ISPALI IZ ISTORIJE
Kukulele iz nekih srbijanskih medija. Baćuška nije pozvao srpske vojnike na Devetomajsku paradu na Krasnoj plošćadi, povodom 65 godina od pobjede nad ljudožderima iz HitlerDojčalanda.
Dobro, nije pozvao ni predstavnike drugih velikih vojnih sila novih nezavisnih država sa prostora SFRJ. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalaistička, nasljednica je i produkt antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Komunisti i Partizani su doprinijeli pobjedi nad fašizmom i nacizmom, nad istrebljivačima čovječanstva.
Današnje generacije malo znaju o tome. I nisu u stanju da shvate sve relacije te borbe. Ne znaju ništa o tome koliko je engleska tajna i javna struktura uložila u ulazak Amerike u rat jer je to bila jedina garancija da se može pobijediti fašističko zlo. Jasno je bilo da nije dovoljno Ginuti ko Rusi. Da je kojim slučajem tadašnji Treći Rajh bio dvaput veći po broju stanovnika, Nijemaca, pitanje je ko bi danas od Evropskih naroda postojao u homokatastru.
Danas se o Titu i komunistima, čitam i gledam svakodnevno, nepodnošljivo pojednostavljeno rasuđuje i sere. OK, to su novi naraštaji. Ne moraju da se glođu istorijom. Oni su nesretni jer nisu učestvovali ni u čemu, osim što su bili svjedoci ili su rođeni nakon, rušenja koje su preduzeli njihovi očevi koji su u život ušli kao komunisti, ili uživaoci, a izašli kao anarhisti misleći da su demokrati.
Dabome, ovo je za te nove naraštaje samo anahrono sranje i hvalospjev zločincima jer Tito i komunisti su bili zločinci. I gotovo. Niko neće priznati da su Tito i komunisti, svima osim Srbiji, stvorili države. Samo sa odloženim dejstvom.
Dobro što Baćuška nije zvao ostale pripadnike velikih narodnih demokratskih armija, Slovenije, Hrvatske, BiH... ali kako to da nije zvao braću Srbe. To je tragedija. Zna se da su ti Rusi pomogli u oslobađanju Beograda. Decenijama se pričalo da su, jednog vojvođanskog jutra, pjani od votke i kerozina, krenuli preko Dunava, gazeći po vodi i po dnu, i ginuli, ginuli, ginuli... dok, na kraju, od tjelesa nije načinjen nasip kojim su onda divizije Rusa prešle i jebale narodnim neprijateljima mater. U sadejstvu sa Partizanima. Sremski front. Proboj. Izbjeg nenarodnih elemenata prema Austriji. Blajburg.
E, ovako stoje stvari.
Rusi su obaviješteni o tome šta smo sve radili na ovom partizanskom prostoru, koliko smo se agresija narealizovali, kako smo porušili sve što se moglo porušiti, biste narodnih heroja, gradove, ulice i fabrike sa njihovim imenima, kako smo popljuvali sve što se moglo popljuvati iz onog slavnog vremena kada se dobila bitka za ljudski rod. Nisu baćuške razočarane što smo jebali Tita i otjerali komunizam u 3LPM (patent: Svetislav Basara) nego što smo pogazili antifašizam i počeli da veličamo fašiste i njihove svjetonazore.
Vojske koje su nastale, nemaju veze sa vojskom koja je ginula protiv fašista. Ni srbijanska.
To je prvi znak da smo ispali iz istorije.
Ne spadamo više nigdje. Nije pozvana ni Gruzija, ni baltičke vojske.
I nikada se više nećemo nigdje priključiti. Mi, svi Moji Narodi sa područja SFRJ. Vrijeme je da počnemo da njegujemo i podnosimo kompleks manje provincijalne vrijednosti. A da pri tome umišljamo kako smo se demokratizovali, europeizovali, oslobodili, osamostalili.
Dodao bih: podali se, zadužili se, naguzili se, ulitali se, izgubili obraz. Slavoj Žižek, hrvatski nizaštonejebavajući filozof, kaže: Dolazi još gori kapitalizam, zaboravite na socijalnu državu najmanje deset godina.
Mi, koji smo bili rokfeleri u Soclageru, za jednu črvenu, mi koji smo skakali na njihove mlade ženke ko pastuvi a koje su bile spremne, pješke i bose, ići za nama preko Karpata, Kavkaza i Tatri, u brak, u raj i u sreću, mi koji smo gledali kako se u soclageru žabokreči sirotinja, doživjeli smo da nas ne jebe Krasnaja plošćad dok njome maršira Lijeva, lijeva, lijeva...
Ne shvatite ovo kao žal za Moskvom Lenjina, Moskvom Staljina, Moskovom Pakta, Crvenom Moskvom. Niti žal za komunizmom, socijalizmom i ljevičarstvom uopšte.
Ovo je četeresnica za vozom koji je zaboravio svoje pse kraj pruge. Je su se psi uskurčili i nisu više voljeli svoje vozove. Vozove koji voze istorijom čovjekovog ispravnog puta, kolikogod to prosrano patetično zvučalo.
Nesreća je što ti istorijski vozovi nemaju voznog reda. Nema stanice za vozove istorije. Što znači da ne mora značiti da će ikada više naići ovuda.
Ne pripadamo više nigdje. Mi smo sada divizije Kacina, Incka, Pakove, Sasija, Filea, helsinških odbora, turskih predsjednika...
Nismo ni promijetili kad smo sa trgova, pa makar i crvenih ili jelisejskih, razišli se po ćoškovima, ćumezima, ćufterlucima, ćenifama.
Dobro, nije pozvao ni predstavnike drugih velikih vojnih sila novih nezavisnih država sa prostora SFRJ. Federativna Narodna Republika Jugoslavija, kasnije Socijalaistička, nasljednica je i produkt antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu. Komunisti i Partizani su doprinijeli pobjedi nad fašizmom i nacizmom, nad istrebljivačima čovječanstva.
Današnje generacije malo znaju o tome. I nisu u stanju da shvate sve relacije te borbe. Ne znaju ništa o tome koliko je engleska tajna i javna struktura uložila u ulazak Amerike u rat jer je to bila jedina garancija da se može pobijediti fašističko zlo. Jasno je bilo da nije dovoljno Ginuti ko Rusi. Da je kojim slučajem tadašnji Treći Rajh bio dvaput veći po broju stanovnika, Nijemaca, pitanje je ko bi danas od Evropskih naroda postojao u homokatastru.
Danas se o Titu i komunistima, čitam i gledam svakodnevno, nepodnošljivo pojednostavljeno rasuđuje i sere. OK, to su novi naraštaji. Ne moraju da se glođu istorijom. Oni su nesretni jer nisu učestvovali ni u čemu, osim što su bili svjedoci ili su rođeni nakon, rušenja koje su preduzeli njihovi očevi koji su u život ušli kao komunisti, ili uživaoci, a izašli kao anarhisti misleći da su demokrati.
Dabome, ovo je za te nove naraštaje samo anahrono sranje i hvalospjev zločincima jer Tito i komunisti su bili zločinci. I gotovo. Niko neće priznati da su Tito i komunisti, svima osim Srbiji, stvorili države. Samo sa odloženim dejstvom.
Dobro što Baćuška nije zvao ostale pripadnike velikih narodnih demokratskih armija, Slovenije, Hrvatske, BiH... ali kako to da nije zvao braću Srbe. To je tragedija. Zna se da su ti Rusi pomogli u oslobađanju Beograda. Decenijama se pričalo da su, jednog vojvođanskog jutra, pjani od votke i kerozina, krenuli preko Dunava, gazeći po vodi i po dnu, i ginuli, ginuli, ginuli... dok, na kraju, od tjelesa nije načinjen nasip kojim su onda divizije Rusa prešle i jebale narodnim neprijateljima mater. U sadejstvu sa Partizanima. Sremski front. Proboj. Izbjeg nenarodnih elemenata prema Austriji. Blajburg.
E, ovako stoje stvari.
Rusi su obaviješteni o tome šta smo sve radili na ovom partizanskom prostoru, koliko smo se agresija narealizovali, kako smo porušili sve što se moglo porušiti, biste narodnih heroja, gradove, ulice i fabrike sa njihovim imenima, kako smo popljuvali sve što se moglo popljuvati iz onog slavnog vremena kada se dobila bitka za ljudski rod. Nisu baćuške razočarane što smo jebali Tita i otjerali komunizam u 3LPM (patent: Svetislav Basara) nego što smo pogazili antifašizam i počeli da veličamo fašiste i njihove svjetonazore.
Vojske koje su nastale, nemaju veze sa vojskom koja je ginula protiv fašista. Ni srbijanska.
To je prvi znak da smo ispali iz istorije.
Ne spadamo više nigdje. Nije pozvana ni Gruzija, ni baltičke vojske.
I nikada se više nećemo nigdje priključiti. Mi, svi Moji Narodi sa područja SFRJ. Vrijeme je da počnemo da njegujemo i podnosimo kompleks manje provincijalne vrijednosti. A da pri tome umišljamo kako smo se demokratizovali, europeizovali, oslobodili, osamostalili.
Dodao bih: podali se, zadužili se, naguzili se, ulitali se, izgubili obraz. Slavoj Žižek, hrvatski nizaštonejebavajući filozof, kaže: Dolazi još gori kapitalizam, zaboravite na socijalnu državu najmanje deset godina.
Mi, koji smo bili rokfeleri u Soclageru, za jednu črvenu, mi koji smo skakali na njihove mlade ženke ko pastuvi a koje su bile spremne, pješke i bose, ići za nama preko Karpata, Kavkaza i Tatri, u brak, u raj i u sreću, mi koji smo gledali kako se u soclageru žabokreči sirotinja, doživjeli smo da nas ne jebe Krasnaja plošćad dok njome maršira Lijeva, lijeva, lijeva...
Ne shvatite ovo kao žal za Moskvom Lenjina, Moskvom Staljina, Moskovom Pakta, Crvenom Moskvom. Niti žal za komunizmom, socijalizmom i ljevičarstvom uopšte.
Ovo je četeresnica za vozom koji je zaboravio svoje pse kraj pruge. Je su se psi uskurčili i nisu više voljeli svoje vozove. Vozove koji voze istorijom čovjekovog ispravnog puta, kolikogod to prosrano patetično zvučalo.
Nesreća je što ti istorijski vozovi nemaju voznog reda. Nema stanice za vozove istorije. Što znači da ne mora značiti da će ikada više naići ovuda.
Ne pripadamo više nigdje. Mi smo sada divizije Kacina, Incka, Pakove, Sasija, Filea, helsinških odbora, turskih predsjednika...
Nismo ni promijetili kad smo sa trgova, pa makar i crvenih ili jelisejskih, razišli se po ćoškovima, ćumezima, ćufterlucima, ćenifama.
