1862.
I BIT ĆE PJESMA
NA UKOPU BOSNE

Razlijegaće se brdusinama i sevdalinke. Pjevaće i Bošnjaci, muslimani i Najbolji Bošnjani.

Do ukopa neće dovesti Mrski Agresori, Genocidni Srbi, Republika Srpska, niti Treći Hrvatski, već Otomanske Deformacije Dejtona.
To je sindrom Nesvjesnog Puta Suicida.
Nijedan samoubica ne može da shvati da se njegov život, kojeg i on kreira, godinama ranije, precizno kreće putem koji će ga dovesti do omče, do sljepočnice ili do posljednjeg poljupca trotoara s nebodera.
Tako ni Bosna, Otomanska varijanta BiH, Dejtonski Kancerogeni Deformitet, ne može da shvati da insistiranjem na reformama, unitarizaciji, državizaciji i jednoj adresi, a to je samo dio repertoara, precizno ide Putem Suicida.
Ne mogu to da shvate ni bošnjačke, sarajevske, intelektualije.
Jer, DKD je već proizveo svoju suicidnu djecu.
Pa tako i izvjesni profesor FPN u Sarajevu, Suad Dejtonćehajić, doktorirao na temu Dejtonskog sporazuma, STJ, u Danima, otpatku nekadašnjeg Svijetlog Sarajevskog Dejtonizma, Dejtonizam je, inače, posebna vrsta sljepila koja ne vidi samo tri stvari prilikom patološkog unitarizma, Srbe, Hrvate i Propast Bosne, ne shvata jednostvnu činjenicu – da je Dejton trebao da bude drukčiji, bio bi. Jer Buldozerbruk i Am mogli su tada šta su htjeli.
Ne misli, valjda, Dejtonćehajić da Ameri nisu vidjeli ono što drkahvedžije i SPK vide još od povratka Alije iz Dejtona. Da Dejton treba mijenjati tako da nestane Srba. I Hrvata.
Njegovo neshvatanje Dejtona i neuviđanje opasnosti koje nosi Deformacija, a to nije samo njegova osobina u Sarajevu, jer zbog toga su propali mnogi dragocjeni umovi i političari, uključiv i Prljavog Harija, svoje korijene ima u mržnji prema Srbima. Reći ću civilizovano U neprihvatanju Srba kao čeljadi ovog prostora. A to je direktno nasljeđe Otomanske imperije. Samo čekam kad će neki vrli um predložiti da se mladi Srbi sepetima dopremaju u Sarajevo. Koridor SepetC.
Otuda i njegovo, njihovo, ustrašenije Memorandumom Sanu. I aktuelno priviđenje opšte opasnosti od Memoranduma Rsanu. Kako su vidjeli analizu koju su Dodik i Mitrović napisali za raspravu o godišnjici Dejtona u okviru ANURS.
Amatersko obrazloženje Člana 3, stava 5a Dejtonskog sporazuma, koje nudi Drsuad Kurtćehajić, takvo je da ga ne vrijedi ovdje ni citirati niti sa njim polemisati.
Republika Srpska i Federacija složili su se samo o tri stavri koje su prenešene na nivo BiH. Sve ostalo je kosovizirano. Oteto.
Dabogda vam stalo u grlu.
Ali na nešto još moram skrenuti pažnju.
I Dejtonćehajić priča o istorjskoj minoriji. U svojoj mržnji prema Srbima. O Velikoj Ofanzivi Armije BiH i Hrvatskog Vijeća Obrane prema Banjaluci.
Radi se o ostacima regimente koja je ušla u Mrkonjić Grad i tamo izvršila pokolj civila i devastirala cijeli grad puštajući vodu u stanove, pri odlasku, kako bi smrzavanje razorilo zgrade, koja se nije mogla imenovati Armijom BiH. To je bila Vojska Republike Hrvatske, dijelom i HVO a USAR BiH, Usrana Armija, bila je zauzeta paljenjem Srpskih kuća od Bihaća naovamo.
U taj kanjon ne može stati ni cijela brigada i neki avanturisti su doista prošli klisuru koju niko nije ni branio.
Hrvatska, Država Hrvatska, vratila je svoje Redarstvene Dželate, kako propuštate da to ocijenite Agresijom Lijepe Njihove na Gizdavu Vašu, ali ne zato što je to htio Holbruk ili neko drugi. Već zato što bi ulazak jedne čizme u Banjaluku bio i ulazak Srbije u rat. U tom ratu bi muslimani sigurno doživjeli Rašino Proročanstvo. Ne bi ih stigli spasiti Nato i hravtski šverc oružja. A pitanje je šta bi bilo i sa Hrvatskom.
Bez obzira što Sarajevski Drpuk nastoji Srbiju prikazati agresorom, Srbija se zajebavala u međunacionalnim ratovima u BiH i nju su predstavljali neki dobrovoljni idioti pod nazivom Cecini Tigrovi ili Šešeljeve Šubare. Da je Srbija izvršila agresiju na BiH, i Istra bi još danas bila u govnima.
Dabome, da bi u rat ušao i Nato. Dotad je Nato u BiH, a i u Hrvatskoj, bio na pikniku kod Fate. Koja ju je, za svaki slućaj, plahnula.
Dabome i da bi taj rat zahvatio i druge zemlje.
Zato se Vaša Slavna Armija vratila kanjonom Vrbasa.
Ne zanosite se, intelekuralci, propuštenom šansom da tada nestane Srpska.
Jer i Vojska Republike Srpske je tada, u sastavu samo Prvog Korpusa, imala stotinu dvadeset hiljada ljudi u rovovima. Banjaluka bi, da ste ušli, bila vaš Staljingrad.
To što pričate, od Mate Granića do komentatora po blogovima i portalima, to je kako Mali Mujica i Mali Ivica shvataju rat.
Predlažem Dejtonćehajiću i drugim Kurcćehajićima, da još jednom, ali paaaaaažljivo, pročitaju Memorandum DM.
Spremte se, spremte, za Pogreb.

1861.
SEDI DI SI,
NI ZA TO,
DI SI, NISI
 

Ispod Zgrade Vlade Srpske, i ispod kišobrana, protestvovali su službenici i jaslari Države. Srpske, dabome.

To su oni koji primaju plate iz budžeta.

Razumijem da sit gladnom ne vjeruje. Siti su ovi što šetaju. Nu, doista je deplasirano protestvovati zbog smanjenja plata dok se vodi grčevita borba, ne samo u Srpskoj, da se otvori desetak novih, kvalitetnih, radnih mjesta. Deplasirano je da se picparikuju zaposleni dok oni nezaposleni šute i trpe.

Deplasirano je i da protestvuju oni koji su radno-pravno zaštićeni Ko Međedi. Oni koji su do radnog mjesta došli, uglavnom preko veze. Od pomoćnika ministara pa do daftilografa. Sa obrazovanjem dovoljnim samo za to f. Oni koji su došli do radnog mjesta preko Famelije. Oni koji su zapošljavani iako je i tada bilo viška radnika. Mislim na one u Zgradi Vlade i spletenim administralijama. Ali takvih ima i u prosvjeti, i u policiji i dalje.

Zbog te neosjetljivosti na vrijeme, ambijent i konstelaciju, tim sindikalnim vođama treba malo uvrnuti mudanca, izuzev Ranke Mišić, iz objektivnih razloga, da bi shvatili da treba da budu zahvalni za radna mjesta u kojima se lagano češkaju mudanca i griju međunožja u prostorima iz Ratova Zvijezda, dok obućari, tekstilaši, građevinci, kod privatnika, nemaju vremena ni da glođu mudanca. Od muke, teškog rada, niske i neredovne plate.

Protestvuju oni koji ne znaju šta znače svete riječi rada. Norma. Produktivnost, Traka, Ladan Doručak, Vršenje Procesa Velike Nužde Napolju.

Protestvuju oni među kojima su mnogi neadekvatnog obrazovanja za te državne administrativne poslove. Koji su važni i odgovorni i na kojima počiva državna proceduralnost i po kojima se poznaje da je nešto Država.

Kad ih vidim kako hodaju, kad izađu s posla u Zgradi Vlade, jasno mi je da su im diplome sumnjive gramature papira. A o kvalitetu obrazovanja za državni posao da ne govorim.

1861.
ČEŠKA
I SLOVAČKA,
SRPSKA
I BOŠNJAČKA

U čemu je problem.

Samo u tome što jedna od ove četiri ima problem sa Hrvatima.

Ali jeste veliki problem kad svi u selu vide ono što vi ne vidite u svojoj kući. To je pouzdan znak da vam je kuća propala.

Gašparevič je u Banjaluci pozitivno govorio za Bosnu i Hercegovinu. Sugerisao je da se živi u političkom i kulturalnom miru. Kao što je bio slučaj sa Češkom i Slovačkom u okviru Čehoslovačke a i nakon razdvajanja. A Bakir Član pozvao ambasadora Mojžitu da izrazi nezadovoljstvo. Otkud mu pravo, nije on Predsjedništvo. Niti je BiH njegova.

Treba li da podsjećam da ni jedna od njih, Češka i Slovačka, nije žrtvovala mir za Čehoslovačku. Kao što je to uradio Babo Mu. Za Bošnjačkosarajevsku.

Politički i civilizacijski mudrac iz Srednje Evrope poručio je, u stvari, Otomanskom Sarajevu, da treba da se ugleda na Civilizovanu Srednju Evropu. Na Srce Evrope.

Jer izjava Bakira Sina da je Republika Srpska entitet u okviru BiH i da ništa više ne može dobiti niti ima moralno pravo tražiti mirno izdvajanje, pošto je nastala na etničkom ćišćenju, tipična je Otomanska Vojna Naredba.

Republika Srpska je nastala na Žrtvi Mira Tvog Ćaće.

Nastala je Prirodnim Pravom Srba i Nacionalnom Voljom da se jednom počne samostalan život bez samozavaravanja o Miomirisu Multietničke Ćenife. U tome je pomogla Izetbegovićeva žrtva mira.

A Bakira Sina treba podsjetiti da je BiH prije Dejtona bila Češka i Slovačka. I da je Srpska na silu natjerana da uđe u BiH. Ušla je, dakle, u BiH, kao država. A da pri tome BiH prije toga nije bilo. Ona u toku rata nije imala svoju teritoriju niti vlast nad njom, nije imala svoje podanike, narod, niti vlast nad njim, niti je taj narod validno iznio volju da je Republika BiH njegova država. I formalno je RBiH prestala da postoji formiranjem Muslimansko Hrvatske Federacije.

Od tog trenutka, simbolično, imamo ovdje Češku i Slovačku. Da smo bogdom tako i suštinski nastavili. Danas bi Hrvati bili barem ravnopravni u MHF. Ne bi imali konstitutivnost svakog svuda, ne bi se ubijali Unitarnim Reformama i Sanitarnim Čvorovima u liku zajedničkih a nedejtonskih i neustavnih institucija.

Otići ćemo, Sine, otići ćemo.

Samo ti olakotno mogu obećati da ću se zalagati da vi, iz Vaše Države, možete u Republiku Srpsku prelaziti samo sa ličnom kartom.

1860.
AMAMBARI

I NAPLAĆENI
NACIONALIZAM

Pitao, tu skoro, u Bijeljini u policiji, pitac neki vrli, kako si, zašto si, sučim si, zbog koje uzvišenosti si, Emire Suljagiću, organizovao Nesrebreničku Izbornu Organizaciju Glasaću Za Srebrenicu i, tako Srebrenicu, u izbornom smislu, pretvorio u Sjebernicu.

Vrli Pitac je, u stvari, oblasni, okružni, regionalni, tužilac u Bijeljini. A pitanja su se odnosila na kriminalnu izbornu djelatnost te grupe iza koje stoje Nastrane Obavještajne Službe, Sarajevski Politički Krug i polulegalne udruge kojima je cilj rušenje ustava BiH, uništenje Republike Srpske na najraznovrsnije načine, devastiranje jednog međunarodnog sporazuma i ugovora na klasični osmanlijski način. Njima svima je Srebrenica što i Osmanlijama Smederevo.

Sve ovo je poznato. A temom se bavim zato što je danas, nakon propitivanja Suljagića o tome Ko Te šalje, Ko Te Plaća, Kome Plaćate, reagovala AmAmbarija saopštenjem da se neće tolerisati nasilje iz Republike Srpske prema finim građanskim, demokratskim i izborokratskim insanima. Tako nekako.

Ne razumijem zašto AmAmbariji treba da se petlja u odnose u zemlji koja je u opštem haosu, rizikujući da se sama ublati, i da štiti nelegalne procedure i neregularne proceduraliste.

Jer, izuzev bolesnih teatralista, kao što su Duška Puška i Muazuki, koji su se prijavili na pišanje u Srebrenici, i usput glasali, svi ostali su došli za pare, moja draga AmAmb.

Ovdje se nacionalizma naplaćuje.

A Glasaću Za Srebrenicu je Klasični Nacionalizma. Da nam ne bi, ne bi Srbi vladali Srebrenicom.

Svi, oni, dakle, došli su po pare. Ako nisu uzeli kesu za tkanicu, neko im je morao obezbijediti put Tamo I Vamo. I tako nekoliko puta. Prijava, Glasanja, Pišanje, Odjava. Pa takse za prijavu. Odakle lova. Sa kojeg računa. Kojim porezom je, sestro Amb, okićena ta mutna, ta teška, ta prljava lova. Da prostiš.

A šta misliš, sestro Amb, da je Tamo, vrli elektor neki dobio lovu da ga da Obami, umjesto po volji birače iz zemljice njegove.

Ili misliš, sestro Amb, da je sve bilo demokratski. Pa je neko od tih Prijavljivaša, glasao za Vesnu a neko za Onog.

JMM.

1858.

NEVINARI

Vidim, u Italiji, novinari zakazali veliki štrajk jer je nekom palo na pamet da unese u zakone odredbu po kojoj novinar može dobiti kaznu zatvora za klevetu.

Teško mi je odgonetnuti zašto svaki novinar, u zemlji koja propada, misli da je Mona Liza, STJ.

Kao što mi je teško odgonetnuti zašto se kod nas toliko ljudi lažno predstavlja kao Novinar. I, što je još gore, kad je sam sa sobom, to iskreno i misli.

Besmisleno je da novinari traže apsolutnu slobodu. To ne postoji u društvu uopšte. Ni za jednu društvenu grupu koja nema nikakvu odgovornost. A kamoli za grupe koje imaju velike javne odgovornosti. Kakva je odgovornost za rasprostrtu riječ u današnjem javnom suprafrekventnom mehanizmu.

A ovdje, naročito je besmisleno da novinari traže slobodu, toleranciju, krozprstašenje, pijedestal i nedodirljivost a unutar svojih najamnih jasala, obora i torova, tolerišu neslobodu, cenzuru, selekciju, plaćeništvo, infokamatarenje i bjesomučni odstrel. I u tome udarnički učestvuju. Mnogi svojim urednicima i gazdama, svako jutro, čistim rukavima, i ko zna čime još, glancaju Algijase. Visoki Sjaj Bijede.

Pošto je ovdašnje doba još uvijek iza talijanskog novinarskog vremena, ovdje bi trebalo uvesti zakonske odredbe za mnogo detaljnija novinarska sranija. Ali prvo kažnjavati urednike i gazde. Pa onda, u nedostatku dokaza, one koji su napisali i potpisali tekst.

A ti detalji su raznovrsni. Od netačnosti do sugestivnih kvalifikacija. Bojim se da bi po tim odredbama mnoge redakcije pretvorili u zatvore.

Indikativna je slučaj srbijanskog Pressa. Otišao Miško, otišle novine.

Nad tom činjenicom bi se mnogi kleti i važni novinar morao zamisliti. Koliko je produktivno sluganstvo.

Mada niko neće. Znam.

 

1857.

MITAR

BRANI
BOSNU

 

Kao nekad Valter Sarajevo.

Bolesnici Bosanske Državnosti, iskopali su negdje vijećnika Zavnobiha iz dobojskog okruga, izvjesnog Mitra Subotića, koji ima 99  godina, i koji važno, u duhu najboljeg komunizma, izjavi Kome je tijesno u Bosni, neka ide.

O Mitre, Mitre, jebo te Đuro Pucar Stari. Što te stvori.

Mitar je na Zavnobihu, u Varcar Vakufu, kaže, predstavljao Težake. Drugi Tito, Koča Popović i Moša Pijade su imali taj koncept  pluralističke artikulacije pa su na Zavnobih i Avnoju bili prisutni i Soroševi iz Civilne Kucanje, Dženderaši, LDTN populacije, Lezi Da Te Naguzim, Liberali Žileta Živanovića i Čede Jovanovića, Kurconoše, Mlatimudi i Pizdopalji. Subotić predstavljao Težake. Odrastao sam potpuno na sisi komunizma a ne sjećam se da je neko za nešto u toj istoriji jebavao Težake. Mitre, Mitre, JTĐ.

Radnici, Seljaci i Poštena Inteligencija. Danas bi Drug Tito morao da okupi Neradnike, Medije i Poštene Bizmismene.

U BASHOV, Bosansko Antisrpskohrvatsko Okupaciono  Vijeće. Takvo je vrijeme došlo. Vakat. Zeman.

Kada mene, za tridesetosam godina, kao Mitra danas, budu pitali Sjećate li se Čiča Rajo, kako je propala Bosna. Kako se ne sjećam. Nekima je postalo tijesno sa Srbima i Hrvatima i pukla ko tanke gaćičice na debeloj guzici. Ja sam na tom Kongresu Rasprsnuća predstavljao Podjelaše. Takozvane AOR, Aktiviste Ostavinske Rasprave. Imao sam samo zamolbu, da se Kongres ne održi oko Krmokolja, da se izbjegnu Konotacije.

A sjećate li se ko je bio za očuvanje Bosne. Niko, dijete, niko. Bosna je bila veća laž od Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Kako ste se prebacivali na Kogres Rasprsnuća. Poznato je da su vijećnici Zavnobiha i Avnobiha, pardon, Avnoja, morali ilegalno kretati preko okupiranih teritorija. Nisam imao problema. Kretao sam se slobodno Četničkim Teritorijama i Ustaškim Područjima ali sam zakasnio pa sam učestvovao u Esemes zasijedanju.

Šta je poslije bilo. Poslije je bilo sve kao i prije samo Bosne nije bilo. A mi smo nadživjeli sve Unitariste, Kolaborcioniste, Domaće Izdajnike, Političke Nakurnjake, Podrepaše, Nudiguze i Onog Cerića, Onog Izetbegovića, Onog Lagumdžiju i Onog Tihića.

1856.

ZAGORKA,

BEOGRADSKA VEŠTICA

 

Ubjedljivo najgora kombinacija za tvorbu srpskog intelektualca jeste Starost, Liberalizam i Slepoća.

Zagorka Golubović je u autorskom tekstu u Ninu ostala dosljedna Liberalizaciji Svega Postojećeg. Zagorka je, inače, poznata iz Male Istorije KPJ, kasnije preimenovane i liberalizirajuće ime i prezime, Savez Komunista Jugoslavije, u jednočinki pod nazivom Ko se rano usere u gnezdo neće doći u priliku da ujutro kukurikne pre vremena. Zagorka je, kao i Đilas Stari, i Maspok Proljetni, jedna od onih koja se prerano usrala u gnezdo koje je odgnezdilo. Niko od njih, s manje ili više inteligencije, manje ili više mržnje, manje ili više dobrih namjera, nije shvatio da Politički Sistem Socijalističkog Samoupravljanja ne može da se transformiše. Već samo da propadne. Jer, u odnosu na istoriju, ortodoksiju, monolit i Kapeesesblok, bio je transformisan i demokratizovan do krajnjih granica. To ga je i koštalo propasti. Demokratija se ne demokratizuje. Reče Toman, bacivši napuklu hrastovu dugu za kacu.

Zagorka Liberalka, u Ninu, poučava da Srbija treba da se okrene delovanju civilnog društva, rehabilituje vrednosti Demokratske stranke i zaustavi nizbrdicu udesno na kojoj se našla nakon definitivnog oslobađanja Hrvatske za svakovrsno a naročito za posljednje iskorjenjivanje Srbalja.

Zagorka nije shvatila da događaji na prostoru bivše SFRJ nisu počeli Miloševićevim ekspanzionizmom i željom nekog Beograda da izvrši agresiju na sve osim na Sloveniju. Usput, ona pogrešno okrivljuje Miloševića za Nacionalizam. Milošević uopšte nije bio Nacionalist. On je bio kriminalac, perverznjak, bolesni nedoraslik i vođa amaterskih razmera. Događaji Raspada su počeli planom da se Srbi okrive za sve što će se smisliti i realizovati. Možemo misliti da su Teorije Zavjere na granici mentalnog zdravlja i bolesti ali se ne može zaobići činjenica da su Srbi jedini stradali na prostoru Bivše SFRJ i jedini okrivljeni kao apsolutni krivci. Da su u toj poziciji tako da izgleda da plaćaju cijenu Antifašizma, Poratnog Komunizma i Prosperitetnog Socijalizma. Da sudbina Srba i Srbije neodoljivo podsjeća na nacističko-fašističko presanje Srba i Srbije u okvire iz Drugog Svjetskog Rata.

A što se tiče Nacionalizma, Zagorka Golubović bi, kao antropolog,  trebala da zna je Nacionalizma latentno stanje prostora Bivše Jugoslavije. Uključujući i Sloveniju. Inače im se ne bi desilo ono brisanje svih koji nisu Slovenci. Što je propušteno da se označi kao Fašizam Žute Trake i što Hag i drugi Međunarodni Proseri nisu ni pomislili da procesuiraju.

Kolektivni trajni politički mentaliteti prostora Bivše SFRJ su jednako rašireni na sve njegove dijelove. To što je u nekoj od sastavnica, kao sada u Neovisnoj Hrvatskoj, na vlasti nekakav SDP, ili Tamo Daleko, a malopre, Tadić, to ne znači da je Hrvatska otišla ulijevo a Srbija, sada, klizi nizbrdicom nacionalizma. Hrvatska je puna nacionalizma. Kao šipak. Ortodoksija u slučaju Obožavanja Gotovine je tako očita da ne treba ni da se pominje a kamo li da se analizira.

Ovdje se ne radi o pomirenju, o demokratizaciji, o priznanju svojih zločina. Ovdje se radi o tome da se nacionalizmi razdvoje. Samo to može da ih, dugoročno, umanjuje.

Inače, moram nešto izravno da zamerim Zagorki. Čitava kolektivna istorija Hrvata u posljednjih osamdeset godina je Istorija Deratizacije Srba. U tom svetlu, slepovidno je predlagati Srbiji akcije civilnog društva i revitalizaciju Vrednosti Gole Guzice Demokratske stranke. Ne znam kojim metrom mjeri Zagorka. Ali i za Srbe i za Hrvate mora da bude isti. Po Zagorčanima, posebnoj vrsti Srbijanskih Srba koji umeju o Demokratiji da seru tako kako ona nikada sama o sebi neće umeti, Milošević je Nacionalist iako je uspeo da uništi sve srpske kolektivitete diljem Samoupravnog Socijalizma, osim Republike Srpske. A Hrvatska je demokratska i europejska jer se očistila od svega Nehrvatstvenog. A naročito od Srba. Jebem ti metar koji ti ne može stati nu u glavu ni u guzicu.

Ne može Srbija, i Srbi, da bude nakurnjak za svaku erekciju.
Ovo je Vek Nacionalizma. Ne trebate biti rođen 1930., kao Zagorka, da bi to prepoznali.

 

1855. 

JOSIPOVIĆ

TALAC GOTOVINE

 

Srbijanska i Hrvaćanska povijest se baš nadskakuju, kao dvije loptice skočice. Kao što je Cela Srbija bila talac RR, tako je, sada Cjelovita Hrvatska talac Gotovine.

Naročito je njegov talac Predsidetelj Hrvatske.

Dok Plaćenik hoda okolo i gradi svoj imidž Tolerantnog Čistitelja, Intelektualnog Evropejca i Napaćenog Heroja, nastojivši, tako, u zaborav baciti činjenicu da je tolike godine bježao i skrivao se. Ili su ga skrivali Veliki Krojači. A bio nevin. Ili će biti da je znao za krivnju i čekao da Veliki Krojači skroje svoje.

Pa se, onda, teatralno našao u španskom restoranu i mirno se predao. Kao što je, unaprijed izrežirano, mirno čekao oslobađajuću presudu. Znajući za nju. Za razliku od Jutarnjeg.

Takav Gotovina nudi Srbima povratak. Ono što ne smije da kaže ni jedan Hrvatstvenih, on smije. Tolika mu je Golijatrija izgrađena u mrskom Hagu.

Predsidetelju Hrvatske ostalo je samo da trčkara okolo i daje opravdavajuće izjave, da nosi kanticu vode i gasi sitne požare. Da izvikuje, kao telalče u gromoglasnoj čaršiji Gospon Gotovinu oslobodio je nepristrani sud. On Hrvatsku doživljava kao demokratsku.

Kakav nepristrani sud, koja gora, Brate Ivo. Sudija Američanin, Jamajčanin i Turčin. A u maloj manjini Talijan i Maltržanin.

Ponižavajuće je za jednu Demokratsku Hrvatsku da aktere čišćenja cijele jedne nacije iz Tisućljetne Demokracije, brani i pravda Predsjednik. Državnik.

Sav svijet, ne samo Mrski Susjedi, uviđa farsu sa Gotovinom.

Mnogo produktivnija bi bila šutnja. Takozvano Pokriće Ušima.

 

1854.

PROMAJA U GLAVI

PITERA GALBRAJTA

 

Da je barem Oluja.

Ako je tačno da je dao intervju za neki Nedeljnik, onda je Piter Glabrajt za Haga prije nego onaj Plaćenik. Piter Galbrajt je bio Prvi Antisrpski Ambasador u Neovisnoj Hrvatskoj.

Galbrajt je lupao ko Maksim po diviziji i prije nego sam ga nazvao Konj Galbrajt. A sada je u tom intervjuu rekao da su on i Oni, valjda Američani, ko li, neka Nevladina Organizacija, STJ, dozvolili Hrvatima Oluju zato što je Ubica Ratko naredio kratko Pobiti Srebrenicu. A da nije bilo zločina u Oluji, Oni bi dozvolili da padne i Banjaluka. To ne bi bila Agresija, pravdam ih ja, to bi bio redarstveni izlet.

Da li je moguće da je ovakva budala bila ambasador Jedne Velike Sile.

A onda Konj Galbrajt začinjava. Fajnal Tač. Tuđman bi sigurno bio u Hagu suđen za Oluju. Samo da je poživio. On, Konj, bi svjedočio.

Ako su, dakle, Oni, i Galbrajt, dozvolili Oluju, u kojoj je bilo toliko zločina, pored Redarstvenog Rastjerivanja Srba, jasno je da postoji komandna odgovornost. Ja bih dao doprinos teoriji prava. Kad može Hag da se proserava u sudskim tehnologijama, mogu i drugi. Tu se radi o Dozovljivačkoj odgovornosti.

Razumijem da su Veliki Krojači, jedne večeri, uz Viski Baj Tenesi, i debele čađave Kubanke, odredili sudbinu Rakove Djece Socijalističke Federativne. Ali ne vjerujem da su Obične Budale imale pristup odlukama na terenu.

Oluja je bila dugo pripremama i bila je sastavni dio Hrvatskih Zločina u čišćenju Srba i Srpskih Budalaština u zaštiti kurčevog nacionalnog interesa. Ona nije imala nikakve veze sa Srebrenicom. Niti je Glabrajt, niti bilo ko, tada znao šta je bilo u Srebrenici. Genocid je konstruisan mnogo kasnije. A Galbrajtova ratnostrateška teorija o tome da je Mladić bio krenuo na Bihać pa da bi to bio još veći genocid, i zato je, takođe, morala nastupiti Oluja, ravna je vicu o tome kako je egipatska vojska, onomad, protiv Izraela, primijenila taktiku Kutuzova. Ukopala se u pijesak i čekala snijeg. Da krene u kontraofanzivu.

A ti Srbi u Beogradu, nisu baš potkovani kao ni Galbtrajt. Imaju li išta kvalitetnije da kažu o Oluji, Srbima i Hrvatskoj, od intervjua sa Konjom. Konjom a ne Konjem. Sirovije zvuči.

Nikola Nikić, Dino Pašalić, Rajko Vasić

FUDBAL
U KATALONIJI
Fudbalska ekspedicija Nikola Nikić, koja je obuhvatala četiri selekcije od pionira do fosila, iz Doboja, Laktaša, Lukavca, Modriče, Banjaluke... gostovala je sedam dana u Kataloniji, u Barseloni i okolini. Turneju Nikićevih beba organizovao je Dino Pašalić, fudbalski menadžer koji je prodavao mnoge velike zvijezde fudbala (zbog toga sam igrao sa pola snage) a realizovana je u četiri utakmice.
Rezultati su bili ovakvi: 2:1, 5:5, 2:5 i 0:6.
Ovo 6:0 je pobjeda kombinovne selekcije koju su sačinjavali stariji, iskusniji igrači.
Poslije te katastrofe Katalonci su nas molili da ostanemo još dva dana o njihovom trošku radi revanša. Ali naše internacionalne obaveze su bile neumoljive.
Dobio sam dva lična priznanja. Dino mi je rekao da sam mlađi, nije rekao "puno mlađi", možda greškom, prodao bih te za sekund. podjećaš me na Mileta Jovina. A dječica su pitala Čika Rajko, koliko zaista imate godina. Pa, vaše najstarije tetke bi mi mogle biti unuke.

Jedna od selekcija

druga od selekcija

Irfan Džindo, Nikić, Vasić

Pasi ovco!
Moja omiljena poruka poslije klizećeg.

1851.

GRADIŠKA,

KRUĆI DO KRUĆEG

Dok sam bio u Španiji, u Barseloni i šire, u Kataloniji, prošle nedjelje, da obiđem, malo nezavisne prijatelje, Independensija, brate, malo Mesija i drugare, i malo da ih ispobjeđujemo, Nikola Kragulj, jedan od Izgubljenih Načelnika SNSD-a, načelnik koji se izgubio, važno je izjavio, u medijumima potpuno prijateljske orijentacije, skoro socijaldemokratske, da je i slogan Esenesdea u ovogodišnjim izborima, Srpska, kuća do kuće, krivac, uz ostalo, što su on i galerija načelnika izgubili izbore. Kao, to je iritiralo Bošnjake, naše tradicionalne glasače, koji  nisu pazili gdje je zarez pa su mislili da će i njihove kuće postati srpske.

Toman bi rekao Slabom kurcu i dlake smetaju. SK i DS.
A kad je već Kragulj izašao sa stranačkim stvarima u medijume, da i ja kažem par stvarčica.

Cijela Gradiška je znala da će izgubiti, mnogo prije mjeseca kampanje. Prvo troje koje je izašlo na binu završnog skupa imalo je zajedno 230 godina. Ja im dođem kao unuče. U graskoj kući je sjedio čovjek koji je za mjesec dana, u septembru, poslao 1.700 rješenja o umanjenju penzija borcima. Tako ih je činio zadovoljnim i sretnim.

A ne znam kako prije četiri godine dlačice nisu smetale. Kada je slogan bio Moja kuća, Srpska. I ne znam otkud pravo svakom segmentu stranačke organizacije da polemiše sa sloganom i Centralom. O tome se moglo pričati na sjednicama stranačkih tijela.

1850.

DAVNOS JE

BIO ZAVNOS

 

Ide Krmokolj, ide godišnjica Zavnobiha. Listje pada, snijegu se nada. Vaša Država još se održava. Kad moj stari, po opštoj drhtavici, otvori prozor prema Trebeviću, znam da je Dvadesetdeveti novembar. Dan Republike. Štono reko Nele.

I ove godine u Saraju, srcu Vaše Države, sjećanje na tuđi antifašizam uzima sve više maha. Da ne kažem, žrtava.

Dan Republike. A gdje je u rečenici Republika. Osim ako se u Sarajevu ne slavi Dan Republike Srpske.

A pogotovu, gdje je u rečenici Antifašizam.

Nu. Važnost Države, koja se odbranila od Agresije, pevelika je. Za nju vrijedi da se i oni koji su podržavali fašiste, s njima sarađivali, slikali se s njima u najboljim ćaršijskim odijelima i pod fesovima od debele bordo čoje, i nakon sedamdeset godina uključiti se u taj Antifašistički Bal.

Tek toliko da se pokaže da je Odbrana Od Agresije Državi urođena.

Naročito je urođena Bošnjacima. Oni su bili protiv Agresije i kada nisu znali da su Bošanjaci.

Zato je u Saraju obilježen i Dan Sandžaka. To je datum kada je održan ZAVNOS.

Sunce Ti Jebem.

Hitler je pregazio svu Evropu da dođe do tih Antifašista Sandžaka. Sreća da nije uspio. Još i danas bi bili pod Esesovštinom a Esa armade bi marširale na svečetirstrane.

ZAVNOS je Zemaljsko Antifašističko Vijeće Sandžaka.

To je za mlađe internetdžije.

Zas nas starije, interesdžije, ostaje pitanje kako je Drug Tito previdio taj Zavno. Kad ih je bilo ko kiše. Kod Slovenaca, kod Hrvata... sve strašnih antifašista. Nešto se ne sjećam ZAVNOKIM-a. Nisu oni kao Sandžak.

Dobrim Sandžaklijama u Saraju neko bi trebao objasniti Salto Istorijale. Antifašisti su najebali. Oni koji su bili fašisti ili pod okriljem fašizma, sada drmaju. Onim slobodarskim drmaju se gaće na štapu.

Fašistički prostori idu U EU. Antifašistički prostori dobiju gotovinu.

Moji Dobri Sandžosi, Državu ne donosi ni Avnoj. Propala je kao kezme u krečanu. Pa je, pogotovu, ne donosi ni Zavno sa slovnim dodatkom.

Kasno ste pošli u Četnike.rvata

1849.

TUŽNI

POPULIZAM
HRVATSKE

 

Sloboda koja se teško stekne, ne upražnjava se jevtino. Sloboda zahtijeva dostojanstvo. Čak i noći slobode moraju da budu svjetlije od dana borbe za slobodu. Da li će sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj. Pjevao je Branko Miljković, srpski pesnik koji se obesio u okolini Zagreba. I kao da je predvidio šta će se desiti.

Dabome da Sloboda ne ume da peva. I ona je pod istim teretom kao i Nesloboda. I sloboda stenje. Jer, Sloboda teže puže nego što Sužanjstvo trči.
Kao što Bosna, Vaša Država, ne umije da pjeva o slobodi, ne umije to ni Hrvatska. Ni Kosovo. Onaj ko se nije osjećao slobodan u Socijalističkoj Federativnoj, teško se slobodi i u Slobodi.
Tužno izgleda kada lideri Hrvatske, ambalažirani kao moderni europski intelektualci, Ja, kao Europljanin i Intelektualac, rekao bi Ivica Vidović, hodaju za Gotovinom. Jednim običnim Plaćenikom Legije Stranaca.
Kako je populistička histerija zahvatila Hrvatsku. Kao da nedostaje većih oduševljenja pa Daj Šta Daš. Ni Europejstvo ne može da oduševi Slobodu. Čak ni velika bodovna nadmoć Dinama.
Pored toliko poštenih, napaćenih, izginulih, domoljuba, nepoznatih, ostavljenih i zaboravljenih, kao i na svim bivšim ratištima Slobode, sva Hrvatska hoda za Plaćenikom.
Nije moguće da nema tuzemnih heroja.
Taj Gotovinski Hod i prizemna želja da se ne ostane pokraj, izvan i ispod, otkrila je najporaznije elemente javnih ličnosti i sastavnice u mozaiku javnog mnijenja i njegovih izvikača. Izbornik Štimac je najkarikaturalniji. Da mu generali izvedu početni udarac protiv Srbije.
Neki Hrvati se nikad neće osloboditi Srba. Stalno će podsvjesno prizivati Srbe da im budu agresori.
Kao što i Josipović, podsvjesno, pada u Lance Srba, svojom herojskom i domovinskom izjavom da mišljenje Srbije nije važno.
Sloboda je zahtjevnija od preživljavanja u Ropstvu. Ili je Ropstvo bilo uslovnije od Slobode. Ili smo bili spremniji za Ropstvo nego za Sobodu.
Ako Gotovina ne otvara oči Hrvatskoj, otvoriće ih Srbiji i Srbima. Barem one koje gledaju na Zapad.

 

1848.

GOTOVINA

NA KRAJU
JEDNOG PROJEKTA

Sloboda za Gotovinu vijest je o davno izdatoj potvrdi Hrvatskoj da ima Slobodu da sa Srbima radi šta hoće. To što su Srbi, razni Martići, Babići, Mikelići i Veresija Milošević, pomagali u tome, to nije problem Hrvatske.

Gotovina je uhapšen kao najslabija karika. Legionar i nije neki faktor tisućljetne težnje Hrvata za Slobodom i Neovisnošću. Sada je javni jadni simbol histeričnog oduška općoj propasti i podsvjesnog neprihvatanju Projekta Neznanja Držvisanja. O čemu je fenomenalno pisao Slušalac Noćnog Kože.
Javnost Hrvatske zanosi se Slobodnom Gotovinom kao što se zanosi i ulaskom u EU, kao što se zanosi uzletom Bidipija i oporavkom. Čačića u zatvoru.
Operacija Gotovina je samo kraj jednog projekta Velikih Krojača koji su, kada je u pitanju Hrvatska, stvar izveli perfektno. Skoro kao i ubistvo Bin Ladena. Gotovina je dogovorno isporučen i uhapšen, kao jedna od predstava potrebnih da se omekšaju mudanca Srbiji tokom njenog oduševljenja statusom kandidata i tokom njenog pregovaranja sa Geografskom Kartom Kosova. A u stvari, sa Državom Kosovo. Isporučen je, i predao se, uz pogodbu da će biti osuđen, radi te Jednočinke Pred Srbijom, ali da će biti oslobođen čim Hrvatska uđe u EU. EU, taj stari nevini kostur, nije sebi i svom lažnom moralu mogla dozovoliti da Hrvatska ide u EU sa neriješenom Gotovinom. Da bi se stvari vratile u regularne tokove, Gotovinina presuda i boravak u zatvoru je PDV.
Dabome, ovim je stvar poptuno završena. To što advokat Nobilo govori o ubijenima, o odgovornosti Države Hrvatske i slično, to je za mačkov rep. Nema više suda za ubijanje i protjerivanje Srba.
Osloboditeljstvo Gotovine, u stvari Hrvatskog Sitniša, jer je mnogo drugih, uključujući Franceka, odgovornijih i nedodirljivijih, znači nekoliko pamtila:
·         Slobodan je progon preostalih Srba u Hrvatskoj i njihove imovine. To će se raditi sofisticiranim europskim procedurama.
·         Odnosi Srbije i Hrvatske neće još dugo ugledati providnog dana.
·         Preostali Srbi biće suđeni precizno najnormalnije. Kao i do sada i gore.
·         Kosovo je završeno. Jer ako nema osude za progon nekoliko stotina hiljada Srba iz Hrvatske, nema ni mogućnosti da se zaštiti nekoliko desetina hiljada na Kosovu.
·         Granica EU je za nekoliko decenija cementirana na istočnim i južnim granicama Hrvatske. Ostalo mogu da zapišavaju Dževrije u Sultanija Hurem. Jedna širim, druga užim mlazom.
·         Političko i istorijsko poniženje Srba se nastavlja. Republika Srpska ne treba nasijedati ni na kakva lizala Dogovora, Sarajeva, Ustavnih Promjena, Suživota, Međunarodne Zajednice. Mora zahtijevati svoj put ka EU. Ako ga ne dobije, mora Gledati Svoja Posla. Polako i Korak Po Korak.

 

1847.

FRAPE TAR,

VODEĆI INTELEKURALAC

 

Nakon kraćeg izbivanja iz javnog života, fra Petar Jeleč, jedan od vodećih intelektualaca u regiji, teolog i povjesničar te profesor na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, tako izreče novinarka na nekom Ortalu, Ukazao se, Sunce Ti Jebem Kalajisano. Sunce Ti Jebem i na sintagmu Vodeći Intelektualac u regiji.

Frape Tar je lik koji je najdublji pečat u javnosti ostavio svojom fotografijom bujne grive u obliku ruže, frenkuše koja priliči Komandantu ORB na ORA Drzdulica 69.

U stvarnom životu, Frajel je jedan od rijetkih živih primjeraka uživalaca Ahdname. Pored njega su još Komšić i slična duhovna, vjerska, militaristička i poluintelektualna ljiljanovština. Ahdnamisti danas posebna su vjerska sekta koja želi da nadležnosti Ahdname, date katolicima, od strane Krvavih Osmanlija, kao poklon-pravo da se bude Živ Rob i kao etiketa Multitolerancije, proširi na sve koji nisu Država i nisu pristalice Naše Države.
U tu svrhu, Frape Tar ističe da nije neki poznavalac prava ali ono što su dogovorili Dodik i Lagumdžija, nije u interesu Naše Države. I tako unedogled. Da bi se to prekinulo, potrebno je sasvim novo državno uređenje i ukidanje i Federacije i Republike Srpske, a ne samo reforma Federacije kako to neki najavljuju, veli Frape.
Udivljuje upornost te Sekte Ahdnamista koji nastoje da pripomognu Osmanlijskom Saraju da se proširi na cijelu Bosnu i Hercegovinu. Udivljuje vanremenost Historičara i Vodećih Intelektualaca, da vremenu vrate brojčanik kojeg nema zapisanog u povijesti. Nikad takve Ahdnambosne nije bilo.
Jer, ukidanje Republike Srpske i Federacije samo je ukidanje Srba i Hrvata i ničega drugog. A življu će se podijeliti Male Ahdname, kao ogledalca, koja sa zadnje strane imaju narcisoidnu Frape fotku sa rupicom i kuglicom. Da se sirotinja raja zabavlja na cvjetnim livadama ahdnamisane otomanske stabilnosti. Na onim istim na kojima se usličio i Frape Tar Jel Ečoglu.
Vodeći Intelekuralac.

1846.

SRBUJ SEFERE, SRBUJ

Sefer Halilović i Emir Suljagić, dva mladića, Nove Generacije Patriota, razotkrivaju Tiho Tinjajuće Mnijenje u BPA, Bošnjačkoj Političkoj Artikulaciji.

Sefer, KRB, Klasična Ratna Budala, koga je samo bezrezervna međunarodna oduševljenost Bosanskim Patriotizmom spasila truleži u kazamatima za zločince, kao i Aliju Izetbegovića, govori o ukidanju imena Republika Srpska o genocidnoj tvorevini, o tome da će oni lako završiti sa Nama, samo ako Njiha još malo iznerviramo. Osladila se Trusina. Valjda.

Farben Sefer otkriva da suština bošnjačke sarajevske politike i prije rata, i u ratu, a i poslije rata, ima istu genetsku, krvnu i praktičnu sliku. Dabome, i budalama je jasno da je priča o Triput Multi, priča koja je dogovorena sa Međunarodnim Krojačima. Kao što su dogovorili i ubijanje svojih ljudi na Markalama i na Tuzlanskoj kapiji.

Ali. Sada Farben Sefer iznosi dokaze za to. Kao što mu je u toj UAR BiH, Usranoj Armiji, glavni cilj bio uništiti Srbe i Republiku Srpsku, kolikogod on o njoj, toj Armiji, hvalospjevio, tako mu je i sada isti cilj. Dobro je da je to on, kao čelnik neke kurčeve strančice, i saopštio. Jer. Kad govori penzionisani general, onda je to žalno i gnjevno ejakuliranje. Kad govori neko iz BPA, onda je to legitimna ponuda na političkom tržištu. Mali političari govore ono o čemu veliki misle i šute. Sefer Halilović srbuje u najgorem smislu te riječi. Sefer Halilović je najnoviji Ratni Brđanin u muslimana.
Ohrabrujem ga da nastavi.
Istovremeno, Emir Suljagić obznanjuje da ne prihvata suživot sa rajkom vasićem. Zašto uvijek ja. Štono rekao Baloteli. Ako ne prihvata suživot sa mnom, ovakvim blagougodnim, ponekad me prosto sramota koliko sam satenisan i umilan, onda znaš da je dogorjelo sokolu do muda.
Tu sam ga, u stvari, i čekao.
Čitava moja pisana djelatnost svodi se na otvaranje očiju običnom bošnjačkom puku da je taj Unitaristički Suživot, kojeg nude Age Sarajlije, njihova BPA, štetan za muslimane, nepotreban, neperspektivan, izrabljivački, samo za usku kastu političara i vjerskih dvorjana. Da nema logike da žive zajedno sa svojim Dželatima, Gonocidatorima i Agresorima. Da to sami shvate i prihvate. Jer. Najbolji je raspad kad je prirodan. Samo pustiš da se raspukne. Podijeliti Sve Što Se Može Podijeliti.
Nisam očekivao da se neki politički lik upeca na to.
Mada moram priznati da je Emir Suljagić jedna klasična mlada žrtva Ideologije Unitarističkog Suživota. Može se zamisliti šta je ta ideologija već uradila običnom življu. Možda popis pokaže dio posljedica tog PPSS. Postpatriotskog stresnog sindroma.

1845.
SMRT NOVINA

 

Ugledna novina Frankfurter rundšau pala u stečaj.
To i nije neka vijest. Sa smrću novinarstva, i rađanjem medija, koji nemaju oca i majku nego imaju dva oca, pedere, Finansijaše i Krojače, došlo je logično vrijeme. Nekakav Interent tu ne igra nikakvu naročitu ulogu. To je samo dio mozaika. I Internet je medij. I njega su stvorili pederi, Veliki Krojači Vojni.
Mediji su postali crna rupa informacija, stavova, mišljenja, komentara. Jednostavan mikser, koji ih homogenizuje u jedinstenu masu, sastavljenu od nebitnih pojedinosti kao što je dobro dupe, vožnja ova, video onaj, raritet taj, nepotpuna izjava, koubila se za manipualciju, i potom ugrađuje u veliki tajfun koji odnosi sve što bi moglo izgledati kao suština.
Dijelom i zbog toga, na toj platformi, bujaju blogovi, tviter i fejsbuk. Ogromna populacija onih koji bi nešto željeli da kažu pod svojim imenom, pošto nema više onih kojima mi dopustili da kažu, a ne da budu duboko grlo supramiksanih sadržaja.
Pred tom najezdom pada i televizija koja je jedina imala Veliku Šansu. Imala je šansu da bude Lice Mjesta. Ali Finansijaši i Veliki Krojači su je pretvorili ili u manipulativni Sienen, priručno sredstvo za ubijanje raznih Sadama po svijetu, ili u Pink Gologuzanstvo. Sreća da se preko ekrana ne širi smrad znoja.
Novine su odavno pale. Sada se samo zatvaraju. Tiraž od dvjesta hiljada primjeraka nije ništa za Njemačku. Nije čak ni četiri stotine hiljada. Stoga je logično da u stečaj ide Frankfurter. Ali, ići će i drugi. I onaj tabloid sa 2,7 miliona primjeraka. Jednostavno, neće biti toliko smrada da se redovno pune novine.
Dva Oca Medija, Finansijaši i Veliki Krojači, najprije su krenuli u lansiranje ogromnih oblaka pepela poluinformacija i informacija koje su neprovjerljive. Sadam ima oružje za masovno uništenje. Nije, dabome, počelo sa Sadamom. Već mnogo prije. Tu su upregnuti i novinari, koji tada, prije nekoliko decenija, nisu shvatili da su namamljeni da sami sebi kopaju raku za masovno uništenje.
Danas je došlo dotle da nema, ni u svijetu, ni u regionu, ni u nekoj državi, novinarskog imena koje bilo šta znači gledalištu i čitalištu. Ne može niko u medijima biti novinar. A pogotovo Novinarčina.
U svijetu, novine nastoje da se spasu na razne načine. Spajanjem. Taj Frankurter je čak bio dijelom u vlasništvu kompanije koja pripada Espedeu, jednoj od dvije najjače partije u Njemačkoj. Pa nije pomoglo.
Kod nas se spašavaju tako što sitno rekatare. Postaju agresivni. Prljavim parama i agresivnošću nastoje da iznivelišu usrano male tiraže.
Sranje Odumiranja će, i ovdje i u svijetu, trajati još neko vrijeme. Ali informacija, stav, rešportaža, komentar, ličnost, neće naći svoj put do konzumenta. Makluanovo Globalno Selo najprije se pretvorilo u Globalno Sijelo a potom u Globalno Opijelo.

1844.

NA SREBRENICI
ĆE PROPASTI BiH

 

Navodna bošnjačka pobjeda na lokalnim izborima u Srebrenici koncentrisana je slika shvatanja bošnjačke političke strukture i same BiH. Prevara. Podvala. Lažni ljudi. Lažna turkinja Duška Puška. Lažni birači. Lažni glasovi. Vještačka homogenizacija ljudi sluđenih mitskim bićem Pola nacija, pola vjera. Vještačka homogenizacija ljudi i crnih para. Igra Raše Prvog Veličanstvenog. Dvorske igre bošnjačke političke sumaglice sa pretpremijerom u Srebrenici. Politička bošnjačka Srebrenica je balkanska varijanta krvavog dvora Sulejmama Pičastvenog. U kojoj je Emir Suljagić, u stvari Sulatanija Hurem.

Obznanila je Sultanija Emir da osniva pokret 1. Mart. Cilj im je da prevaratsku tehnologiju lokalnih izbora u Srebrenici, tehnologiju registrovanja svih onih koji su ikad živjeli na tim područjima, prošire na cijelu Republiku Srpsku, da izdejstvuju autonomiju prijedorskog kraja, zvorničkog kraja i slično. Mada ja mislim da je to pokret Prvog Aprila.
Izbori u Srebrenici moraju biti poništeni. Bolje institucionalnim putem, nego da ih poništi vrijeme. I moraju biti održani normalni izbori na kojim učestvuju ljudi koji žive u Srebrenici. Pa nek glasaju za U Tanta.
Muslimanska Šešeljizacija Srebrenice može se samo obiti bošnjačkoj politici, i, dabome, sirotim pojedinačnim muslimanima u Srebrenici, o glavu i o turban.
A što se tiče tog Osmomartovskog Rata Sultanije Emir i njegove herojske izjave da ne želi suživot sa Rajkom Vasićem, mogu da objelodanim sljedeće.
·         Ko ti je nudio suživot
·         Genocida u Srebrenici nije bilo. Strijeljanje ratnih zarobljenika nije genocid.
·         Istorija se ne ponavlja. Pa tako ni obilata pomoć Vojske Hrvatske i Nato Nebeske Demokratije, da bi se patriotska uloga svodila na paljevine kuća na području Petog korpusa.
·         Uhvatite se, Emirice Huremice, nacionalnog intereresa Bošnjaka u njegovom realnom, demokrastskom i evropskom obliku. Ako umijete.
·         Suživot je odavno prošao kroz Podlugove. Podijeliti sve što se može podijeliti. To je ideologija rajka vasića. A ne suživot.
·         Huremica Suljagićka zavađa narode i lidere. Ako ga čuje Kompanjija, najebo je.

1843.
OPET BIBISI

Nekoliko dana, pošto sam ih pohvalio, novo Teškoe Sranije na Bibisiju. Samo 54 dana otkako je postao direktor, Entvisl, tako se zove, podnio je ostavku. Neki njegov njuz-arbajt-majster objavio netačnu vijest o seksualnim orgijama nekog konzervativca. Poznato je da Konzervativizam nije spojiv sa orgijama koje su radikalne i anarhične. Konzervativizam se zalaže isključivo za seks među konzervatorima. NAM nije uzeo izjavu i druge strane. Da tako treba, uvijek je govorio Bibisi.
Ipak. Mislim da Entvisl nije trebao podnositi ostavku. Pa on je Nezavisni Javni Medij na koji politika nema uticaja. Možda nešto može da kaže BRAK, Britanska Regulatorna Agencija Kemo. Šta ima Javnost da se zgražava.
Treba da se ugledaju na razvijene i stabilizovane tradicionalne demokratije nastale na najboljim praksama otomanske stabilnosti. U kojima, kao u Vašoj Državi, Visokom Sudskom Tužilačkom Savjetu ne može niko ništa. Raku ne može niko ništa. Efteveu ne može niko ništa. Niko ne može uvesti Televiziju na hrvatskom jeziku. Behateu ne može niko ništa. Medijskim bunkerima ne može niko ništa.
U Vašoj Državi teškom mukom su dostignuti ti standardi.
Jer, da smo se mi ponašali kao naivini i mladi, sa samo pedesetčetiri dana, direktor Bibisija, prije sto godina ovdje bi i kavekuvarica Mara podnijela ostavku. Ko bi radio. Mandat je svetinja, moj Entvisl.