STJEPAN MARGETIĆ, ŽRTVA SLOBODE
Bio je prvi maj.
Prvi maj nije ništa bez druga Tita i komunista.
Generacije rođene u slobodi, demokratiji i naciologiji, ili koju godinu prije pokolja, ne znaju o čemu govorim. Starkelja opet sere o tome kako je nekad sve bilo idealno a sada smo mi svi budale i propast je. Razumijem. Te mlade generacije ne žive u novom vremenu. One su novo vrijeme. I nisu dužne da razumiju. Kad oni, koji su žvijeli kod druga Tita i komunista, nisu razumjeli.
Imali su bezvizni režim, evropsku uniju, sav svijet dolazio u Jugu, prodavali robu svuda po svijetu, okupljali sto i više zemalja, bili pokret, voljeli se, u Banjaluci igrao Dinamo, Vardar, Priština, jebote, Abid Kovačević iz Banjaluke igrao u Dinamu, Poljud plakao kad je Tito umro, ja povezem šator i gdjegod razapnem kraj magistrale, na Jadranu, svi kažu: Zdravo ljudino, bil popija.
Ali, nije valjalo. Tamnica naroda. Ugnjetavanje. Nesloboda. Ne daju slaviti slave i djecu krstiti. Nedaju se vjenčavati u crkvi. Srbi torturišu, žandarišu, udbišu. Raspad. Slažem se. Jedino se ne slažem što su se u to upetljali radnici. Oni su bili carevi. Radili šta su htjeli. Samoupravljanje. Radnički savjeti. Kongres samoupravljača. Kongres dindikata, sunce ti jebem, savezni. Razumijem što su se digli Budiša Kompleksaš, onomad o Proljeću, Savka, ufur, Karadžić Narciosidni Prigradski Priglupi, poslije, Slobo Mirin, Alija Deklaracija. Ali što radnici. Nikad više neće biti ništa. Sve ove protuve koje sam pobrojao, i mnoge druge, deseci hiljada, stotine hiljada, ušle su u istoriju, neki i u sudnicu, kao predvorje istorije. Ali radnici nisu ušli nigdje. Radnici su otišli u kurac. Tako su pravo na rad dali kriminalcima, tajkunima, švercerima, ratnim profiterima. Tako su socijalnu sigurnost mijenjali za nezaposlenost koja se širi kao ambrozija i za nesigurnost maslačka. Tako su svojoj djeci u gene ugradili neizvjesnost. Zalud se školuješ, zalud govoriš jezike, zalud vladaš sposobnostima kojima ni sve generacije prije tebe, zajedno, nisu vladale.
Tako su fabrike, koje su bile Fabrike radnicima, dali u bescijenje lokalnim muljarama starom deviznom štednjom, Antinom privatizacijom, dionicama i akcijama. Dijela su se dočepale i razne lešinarske kompanije iz prijateljske Evrope.
E, tako sam došao do bjelovarske „Iverice“ čiji je vlasnik multinacionalni konzorcij Kronospan. U Iverici je radio Stjepan Margetić, dragovoljac, po fotki, poštenjačina ispod Bilogore, kao i svi tamošnji ljudi. Onda je u ponedjeljak saznao da bi u četvrtak trebao raditi u nekom Kronospanovom preduzeću u Srbiji.
Stjepan se pobunio. Moj ugovor o radu pominje Bjelovar. Ja se nisam za to borio. Tamo su četnici. Agresori. Ja sam u registru branitelja. Imaću problema. Otkaz, Stjepane.
Ne zamjerim Stjepanu. Borio se za Hrvatsku. A ne da ide u najam u Srbiju. Rekli mu, pred rat, drugačije. Država Hrvatska. Neće nas više niko pljačakati, ni naše devize sa Jadrana.
Jedino što zamjerim je Stjepanova: Ne mogu raditi sa onima protiv kojih sam se borio.
Kako si, Stjepane, mogao da se boriš protiv onih sa kojima si radio?
I tako desetak miliona Stjepana u bivšoj ukrvljenoj, upokojenoj, razjebanoj Jugi.
Ne pišem ovo zbog Juge. Peopala. Jebi je. Da je valjala, ostala bi. Nego pišem zbog tih desetak miliona radnika, Stjepana, ukrvljenih, upokojenih, razjebanih.
Prvi maj nije ništa bez druga Tita i komunista.
Generacije rođene u slobodi, demokratiji i naciologiji, ili koju godinu prije pokolja, ne znaju o čemu govorim. Starkelja opet sere o tome kako je nekad sve bilo idealno a sada smo mi svi budale i propast je. Razumijem. Te mlade generacije ne žive u novom vremenu. One su novo vrijeme. I nisu dužne da razumiju. Kad oni, koji su žvijeli kod druga Tita i komunista, nisu razumjeli.
Imali su bezvizni režim, evropsku uniju, sav svijet dolazio u Jugu, prodavali robu svuda po svijetu, okupljali sto i više zemalja, bili pokret, voljeli se, u Banjaluci igrao Dinamo, Vardar, Priština, jebote, Abid Kovačević iz Banjaluke igrao u Dinamu, Poljud plakao kad je Tito umro, ja povezem šator i gdjegod razapnem kraj magistrale, na Jadranu, svi kažu: Zdravo ljudino, bil popija.
Ali, nije valjalo. Tamnica naroda. Ugnjetavanje. Nesloboda. Ne daju slaviti slave i djecu krstiti. Nedaju se vjenčavati u crkvi. Srbi torturišu, žandarišu, udbišu. Raspad. Slažem se. Jedino se ne slažem što su se u to upetljali radnici. Oni su bili carevi. Radili šta su htjeli. Samoupravljanje. Radnički savjeti. Kongres samoupravljača. Kongres dindikata, sunce ti jebem, savezni. Razumijem što su se digli Budiša Kompleksaš, onomad o Proljeću, Savka, ufur, Karadžić Narciosidni Prigradski Priglupi, poslije, Slobo Mirin, Alija Deklaracija. Ali što radnici. Nikad više neće biti ništa. Sve ove protuve koje sam pobrojao, i mnoge druge, deseci hiljada, stotine hiljada, ušle su u istoriju, neki i u sudnicu, kao predvorje istorije. Ali radnici nisu ušli nigdje. Radnici su otišli u kurac. Tako su pravo na rad dali kriminalcima, tajkunima, švercerima, ratnim profiterima. Tako su socijalnu sigurnost mijenjali za nezaposlenost koja se širi kao ambrozija i za nesigurnost maslačka. Tako su svojoj djeci u gene ugradili neizvjesnost. Zalud se školuješ, zalud govoriš jezike, zalud vladaš sposobnostima kojima ni sve generacije prije tebe, zajedno, nisu vladale.
Tako su fabrike, koje su bile Fabrike radnicima, dali u bescijenje lokalnim muljarama starom deviznom štednjom, Antinom privatizacijom, dionicama i akcijama. Dijela su se dočepale i razne lešinarske kompanije iz prijateljske Evrope.
E, tako sam došao do bjelovarske „Iverice“ čiji je vlasnik multinacionalni konzorcij Kronospan. U Iverici je radio Stjepan Margetić, dragovoljac, po fotki, poštenjačina ispod Bilogore, kao i svi tamošnji ljudi. Onda je u ponedjeljak saznao da bi u četvrtak trebao raditi u nekom Kronospanovom preduzeću u Srbiji.
Stjepan se pobunio. Moj ugovor o radu pominje Bjelovar. Ja se nisam za to borio. Tamo su četnici. Agresori. Ja sam u registru branitelja. Imaću problema. Otkaz, Stjepane.
Ne zamjerim Stjepanu. Borio se za Hrvatsku. A ne da ide u najam u Srbiju. Rekli mu, pred rat, drugačije. Država Hrvatska. Neće nas više niko pljačakati, ni naše devize sa Jadrana.
Jedino što zamjerim je Stjepanova: Ne mogu raditi sa onima protiv kojih sam se borio.
Kako si, Stjepane, mogao da se boriš protiv onih sa kojima si radio?
I tako desetak miliona Stjepana u bivšoj ukrvljenoj, upokojenoj, razjebanoj Jugi.
Ne pišem ovo zbog Juge. Peopala. Jebi je. Da je valjala, ostala bi. Nego pišem zbog tih desetak miliona radnika, Stjepana, ukrvljenih, upokojenih, razjebanih.
