RASPAD SAD
PROPAST ZAPADA
Izvjesni ruski profesor, inače nekadašnji saradnik Kagebea, tamo su svi, koji nisu bili u Sibiru, bili saradnici KGB, iznio je čvrstu prognozu o raspadu Sjedinjenih Američkih Država. I to 2010.
Vijest je zanimljiva, naročito za ljubitelje geografije Virovitica – Karlovac - Karlobag pa je i obišla svijet kao i konkretne stavke o tome kako Teksas sa okolinom ide Meksiku, Aljaska se vraća Rusiji a Atlantski Entitet će pripasti Evropskoj Uniji. Vjerovao sam profesoru sve dok nije pomenuo Evropsku Uniju. Taj dio teorije nije realan jer će neko sve upropastiti na referndumu. Ko’ što gledam, Holandija.
Neće se Amerika tako raspasti. Jer nastala je u krvi pa se samo u krvi može i raspasti. A to nezajažljivom kapitalu nije potrebno. Amerika će istrunuti iznutra, u sklopu Propasti Zapada, svakako ne do 2010.
Inače, Ameriku moram smatrati Zapadom, mada nema nikakave veze sa tim pojmom jer nema kulturu zapada, uopšte, pismenost, vjeru, slikarstvo... nema ljudske norme i vrijednosti Zapada, nema zapadni odnos prema Kapitalu. Amerika je, što bi rekao Haris Silajdžić, entitet nastao na genocidu ali ne Harisovom lažnom nego na stvarnom. Na istrebljenju Indijanaca.
Amerika je dio Zapada i po tome što se nekontrolisano širi što neumitno vodi u propast. Tako je propalo Rimsko Carstvo. Tako je propalo Carstvo Aleksandra Makedonskog. Tako je propalo Carstvo Džingis Kana. Tako je propalo Carstvo Adolfa Hitlera.
U nekontrolisano širenje Zapada Amerika se uključuje demokratskim osvajanjem istorijske linije Beograd – Bagdad – Afganistan ali i geostrateškim džeparenjem zemalja Istoka i sveg drugog otpada po svijetu. A Evropski Zapad se uključio kao izvođač grubih radova u širenju Evropske Unije koja je često predsoblje NATO-pakta, koji je, pak, institucionalizacija nekontrolisanog osvajanja svijeta.
I formiranje Evropske Unije u današnjim koordinatama i sa današnjim performansama, znak je Raspada Zapada. Izgubljena je ideja zapadnog svijeta a preuzeta ideja proždrljivaca koji su formirali društvo na istreblenju i na nezajažljivom kapitalu.
Katalizator Propasti Zapada, pored neobuzdanog siledžijstva SAD, jeste i geotektonski sukob civilizacija, slavenske, žute i muslimanske. Zapadna je već zakasnila da se uključi u taj sukob, a učešće u njemu je uslov opstanka, jer nema ko da okupi zapadnu civlizaciju. Istrebljivači i halapljivci to ne mogu a Evropa je felacijskim odnosom prema nekadašnjim svojim otpadnicima, ostala bez legitimiteta što je, legitimitet, sama suština Zapada.
Kako će se stvar završiti, nemoguće je predvidjeti. Možda to generacija koja je na sceni neće doživjeti. Ali u ovom vijeku će se završiti, to je moguće predvidejti. Možda čak dođe i do podjele tog američkog entiteta na manje županije ali suština je u tome da će se raspad dogoditi iznutra, zbog trulenja samih temelja tog društva, bolje reći, tog totalitarnog sistema. Jer, SAD su samo jedan totalitarni režim kapitala i sile. Kenjati o ljudskim pravima i donositi demokratiju posljednjom tehnologijom tipa Beograd/Bagdad ili pak na zanatski manje savršen način kao što je to u kosovskom slučaju, ne može biti rigips ploča unutrašnjim sistemskih poremećaja koje zakonito dovode do propasti, kolikogod to izgledalo kao citat Karla Maksa.

ADIL OSMANOVIĆ I DAN REPUBLIKE SRPSKE
ZLOČIN I KAZNA
Bio je dan Republike Srpske i krsna slava, Sveti Prvomučenik Arhiđakon Stefan. Pjevana je nova himna, bila svečana akademija, prigodni govori, odlikovanja i lente. Bio svečani prijem, bile ugledne zvanice. Bio Rafi Gregorijan.
Ali nije bio potpredsjednik Republike Srpske Adil Osmanović.
Što se mene tiče može da ne bude ni potpredsjednik ali je, ako je imalo za Bosnu i Hercegovinu, trebao da bude. Kad je na toj akademiji i na prijemu bilo i onih koji nisu ništa učinili za Republiku Srpsku, mogao je biti i Adil Osmanović.
Adil nije, dabome, bitan u cijeloj političkoj priči u Bosni Hercegovini uopšte. Bitan je koliko je i glasova dobio. A dobio je koliko i mnogi odbornici diljem Republike Srpske. To je, možda i tužna činjenica, ali za nju je kriv njegov nekadašnji predsjednik stranke Alija Izetbegović koji je izdao naredbu: Za BiH žrtvovati mir.
Adil Osmanović može da bude autist, da se isključi iz svega što je Republika Srpska, može da sjedi u Sarajevu ili gdjegod, samo da navede zadnju poštu da mu se plata šalje, ali ne može od toga da pravi politički slučaj. Svojim odsustvovanjem Osmanaović se izjasnio za podjelu BiH. Ako ne prihvata Republiku Srpsku, bez obzira što je njen potpredsjednik, on ne prihvata ni Bosnu i Hercegovinu. A to je podjela.
S druge strane, radi ljudi koji su ga birali, on mora da bude na akademiji i na prijemu. Čak i ako ne poštuje Republiku Srpsku koja mu daje platu, treba da poštuje običnog čovjeka koji je glasao za njega a mogao je za boljega.
Adil Osmanović bi trbalo da zna, mada mu neće pomoći, da je rat takav istorijski događaj koji se nikad ne osvrće za sobom, nikad ne ravna put kojim je prošao i nikad ne ispravlja nepravde onih koji su započeli i vodili rat. Tako se ni ovaj naš rat neće osvrtati i praviti BiH koju želi Adil Osmanović i ini unitaristi.
No, ne treba imati političkog sluha, treba imati zdravog razuma pa shvatiti jednostavnu stvar: Republika Srpska je srpska a nije i srpska, i hrvatska i muslimanska. To su htjeli svi koji su projektovali i izvodili radove rata. A takvih nije bilo samo među Srbima.
A to što kao potpredsjednik Republike Srpske sjedi Adil Osmanović nije volja ni srpskog ni bošnjačkog naroda u Republici Srpskoj nego volja stranaca koji su neovlašteno mijenjali Dejtonski sporazum i izmišljali apsolutnu nulu u mjehuriću ključale vode, kao što su od tri ministra načinili Savjet ministara, kao što su izmislili SIPU, DGP, RAK...
Međutim, iako je Adil Osmanović izmišljen i nametnut, ja ga uvažavam kao potpredsjednika Republike Srpske. Samo što to različito doživljavamo, ja kao zločin za Dejton a on kao kaznu za sebe.

GASPROM
NJET
Rusi su na prelazu iz osme u devetu godinu trećeg hrišćanskog milenijuma uveli dvije nove mode. Direktori velikih firmi u direktnom televiziijskom prenosu izvještavaju predsjednika vlade o stanju u poslovanju a to čini i predsjednik vlade kad ga predsjednik države pozove. I uveli su obustavu snabdijevanja plinom Europu i MZ Ukrajinu.
Tako je tavarišć direktor Gasproma otišao kod Putina i izvijestio ga a onda je Rusija izvijestila Evropu da je prethodno Ukrajini ukinula plina pa će sada i njoj, Evropi.
Mala zemlja Ukrajina našla se u vrtlogu velike plinovite svjetske politike kada je naivno shvatila da je propast Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika direktna karta za raj. Besplatna. Pa je pohrlila u ruke raznim paktovima a naročito NATO-paktu, demokratiji, unutrašnjem haosu i velikiom geopolitičkim igrama. Putin je čekao neku godinu, dok nije odnjegovao junošu za prijesto kako bi imao vremena da okolnoj dječurliji pominje mamicu. A Amerika i Evropa su shvatili da je padom Berlinskog zida pala i Rusija i da je nestao i hladni rat.
Ukrajina je prilično smiješna zemlja. Mogu da uzmem energiju od baćuške. Mogu da ne platim energiju. Mogu da flertujem sa NATO-paktom.
Ne može i NATO i PLIN. A sve besplatno.
Publikovan je, davno, vic o sfrj i bugarskom graničaru u vrijeme kad je Tito Rusima, Varšavskom paktu i Informbirou, pominjao mamicu. Jugoslovenski graničar hoda u novim čizmama i jede čokoladu a bugarski goljo, samo što ne nosi praćku, gleda u čokoladu kao u proviđenje. Vojnik JNA počinje. Ja imam čokoladu. Ja imam Ruse. Jebo Ruse, mi možemo imati Ruse kadgod hoćemo. Al’ onda nećeš imati čokoladu.
Da je obavještajna služba Ukrajine došla do ovog vica, ne bi danas pravili plinske probleme i sebi i svima. Nisu shvatili da mogu imati Amerikance kad hoće al’ onda nema plina.
A Evropa. Oni su ostali bez plina, onako usput, ponižavajuće. Kao nusprodukt ukrajinske deplinacije.
Evropa je dobila prvi žuti karton. Dabome, neće zbog toga propasti, čak i ako nikad više ne dobije plin. Ovo joj se samo opomena da se igra igra na centralnom terenu a ne na ukrajinskom i da ne bude politička biletarnica NATO-pakta. Evropa nikako da shvati potrebu da mora da bude samostalna i jaka a ne da sluša Ameriku i kad zna i kad ne zna šta da radi. Biće preskupo čekati na jaku i samostalnu Evropu, tek kad Amerika padne.
Neki površni analitičar će reći da će se svi budući ratovi voditi zbog energije. Svi su se ratovi uvijek i vodili zbog energije a samo su neke usputne budale pokušavale da vode i svoje ratove.
Zbog ruskog plina neće biti rata.

BIH
ELEGANTNA PODIJELJENOST
Pitali su me novinari šta mislim o izjavi Čeha Jana Pelikana o tome da treba razmotriti opciju upravljane ili kontrolisane podjele zemlje BiH jer je očigledan upit svrsishodnosti daljeg neproduktivnog nastojanja za očuvanjem cjelovitosti.
Rekao sam da mi se veoma sviđa sintagma kontrolisana podjela.
Zemlja BiH je već u stanju kontrolisane podjele, još od usvajanja Dejtonskog Opšteg Okvirnog Sporazuma Za Mir. Da je bilo realno i da je mozaik velikih sila htio da načini jedinstvenu, cjelovitu, poravnatu i sterilizovanu Državu Bosnu, stvorili bi je tada u Dejtonu, ako niko Američani da, kao što su mogli bombardovati položaje Vojske Republike Srpske i tako ratovati na strani Vjerske Armije BiH. Ali, kako znamo, u Dejtonu Zemlja BiH je stvorena podijeljena. Podijeljena na dva entiteta, s tim što je ostavljena mogućnost da se drugi entitet, Entititet F, konfederativno pridruži Državi Hrvatskoj, ako to ova bude htjela nakon Olujne Deratizacije, ili, pak, da se kantoni spoje sa kantonima a županije sa županijama i tako se Entitet F podijeli.
Situacija je učinila da su Zemlji BiH ostale dvije opcije:
· Da se preostali dio BiH pomiri sa dejtonskim mozaikom
· Da izvede još dvije preostale podjele na prostoru sfrj – podjelu među entitetima i podjelu unutar Entiteta F
Kontrlisana podjela traje i sada. Borba Sarajevskih Unitarista i Banjalučkih Federativaca, svakodnevno i oko svakog pitanja, takođe je kontrola podjele. Sarajevski Unitaristi znaju dobro da moraju neprestano postavljati pitanja jačanja države nebili nešto otkinuli za „državu“ jer će, inače, Republika Srpska politički, ekonomski i internacionalno otići predaleko, do tačke kada više neće biti bitno da li BiH uopšte postoji.
Banjalučki Federativci moraju biti na oprezu svaki dan i po svakom pitanju jer čitave armije državotvornih gubara nastoje da izjedu nadležnosti koje su još ostale Republici Srpskoj i tako načine od nje Praznu Bivšu Ljušturu Entiteta. Ta mrtva straža na barikadama nadležnosti i granica entiteta, u stvari je najfinija senzorska kontrola podjele.
Postavlja se pitanje da li može ovakva kontrolisano podijeljena BiH ući u EU. Može, dabome, još uvijek nije podijeljena koliko Belgija. U Evropi postoji skala podijeljenosti koja se, podijeljenost, mjeri jednicom BELG. Ako je Belgija podijeljena silom od jednog BELGA, onda je BiH podijeljena silom od o,98 BELGA, Španija silom od o,84 BELGA... a i EU će mnogo godina sređivati svoje ustave, ugovore, samoupravne sporazume i status pridruženog aktiva žena NATO-paktu. Pitanje je, dakle, kada će EU biti spremna za BiH a ne kada će BiH biti spremna za EU. Dotad ima vremena da se podjele održe ili dovrše i da se razmisli, obzirom na trendove u Svijetu i ostatku Amerike, da li treba biti u NATO-paktu. Jer, pošto je Evropska unija samo politička stepenica za ulazak u NATO, BiH bi lako mogla da doživi sudbinu Ukrajine. Jednog dana, kad se steknu nepotrebni uslovi.
Ja, ipak preferiram Elegantnu Podijeljenost. Demokratskije i evropskije zvuči. Ta sintagma sugeriše svu nježnost i osjećajnost ovdašnje flore i faune, svu izbalansiranost za teške istorijske trendove. Elegantna Podijeljenost ostavalja čitav niz demokratskih izraza, izlaza i razlaza.
U stanju Elegantne Podijelenosti BiH može provesti još dugo vremena. Nije Kalaj ovdje bio dva dana pa je Područje BiH ipak preživjelo. Ekonomska kriza i sukob civilizacija, donijeće već neko rješenje i za nas. U međuvremenu, ne treba prolijevati krv.
Znoj bi koristio.

OPERACIJA TRIJUMF
MEĐUNACIONALNA PARADA KIČA I PERVERZIJE
Završena je, dakle, Operacija Trijumf, zvučno naimenovana, kao Operacija Opera ili Operacija Enigma. A nije daleko jer pojava Tončija Huljića miriše na zakulisni biznis koji on i ne krije – Napraviću od tebe svjetsku zvijezdu, što je poetska varijanta mazohizma: na tebi ću zgrnuti lovu.
Završena je pobjedom jednog nezrelog momka koga su upotrebljavali i sažalijevali na javnoj sceni do poniženja, izvjesnog Buce Babajića iz Živinica kome nisu dali da ispadne, iako nema pojma o pjevanju i iako je sam bio odustao i zahvalio se svima. Da je odustao, ili ispao, lova bi bila manja, dabome.
Bradati perverzni profesor se u završnoj večeri prema upotrebnim zvijezdama ponašao kao televizijski veliki brat prema Patku Dači: sada vas prati deset miliona gledalaca. Deset mi lii oo na g l e... Misli se na prostor samoupravne jugovine. A to je više nego što ih je učestvovalo u ratovima ili koje je rat unesrećio, zajedno.
Bez obzira što se od svega želio načiniti spektakl, bila je to najprizemnija međunacionalna parada kiča i perverzije kategorizovana kao stvaranje zvijezda i završavanje muzičke akademije za tri mjeseca.
Operacija Trijumf je konkurentska saga Operaciji Gologuz koja se odvijala na Panami. I jedna i druga, i filipinska i bilo koja druga, svodi gledaoce na nižu ljestvicu od one na kojoj su – oni postaju bezinetelektne individue izvučene iz svoje nemaštine, ekonomske i kojegod, i pretvorene u jetrve kojima je glavna opsjednutost događanjima preko plota ili postupcima drugih. Tako se do desetomilionitog broja umnožava negativna ljudska osobina iz svakodnevice iz koje nije moguće dostići zdrav, pesimističan ili optimističan, pogled na stvarnost, svijet, budućnost, vlastitu odgovornost ili odgovornost društva.
Ekonomski, televizije u regionu su ovdje jevtino iskorištene kao podij i početak velikog posla i vjerovatno izrabljivačkih ugovora sa „zvijezdama“, one, te televizije, nisu uspjele iskoristiti ni svojih pet minuta marketinga nego su se zadovoljile učešćem u nečem regionalnom, misleći da tako i one, televizije, postaju regioalne a postaju, prima facie, sokačke.
Veliki manipulator je još jednom naguzio provincijalce.
U društvenom smislu, Operacija Trijumf je potvrdila socio-nacionalnu skenerku regije:
· Fanti se nisu špilali sa južnjacima. Kao i uvijek.
· Hrvati Hrvatske nisu glasali za svoju Hrvaticu, jer ne žele da se na bilo koji način prljaju mogućnostima obnove Bivše Im Države.
· Srbi Srbije su izduvali nacionalni mokraćni mjehur i toliko se izbudalasali sa Slobom Slobodom, Vojvodom Haškim i Arkanom Cecinim da im je bilo kakvo nacionalno trzanje smešno, bre.
· Srba Republike Srpske je malo da bi nekoga nadglasali.
· Makedonaca je takođe malo iako Momče Makedonče ima najviše predispozicija da bude pjevač.
· Bošnjaci su u nacionalno-vjersko-bosanskom uzletu i imaju potrebu da svima, pa i mrskom Beogradu, pokažu ko su i šta su i to objašnjava kako je televoting donio pobjedu Adnanu, inače finom dječaku.
Da preciziram, nije to samo međunacionalna parada kiča i perverzije nego i politička.

BOŠNJAČKI SABOR
ISLAMSKA SANU
Tunjo Filipović se opredijelio za održavanje Bošnjačkog Sabora.
Čudi me da intelektualna gromada, koja se zarad svog urazuma nosila sa komunističkim ortodoksima, ne shvata svu ortodoksiju u koju se može izroditi Bošnjački Sabor. Jer, već danas, Ibrišimović, Alispahić i Bušatlija iznose dio moguće lepeze monstruozne ideje Bosortodoks:
· Okupiti sve Bošnjake i postaviti pitanje problema Bosne i Bosanaca, odnosno naše države BiH.
· Alija je govorio: Nemojte ići u tom smjeru jer to vodi podvajanju ali vremena su se promijenila
· Bošnjački sabor bi trebao ustanoviti trajne institucije koje će se svakodnevno baviti istraživanjem stanja i budućnosti Bošnjaka
· Tijelo koje će biti autoritet za politiku
· Politika ne može biti vrhunaravni autoritet Bošnjaka
· Ono što je sveto i obavezno za sve Bošnjake – to su bosanska država i bošnjačka žrtva
A onda Nedžad Ibrišimović, tvorac prve teze, sve pokopa rečenicom: Nikoga ne zanima Bosna osim Bošnjaka.
U ovih nekoliko teza iznijeta je sva kakofonija neshvatanja vremena i svijeta, vakta i dunjaluka. Mogu misliti šta se sve još vrzma po glavama Vrhuzaduženih Bošnjaka a nije izašlo na roto-papiru.
U glavama i ovih ljudi koji su knjževnici itd. vidljiv je odraz haosa koji je zahvatio bosanskohercegovačke mirne muslimane: uvezeni radikalni islam, džihad, šehidi, žrtva, genocid, prestanak postojanja Muslimana i rađanje Bošnjaka a neki kažu i Bosanaca, bosanski jezik, politička podvojenost, reis, Amerika... to ne može stati u jednu zdravu vjersku i tolerantnu glavu koja se pokazivala u socijalističko samoupravno doba.
Odmah ću pročitati: niko od Bošnjačkog Sabora ne očekuje rješenje za Bošnjake nego rješenje Bosne za muslimane. Ne vjerujem da je tako mislio Tunjo a vidim, tako ne misli ni Filandra. Bošnjaštvo i Žrtva imaju biti vanvremenski kod za vlasništvo nad Bosnom i svim što priliči.
Trebaju zagovornici Bošnjačkog Sabora analizirati Ibrišimovićevo: Bosna nikoga ne zanima osim Bošnjaka i Bušatlijino: To nas dijeli ali vremena su druga. Muslimani u BiH se odvajaju i taj proces je na sceni mnogo upečatljivije nego što se takvo odvajanje vidi za Republiku Srpsku iz baščaršijskog kaleidoskopa. Postoji Mina, gradi se Rezidencija Rijaseta, u jaslicama je vjeronauk, ustanovljena je Hidžretska Nova Godina, traje borba za prevlast nad ekonomskim rudnicima (telekom i elektrokom)... ne vidim ni jedan akt politike, vjere, kulture i intelekta koji spaja, ili kani spajati, BiH, da ne banalizujem: njene narode i narodnosti.
Dakle, Bošnjački Sabor treba da odigra ulogu kao Srpska akademija nauka i umetnosti. I njeni mudroseri su rekli da srpski političari i srpska politika ne zna da vodi narod, mi ćemo to, bre, memorandumdumdum. A zna se ko je naveljačio od sveg projekta SANU – napaćeni srpski pojedinac u liku „mog naroda“ koga ne sme niko da bije.
Književnik Alispahić ukazanje je takve ideje: Bošnjački Sabor treba ustanoviti trajne institucije... njega je Ideja Većinskog Naroda okruženog ljudiožderima odabrala da prosvijesti neuki puk bošnjački.
Na sceni je, dakle, oddjela muslimana, Bošnjaka, u potpunu institucionalizaciju a nakon toga najezda na dominaciju jer Bosna nikoga ne zanima nego Bošnjake. Ali to im ne daje pravo da vladaju Bosnom kao da je BiH samo Vrelo Bosne. Ne daje im pravo da imaju svoj Virovitica – Karlovac – Karlobag, da muslimanima, Bošnjacima, oduzmu pravo na politiku kao jedinu moguću artikulaciju interesa dugoročnih i kratkoročnih, napretka, oslobađanja od stega vjere, komunikacije sa svijetom, tendencija ka standardu i slobodi i gledanja u se.
Gledati u Bosnu a misliti na se vodi miloševićizaciji muslimana.

PTSP
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.

BHT
UKOPNIČKO DRUŠTVO
Žao mi je mog druga i prijatelja Mehmeda Agovića. Da me je pitao odmah bih mu rekao da ne ide u ono grotlo iz kojeg se ne izlazi živ.
Jer, zla vremena su došla pa orlovi zimuju međ’ piliće.
Zla vremena, kad karadžićev urednik dnevnika smjenjuje Agovića koji je od ultranacionalista SDSDAHDZ pobjegao u Slobodnu Evropu. Makar bila i američka.
Najhumanije što Agović može učiniti za BiH je dići ruke od svega i pustiti da propadne taj fantom javnih medija što se kod nas pevodi sa kurvanjskih. Javni mediji su američka izmišljotina jer u Francuskoj, Švedskoj i Grčkoj država postavlja direktore tih medija. Oni su, dakle, državni a možete ih zvati i javni. Kod nas su javni a možete ih zvati kurvanjski jer se kurvaju sa jednom političkom koncepcijom i jer im je glavni uređivački koncept ukidanje i ponižavanje Republike Srpske i stvaranje medijske slike o Srbima kao jedinim zločincima u BiH. I šire.
Pošto u BiH ne postoji država, a i ne treba da postoji, nema ko da imenuje direktora.
Tu je Agović pogriješio. Mislio je da svi misle dobro kao što on misli dobro.
Sve sam ovo, i još gore, nacrtao tim bilmezima iz ohaera, raznim supervizorima, savjetnicima ambasada i hejzlocima. Prije deset godina. Rekao sam im da je moj zanat državna televizija a da bi ste je imali morate prvo napraviti državu. Nikada nećete stvaranjem državne televizije stvoriti državu. Sad vidim, i Petrič nešto sere o ohaeru i BiH a nije htio da me primi na razgovor da mu kažem da upravo njegov ohaer radi pogrešno i da ga treba ukinuti i da ne podržava nametnutu televiziju koja je gora od svih državnih zajedno.
Pojedini bilmezi misle da smo svi mi ovdje budale i urođenici i da oni imaju recepte za ljudska prava i prava javnosti. Na to se upecao i Meho Agović.
Oni, u stvari, žele da izgrade najcrnju ortodoksnu autoritarnu diktatorsku agitpropovsku državnu televiziju. Javnom je zovu samo za budale.
A vidite i s kojim ljudima žele da je izgrade.
Ja sam, i to bih rekao Mehi Agoviću, od takvih pobjegao u rat, rov i krv. I nisam se pokajao.
Ako si pod repom, bićeš ubalegan.
Ako si u ratu, možda ćeš ostati živ. Ali neubalegan.

DA LI BI SRBI MOGLI
DA SE BORE ZA SARAJEVO
KAO ŠTO SE SARAJEVO
NIJE BORILO ZA NJIH?
Dabrobosanski mitroplit Nikolaj izjavi zamjerku mnogim serbskim umnicima i političarima što se lako odriču Sarajeva kao da je to nečiji tuđi grad. I želju veliku izjavi mitropolit da se pravoslavni srpski narod vrati u Sarajevo i u druge krajine...
Citat iz Svetog pisma:
Bog nije ravnodušan na ono što čovek čini.
Još govori Eliluj i reče: „Misliš li da si pravo rekao: „Moja je pravda veća od božije?“ Jer si rekao: „Šta će mi pomoći. Kakva će mi biti korist da ne grešim“? Ja ću odgovoriti tebi i drugovima tvojim s tobom. Pogledaj nebo, i vidi. Pogledaj oblake, kako su viši od tebe. Ako grešiš, šta ćeš mu učiniti. Ili ako se umnože bezakonja tvoja, šta ćeš mu nauditi. Ako si pravedan šta ćeš mu dati? Ili šta će primiti iz ruke tvoje? Čoveku kakav si može nauditi tvoja zloba i sinu čovečijemu pomoći tvoja pravda. Vapiju od velikoga nasilja kojima se čini, i viču na ruku silnih a ni jedan ne govori: gde je Bog, stvoritelj moj, koji daje pesmu noću, koji čini te smo razumniji od zverinja zemaljskoga, i mudriji od ptica nebeskih. Tamo viču zbog oholosti zlih ljudi, ali ne bivaju uslišeni. Jer bog ne sluša taštine, i svemogući ne gleda na nju. A kamo li kad kažeš: „Ne vidiš to. Pred njim je sud, čekaj ga.“ A sada čim te gnev pohodi, nije ništa, niti je gledao na sve što si učinio, zato Jov naprazno otvori usta svoja, i bezumno umnožava reči.“ (kurziv R.V.)
Zašto njegovo preosveštenstvo traži od Srba da se bore za Sarajevo više nego što se Sarajevo borilo za njih?
Da li ne ispoljava žal što je ostavljen od naroda pavoslavnog, u toj dabrobosanskoj, a Sarajevo mu je moglo biti centar vaseljene prije nego što je to Banjaluka, Tuzla, Trebinje Mostar, Bihać.
Umni ljudi i političari ne postoje. Postoje samo uslovi u kojima djeluju oni što ih zovu umni ljudi i političari. I božiji ljudi. Oni moraju da sagledaju uslove svoje bolje nego bog svevišnji, inače će i oni, i sinovi njihovi, i sinovi njihovi, izumrijeti od neshvatanja uslova koje bog neće dva puta da objašnjava, kad im već nije dao četiri oka i dva uma.
Sarajevo jeste bio grad i serbski ali nije bio serbska kolijevka. Bio je samo ...evo. Da nije bio i serbski bio bi Saraj ili Karavan Saraj. Da je bio samo serbski bio bi Putnikovo, možda. Ali kada je počinjala velika nevolja koju započe sin božiji koji reče da će za Bosnu mir žrtvovati i tako ubiti Mirnu Bosnu mudrog sina božijeg Pijade, trebalo je svima biti jasno da Sarajevo više neće biti serbsko. Čak i onim neljudima i zvjerinju koji su odozgo, sa brda, ubijali bez ljudske potrebe i božije dozvole.
Sarajevo se nije borilo za svoje Serbe. Da jeste, ne bi poslušali Aliju, nego bi poslušali Tunju i Adila sa avazima mira božijeg i pravoslavnog i muslimanskog. Danas Sarajevo ima prečih briga, o rezidenciji reisula, o štivu vjerskom za jaslice, o borbi za telekomunikacije i elektroinstalacije... među brigama Sarajeva nisu brige serbske.
Živalj se serbski više nikada neće vratiti u Sarajevo. Ne treba zahtijevati muku ljudsku ponovo. Bolja je ljudska podjela nego neljudski povratak. Živalj se neće vratiti ni u druga mjesta pod božijim nebesjem. Ne samo serbski.
Mitropolit dabrobosanski treba da pusti umne Serbe, i pravoslavne Serbe, i političke Serbe, i bori se za imovinu serbsko-sarajevsku, imovinu pravoslavne crkve kao jak politički, vjerski i nacionalni adut za budućnost.
Sve drugo bog neće željeti da čuje.

OBRATIO SE MINISTAR SADOVIĆ
U svim vrtićima u Bosni i Hercegovini zavladao je muk i tajac, u svim osmoljetkama i srednjoljetkama stali su časovi a kreda je prestala da piše po učioničkoj tabli, građani BiH i roditelji su naćulili uši, oprane, neoprane i nagluve, da čuju.
Malim riječima za rječnike bosanskog, bošnjačkog, bostjanskog, bošnjanskog i sarajevskog jezika ali velikim riječima za istoriju: dragi građani, dragda djeco, dragi maloljetnici, dragi srednjoškolci, drage srednjoškoljke, dragi roditelji, dragi alkoholičari, dragi ljubitelji petardi... obrato se ministar bezbjednosti i sigurnosti Nove Godine i Djeda Mraza, Tarik Sadović.
Ovim područjem prošle su svakojake budale, propalice i probisvijeti, graditelji, trgovci i prevaranti, vojskovođe, junaci i šenlučari, vojvode, grenadiri i koljači, putopisci, pisci i pripovjedači... i ni jedan od njih ne srete takvu ludu koja umišlja da leptir može da uđe u košnicu i objasni pčelama kako se leti.
Da li je moguće da se Tarik Sadović uživio u ulogu ministra-propovjednika za kojim čezne javnost bosanskohercegovačka, dječija, roditeljska, petardarska, građanska i bezbjednosna? Da li je moguće da je shvatio da u opštoj razularenosti onoga što neko pokušava da skupi u državu, on može da se ovaploti u iskonskog Državnog Ministra Sigurnosti čije obraćanje svi čekaju kao vjesnikonosca nove bezbjednosne vjere, pa da petarde pobacaju u Bosnu, Vrbas, Neretvu, Unu, Savu i Krivu Drinu, zajedno sa pjanim ključevima od automobila?
Da li je Tarik Sadović, bivši narodni poslanik u Narodnoj Skupštini Republike Srpske, umislio da njegovo izmišljeno ministarstvo ima šta da radi i da je on taj kreativac koji će animirati metod i sadržaj rada Državnog Ministarstva Sigurnosti?
Da li je moguće da postoji tako uređivana televizija kao što je Sarajevski Pink, Pink BiH, od milja, koja će objaviti budibogsnamicu Tarika Sadovića?
Draga djeco, ljubitelji petardi... obraćajuće novogodišnje riječi TS iz SM, spada u samo dno nepoštovanja mjesta, vremena i kože u kojoj se nalaziš.
Jedino objašnjenje: eto do čega može dovesti izmišljeno ministarstvo države koje nema. Nisu uzalud oni dželati u Dejtonu smislili samo tri ministarstva zajednička za BiH. Sve ostalo je suvišno, kao i ono Ljubićtrans ministarstvo koje ne umije ravnomjerno podijeliti prevpzničke dozovole, kao i CC-ministarstvo, Cikotić-Crnadak...
Kao i sam Sadović.

POLITIČKI GRAFITI

HANTINGTONOVA LIGA CIVILIZACIJA
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.

LJUDSKA IMOVINA SRBA U HRVATSKOJ
Dakle, Evropski sud za ljudska prava naložio je Državi Neovisnoj Hrvatskoj da vrati kuću trospratnicu Srbinu u Kninu.
Srbina iz Knina, u zajedničkoj trojnoj akciji etničkih higijeničara, u sastavu Tuđman, zastupan po Gotovini, Milošević, zastupan po raznim Martićima i Galbrjat, zastupan prividno sam po sebi, protjerali su kroz Oluju. I 96. njegovu kuću država daje na privremenu uporabu zaslužitom Hrvatu.
Otad se Srbin sudio sa Državom u kojoj je komponirana pjesma Danke Dojčaland, da mu vrati kuću. Sudbeni sustav je djelovao tako da se ni Srbin ne vrati kući ni kuća Srbinu. Onda je predmet došao do te europske instance.
Ta presuda pokazuje da se imovina Srbima u Hrvatskoj neće nikada vratiti jer neće svi imati mogućnost, sredstva i energiju da se sa Državom isude toliko da stvar padne u ruke Europi.
Ta presuda pokazuje da ljudska prava i imovina, tamo i ovamo preko Une, imaju različite odsjaje, odbljeske i odraze. Ovdje su Srbi takođe uzurpirali tuđu imovinu, kao dio kozaračkog kola gdje je svako uzeo tuđe. Ali, ovaj put gledam Srbe. Onda su pod pritiskom i samopravno vratili 99,99% te uzurpirane, otete, prisvojene i privremeno ovlašteno korištene imovine. U Hrvatskoj tim istim Srbima, pripadnicima iste flore i faune, niko ne mora vratiti ni 1% imovine. Zadužen je jedino srpski katastar za ljudska prava u Europi.
Pošto se radi o Srbima i tamo i ovamo, zaključujem da nije problem u njima. Izgleda da je problem u imovini. Ona u Hrvatskoj je bezvrijedna jer je oteta od Srba pa se tako nešto bezvrijedno nema radi čega ni vraćati. Ova ovdje je isuviše vrijedna da bi bila u rukama Srba, oteta i li privremeno ovlaštena, svejedno.
Problem je i u ljudskim pravima. Ovdje se moraju poštovati ljudska prava, tamo se ne moraju poštovati ni ljudi.
Povratak Kuće Trokatnice u ruke ljudskih prava, pokazuje dokle je Hrvatska došla na putu ka Evropskoj uniji. Umjesto da moli Srbe da im vrati imovinu, ona ih ponižava pred cijelom Evropom.
I na kakve je niske grane spala Europa. Umjesto da Hrvatskoj trajno zabrani zapišavanje eurospkog plota, čekajući da se kapija otvori, ona se međusobno zavađa oko njenog prijema. Ili će izvršiti prijem bez kuća iz ljudskih prava.
Eto za mlade novinare velikog nauka o tome šta je vijest.
Vijest je kad se Srbinu evropskim sudom vrati kuća u Hrvatskoj.

CRNI TALAS U MEDIJIMA
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.

SLIJEDI LI CRNI VIJEK AMERIKE
I NASTANAK NOVOG SVIJETA?
Možda crni Obama doista bude junak one priče u kojoj Crnac u Americi uvijek dobija najteži posao.
Amerika je u takvim problemima da je propast raznih bankarskih divova od izvikanih cijena dječiji festival spram onog što će se tek desiti.
Obama je u opasnosti jer se nalazi na vododjelnici kada treba da odluči kako zamijeniti sisteme Breton-Vuds, Vol-strit i video-ratno upravljanje nacionalnim interesima po svijetu. Da li će okupiti snage koje mogu predložiti novi koncept inkorporacije u svijet ili će prevagnuti fundmentalisti koji će koristiti grube etatističko-makartističke metode koje će kroz nekoliko decenija dovesti do još većeg kraha kao što je ovaj veći od onog iz 29. Sigurno je da sa scene silaze neobuzdani divlji liberali slobodnog tržišta pljačke i nadvikivanja.
Šta je suština Novog Svijeta čijem rađanju prisustvujemo?
· Dolaze nove mnogoljudne ekonomije umjesto klasičnih čelično-automobilskih-oil i bankarskih divova Amerike
· Koristi se moć jevtine rukotvorne i umne mase umjesto siledžijskog monovalutnog sistema
· Propast vojnog divljanja koja je nastupila krahom Varšavskog pakta a koji je za sobom povukla i premoć Zapada koja sada ništa ne znači. Unutrašnja američka kriza neće dati vrijeme da se spoljni problemi rješavaju silom u kojoj za nacionalnu razonodu malo bombarduješ Bagdad, malo Beograd.
· Nove sile napreduju produktivnošću, radom, marljivošću za svoju zemlju a stara sila koja je preskočila tu fazu napreduje dolarom, silom i NATO-paktom
· Novi Svijet se samo jednom osvaja invazijama i istrebljenjima Indijanaca. Ovaj Novi Svijet osvaja se radom i zdravim profitom.
· Vol-strit privid, dolarski sistem opkoljavanja i podjarmljivanja cijelog svijeta propada i ustupa mjesto zdravim radno-umno intenzivnim ekonomijama koje se oslanjaju na dominaciju nad nacionalnim ekonomskim prostrorom a ne nad čitavim svijetom.
· Propast privida Američkog sna koga vjerno prikazuje tapiserija Las Vegasa, sjaja dolara, kurvi i žetona u pustinji, a koji se sastoji od dobošarskih cijena kompanija i akcija na sedmom nebu ispod kojeg je jad i bijeda crnačkih četvrti, besplatne supe i beskućnika.
· Globalizacija, world-integracija pa i regionalne integracije, idu ka sumraku i smaku. Svijet može opstati onako kako je i nastao – kao skup plemenskih ekonomija i pećina koje imaju najboljeg čuvara vatre, lovca i vrača.
· EU, NATO, OAJ, OIZ... sve će to propasti pred najezdom izduvavanja vještački naduvane nadmoći nad svijetom jedne sile koja ne može ni sama sobom da vlada.

ENTITETI NA SPAJANJE
Imam sreću da sam prvi, još kao zvaničnik Vlade Republike Srpske, javno govorio i pisao o Trećem Entitetu kao i o mogućnosti spajanja tri pretežito hrvatska kantona po južnom trbuhu BiH i deklarativnim diskontinutetnim pripajanjem četvrtog sa sjevera.
Sada, nakon osam-devet godina, mogu reći da je ideja o Trećem Entitetu, bez obzira kako će se zapisati u katastru i gruntu, veoma blizu realizacije. Međužupanijsko vijeće kojeg su formirale tri županije, odnosno tri kantona sa hrvatskom većinom, najavljuje takve mogućnosti ali i otkriva bezbolne i realne formule.
Najbitnije od svega jeste da se poštuju dejtonske unutrašnje granice u BiH. Kolikogod unitaristi nadirali na te granice, na jake entitetske i na slabašnije kantonalne, granice unutar BiH su plod nekoliko nedodirljivih procesa: krvi, istorije i međunarodnog dogovora velikih sila. Granice kantona i entitieta pa i sama BiH, plod su pakta velikih sila koje više nikada ni jedan svjetski a lokalni problem neće okupiti za istim stolom. Pakt velikih sila se ne poriče. Zato su Haris i Zlatko igrači idealizma.
Međužupanijsko vijeće je znak realiteta koji prevladava u BiH. Pomenuti dvojac je ostao usamljen na dajak čamcu unitarizma, centralizacije i jačanja države.
Čak je i Sulejman Tihić prestao da svaki dan ukida Republiku Srpsku i izjavio da je niko ne može da ukine bez volje njenih stanovnika i političkih aktera pa je otišao na savski nasip i potpisao sa Dodikom i Čovićem Prudski sporazum.
I to je znak realiteta. Naročito kada je izjavio da mu je dosta filozofije bošnjačke žrtve već nastoji da prijeđe na politički aktivizam, inicijativu i dogovaranje što najbolje jača BiH.
Tihić je prvi shvatio da zalaganje za ukidanje Republike Srpske tako efikasno ruši BiH da ne treba ništa raditi na referendumu i osamostaljenju.
Ukoliko Tihić izdrži na toj politici koja Žrtveni Program ostavlja istoriji i sudu i ukoliko se nađe modalitet entiteta na spajanje, sa politički i ekonomski već ojačanom Republikom Srpskom, BiH ima šanse da ide stabilna naprijed, ka Evropskim integracijama, mada su one na dugom štapu. Jer, kad jedna Neovisna Hrvatska zapne na nekom potoku između nje i Slovenije i ostane bez podrške Danke Dojčland Merkel, onda znači da je EU daleko ili je u velikoj nuždi.
Bez obzira na Tihića, ja sam najprije za entitet na spajanje. O tome sam govorio na davnoj konferenciji za štampu sa temom federalizacije BiH. Gradnja tog entiteta može ubrzati dva procesa: rješenje sredje razine vlasti kao glavne razine postojanja BiH i omasovljenje Tihićeve politike odlaska sa mjesta žrtve ka mjestu aktivizma i realnog političkog programa za Bošnjake.
Možda se Tihić, i niko, neće složiti sa mnom ali BiH a pogotovu Bosna, nije rješenje za nacionalno pitanje muslimana ili Bošnjaka. Jer, ne postoji način da vladaju BiH ili Bosnom na način da se potpuno opredmete kao nacija.
Spajanje kantona može se pokazati ključnim procesom za rješenje trojnog nacionalnog pitanja u BiH i može značiti mnogo veći obim spajanja od sada proskribovanih županija.

SDP USLOVI ZA ULAZAK
Počelo je bombardovanje šćućurene bosanskohercegovačke javnosti kasetnim i dimnim bombama, mrudovima i nagazno-rasprskavajuće-odskočno-poteznim (koje jedino postoje u ovdašnoj političkoj ponjavi) minama o tome da li će SDP ući u vlast ili neće.
SDP će podržati Prud ako bude u vlasti.
SDP neće ući u vlast jer je Prud previše maglovit i nekonkretan.
Nisam siguran da su to izvorni SDP-ovi stavovi ili su samo bombe iz one ponjave.
Ali da bih olakšao posao, predlažem slijedeći spisak uslova za ulazak SDP u vlast, Zlatka Lagumdžije i SDP ili samo Zlatka Lagumdžije:
· Da Zlatko L. Bude ministar i Svenovih i Sadovićevih poslova
· Da Zlatko SDP uvijek putuje u inostranstvo umjesto Špirića
· Da SDP preraste u OHR
· Da program SDP preraste u Ustav BiH
· Da Z bude član makar Akademije Nauka Tupkovići – Kalesija
· Da Tunjo Filipović svakog četvrtka, umjesto da piše u Nezavisnim, sluša predavanje ZL
· Da niko ne dira Miću jer će Prudski sporazum otići u onu stvar a s njim i učešće u vlasti
· Da svaki dan Zlatko drži video i cd konferencije za štampu i da sve televizije, uključujući TV Simić i TV RAK, to prenose direktno sa kamerama sa Zlatkove desne strane, on je ljevičar unitarističke provenijencije, i da svaki drugi dan repriziraju sirovi materijal
· Da u prostorima gdje se kreće ministar unutrašnjih i vanjskih poslova budu razasuti monitori koji će na beskonačnoj traci emitovati povijesne izjave Z.
· Da Špirić potpiše bjanko ostavku i organizuje ostavinsku raspravu kako bi mjesto Predsjedavajućeg SM, kad dođe vrijeme, prepustio ZL.
· Kad Z ne drži KZŠ (konferenciju za štampu) da boravi kod Miće u Banjaluci i da se slika s njim pošto Mićo ima svaki dan nešto važno da kaže.
· Da se u kanjonu Ugra, tamo gdje fašistoidni flajfišingaš Kopanja prži pastrmku, izgradi Bosnia Guantanamo, samo za unutrašnju upotrebu.
· Da Oslobođenje vrati predratni format pa da, ko nekad u osam, na prvoj strani, umjesto Ivana Brigića, Hasana Grabčanovića i Nikole Stojanovića budem svaki dan ja Z.
· Da Socijalistička internacionala isključi iz svog članstva Mićkovu omraženu SNSD ali da to ne saopštava Mićku da Mićko ne bi satro Zlićka
· Da se emisija produži na 360 minuta

Prometeji svih zemalja, raziđite se!

Jedan je Prometej!

POLITIČKI GRAFITI

DATI SLAMKU ILI UZETI SLAMKU
Nadležno američko slobodno, neregulisano, demokratsko ali državno tijelo, nešto kao FBI, Federalni Bankrot Instalater, odlučio je da da 17, 4 MLRD $ trojici giganata mamutomobilske industrije. Da bi se spasili od propasti.
Sve moguće intelektue, intelektualne individue, prevrću se u grobu, od Platona, Arija, Hegela, Ničea, Kejnsa i Marksa... jer ovdje ni cilj ne opravdava sredstvo.
Buš, umjetnik u izbjegavanju iznenadnih letećih cipela, važno je izjavio da Amerika ne može dozvoliti da propadne ta auto-industrija.
Ljudi ponovo kupuju Das Kapitla Karla Mrksa. Marksa treba čitati jer je na najjednostavniji način rekao kako kapitalist da bude kapitalist, kako da ekploatiše radnika a da ovaj nikada ne crkne (osam sati rada, osam sati spavanja, osam sati duha uopšte). U Das Kapitalu Marks govori o tome kako je kamatonosni kapital mati suludih oblika gdje se dugovi mogu ispoljiti kao roba, o kamati kao iluzornoj predstavi, o kapitalu kao akutomatu koji sam sebe oplođava, o fiktivnom kapitalu nakon potrošene glavnice, o tome da, kada obveznice postanu neprodajive, prestaje i privid kapitala...
No, kopmlikovano je to šta je sve pisao Marks. Kejns je jednostavniji: ne može ništa samo sebe da reguliše pa ni tržište a pogotovu ne kapitalizam.
Sa stanovišta marksizma, prima facie, treba dozvoliti da propadne autoindustrija Amerike i da propadne sve što je stvarno propalo. Tako će najprije propasti kapitalizam i moraće se krenuti iz početka poštujući tri osmice njegovog veličanstgva izrabljenog radnika. Tada se može stvarati tržište i socijalnoupravljiv kapital koji bi služio ne samo za plate radnika i profit kapitalista nego i za široke socijalne potrebe.
Sa stanovišta države treba dozvoliti da propadne autoindustrija Amerike i sve što je stvarno propalo, uključujući i sve vrste banaka. Na taj način država dobija šansu da se brine za svoje podanike jer se ona na ovaj način brine samo za kapitalonosce, nosioce vlasništva izvikanog kapitala. Ona otkupljuje propala bunjišta i čak obavezuje ih da ozdrave kako bi ih onda prodala kapitalonoscima u kupnji izvikanim kapitalom iz prethodnih ciklusa propasti i omogućila im da krenu u novi ciklus baloniranja kapitala koji ne postoji a koji donosi profit koji je stvaran. Država je ovdje samo jamac koji kapitalonoscu govori da može da radi šta hoće i da propadne a da mu se ništa neće desiti. Država, prima facie, mora da bude nešto drugo, da bude jamac svim svojim podanicima i ugovornim stranama koje čine svaki pojedinac i svi zajedno i da ih čuva od malog broja kapitalonosaca na način da omogućuje tokove roba-novac-roba i novac-kapital-kredit (pojednostavljeno) ali i da dugoročno zaštiti entitet stvaranja novih vrijednosti na kojima jedino može sve i opstati.
Stoga je jednako opasno ako država kupuje vijest o propasti, koja će Ameriku koštati 1000 MLRD $, kao i da državni fondovi raznih ojlstejts ili država ekonomija u usponu kupuju ili kapitalizuju dijelove i udjele u finansijskom sektoru trulog parakapitalizma.
Taj kapital, u oba slučaja, biće upropašten jer je odmetnuti američki bofl-strit kapital stvorio crnu rupu koja usisiva sve oko sebe kao što je propast mamutoindusttije u Americi odvukla i Tojotu u gubitak, prvi put u njenoj istoriji. Ne pomaže što je produktivnost i kvalitet Tojote višestruko iznad Forda i Dženeral motorsa.
Dakle, davljeniku ne treba dati slamku spasa.
Treba mu uzeti slamku spasa jer je doborovljno kročio u mutnu vodu slobodnog neregulirajućeg mulježa dok je državu ostavio na poslovima bombardovanja Republike Srpske, Srbije, Iraka i - na meti cipelobacačima.

PAD REALA I VIKTORIJA CIRKUS
Madridski Real, fudbalski klub, kraljevski klub, galaktikosi... postao je žrtva svoje planetarne orijentacije kojoj je glavni cilj da bude planetarna orijentacija a ne da igra fudbal.
Pored planetarne orijentacije mora da promijeni i predsjednika kluba.
Očito je da u posljednjim godinama, od odlaska del Boskea, Real nema igru i ne igra fudbal koji vrijedi gledati, ako se želi sačuvati dostojanstvo vrhunskog fudbala za velike pare, i od dolaska Ramona Kalderona, svake sezone stvara veliku medijsku cirkusku šatru u kojoj su glavni golijati novac, priče o dovođenju zvijezda i uništavanje zvijezda.
Samo velike pare koje troše velike budale na Real omogućuje mu da ne doživi sudbinu legla Zvezdinih Zvezda i da se nađe da igra sa Hajdukom iz Kule.
Titule koje je osvojio u zadnjih nekoliko godina rezultat su loše igre i loših dvije godine Barselone a ne igre Reala.
Dejvid Bekam, poznatiji kao muž britanske nekadašnje pop-pevaljke u pokušaju, Viktorije Cirkus, stigao je u Milan. Ponižavajući ugovor kaže da će bekam u Milanu da održava kondiciju dok ne počne fudbalska sezona u Americi. Na šta su spali Ronaldinjo, Kaka, Maldini i ostali rosoneri, da propali fudbaler UTDM trenira s njima na prvenstvenim utakmicama. Uzgred, koga otjera ser, taj nije za fudbal.
Viktorija Cirkus je potvrda da žena može upropastiti i najgoreg čovjeka. I da najbolji čovjek može sebe upropastiti pored lijepe žene.
Priča o Realu je priča o parama a priča o Bekamu je priča o Viktoriji i parama.
Bez obzira što vrhunski fudbal ne može bez para koje obezbjeđuju dvije stvari: pare i pozorište, što ide jedno s drugim, granica se mora postaviti. Tu granicu su prešli i Real i Bekam. Real, jer kupuje igrače radi kupovine igrača, najčešće ne pitajući trenera i struku da li se taj igrač uklapa u tim a treneri koji dođu u takav klub ne mogu postaviti igru kakvu imaju u svojoj glavi i teki jer dobijaju igrače koje želi neko drugi. Jačanjem pozicije Peđe Mijatovića kao trećeg u kvadratu Kalderon – trener – sportski direktor – tim, stvar se možda samo komplikuje jer i Mijatović, kao nekadašnji fudbalski čarobnjak, s pravom, ima i svoje koncepcije.
Bekam održava formu i dolazi u Milan isključivo zbog dvije stvari: da bude u evropskim medijima jer u Americi nema medija za takav cirkus i da se vrati u reprezentaciju Ingleske jer to omogućuje još medija i jer to odgovara Viktoriji Cirkus. A mediji i cirkus su, jasno je, zbog para. Da je do forme, fudbala i reprezentacije, Bekam nikuda nije morao ići nego igrati u UTDM i raditi na sebi kako bi postao najbolji igrač pamtivijeka. Jer, Bekam je veliki talent ali toliko ima nenaučenih i nedorađenih rupa da ga je pomalo bilo mučno gledati u Realu. Ne znam kako sada igra u toj zemlji duguljastih lopti. Vidjećemo u Milanu.
Srećom, čuda se događaju i u sferi čudnih para. Jedinstvo iz Hofenhajma je čudo o tome kako neki mali tim sa dušom, igrom i ekipom koja se međusobno poštuje i uklapa, može da bude najzanimljiviji fudbalski događaj u čijoj sjeni ostaje i otkaz Šusteru, i dolazak Bekama na trening u Milan, i izbor za zlatnu loptu, nogu i kopačku.
Ima i drugih koji će omogućiti da fudbal preživi sindrom stečenog gubitka granica realiteta.
I Srećom, žrtva sindroma Real Bekam Cirkus biće samo Milan.
Rela i Bekam su već žrtve.

DA LI DA SE DEMANTUJEM?
Listam današnje Oslobođenje i vidim da sam važna faca sa izjavom da Jevrej ne može biti predsjednik BiH.
Da ne pomisli neko da hoću da se vadim i pojašnjavam, ili da se izvinjavam, ili da se demantujem, odmah ću reći: ne pada mi na pamet. Jevrej doista ne može biti predsjednik BiH.
Dabome, mogao bih sada sve da relativizujem pa da kažem da je ustav takav, izborni zakon takav, zakonski odnos prema ostalima takav... ali nema potrebe: Jevrej ne može biti predsjednik BiH jer BiH pripada Hrvatima, Bošnjacima i Srbima i jer su oni konstitutivni, ustavni narodi. Oni tvore ustav, Hrvati, Srbi i Bošnjaci, pišu ugovor o tome da će živjeti u zajedničkom domaćinstvu i uređuju odnose među sobom (što je u suštini ustav). Jevreji ne pišu ustav, što ne znači da ne treba da budu zaštićena njihova prava i da možda imaju i veća prava nego ustavni narod – oni to u suštini mogu da imaju jer njihova prava ne ograničava odgovornost prema ustavu i državi, kao što to ograničava ustavne nacije.
Kad kažem Jevrej, mislim da je jasno da se to odnosi i na Mađare, Zimbabveance, Fince ili na Tuarege.
Zato mi nije jasno zbog čega je Oslobođenje izdvojilo tu rečenicu kao važnu izjavu.
Ne želim da kompresujem slobodu medija pa ću samo reći da bih ja, da sam urednik, objavio kompletnu tezu: Srbin ne može biti predsjednik Izraela pa tako ni Jevrej ne može biti predsjednik BiH.
Ali, dobro.
Sve je imalo za cilj da pokažem svu licemjernost, pritvornost, kvazievropejstvo i lažnoću borbe za ljudska prava.
Muslimanski i Bošnjački lideri na svim nivoima, kako smo vidjeli, neki intelektualci i običan puk koji se suludo dao u trku proučavanja istorije kako bi se našlo bilo koje zrnce koje dokazuje da su ovdje Dobri Bošnjani bez prijedloga Ivana Zlatoustog, postali muslimani a da to nije uradio onaj sjekač Mehmed i sličnih hiljade njemu u osmanlijskoj okupaciji, silovanjima, janjičarstvu i nabijanju na kolac, predlažu ljudska prava koja, kada se ubace u ustav, treba da dovedu do mogućnosti da Bošnjak bude uvijek biran za predsjednika BiH. Stoga se i napada na izmjene tog dijela ustava sa izlikom da su tu ugrožena ljudska prava ostalih jer ostali po sadašnjem ustavu, eto, ne mogu nikako biti izabrani za predsjedika BiH.
Svaka čast svakom narodu, pa i Ciganima i Tuarezima, koje najviše volim i cijenim, ali oni ne mogu, osim ova tri naroda sretnika, biti predsjednici, bez obzira da li mijenjali ustav ili ne.
Pritvorno je uneređivati okolinu o ljudskim pravim kad tu, u komšiluku, Srbin ne može biti predsjednik Hrvatske. I ne samo to - ne može ih biti više od 3 u Saboru. Jer tako piše u ustavu. A tako piše u ustavu jer su ustav pisali Hrvati, pošto su Srbi u higijenskoj akciji protjerani iz zemlje i njenog hemijskog sastava.
Zato ne razumijem šta hoće da kaže oslobođenje. Valjda da opet podjseti nekoga iz međunarodne zajednice kako u Banjaluci žive divljaci, genocidaši, mrzitelji Jevreja...

REN I REDING
Ipak ima koristi od čitanja Oslobođenja.
Na istoj strani Oli Ren, politički komesar EU za proširenje i Vivijen Reding, poddiktator za slobodu nezavisnih regulatora u oblasti komunikacija i sličnog sporazumijevanja, sve do informatičkog društva, protestuju protiv predloženih amandmana kojima bi se izmijenio i dopunio zakon tako da bi se smanjila nezavisnost Regulatorne agencije za komunikacije.
Da bi narodu sve bilo jasnije:
· Radi se o RAK-u koji djeluje doista nezavisno pod mandatom onog začešljanog Keme. Narod bi rekao da su Kemo i njegov RAK, zauzeli nizaštonejebavajući stav i to sada treba da brane svi pa i izlobirani Ren
· I radi se o Oli Renu koji je nedavno primio u audijenciju Miroslava Miškovića Omegu čime je (Ren) dokazao svoju apsolutnu regulatornu nezavisnost, čime je zapečatio svoju sudbinu ako dođe u Sarajevo jer bi ga mogli linčovati oni iz nevladine organizacije za borbu protiv Miškovićevog dućana, iza koga, u stvari stoji pokojni Milošević koji mu je aminovao prvi Milion, umjesto da ga je zaradio ubijanjem na ulici kako se to ljudski radi, dućana u našem Sarajevu, centru Otpora i svih svjetskih šehida i čime je dokazao istorijsku stvar da su viđeniji Beogradski Srbi konačno shvatili da ne treba ići Paši na Bosfor nego Renu na Brisel.
· Radi se o Vivijen Reding koja je nedavno pokušala da uvrne đoletova jaca u svim članicama EU i da ih izvlasti iz vlasti nad frekvencijama i ostalim isključivo nacionalnim dobrima i pravima.
Prvo,
Kad je BiH sastavljena od dva entiteta, tri naroda i deset kantona, ne može na nivou BiH da postoji regulatorna nezavisna agencija za telekomunikacije jer sve to što ona radi pripada entitetima, pripada zemlji iznad koje se to nalazi a niko nije ovlastio RAK i Kemu da umjesto njega upravljaju tim bogatstvom (podsjećam da je RAK nastao iz nametnutog IMC protiv kojeg sam se krvavo borio ali me tada niko nije mogao podržati jer nismo imali većinu u Narodnoj skupštini).
Drugo,
Čak i da neko te amandmane piše velikim prstom lijeve zadnje noge i tako ograničava slobodu te regulanferne agencije, što se to tiče Rena i Vivijen osim ako nisu izlobirani i ne rade u nečijem interesu (kao da je Ren pedeset mjeseci tražio da Mišković dođe kod njega a onda se on, na proputovanju, umilostivio).
Treće,
Kada BiH bude u predvorju EU i bude otvorila poglavlje iz tih komunikacija, promijeniće propise o tome. I bog te veselio.
Hajd’ što se ja borim protiv drugih predsjendika, osim Srba Hrvata i Bošnjaka, ali što se Ren bori za jačanje Države sa p.o.
On je komesar za proširenje a ne za ešdaunaziju policije, komunikacija, suda, tužilaštva...

ETNITETI I NACIJA.BA
Bosanskohercegovački prostor ima problema sa nacijama.
Sada u 21. vijeku više nego ikada.
Ranije su nacionalno pitanje rješavale, prevedi: zapretavale, imperijalne koljačke horde osmanlija, ujalovljeni fini bečki kolonizatori i ljubitelji ovdašnjih šuma, jasenovački istrebljivači i ovdašnji pomagači Endeha, Cekakape i šire.
Onda su na sav taj jad i čemer došle demokratske snage iz koncerna za razdvajanje crvenih krvnih zrnaca od tijela i duše, SDSDAHDZ i riješile nacionalno pitanje tako da sad nismo ni na nebu ni na zemlji.
Hrvati su u BiH ponovo svedeni samo na katolike. Tročetvrtisani su. To znači da je tri četvrtine protjerano ili otišlo iz BiH. Upotrijebio ih Zagreb i šutnuo.
Srbi u BiH, koje su neki pokušali naguziti sa uspavankom „Bosanski Srbi“, kao i Hrvate, imaju Republiku Srpsku i to im je jedina slamka spasa među vihorove. Ali to ni blizu doka nije niti ima sidra u koji se može pouzdati. Vide kako su prošla Srbljad u Hrvatskoj i na Kosovu, nisu ćoravi. Upotrijebio ih Beograd i Sloba Zloba i šutnuo.
Muslimane su imenovali nekolicinom „m“, pa ih razvlačili od jugoslovena do bogumila a oni sebe razvlačili od Bosanaca do Bošnjaka, od Dobrih Bošnjana do nekih selefija, džimlija i dželatlija, alah ih poselamio. Upotrijebio ih Alija pa se preselio na ahiret.
Sad je problem kako riješiti nacionalna pitanja u BiH. Beograd i Zagreb se namirili. Za Serbe i Hervate ovdje se moraju stvoriti dugotrajni teritorijalno-kolektivni osigurači koji neće, barem ne odmah, razbiti BiH jer onda i muslimani ostaju na meraji bez živice.
S muslimanima je i najveći problem jer nacionalno neprekinuto lutanje stvara konfuziju u glavama a i islamska vjera ne daje naglasak na naciju. Bitno je da smo muslimani. U tom procjepu jača fundamentalna struja islama i još više ovdašnje dobre ljude izbacuje iz takta i mira.
Najveći dio muslimana izlaz vidi u stvaranju jedne bosanskohercegovačke nacije, po mogućnosti bosanske sa bosanskim jezikom a njiha dva neka budu etnos. Čuo sam i varijantu da na ličnoj karti, u rubrici nacionalnost, piše Bosanac i Hercegovac.
Dva su, dakle, razloga za toliku muslimansku fascinaciju jednom nacijom.
Oni prostodušni i dobronamjerni vide u tome način da se i muslimani skrase u neku naciju a da se pri tome vjera ne prevede u naciju, vidaju žal za zajedničkim komšijskim mirom itd.
Oni krvoločni vide u tome formulu građanske, evropske priče, svi smo nacija, ba, ljudska prava, ba, patriotizam, ba, država, ba, milina, ba... ne možemo više trpiti da Jevrej ne može da bude prijesednik države, gdje su ljudska prava, ba? Dok se na početku ukine Eres i dok se sve to izdobri eto asimilacije, eto odlaska u Beograd i Zagreb, eto manjima... a onda ćemo kao i u Ustavu Hrvatske utefteriti jedno dva mjesta za Hrvate, u ba-parlamentu i jedno tri mjesta za Srbe, u ba.parlamentu. Jakako.
*
Kad otac umre (sfrj), braća dijele njivu, prave među. Uvijek je tu lopata i sikira. Ako treba, odmah se isjeći i zakopati ali međa mora ostati, za širinu ašova, makar. Ako su normalni, pruže ruku i budu braća, zemlja ionako ne može nigdje, nije stonoga.
A i očevina se ne prodaje.

UMNO POREMEĆEN SISTEM VRIJEDNOSTI
Bosna i Hercegovina ne može biti država.
Jer nema, među ostalim, sistem vrijednosti.
A sistem vrijednosti je temelj svake države, društva, nacije, družine, skupine, plemena...
Ako je samoubistvo jednog običnog sarajevskog dripca, divljaka, drogeraša, kriminalca i pljačkaša vijest za naslovne strane i dnevnike javnih televizija u BiH, onda je to znak mnogo veći od toga da nema sistema vrijednosti. To je znak da nema vrijednosti uopšte. To je znak da je gola balkanska guzica sjajnija od Luvra.
Ne prihvatam priče o tome kako se rahmetli dripac uključio u odbranu opkoljenog Sarajeva. To nije legitimacija za ulazak u čestite i napaćene, niti među žrtve. Ne prihvatam da je herojstvo jedne budale veće od Fatinog herojstva u jednom odlasku po vodu sa plastičnom bocom.
Svi oni koji su objavili tu vijest na naslovnicama i drugdje treba da se zapitaju o tome kako su se doveli u tu situaciju da mediji i javnost već petnaeest i više godina od budale i krimanlca prave heroja. Nakon takvog tretmana red je da ga se ukopa u aleji velikana. Što je sumračno za ovu zemlju prepunu patriotizma kojeg mora dijeliti i probisvijetima.
Kada sam u predvečerje SDSDAHDZ rata u BiH još radio na Televiziji Sarajevo, iz banjalučkog studija, doživio sam bezbroj susreta sa dripcima vanzemaljcima. Jednog dana su okupirali relej na Kozari i TV SA je u tom dijelu BiH prestala da postoji a ja sam sveden na radio-dopisnika, samo telefonom. Drugog dana pojavljuje se jedan od banjalučkih dripaca koji je umislio da je srpski intelektualac, antički heroj i budući ukopnik u aleji velikana, a inače nekadašnji perač ecovanih bakarnih valjaka na incelovoj šestobojki koja je štampala kese za bronhi i negro, i gura mi pod nos vhs kasetu da je pošaljem u Saerajevo i objavim „na toj tvojoj televiziji“. Rekao sam mu da on nije ništa, da su počinili kriminalno djelo i da me to ne zanima. Svi oko mene su najednom dobili povećane oči. Ja nisam odmah shvatio zašto jer nisam znao o kakvim se budalama i naoružanju radi, mada sam dotičnog poznavao otkako sam u Banjaluci.
Kasnije sam sve to saznao, kada je dotični postao važan u AR ovoj i AR onoj, u Karadžićevim vladama... a ja postao važan u smrdljivim, krvavim i blatnjavim rovovima na Savi, na Doboju, na Bijelikm Stijenama...
Dabome, i danas bih uradio isto.
Pokušao bih da zaštitim sistem vrijednosti.
Ako se nije mogao odbraniti tada, potrebno ga je odbraniti sada. Ali, vidim, mrka kapa.
Ovo je odgovornost prije svega medija. Tu se me nogu zaklanjati iza političara i neke nacionalističke retorike koju ne mogu zaobići. To je urednička i profesionalna orijentacija mnogih medija. Negativna informacije, inforamcije samo o sirotinji, samo o neimaštvu nikad o uspjehu i radu, o zločinima, o napadu na institucije...
Na taj način se vanmaterično začinju novi sarajevski ili banjalučki dripci jer su u ovih petnaest godina dobili pravo na začeće.
I tako istorija teče, od Ćuprije do Ćuprije, od Ćorkana do Ćorkana, od Zločina do Zločina...

SIROTI LAGUMDŽIJA ŽRTVA TRAČA
Da se odmah razumijemo, što nikako ne znači urazumimo, mislim da ti neki Ait Idr Mustafe nisu imali šta raditi u BiH u toku i nakon rata. Isto kao i onaj Arkan, jedan od generala Kriminalizovane Odbrane Srpstva Slobodana Požarevca. Isto kao jevtini legionarski plaćenički šljam, sada heroj u Hrvata, Ante Sitniš.
Pošto su Idr i drugi sada aktuleni, reći ću da je takav čin, dolaska da se ovdje ratuje za nešto sveto, vjeru, braću, bosnu... nasilje nad ovdašnjim ljudima muslimanima, nasilje nad BiH. Ako smo već toliki divljaci, red je da se sami iskoljemo a ne da nam neko stranjski šutira odsječene glave po Ozren Gori. Udadba naših žena za strance, udadba koja je imala isključiv ratni, vjerski i misionarski cilj, takođe je nasilje. Rađanje djece na silu i prekoreda, što nikada nije bilo svojstveno ovdašnjim ženama, takođe je nasilje.
Pokušaj da našu vjeru, islamsku, našu jer je ovdje u BiH, očistimo, ispravimo, upeglamo, vagoniramo i postrojimo s pomoću uvoznih jebivjetara i zločinaca, takođe je nasilje.
Nasilje je i isporučiti ljude koji žive u BiH, bez obzira imaju li dokumente ili nemaju i bez obzira kako su i radi čega došli. Isporučiti bez optužbe makar, bez suda a naročito bez ovdašnjeg suđenja. Jer to je samo korak do sutrašnjeg mogućeg isporučenja nas, Huse, Marka, Janaka, nas kojih ima mnogo više i koji tvorimo zemlju.
A upravo to je uradio Lagumdžašvili.
I tako pokazao sav staljinizam svoje začešljane narcisoidne lideriornosti, sav pragmatizam svog shvatanja prljavštine kao politike, i obratno, svu preobratnost prema ljudima zemlje kojom ima ambicije da upravlja kao političar koji utiče na trendove i odluke.
Lagumdžija je političar koji je u stanju strancima, američanstvu, okrenuti lijepo njegovano lice i evropski osmijeh a svoje rođene birače bacati u užareno grotlo jajačke Elektrobosne ili zeničke simens-martinovke.
Lagumdžija je, ipak, žrtva trača.
Njemu je neko prenio trač da je on „američki čovjek“, neko ga je uvjerio da zna šta Američani hoće i na koga igraju. Čak i ako mu taj povjerljivi aberonosac nije rekao direktno, on je odmah shvatio da se o njemu radi i u svojoj sajžijskoj pameti, sastavljenoj od onih sitnih zupčanika, proračunao, tika – taka: sad, kad su im jebali nanu i daidžu na dan 11. sad je vrijeme da pokažem da sam na njivoj strani. Izručiću ih. I vladati dovijeka.
Da li možemo zamisliti kakvi sve monstrumi čuče u izliderisanim, napudranim, komunistički njegovanim ili zatvaranim, svejedno, protuvama politike?

POLITIČKI GTRAFITI

SMAK BOSANSKOG SVIJETA
Narodna skupština Republike Srpske usvojila je nacrt zakona o teritorijalnoj organizaciji.
U tom nacrtu piše da se dosadašnja mjesta, naseobine, opštine, Bosanski Brod i Bosanska Kostajnica imaju zvati Brod i Kostajnica.
Avaz je o tome izvijestio na 11. strani. Ne mislim da je to gurnuto na 11. stranu zbog ponižavanja Republike Srpske ili vijesti iz Republike Srpske, mego što aberi iz tog područja uglavnom budu na toj strani. Ali, da je vijest velika, bila bi na prvoj.
Nije, dakle velika vijest ako se promijeni ono što niko i ne upotrebljava. Isto kao kada bi pas došao u redakciju sedmi dan da javi da je ujeo čovjeka koga je ujedao unazad tri godine. Nije vijest.
Ali, da malo razaberem.
Kada sam bio mali i kada sam prvi put putovao vozom, čudio sam se natpisima na zgradama žekljezničkih stanica, otkud tolika nova mjesta: Doboj Novi, Zenica Nova, Maglaj Novi, Šamac Novi, Vinkovci Novi... ne znajući još moć komunizma i masovne propagande, pitao sam, ali otac nije znao odgovor.
Poslije, kada sam ja došao sebi, a i kada je komunizam došao sebi, pa ono Novi počelo da blijedi a da se postavljaju slova samo za nazive kakvi su oduvijek bili, Podlugovi, Breza, Vareš... shvatio sam da su oko svake novoizgrađene stanice na novizgrađenoj pruzi vlasti stvarale iluziju da niču nova mjesta i gradovi.
Tako je i nastankom BiH, pošto je to komunistička tvorevina, takozvani amalgam, došlo do potrebe da se naglasi da ta i ta naseobina pripada ovoj republici pa su uvedeni nazivi Slavonski Brod i Bosanski Brod, Hrvatska Kostajnica i Bosanska Kostajnica... i tako redom granice.
Ne želim baš da kažem da je BiH komunistička iluzija kao što je bila iluzija o novim gradovima koja je servirama Malom Rajku u putničkom vozu na dionici pruge Štutgrart – Ploče.
Želim da kažem da to nema veze ni sa BiH ni sa Bosnom ni sa bosanskim u smislu BiH, niti sa protjerivanjem BiH iz Republike Srpske, niti sa Bošnjacima i tako unedogled, doklegod seže iskazivanje patriotizma izvjesnih kretena koji od svega prave BiH i od svega prave protivnike BiH.
Jednostavno, izdanak se nije primio.
Još tamo 59. i sve do danas, svi su u okruženju govorili da idu u Brod.
A ako se stanje pogorša, nećemo otići u onu bosansku stvar nego, jednostavno u onu stvar.

ČETERES DANA NAPRETKA
Priznajem, kad moram pomenuti Lagumžiju i SDP, nemam četrdeset dana napretka.
Četeres, da bude narodnije.
Kako ih je, nekidan, pomenuo VP, Miroslav Lajčak, neće imati napretka četiri godine.
Razmišljam da li je dobro da ih VP tako obalega, ili bilo koga u BiH.
Razumijem da neki krugovi u Sarajevu doživljavaju orgazme pošto je dvojac dobio etikete, jedan kao smrznuti narcisoidni krastavac a drugi kao razularena pričajuća i pismopišuća viršla. U Republici Srpskoj svi su ravnodušni na pomen Zlatka Lagumdžije i Harisa Siladjžića, kao stari mačak pod tekunjem naloženim fijakerom u predvečerje veljače. I u Sarajevu, razabiram, politička je ravnodušnost ali na platformi KOB, kriminalizovane odbrane bošnjaštva, borbe se još vode, još ni Luks nije poginuo. Tu Zlatan i Haris imaju brojne brdske motorizovane i tu nema ravnodušnosti.
VP Miroslav Lajčak je u nekoliko posljednjih dana rekao političarima stvari koje bi im rekli i drugi, barem pola naroda u BiH, ovisno o kome se radi. Rekao je i Dodiku za sudije muslimane.
Dobit vidim u Slučaju Haris.
Još neko mu je, osim lidera iz Republike Srpske, morao reći da njegove nebulozne priče seoskog političkog propalice izazivaju reakciju koja ruši dragu nam i lijepu BiH. A i da ih prihvatimo onako kako Haris zahtijeva, draga bi nam propala jer je sve to neostavrljivo po principu ne lipši magarče dok trava ne naraste.
Dakle, dolazimo polako do činjenice da je problem onaj ko hoće da ruši u BiH. Jer, zahtjev da ostane Republika Srpska ne ruši ništa u BiH. Ruši samo Harisa a, koliko vidim, svi oko njega i cijela mu stranka, poderaše guzicu češući se od tuge i žalosti.
VP može imati problema sa tim svojim izjavama, kolikogod su, na drugoj strani, nepodnošljivo glupa saopštenja ohaera o tome kako ništa ne komentatiše dok ne donese odluku, jer ulazi u vrzin koloplet sarajevskih izjava i postaje jedan od njih. Mada znam da nema mnogo efekta i kad je jedan od ohaerovih.
Pozdravljam intervenciju da se prljadika i kukolj otklone, makar s puta Prudskog sporazuma. Jer, Lagumdžija i Sijaldžić doista na tom evropskom putu BiH, iako je on slabiji od prudskog nasipa pored Save, ne znače više ništa. Bez obzira što je SDP osvojio mnoge lokalne vlasti koje su izvan domašaja Bosanskog Sarajeva. Da su bili opšti izbori ti odbornici se ne bi pretočili u poslanike, mada je to teže shvatljivo i za mnoge njihove kolege u Republici Srpskoj.
Ne pozdravljam ono o kraju karijere Milorada Dodika. Visokom predstavniku se to otelo. Ne priliči pitomom Slovaku, tako možda Hajdi zamišlja odlučnost nekih svojih zemljaka.

LAŽ KAO POLITIČKA PLATFORMA
Politički lider za rušenje aprilskog paketića ustavnih promjena, stopostotni koncentrat koji se nikad ne razblažuje, pisac političkih pisama, svjedok ratnih silovanja u BiH – komada 50.000, narcisoidno začešljani nikad ostvareni nasljednik Alije, državni govornik u svoje ime, član Predsjedništva kome su ostale još dvije godine, lider zanemarljivo malog broja postotaka od 100% - Haris Silajdžić, napisao je još jedno pismo. Pismo protiv izlaganja visokog predstavnika negdje u svijetu.
I obratio se, sa nekoliko po dvaput izgovorenih rečenica, sjedeći sa svojim sudužnosnicima u stranci, kao Isus na tajnoj večeri, javnosti i novinarima.
Glavna optužba Harisa Silajdžića, bez obzira što je etiketirao Lajčaka da je govorio neizbalansirano i zaboravio optužiti prave krice, uperena je i ovog puta prema Repubblici Srpskoj.
Rekao je da Republika Srpska opstruira i krši Dejtonski sporazum.
Haris Silajdžić ponovo laže.
Svakoj tetki političkog analitičara jasno je da je BiH u dejtonskoj vojnoj bazi nastala podijeljena, da je namjerno stvorena šizofrena zemlja, Oslobođenje je nekidan donijelo Holbruk-bukvar za početnike pa to i Haris može tamo pročitati. Zalaganje da se ta podijeljenost briše i zalaganje da ostane, dvije su različite stvari i nisu samo političke koncepcije. Radi se o političkom divljaštvu koje želi da ukine entitete, u stvari Republiku Srpsku i koje želi da Srbe protjera tamo gdje ih ni Milošević ne bi otjerao, radi se o stvaranju monohromatske BiH, radi se o pretvaranju Bosne i Hercegovine u Bosnu. I, kod druge koncepcije, radi se o prostonarodnom zalaganju da Republika Srpska, Srbi, zadrže ono što im je u američkoj vojnoj bazi dato da bi ostali u državi od koje su bježali.
Haris Silajdžić laže jer je Republika Srpska učinila mnogo za BiH a BiH nije učinila ništa za Republiku Srpsku:
· Republika Srpska je pristala da se izbriše međuentitetska linija koju su stranci vjerno, gusto i očigledno obilježili odmah nakon Pariza
· dala je Brčko (preciznije, dao ga je Milošević)
· dala je sarajevske Dobrinje (preciznije, oteo ih je neki visoki predstavnik)
· dala je 6o nadležnosti mimo ustava i Dejtonskog sporazuma
· dala je svoj račun za PDV
· dala je vojsku da bi se napravile neke tri smiješne satnije koje čuvaju stražu u kasarnama Iraka
A BiH, šta je BiH dala Republici Srpskoj:
· poniženje
· konstantne optužbe za genocidnost
· neprestanu presiju ukidanja
· izrabljivanje i eksploataciju
· kadijsko tužilaštvo i sudstvo
· Silajdžićeve laži
Istorija će jednog dana, ako opstane ova spodoba za koju se 100% zalaže Silajdžić, verifikovati neporecive zasluge Srba za taj opstanak.
Haris Silajdžić bi trebao da zna da je punica rekla Ajnštajnu, kad je zavolio njenu kćerku: moj Alberte, sve je relativno.
Kao i Judina izdaja Isusa. Šta bi bio Isus da ga Juda nije izdao. Nije poenta u izdaji već u Isusu.
Tako i ovdje nije poenta u ukidanju Republike Srpske nego u opstanku BiH, moj Harise.

NA POLITIČKOJ SCENI
NOVA MARKA MESNOG NARESKA
Dragan Čavić, malo desno od centra.
Ili, malo sutra.
To je njegova sintagma, ja sam je samo uzidao u prva dva reda.
Što se tiče Dragana Čavića, vidim da sam pogriješio. Svojevremeno je rekao, u novinama, javno, da sam za sokolačku ludnicu a ja sam mu poručio da ću predložiti kadrovskoj komisiji Vlade da ga imenuje za direktora te sokolačke ludnice. To bi mu bila najbolja nagrada: bivši predsjednik republike postao direktor ludnice.
Pogriješio sam jer ima i gore: bivši predsjednik republike osnovao svoju stranku.
Nema zdrave djece koju porađaju krokodili.
A upravo to se događa sa Čavićevom strankom.
Prvo, Čavić još čeka ime svoje stranke. Kaže: marketinška agencija će izabrati najbolje ime. Ime mercedesa izabrao je južnoamerički nebitni prodavač po svojoj kćerki a ime fiatovog una izabrao je kompjuter između nekoliko hiljada uobzirenih mogućnosti. Pravo ime ne zavisi od onoga ko ga bira nego od kvaliteta onoga ko nosi ime. Ako Čavić hoće da njegova nova stranka bude kvalitetan proizvod mora sam da da ime. Ovako, Čavić mi liči na bejbisiterku, čuva stranku dok mama ne dođe. Nije stranka mesni narezak. Ako znaš program, ako znaš šta hoćeš na političkoj sceni, ako znaš kome se obraćaš i ko će glasati za tebe, onda znaš i ime. Ako ne znaš ime, onda čuvaš djecu. Predlažem, ipak, da se to nešto Čavićevo zove: OSS, Ostaci Esdeesove Scene
Drugo, treba pažljivo čitati televizije i gledati novine što može dovesti do sigurnog zaključka da je nova stranka projektovana tamo daleko, na jednom mjestu, možda čak i tamo gdje su zajedno projektovane srpska Demokratska stranka, hrvatska Demokratska zajednica, stranka Demokratske akcije, i još neke aktuelne.
Treće, Marketinška Narezak Agencija pažljivo savjetuje Čavića pa on, nježno kao maslačak, izjavljuje da neće više napadati Esdees jer nije red da pljuje u izvor iz koga je jedanaest godina pio vodu. Jedino što dobro mogu reći na ovu temu jeste: Čavić je prije trinaest godina zalutao u Esdees i tu grešku u biografiji mora da plati. Ušao je da bi po svaku cijenu bio u nekoj stranci i važan. Greške se ponavljaju. Zato i postoje.
Četvrto, Čavićev OSS će biti test za trudnoću a na temu koja je stranka plod vještačke oplodnje. Sa njim će u koaliciju, prvo preko tarabe, sa povremenim ispadima umiljavanja, a nakon izbora 2010. i otvoreno, one stranke koje je osnovala ista Marketinška Narezak Agencija.
Peto, glavni cilj je Republika Srpska i SNSD sa naglaskom na slabljenje do ukidanja. Ne treba zaboraviti da je za Čavićeva mandata otišla vojska, otišao PDV, skoro otišla policija, otišle nadležnosti, otišlo priznanje osam hiljada i više žrtava u Srebrenici a da nema potvrde za to...
Šesto, ako kaže da OHR treba odmah da ode, da ambasade ne mogu da vladaju BiH, da je Republika Srpska trajna a sve ostalo prolazno, da je Republika Srpska preča od EU, da je referendum prirođeno narodno pravo, da više nema prenosa nadležnosti a da su sve osim tri-četiri, prenijete protivustavno i protivdejtonski... onda sam pogriješio od jedan do pet.

ODSAD SAMO RATOM
Penzionisani general samozvane „armije bih“, za izviđače i obavještajce uočljivo po tome što farba kosu, Sefer Halilović, izjavio je povodom formiranja Međužupanijskog vijeća, da od toga nema ništa, kad to nisu uspjeli ostvariti vojskom Hrvatske, tenkovima i avionima, neće ni sada.
Sulejman od Pruda je izjavio, u drugoj temi: ne dolazi u obzir da prepustimo Upravu za indirektno oporezivanje.
Iako je Sulejman Tihić natjeran da zaduži Kalašnjikov, nije, dakle, čovjek rata, iako je Halilović zadužen da bude general, oni su, ipak klasični predstavnici divljih ratničkih hordi kojih je u BiH, još na desetine hiljada.
Sefer Halilović ima još i neku stranku, Bosanska Patrtiotska Stranka, to je, otprilike kao Četnički Pokret Triglava, pa se smatra političarem a ne vojnikom.
U tome i jeste pogubnost njegovih i Tihićevih teza.
Oni smatraju da se u BiH nešto može dobiti samo ratom. Interes Hrvata mogu ostvariti samo brojniji i modreniji avioni i tenkovi od onih koje su koristili u Prvom Bosanskom Ratu. Ako čelnik najveće i najmiroljubivije bošnjačke stranke izjavi tako o UIO, nama ne ostaje ništa drugo do da zamišljamo da su oko Uprave za Kemala Čauševića iskopani rovovi, tranšeji i borbena osiguranja i da na obližnjem drveću vise naredbe Sulejmana Thića Kalašnjikovića: UIO noćas ne smije pasti.
Ja sam, kao naivni slikar stvarnosti, takorekući bosanskohercegovački Generalić, mislio da je red da Hrvati imaju jednakopravan odnos prema teritoriji, svojoj zemlji i u smislu tla i u smislu države, i prema političkoj artikulaciji. Mislio sam da je normalno da se na čelu tih uprava ljudi mijenjaju po nekom nacionalnom ključu. Pa to su još komunistiu pronašli. Osim ako neko ne želi da kaže da su porezi uvijek bošnjački, muslimanski, da su logori uvijek srpski a neizgrađene ceste uvijek hrvatske...
To je dakle teorija „ko je jamio, jamio“, ovdje u BiH prevedena na: uzvlačite gaće, svanulo je.
Mislim da je sada jasno zašto je pogubno što su poslije rata mir počele da grade ratne stranke. I zbog čega SNSD ima problema sa svima. Jezik poslijeratne stranke nije jezik rova i kalašnjikova i stoga se veoma teško sporazumijevati.
Mislim da je sada jasno i to da je malo kome stalo do ravnopravnosti ili jednakopravnosti u BiH i da je jedini spas, barem za jednu stranu, čuvanje Republike Srpske kao garancije minimuma prava koja pripadaju ustavnim, moj pradjed bi rekao: konstitutivnim narodima.
Mislim da je sada jasno da generacije koje stasaju za Novi Početak u BiH moraju izučiti njihove škole ili saačekati da izumru.

LIJEPE NAŠE ŽUPANIJE
Dakle, možda je konačno Dejton ušao i u glave lidera diljem BiH i na svim nivoima.
Otkako je završen nejedinstveni rat bratstva i jedinstva, takozvani drugi kolosijek mržnje i krvi, slušam eksprimentatore o tome kako treba da se izvede činodjestvije preustroja BiH.
Ukinućemo Republiku Srpsku i onda će umjesto meda, mlijeka i vina vaseljenom i cijelom BiH poteći raj, svi će kusati zlatnom kašikom a EU će svoje institucije preseliti u Državu koja je ionako centar svijeta.
Biraćemo jednog predsjednika kao sav ostali svijet a kome se ne sviđa može da ide ali ne može ništa danosi. Kninski Srbi su imali pravo da nose traktor, jugu i zavežljaj ali to je bilo u prošlom vijeku.
Formiraćemo regije u kojima sve behara i sve cvjeta a jablani se povijaju kao da mi tajne znaju.
I tako unedogled.
Trinaest godina bacili u vjetar. Turili pod guzicu. Pakovali maglu nad Travnikom i prodavali muslimanima u fišecima.
Sada je konačno neko predložio nešto na osnovu Djetonskih unutrašnjih granica. Tri premijera tri kantona najavili su formiranje Međužupanijskog vijeća.
Dejtonske unutrašnje granice treba da postanu sveto pismo. Ne samo radi opstanka Republike Srpske nego i radi činjenice da kada bi ušli u proces pretvaranja entitetskog zemljišta u građevinsko (za novu građevinu BiH) ne bi apetetite zatomila samo Posavina i slične teritorije nego bi se sve proširilo do opština i mjesnih zajednica. Takvu međusobnu otimačinu smo imali pred rat. I u toku rata, što je normalno.
Ne bi ostao ni kamen na kamenu a kamo li kanton do kantona i Država.
Povezivanje županija, makar bile i hrvatski većinske, normalan je proces, kao što je normalno da Dodik i Branković razmotre kako da se nose sa tim Elektroprenosom. Ako je to prvi pedalj ili osnova nekog trećeg entiteta, i to je normalno. Možda će se jednog dana i entiteti dogovoriti da formiraju međuentitetsko vijeće.
Nemoguće je u svakom potezu u BiH, koji nije došao sa državne, bosanske, baščaršijske ponjave gledati rušilaštvo Države koje nema. Politički slijepci bi trebali shvatiti da se Država gradi iznutra a ne iz magle.
Uz to, inicijativa tri premijera nije uperena protiv Federacije BiH. Niko je ne ruši. Ona postoji onoliko koliko je strankama koje je vode stalo do nje a ne isključivo do Države Bosne. Dabome, Federacije ima skoro koliko i same BiH ali to ne znači da Tri Županije treba da propadaju i čekaju sudnji dan kad će ih iz vedra neba pobiti grom.
Nije to, koliko sam razumio, ni najava Herceg-Bosne. Osim toga, ako Herceg-Bosna postoji u glavama Hrvata, niko joj ništa ne može.
Bolje i Herceg-Bosna nego Bosna.

MESIĆ – TRAGEDIJA JEDNOG PREDSJEDNIKA
Stjepan Mesić mi je u političkom životu bio zanimljiv samo kao neko ko je pobijedio onog narcisoidnog samoživog Savkinog junošu Budišu a da, prema istraživanjima javnog mnijenja i analizama, nije imao nikakvih šansi da to uradi.
Inače, imam averziju prema tom obrvašu ne samo zbog rečenice da je svoj zadatak obavio, makar samo pokušavao da bude zapamćen kao Armstrong na mjesecu sa svojom istorijskom prvom lunarnom rečenicom.
Imam averziju prema Mesiću i zbog toga što je bio u komunističkim zatvorima. Svako objektivan mora priznati da je to, uglavnom, zadnji šljam. Jer, ko u komunizmu nije dobio šansu, koji je u SKJ primao i kapom i šakom, taj je nizašta.
Imam averziju prema otpadnicima. Mesić je otpadnik od komunizma, otpadnik od tuđmanizma...
Dakle, da ne bude da tog niskočeloidnog političara za dosjetke, predsjednik za ukras, predsjednika fikusa ili predsjednika filadendrona, ne podnosim zbog izjava protiv Republike Srpske, iznio sam taj kratak karakterni pregled.
Konkretno, opet je Mesić nešto srao protiv Republike Srpske a za unitarnu i centralizovanu BiH.
Moguće je prihvatiti i Margetićevo objašnjenje da je Iran kupio Mesića. Činjenica je da Mesić djeluje kao sinhron u Silajdžićevom mjenjaču. Moguće je i da se pokušava kandidovati za neku regionalnu funkciju ali kao tipični balkanoid za to ima malo šanse.
Jedino logično objašnjenje njegovog djelovanja je genetski istorijsiki sindrom koji je kao dijagnoza uspostavljen raspadom SFRJ a koju su manipulatori pokrenuli zbog ideološkog aspekta pada komunizma, zbog ekonomsko-vojnog apsekta SFRJ, a najviše zbog okončanja istorijskog apsekta utjerivanja Srba u šumadijski tor. Zbog svega toga, na tom projektu su radili papa, Genšer, Galbrajt, Klinton... sve pojedinačno nespojivi igrači u jednom timu, ali svako iz interesa grupa kojima pripadaju.
Mesić ovaj put djeluje na osnovu uslovnog refleksa ali sigurno u dosluhu sa nekim od Velikih Manipulatora. Ne bi inače pominjao Miloševića i Dodika u istom kontekstu jer inostrana sienen-amanpur javnost funkcioniše na dva tri simbola, dobri – loši boys.
Krajnjii cilj, sada ga moram konačno optužiti, jeste ukidanje Republike Srpske i nestanak Srba iz BiH. Cijela novija istorija protkana je tim ciljem. U realizaciji tog cilja učestvovali su svi maloprije pomenuti ali i Milošević za čije je vladavine nestalo Srba u Hrvatskoj, Srba na Kosovu i Srba u pola BiH. Možda je i Milošević davanjem Sarajeva i Brčkog, podsvjesno ili podmuklo išao za tim da u vrtlogu ustavnih promjena, reforme policije... nestane i Republike Srpske i Srba u BiH. Uostalom, on je smislio divljaštvo po kome Srbi iz Republike Srpske treba da idu na Kosovo a Šiptari u Albaniju.
Sada Mesić pokušava da nađe strance koji će taj posao, barem u jednom dijelu, završiti. Da Srbi odu iz BiH. To je najlakše, bez rata, učiniti ukidajem Repubklike Srpske. Samo je Dodik problem. Mesić se na taj način promoviše u nosača plemenske šahovnice ka Drini.
Ne treba zaboraviti da je čovjek lud. On je umislio da ga je neko onomad poslao u Beograd da izvrši neki zadatak i da je on taj zadatak izvršio.

MIRISI SMEĆA
OTVARANJE PONUDA U TUŽILAŠTVU
Danas pravosudbeni aparat Dejtonskog rezervata ide na obračun kod OK korala, tačno u podne, na sučelje sa predstavnicima državnog neprijatelja BiH Broj 1, predstavnicima Vlade Republike Srpske.
Danas se u cirkuskoj šatri zvanoj BiH, prezentuje nova tačka sa situacijom kada su svi ubalegani a On pokušava da se pojavi u belom odelu.
Nakon pripuzavanja vršioca dužnosti tužioca B na noge Rafiju G, nakon pravnih vratolomija predsjendice K, nakon privatizacije SIPE od strane zamajenika L i nakon pokušaja neidentifikovane cirkuske grupe da na maloj i eksperimentalnoj sceni pokaže moć države koja ne postoji, nikome u BiH nije trebalo ovo Podne Otpakivanje Dokumentacije.
To je predstava za cmizdrave internacionalne narcise i za ukazivanje Gospe od BiH na koperfildovskim zastorima Brisela.
To je pokušaj da Tužilaštvo pokaže da ima Državu kad već Država nije uspjela da pokaže da ima Tužilaštvo.