ENTITETI NA SPAJANJE
Imam sreću da sam prvi, još kao zvaničnik Vlade Republike Srpske, javno govorio i pisao o Trećem Entitetu kao i o mogućnosti spajanja tri pretežito hrvatska kantona po južnom trbuhu BiH i deklarativnim diskontinutetnim pripajanjem četvrtog sa sjevera.
Sada, nakon osam-devet godina, mogu reći da je ideja o Trećem Entitetu, bez obzira kako će se zapisati u katastru i gruntu, veoma blizu realizacije. Međužupanijsko vijeće kojeg su formirale tri županije, odnosno tri kantona sa hrvatskom većinom, najavljuje takve mogućnosti ali i otkriva bezbolne i realne formule.
Najbitnije od svega jeste da se poštuju dejtonske unutrašnje granice u BiH. Kolikogod unitaristi nadirali na te granice, na jake entitetske i na slabašnije kantonalne, granice unutar BiH su plod nekoliko nedodirljivih procesa: krvi, istorije i međunarodnog dogovora velikih sila. Granice kantona i entitieta pa i sama BiH, plod su pakta velikih sila koje više nikada ni jedan svjetski a lokalni problem neće okupiti za istim stolom. Pakt velikih sila se ne poriče. Zato su Haris i Zlatko igrači idealizma.
Međužupanijsko vijeće je znak realiteta koji prevladava u BiH. Pomenuti dvojac je ostao usamljen na dajak čamcu unitarizma, centralizacije i jačanja države.
Čak je i Sulejman Tihić prestao da svaki dan ukida Republiku Srpsku i izjavio da je niko ne može da ukine bez volje njenih stanovnika i političkih aktera pa je otišao na savski nasip i potpisao sa Dodikom i Čovićem Prudski sporazum.
I to je znak realiteta. Naročito kada je izjavio da mu je dosta filozofije bošnjačke žrtve već nastoji da prijeđe na politički aktivizam, inicijativu i dogovaranje što najbolje jača BiH.
Tihić je prvi shvatio da zalaganje za ukidanje Republike Srpske tako efikasno ruši BiH da ne treba ništa raditi na referendumu i osamostaljenju.
Ukoliko Tihić izdrži na toj politici koja Žrtveni Program ostavlja istoriji i sudu i ukoliko se nađe modalitet entiteta na spajanje, sa politički i ekonomski već ojačanom Republikom Srpskom, BiH ima šanse da ide stabilna naprijed, ka Evropskim integracijama, mada su one na dugom štapu. Jer, kad jedna Neovisna Hrvatska zapne na nekom potoku između nje i Slovenije i ostane bez podrške Danke Dojčland Merkel, onda znači da je EU daleko ili je u velikoj nuždi.
Bez obzira na Tihića, ja sam najprije za entitet na spajanje. O tome sam govorio na davnoj konferenciji za štampu sa temom federalizacije BiH. Gradnja tog entiteta može ubrzati dva procesa: rješenje sredje razine vlasti kao glavne razine postojanja BiH i omasovljenje Tihićeve politike odlaska sa mjesta žrtve ka mjestu aktivizma i realnog političkog programa za Bošnjake.
Možda se Tihić, i niko, neće složiti sa mnom ali BiH a pogotovu Bosna, nije rješenje za nacionalno pitanje muslimana ili Bošnjaka. Jer, ne postoji način da vladaju BiH ili Bosnom na način da se potpuno opredmete kao nacija.
Spajanje kantona može se pokazati ključnim procesom za rješenje trojnog nacionalnog pitanja u BiH i može značiti mnogo veći obim spajanja od sada proskribovanih županija.
Imam sreću da sam prvi, još kao zvaničnik Vlade Republike Srpske, javno govorio i pisao o Trećem Entitetu kao i o mogućnosti spajanja tri pretežito hrvatska kantona po južnom trbuhu BiH i deklarativnim diskontinutetnim pripajanjem četvrtog sa sjevera.
Sada, nakon osam-devet godina, mogu reći da je ideja o Trećem Entitetu, bez obzira kako će se zapisati u katastru i gruntu, veoma blizu realizacije. Međužupanijsko vijeće kojeg su formirale tri županije, odnosno tri kantona sa hrvatskom većinom, najavljuje takve mogućnosti ali i otkriva bezbolne i realne formule.
Najbitnije od svega jeste da se poštuju dejtonske unutrašnje granice u BiH. Kolikogod unitaristi nadirali na te granice, na jake entitetske i na slabašnije kantonalne, granice unutar BiH su plod nekoliko nedodirljivih procesa: krvi, istorije i međunarodnog dogovora velikih sila. Granice kantona i entitieta pa i sama BiH, plod su pakta velikih sila koje više nikada ni jedan svjetski a lokalni problem neće okupiti za istim stolom. Pakt velikih sila se ne poriče. Zato su Haris i Zlatko igrači idealizma.
Međužupanijsko vijeće je znak realiteta koji prevladava u BiH. Pomenuti dvojac je ostao usamljen na dajak čamcu unitarizma, centralizacije i jačanja države.
Čak je i Sulejman Tihić prestao da svaki dan ukida Republiku Srpsku i izjavio da je niko ne može da ukine bez volje njenih stanovnika i političkih aktera pa je otišao na savski nasip i potpisao sa Dodikom i Čovićem Prudski sporazum.
I to je znak realiteta. Naročito kada je izjavio da mu je dosta filozofije bošnjačke žrtve već nastoji da prijeđe na politički aktivizam, inicijativu i dogovaranje što najbolje jača BiH.
Tihić je prvi shvatio da zalaganje za ukidanje Republike Srpske tako efikasno ruši BiH da ne treba ništa raditi na referendumu i osamostaljenju.
Ukoliko Tihić izdrži na toj politici koja Žrtveni Program ostavlja istoriji i sudu i ukoliko se nađe modalitet entiteta na spajanje, sa politički i ekonomski već ojačanom Republikom Srpskom, BiH ima šanse da ide stabilna naprijed, ka Evropskim integracijama, mada su one na dugom štapu. Jer, kad jedna Neovisna Hrvatska zapne na nekom potoku između nje i Slovenije i ostane bez podrške Danke Dojčland Merkel, onda znači da je EU daleko ili je u velikoj nuždi.
Bez obzira na Tihića, ja sam najprije za entitet na spajanje. O tome sam govorio na davnoj konferenciji za štampu sa temom federalizacije BiH. Gradnja tog entiteta može ubrzati dva procesa: rješenje sredje razine vlasti kao glavne razine postojanja BiH i omasovljenje Tihićeve politike odlaska sa mjesta žrtve ka mjestu aktivizma i realnog političkog programa za Bošnjake.
Možda se Tihić, i niko, neće složiti sa mnom ali BiH a pogotovu Bosna, nije rješenje za nacionalno pitanje muslimana ili Bošnjaka. Jer, ne postoji način da vladaju BiH ili Bosnom na način da se potpuno opredmete kao nacija.
Spajanje kantona može se pokazati ključnim procesom za rješenje trojnog nacionalnog pitanja u BiH i može značiti mnogo veći obim spajanja od sada proskribovanih županija.
