stanju. Naknadno je svakome vraćena imovina i omogućen povratak. I proces je završen. Nema više naših grbova. Postoje samo vaši grbovi.
U zatvoru u londonu trojica muslimana zatvorenika pretukli su i isjekli osuđenog zločinca Radislava Krstića, nekadašnjeg generala Vojske Republike Sepske i komandanta Drinskog korpusa, čini mi se. Isjekli su ga po licu i vratu sa očitom namjerom da ga ubiju.
Kakve veze imaju bošnjačka preispitivanja grbova u Banjaluci i muslimanski pokušaj ubistva osuđenika Krstića u Londonu?
To su identične pojave.
To je zahtjev Fundmanetalnog uma da uređuje svjet po svome, samo po svome i isključivo po svome. Islamska deklaracija. Oni u Londonu kao i oni u Banjaluci. Zločinac Krstić je osuđen. Ali Fundamentalni um smatra da nije osuda ako nije njihova osuda i presuda. Fundamentalni um u Banjaluci smatra da nije bitna volja većine u lokalnim skupštinama koja je usvojila grbove, ako to nije njihova volja.
Možda i nije glavno pitanje kako BiH dovesti do raspada, nego kako izbjeći ispod velikog mraka Fundamentalnog uma koji se nadvija nad sve nas.

R. Vasić,
CURETAK SA ZLATNIM VELOM, 2009.

MOJA PORUKA FILEU: SAČINITE PLAN B

A vodite računa da abeceda ima još slova i iza B.
Štefan File, novak na mjestu komesara za proširenje koji je naslijedio znatno istrošeno isporširivanog Olija Rena, koji je za to dobio nagradu pa postao komesar za ekonomiju, u kojoj sve behara i sve cvjeta, izjavio je za briselski birokratski list Europolitiks, da Brisel za BiH nema Plan B. I da nije ni potreban.
Sramota. Za dvadeset godina nisu shvatili da je potreban Plan B. Ne samo za BiH nego i za EU. Ali nas svrbi BiH. Čak je i Turska shvatila da za BiH treba imati rezervni plan, pa ako treba zbog toga igrati Gluvo glamočko na otvorenoj sceni sa Srbima i Hrvatima, igraće. Mada je Filea teško naučiti Gluvom glamočkom.
Baš da je sa BiH i sve u redu, ona je prošla skoro pola svog državnog života. Na Balkanu države ne traju duže od pedeset godina. I zbog toga bi trebao Plan B.
Siroma File je otkrio i neke tehnološke tajne EU. Veli, politika proširenja će se kombinovati sa politikom zaoštravanja uslova. Dobio je zeleno svjetlo da malo pričaju sa Kosovom, da se ne bi osećalo strancom. Nadaju se da će poslati Upitnik Srbiji...
Štefan File treba da nauči prvu lekciju za bilo koju balkansku igru: Ne hvataj se u kolo ako nisi dobro podvezao muda.
To, praktično, znači da bi trebao da zna da se ovdje, u BiH, stepen povjerenja topi a da se nacije, vjere i kulture ubrazano razilaze. Udalajavju. Već sada imamo ogroman broj novih birača na spiskovima za oktobar koji nikada nisu vidjeli muslimana u živo, Srbina u živo, Hrvata uživo. Fileov Plan A, kojeg se EU slijepo drži, neće ih približiti ni čekrkom sa čeličnom sajlom.
Ali, još gore, Turska stvara novu transverzalu: Saraj – Istambul koja je mnogo propulzivnija od kanala Saraj/Banjaluka - Brisel. Na to Brisel i File nemaju odgovor.
Brisel, dalje, nikako da shvati da u Slijepom Planu A treba otvoriti i kanal i prema Banjaluci a ne puštati Kacina i Pakovu da seru o Dodiku i Srbima. Postavlja se pitanje, onda, kojeg je slova to plan.
Stanje u Grčkoj, finansijsko-propadajuće, kao i u drugim zemljama, Italiji, Irskoj, Portugalu... ostaviće Filea bez posla. Sada će EU da se podijeli na dobrotvore i na bizamrkiste. Na one koji bi pomagali zemlje koje su jednom rukom češale muda a drugom bacale pare i na one, kao gospođa Bizmerkel, koje misle da svako treba da vodi računa o rupama u svojim džepovima. Niko se neće podijeliti na proširivače.
Štefan File, i birselska nomenklatura, trebalo bi da zna da SAD, prije početka demokratskih bratokoljačkih ratova u Oazi SFRJ, nisu imale plan B pa se i danas bave Kosovom i sličnim otpacima na Balkanu. I SAD su se tada držale samo Plana A – interes SAD je Jugoslavija u svojim granicama. Za to vrijeme su razne turske i druge nečastive sile radile svoj posao.
Konkretno: Da li neko od iznadfileovih u Briselu razmišlja kako će se u oktobru formirati vlast na nivou BiH.
Da ne ponestane slova?

ISPALI IZ ISTORIJE

Kukulele iz nekih srbijanskih medija. Baćuška nije pozvao srpske vojnike na Devetomajsku paradu na Krasnoj plošćadi, povodom 65 godina od pobjede nad ljudožderima iz HitlerDojčalanda.
Dobro, nije pozvao ni predstavnike drugih velikih vojnih sila novih nezavisnih država sa prostora SFRJ. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalaistička, nasljednica je i produkt antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Komunisti i Partizani su doprinijeli pobjedi nad fašizmom i nacizmom, nad istrebljivačima čovječanstva.
Današnje generacije malo znaju o tome. I nisu u stanju da shvate sve relacije te borbe. Ne znaju ništa o tome koliko je engleska tajna i javna struktura uložila u ulazak Amerike u rat jer je to bila jedina garancija da se može pobijediti fašističko zlo. Jasno je bilo da nije dovoljno Ginuti ko Rusi. Da je kojim slučajem tadašnji Treći Rajh bio dvaput veći po broju stanovnika, Nijemaca, pitanje je ko bi danas od Evropskih naroda postojao u homokatastru.
Danas se o Titu i komunistima, čitam i gledam svakodnevno, nepodnošljivo pojednostavljeno rasuđuje i sere. OK, to su novi naraštaji. Ne moraju da se glođu istorijom. Oni su nesretni jer nisu učestvovali ni u čemu, osim što su bili svjedoci ili su rođeni nakon, rušenja koje su preduzeli njihovi očevi koji su u život ušli kao komunisti, ili uživaoci, a izašli kao anarhisti misleći da su demokrati.
Dabome, ovo je za te nove naraštaje samo anahrono sranje i hvalospjev zločincima jer Tito i komunisti su bili zločinci. I gotovo. Niko neće priznati da su Tito i komunisti, svima osim Srbiji, stvorili države. Samo sa odloženim dejstvom.
Dobro što Baćuška nije zvao ostale pripadnike velikih narodnih demokratskih armija, Slovenije, Hrvatske, BiH... ali kako to da nije zvao braću Srbe. To je tragedija. Zna se da su ti Rusi pomogli u oslobađanju Beograda. Decenijama se pričalo da su, jednog vojvođanskog jutra, pjani od votke i kerozina, krenuli preko Dunava, gazeći po vodi i po dnu, i ginuli, ginuli, ginuli... dok, na kraju, od tjelesa nije načinjen nasip kojim su onda divizije Rusa prešle i jebale narodnim neprijateljima mater. U sadejstvu sa Partizanima. Sremski front. Proboj. Izbjeg nenarodnih elemenata prema Austriji. Blajburg.
E, ovako stoje stvari.
Rusi su obaviješteni o tome šta smo sve radili na ovom partizanskom prostoru, koliko smo se agresija narealizovali, kako smo porušili sve što se moglo porušiti, biste narodnih heroja, gradove, ulice i fabrike sa njihovim imenima, kako smo popljuvali sve što se moglo popljuvati iz onog slavnog vremena kada se dobila bitka za ljudski rod. Nisu baćuške razočarane što smo jebali Tita i otjerali komunizam u 3LPM (patent: Svetislav Basara) nego što smo pogazili antifašizam i počeli da veličamo fašiste i njihove svjetonazore.
Vojske koje su nastale, nemaju veze sa vojskom koja je ginula protiv fašista. Ni srbijanska.
To je prvi znak da smo ispali iz istorije.
Ne spadamo više nigdje. Nije pozvana ni Gruzija, ni baltičke vojske.
I nikada se više nećemo nigdje priključiti. Mi, svi Moji Narodi sa područja SFRJ. Vrijeme je da počnemo da njegujemo i podnosimo kompleks manje provincijalne vrijednosti. A da pri tome umišljamo kako smo se demokratizovali, europeizovali, oslobodili, osamostalili.
Dodao bih: podali se, zadužili se, naguzili se, ulitali se, izgubili obraz. Slavoj Žižek, hrvatski nizaštonejebavajući filozof, kaže: Dolazi još gori kapitalizam, zaboravite na socijalnu državu najmanje deset godina.
Mi, koji smo bili rokfeleri u Soclageru, za jednu črvenu, mi koji smo skakali na njihove mlade ženke ko pastuvi a koje su bile spremne, pješke i bose, ići za nama preko Karpata, Kavkaza i Tatri, u brak, u raj i u sreću, mi koji smo gledali kako se u soclageru žabokreči sirotinja, doživjeli smo da nas ne jebe Krasnaja plošćad dok njome maršira Lijeva, lijeva, lijeva...
Ne shvatite ovo kao žal za Moskvom Lenjina, Moskvom Staljina, Moskovom Pakta, Crvenom Moskvom. Niti žal za komunizmom, socijalizmom i ljevičarstvom uopšte.
Ovo je četeresnica za vozom koji je zaboravio svoje pse kraj pruge. Je su se psi uskurčili i nisu više voljeli svoje vozove. Vozove koji voze istorijom čovjekovog ispravnog puta, kolikogod to prosrano patetično zvučalo.
Nesreća je što ti istorijski vozovi nemaju voznog reda. Nema stanice za vozove istorije. Što znači da ne mora značiti da će ikada više naići ovuda.
Ne pripadamo više nigdje. Mi smo sada divizije Kacina, Incka, Pakove, Sasija, Filea, helsinških odbora, turskih predsjednika...
Nismo ni promijetili kad smo sa trgova, pa makar i crvenih ili jelisejskih, razišli se po ćoškovima, ćumezima, ćufterlucima, ćenifama.

SEĆIJA, TO SAM JA

Stranka za BiH, kako sebe, od milja, voli da naziva Haris Silajdžić, izdala je saopštenje nakon održane sjednice Organa.
Povod je Ohaerov katul-ferman po kome je Pravobranilaštvu BiH naloženo da obustavi knjiženje imovine bivše SFRJ na Državu Bosnu i Hercegovinu. Mada je pravo pitanje: Ko je Pravobranilaštvu BiH naložio da knjiži.
U saopštenju koje će, vjerovatno, biti objavljeno kao plaćeni oglas, zahtijeva se od Ohaera da se ne petlja u pravo, da povuče svoju naredbu i da više ne provodi ideju ustanovljavanja savezne države od jednojajčane Plemenite Države BiH. To je, vele, onomad urađeno i sa privatizacijom po entitetima što je narušilo jedinstven ekonomski prostor.
Pitanje 1 koje se postavlja: Šta je savezna država? U bosansksohercegovačkom slučaju nije ništa. BiH nije savezna država, a kako teče raspad, neće nikada ni biti. BiH je sastavljena država. Od Federacije BiH i Republike Srpske, koje su postojale prije Dejtonskog sporazuma koji ih je sastavio. U posljednjem trenutku je sastavljen i Ohaer pa sada, kada jedanput u petnaest godina ne radi na mlin Saraja, Haris sa njim ima problema.
To što se Zabih Hari poziva na dejtonski citat: Bosna i Hercegovina nastavlja svoje pravno postojanje kao država... ne znači da je BiH prije tog dejtonskog koitusa bila država. Jednostavno jezičko tumačenje kaže da je taj pojam, prostor, naseobina, ta geografska imenica, Bosna i Hercegovina, dejtonskim sporazumom uobličena u državu. Da nije tako, rekli bi Država Bosna i Hercegovina nastavlja da bude država kao što je uvijek i bila. Međutim, Bosna i Hercegovina nikad nije bila država prije Dejtona. To što su je priznale neke zemlje to ne mijenja stvari. Priznato je i Kosovo pa nema pravo presjeći nekoliko bakarnih kablova.
U Dejtonu, u kome je bio i Zabih Haris, i potpisao, te dvije stambene jedinice, od kojih je jedna imala dva stanara a jedna jednog, a u toj prvoj će, kasnije, jedan stanar postati podstanar, sastavljene su u Sastavaljenu Državu Bosnu i Hercegovinu. Koja prema unutra nije država nego je samo s vana država. Belgija, nebudipriminito.
Pitanje 2 koje se postavalja: Šta je jedinstven ekonomski prostor? To je prostor na kome postoje prostori u kojima nikako ne smiješ upaliti svijeću za žrtve. Zabih Haris se poziva na jedinstven ekonomski prostor kao obilježje Države. Čak i ekonomist Mladen Ivanić može da objasni da to jedno s drugim nema nikakve veze. EU je jedinstven ekonomski prostor pa nije država. A obična država, i izvan EU, u današnjoj globalizaciji, internacionalizaciji itd ne može da računa na svoj jedinstven ekonomski prostor jer ga dijeli i svojata kako koja kompanija. Čim Kinezi grade TE Stanari, nema jedinstvenog ekonomskog prostora. Postoji samo jedinstvena Harisova politička glavuša.
Pitanje 3 koje se postavlja: Zašto Haris Silajdžić smatra da se sjedenjem na sarajevskoj sećiji pravi Država? Zato što se drži poznate istorijske državne ideje vodilje: Sećija, to sam ja.

STJEPAN MARGETIĆ, ŽRTVA SLOBODE

Bio je prvi maj.
Prvi maj nije ništa bez druga Tita i komunista.
Generacije rođene u slobodi, demokratiji i naciologiji, ili koju godinu prije pokolja, ne znaju o čemu govorim. Starkelja opet sere o tome kako je nekad sve bilo idealno a sada smo mi svi budale i propast je. Razumijem. Te mlade generacije ne žive u novom vremenu. One su novo vrijeme. I nisu dužne da razumiju. Kad oni, koji su žvijeli kod druga Tita i komunista, nisu razumjeli.
Imali su bezvizni režim, evropsku uniju, sav svijet dolazio u Jugu, prodavali robu svuda po svijetu, okupljali sto i više zemalja, bili pokret, voljeli se, u Banjaluci igrao Dinamo, Vardar, Priština, jebote, Abid Kovačević iz Banjaluke igrao u Dinamu, Poljud plakao kad je Tito umro, ja povezem šator i gdjegod razapnem kraj magistrale, na Jadranu, svi kažu: Zdravo ljudino, bil popija.
Ali, nije valjalo. Tamnica naroda. Ugnjetavanje. Nesloboda. Ne daju slaviti slave i djecu krstiti. Nedaju se vjenčavati u crkvi. Srbi torturišu, žandarišu, udbišu. Raspad. Slažem se. Jedino se ne slažem što su se u to upetljali radnici. Oni su bili carevi. Radili šta su htjeli. Samoupravljanje. Radnički savjeti. Kongres samoupravljača. Kongres dindikata, sunce ti jebem, savezni. Razumijem što su se digli Budiša Kompleksaš, onomad o Proljeću, Savka, ufur, Karadžić Narciosidni Prigradski Priglupi, poslije, Slobo Mirin, Alija Deklaracija. Ali što radnici. Nikad više neće biti ništa. Sve ove protuve koje sam pobrojao, i mnoge druge, deseci hiljada, stotine hiljada, ušle su u istoriju, neki i u sudnicu, kao predvorje istorije. Ali radnici nisu ušli nigdje. Radnici su otišli u kurac. Tako su pravo na rad dali kriminalcima, tajkunima, švercerima, ratnim profiterima. Tako su socijalnu sigurnost mijenjali za nezaposlenost koja se širi kao ambrozija i za nesigurnost maslačka. Tako su svojoj djeci u gene ugradili neizvjesnost. Zalud se školuješ, zalud govoriš jezike, zalud vladaš sposobnostima kojima ni sve generacije prije tebe, zajedno, nisu vladale.
Tako su fabrike, koje su bile Fabrike radnicima, dali u bescijenje lokalnim muljarama starom deviznom štednjom, Antinom privatizacijom, dionicama i akcijama. Dijela su se dočepale i razne lešinarske kompanije iz prijateljske Evrope.
E, tako sam došao do bjelovarske „Iverice“ čiji je vlasnik multinacionalni konzorcij Kronospan. U Iverici je radio Stjepan Margetić, dragovoljac, po fotki, poštenjačina ispod Bilogore, kao i svi tamošnji ljudi. Onda je u ponedjeljak saznao da bi u četvrtak trebao raditi u nekom Kronospanovom preduzeću u Srbiji.
Stjepan se pobunio. Moj ugovor o radu pominje Bjelovar. Ja se nisam za to borio. Tamo su četnici. Agresori. Ja sam u registru branitelja. Imaću problema. Otkaz, Stjepane.
Ne zamjerim Stjepanu. Borio se za Hrvatsku. A ne da ide u najam u Srbiju. Rekli mu, pred rat, drugačije. Država Hrvatska. Neće nas više niko pljačakati, ni naše devize sa Jadrana.
Jedino što zamjerim je Stjepanova: Ne mogu raditi sa onima protiv kojih sam se borio.
Kako si, Stjepane, mogao da se boriš protiv onih sa kojima si radio?
I tako desetak miliona Stjepana u bivšoj ukrvljenoj, upokojenoj, razjebanoj Jugi.
Ne pišem ovo zbog Juge. Peopala. Jebi je. Da je valjala, ostala bi. Nego pišem zbog tih desetak miliona radnika, Stjepana, ukrvljenih, upokojenih, razjebanih.

GALERIJA
R. Vasić, Zlatna ruža 2009.