UMNO POREMEĆEN SISTEM VRIJEDNOSTI
Bosna i Hercegovina ne može biti država.
Jer nema, među ostalim, sistem vrijednosti.
A sistem vrijednosti je temelj svake države, društva, nacije, družine, skupine, plemena...
Ako je samoubistvo jednog običnog sarajevskog dripca, divljaka, drogeraša, kriminalca i pljačkaša vijest za naslovne strane i dnevnike javnih televizija u BiH, onda je to znak mnogo veći od toga da nema sistema vrijednosti. To je znak da nema vrijednosti uopšte. To je znak da je gola balkanska guzica sjajnija od Luvra.
Ne prihvatam priče o tome kako se rahmetli dripac uključio u odbranu opkoljenog Sarajeva. To nije legitimacija za ulazak u čestite i napaćene, niti među žrtve. Ne prihvatam da je herojstvo jedne budale veće od Fatinog herojstva u jednom odlasku po vodu sa plastičnom bocom.
Svi oni koji su objavili tu vijest na naslovnicama i drugdje treba da se zapitaju o tome kako su se doveli u tu situaciju da mediji i javnost već petnaeest i više godina od budale i krimanlca prave heroja. Nakon takvog tretmana red je da ga se ukopa u aleji velikana. Što je sumračno za ovu zemlju prepunu patriotizma kojeg mora dijeliti i probisvijetima.
Kada sam u predvečerje SDSDAHDZ rata u BiH još radio na Televiziji Sarajevo, iz banjalučkog studija, doživio sam bezbroj susreta sa dripcima vanzemaljcima. Jednog dana su okupirali relej na Kozari i TV SA je u tom dijelu BiH prestala da postoji a ja sam sveden na radio-dopisnika, samo telefonom. Drugog dana pojavljuje se jedan od banjalučkih dripaca koji je umislio da je srpski intelektualac, antički heroj i budući ukopnik u aleji velikana, a inače nekadašnji perač ecovanih bakarnih valjaka na incelovoj šestobojki koja je štampala kese za bronhi i negro, i gura mi pod nos vhs kasetu da je pošaljem u Saerajevo i objavim „na toj tvojoj televiziji“. Rekao sam mu da on nije ništa, da su počinili kriminalno djelo i da me to ne zanima. Svi oko mene su najednom dobili povećane oči. Ja nisam odmah shvatio zašto jer nisam znao o kakvim se budalama i naoružanju radi, mada sam dotičnog poznavao otkako sam u Banjaluci.
Kasnije sam sve to saznao, kada je dotični postao važan u AR ovoj i AR onoj, u Karadžićevim vladama... a ja postao važan u smrdljivim, krvavim i blatnjavim rovovima na Savi, na Doboju, na Bijelikm Stijenama...
Dabome, i danas bih uradio isto.
Pokušao bih da zaštitim sistem vrijednosti.
Ako se nije mogao odbraniti tada, potrebno ga je odbraniti sada. Ali, vidim, mrka kapa.
Ovo je odgovornost prije svega medija. Tu se me nogu zaklanjati iza političara i neke nacionalističke retorike koju ne mogu zaobići. To je urednička i profesionalna orijentacija mnogih medija. Negativna informacije, inforamcije samo o sirotinji, samo o neimaštvu nikad o uspjehu i radu, o zločinima, o napadu na institucije...
Na taj način se vanmaterično začinju novi sarajevski ili banjalučki dripci jer su u ovih petnaest godina dobili pravo na začeće.
I tako istorija teče, od Ćuprije do Ćuprije, od Ćorkana do Ćorkana, od Zločina do Zločina...
Bosna i Hercegovina ne može biti država.
Jer nema, među ostalim, sistem vrijednosti.
A sistem vrijednosti je temelj svake države, društva, nacije, družine, skupine, plemena...
Ako je samoubistvo jednog običnog sarajevskog dripca, divljaka, drogeraša, kriminalca i pljačkaša vijest za naslovne strane i dnevnike javnih televizija u BiH, onda je to znak mnogo veći od toga da nema sistema vrijednosti. To je znak da nema vrijednosti uopšte. To je znak da je gola balkanska guzica sjajnija od Luvra.
Ne prihvatam priče o tome kako se rahmetli dripac uključio u odbranu opkoljenog Sarajeva. To nije legitimacija za ulazak u čestite i napaćene, niti među žrtve. Ne prihvatam da je herojstvo jedne budale veće od Fatinog herojstva u jednom odlasku po vodu sa plastičnom bocom.
Svi oni koji su objavili tu vijest na naslovnicama i drugdje treba da se zapitaju o tome kako su se doveli u tu situaciju da mediji i javnost već petnaeest i više godina od budale i krimanlca prave heroja. Nakon takvog tretmana red je da ga se ukopa u aleji velikana. Što je sumračno za ovu zemlju prepunu patriotizma kojeg mora dijeliti i probisvijetima.
Kada sam u predvečerje SDSDAHDZ rata u BiH još radio na Televiziji Sarajevo, iz banjalučkog studija, doživio sam bezbroj susreta sa dripcima vanzemaljcima. Jednog dana su okupirali relej na Kozari i TV SA je u tom dijelu BiH prestala da postoji a ja sam sveden na radio-dopisnika, samo telefonom. Drugog dana pojavljuje se jedan od banjalučkih dripaca koji je umislio da je srpski intelektualac, antički heroj i budući ukopnik u aleji velikana, a inače nekadašnji perač ecovanih bakarnih valjaka na incelovoj šestobojki koja je štampala kese za bronhi i negro, i gura mi pod nos vhs kasetu da je pošaljem u Saerajevo i objavim „na toj tvojoj televiziji“. Rekao sam mu da on nije ništa, da su počinili kriminalno djelo i da me to ne zanima. Svi oko mene su najednom dobili povećane oči. Ja nisam odmah shvatio zašto jer nisam znao o kakvim se budalama i naoružanju radi, mada sam dotičnog poznavao otkako sam u Banjaluci.
Kasnije sam sve to saznao, kada je dotični postao važan u AR ovoj i AR onoj, u Karadžićevim vladama... a ja postao važan u smrdljivim, krvavim i blatnjavim rovovima na Savi, na Doboju, na Bijelikm Stijenama...
Dabome, i danas bih uradio isto.
Pokušao bih da zaštitim sistem vrijednosti.
Ako se nije mogao odbraniti tada, potrebno ga je odbraniti sada. Ali, vidim, mrka kapa.
Ovo je odgovornost prije svega medija. Tu se me nogu zaklanjati iza političara i neke nacionalističke retorike koju ne mogu zaobići. To je urednička i profesionalna orijentacija mnogih medija. Negativna informacije, inforamcije samo o sirotinji, samo o neimaštvu nikad o uspjehu i radu, o zločinima, o napadu na institucije...
Na taj način se vanmaterično začinju novi sarajevski ili banjalučki dripci jer su u ovih petnaest godina dobili pravo na začeće.
I tako istorija teče, od Ćuprije do Ćuprije, od Ćorkana do Ćorkana, od Zločina do Zločina...
