BITKA NA MILJACKI
Član Predsjedništva BiH, ispred Zlatka Lagumdžije, u hrvatskom narodu poznat kao Neželjko Komšić a u bošnjačkom narodu poznatiji kao Ljiljan Komšić, ba, dao je svoju ocjenu obilježavanja godišnjice mučkog pokolja u Dobrokoljačkoj u kojoj je sarajevska žgadija naoružana ilegalnim oružjem i obučena u uniforme od farmerica i patika, masakrirala kolonu jna koja se povlačila. U toj Akciji žgadije poginuli su nenaoružane starješine narodne armije pa čak i neki devetnaestogidšnji agresori.
Komšić je rekao da je to čuvena Doborovljačka gdje se radilo o razmjeni Alije Izetbegovića za Milutina Kukanjca. Može se i tako gledati jer jna je znala, na osnovu događaja prethodnog dana, da je najbolje malo Aliju zadržti na aerodromu, malo u kasarni u Lukavici, dok se vojska ne izvuče iz grada. Kad su već bili takve budale u bratstvo i jedinstvo pa vojsku držale u gradu iz kojeg nema izlaza. A i inače su budale. Znaš kad bih ga ja razmijenio.
Cijela procedura je bila dogovorena i nije bilo nikakvog razloga za nasilje. No, sarajevska žgadija je morala odigrati ulogu patriotskog detonatora jer se na nasilju nad jna najbolje diže nacionalna pomama. Primjeri Slovenije i Hrvatske. Tako se dogodio pokolj i spaljivanje nevinih i nemoćnih u Dobrokoljačkoj.
Neželjko Komšić, pak, za prethodni dan kaže da je to bila bitka. Bitka, kako to uzvišeno zvuči, kako odiše ravnopravnošću ruskih poetskih dvoboja, kako zrači poštenjem i engleskim džentlmenstvom, a u stvari, smrdi na islamsku otomansku stabilizaciju: ti mene sabljom a ja tebe krvavim vratom.
Jednog dana, kad akteri i ove generacije odu sa scene, patriotski sretne buduće sarajlije te koljačko-roštiljske dželatalije proglasiće Bitkom na Miljacki. Svi narodi, ovdje imaju svoje velike bitke, red je.
Zlatnoljiljanski je još rekao da ako treba obilježavati nevino stradale, onda su to Kazani.
Ovo je krvnički cinizam. Komšić, i njegovi, učinili su sve da se za dvadesetak godina ne istraži istina o Kazanima, o krivcima je suvišno raspravljati, pa da se barem otvori puti istini o Sarajevu kao kolektivnom šehidskom čvorištu kojeg im je, dobrim dijelom, servirao priglupi prigradski Karadžić. A onda poziva da se obilježavaju Kazani. Pri čemu mu je Behmen sarajevonačelnik, poznati poštovatelj srpskih žrtava.
I završni dio koncepta.
Komšić poziva porodice žrtava da slobodno dođu u Saraj. Ali nemojte da vam Vlada Republike Srpske govori šta treba da radite i da od toga pravi provokacije.
Kao da u Sarajevu postoje jaka, brojna, masovna i moćna udruženja SrbaSarajlija pa nema smisla da ih neka Vlada Republike Srpske zloupotrebljava. Da nije Vlada organizovala obilježavanje, ljubim ga u guzicu pred vječnom vatrom ko bi to smio da pomene u Patriotskom Gradu Našeg Zelenila.
Šteta što Komšić nije komandovao Bitkom u Dobrokoljačkoj. Kakva bi to bitka bila. Ali, upetljao se onaj papak Ejup i ušao u istoriju, mnogo prije nego u London.
Komšić je rekao da je to čuvena Doborovljačka gdje se radilo o razmjeni Alije Izetbegovića za Milutina Kukanjca. Može se i tako gledati jer jna je znala, na osnovu događaja prethodnog dana, da je najbolje malo Aliju zadržti na aerodromu, malo u kasarni u Lukavici, dok se vojska ne izvuče iz grada. Kad su već bili takve budale u bratstvo i jedinstvo pa vojsku držale u gradu iz kojeg nema izlaza. A i inače su budale. Znaš kad bih ga ja razmijenio.
Cijela procedura je bila dogovorena i nije bilo nikakvog razloga za nasilje. No, sarajevska žgadija je morala odigrati ulogu patriotskog detonatora jer se na nasilju nad jna najbolje diže nacionalna pomama. Primjeri Slovenije i Hrvatske. Tako se dogodio pokolj i spaljivanje nevinih i nemoćnih u Dobrokoljačkoj.
Neželjko Komšić, pak, za prethodni dan kaže da je to bila bitka. Bitka, kako to uzvišeno zvuči, kako odiše ravnopravnošću ruskih poetskih dvoboja, kako zrači poštenjem i engleskim džentlmenstvom, a u stvari, smrdi na islamsku otomansku stabilizaciju: ti mene sabljom a ja tebe krvavim vratom.
Jednog dana, kad akteri i ove generacije odu sa scene, patriotski sretne buduće sarajlije te koljačko-roštiljske dželatalije proglasiće Bitkom na Miljacki. Svi narodi, ovdje imaju svoje velike bitke, red je.
Zlatnoljiljanski je još rekao da ako treba obilježavati nevino stradale, onda su to Kazani.
Ovo je krvnički cinizam. Komšić, i njegovi, učinili su sve da se za dvadesetak godina ne istraži istina o Kazanima, o krivcima je suvišno raspravljati, pa da se barem otvori puti istini o Sarajevu kao kolektivnom šehidskom čvorištu kojeg im je, dobrim dijelom, servirao priglupi prigradski Karadžić. A onda poziva da se obilježavaju Kazani. Pri čemu mu je Behmen sarajevonačelnik, poznati poštovatelj srpskih žrtava.
I završni dio koncepta.
Komšić poziva porodice žrtava da slobodno dođu u Saraj. Ali nemojte da vam Vlada Republike Srpske govori šta treba da radite i da od toga pravi provokacije.
Kao da u Sarajevu postoje jaka, brojna, masovna i moćna udruženja SrbaSarajlija pa nema smisla da ih neka Vlada Republike Srpske zloupotrebljava. Da nije Vlada organizovala obilježavanje, ljubim ga u guzicu pred vječnom vatrom ko bi to smio da pomene u Patriotskom Gradu Našeg Zelenila.
Šteta što Komšić nije komandovao Bitkom u Dobrokoljačkoj. Kakva bi to bitka bila. Ali, upetljao se onaj papak Ejup i ušao u istoriju, mnogo prije nego u London.
