уторак, 04. мај 2010.

STJEPAN MARGETIĆ, ŽRTVA SLOBODE
Bio je prvi maj.
Prvi maj nije ništa bez druga Tita i komunista.
Generacije rođene u slobodi, demokratiji i naciologiji, ili koju godinu prije pokolja, ne znaju o čemu govorim. Starkelja opet sere o tome kako je nekad sve bilo idealno a sada smo mi svi budale i propast je. Razumijem. Te mlade generacije ne žive u novom vremenu. One su novo vrijeme. I nisu dužne da razumiju. Kad oni, koji su žvijeli kod druga Tita i komunista, nisu razumjeli.
Imali su bezvizni režim, evropsku uniju, sav svijet dolazio u Jugu, prodavali robu svuda po svijetu, okupljali sto i više zemalja, bili pokret, voljeli se, u Banjaluci igrao Dinamo, Vardar, Priština, jebote, Abid Kovačević iz Banjaluke igrao u Dinamu, Poljud plakao kad je Tito umro, ja povezem šator i gdjegod razapnem kraj magistrale, na Jadranu, svi kažu: Zdravo ljudino, bil popija.
Ali, nije valjalo. Tamnica naroda. Ugnjetavanje. Nesloboda. Ne daju slaviti slave i djecu krstiti. Nedaju se vjenčavati u crkvi. Srbi torturišu, žandarišu, udbišu. Raspad. Slažem se. Jedino se ne slažem što su se u to upetljali radnici. Oni su bili carevi. Radili šta su htjeli. Samoupravljanje. Radnički savjeti. Kongres samoupravljača. Kongres dindikata, sunce ti jebem, savezni. Razumijem što su se digli Budiša Kompleksaš, onomad o Proljeću, Savka, ufur, Karadžić Narciosidni Prigradski Priglupi, poslije, Slobo Mirin, Alija Deklaracija. Ali što radnici. Nikad više neće biti ništa. Sve ove protuve koje sam pobrojao, i mnoge druge, deseci hiljada, stotine hiljada, ušle su u istoriju, neki i u sudnicu, kao predvorje istorije. Ali radnici nisu ušli nigdje. Radnici su otišli u kurac. Tako su pravo na rad dali kriminalcima, tajkunima, švercerima, ratnim profiterima. Tako su socijalnu sigurnost mijenjali za nezaposlenost koja se širi kao ambrozija i za nesigurnost maslačka. Tako su svojoj djeci u gene ugradili neizvjesnost. Zalud se školuješ, zalud govoriš jezike, zalud vladaš sposobnostima kojima ni sve generacije prije tebe, zajedno, nisu vladale.
Tako su fabrike, koje su bile Fabrike radnicima, dali u bescijenje lokalnim muljarama starom deviznom štednjom, Antinom privatizacijom, dionicama i akcijama. Dijela su se dočepale i razne lešinarske kompanije iz prijateljske Evrope.
E, tako sam došao do bjelovarske „Iverice“ čiji je vlasnik multinacionalni konzorcij Kronospan. U Iverici je radio Stjepan Margetić, dragovoljac, po fotki, poštenjačina ispod Bilogore, kao i svi tamošnji ljudi. Onda je u ponedjeljak saznao da bi u četvrtak trebao raditi u nekom Kronospanovom preduzeću u Srbiji.
Stjepan se pobunio. Moj ugovor o radu pominje Bjelovar. Ja se nisam za to borio. Tamo su četnici. Agresori. Ja sam u registru branitelja. Imaću problema. Otkaz, Stjepane.
Ne zamjerim Stjepanu. Borio se za Hrvatsku. A ne da ide u najam u Srbiju. Rekli mu, pred rat, drugačije. Država Hrvatska. Neće nas više niko pljačakati, ni naše devize sa Jadrana.
Jedino što zamjerim je Stjepanova: Ne mogu raditi sa onima protiv kojih sam se borio.
Kako si, Stjepane, mogao da se boriš protiv onih sa kojima si radio?
I tako desetak miliona Stjepana u bivšoj ukrvljenoj, upokojenoj, razjebanoj Jugi.
Ne pišem ovo zbog Juge. Peopala. Jebi je. Da je valjala, ostala bi. Nego pišem zbog tih desetak miliona radnika, Stjepana, ukrvljenih, upokojenih, razjebanih.