PTSP
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.
BORCI SU SVOJE ODIGRALI
Borci diljem zaraćenih strana u BiH boluju od nekoliko poznatih nakonratnih bolesti nizaštonejebavajućeg društvenog stava, što je karakteristika svih zajednica oko zemljine kugle. Boluju od invalidske odbačenosti i suvišnosti, od nenastanjenosti, od neposlice, od pivskog alkoholizma i rakije brlje, od marginalizacije prilikom obljetnica i godišnjica i od viška boraca jer se nakon rata borci i organizatori otpora te dragovljci toliko namnože da vinske mušice misle da pate od neplodnosti.
Kako preuzima PTSP?
Sada su junaci u zdravstvu pa i u nekim boračkim organizacijama otkrili da borci boluju od PTSP, postraumatskog stresnog poremećaja. Sada, nakon dvanaest, trinaest godina nakon rata. I sa nepreciznom skraćenicom – trebalo bi da se to zove poslijeratni stresni poremećaj.
Prošao sam kroz PTSP i znam o čemu govore.
Kada sam demobilisan, pred prvi maj 96., jer mene, kao osvjedočenog neprijatelja vlasti, nisu puštali dok posljednji brdski konj nije dobio završni pečat, a ja nisam imao love i opljačkanog imetka za podmit, izašao sam zdrav ko drijen, sretan što nisam ranjen i što nisam invalid. Mislio sam da ću živjeti hiljadu godina. Onda, jednog dana, bol u krstima mi je odsjekla obje noge i pao sam kao nepokretan. Prijatelji su me odvezli kući, posebno mene, posebno moju trulu škodu. Slijedilo je rentgensko snimanje. Za tvoje godine kičma je ko bog. Potom injekcije, vruće, bole, prži, kažu. Onda tablete protiv bolova, za trudnice, za poslije operacije, za zube, za konje. Ništa. Na kraju nisam mogao ništa da uradim od bolova, suze su same skakale a i ja sam plakao od muke. Desna noga mi je bila potpuno utrnula, od kuka do nokata. Tada sam postao poznat po kletvi: Alija, što me ne ubi u tom svom otadžbinskom ratu, da se namirim.
Sve su to manje više uobičajene pojave krsta i kičme, iako ih na ratnoj liniji nikad nisam osjetio.
Životinjski smrdljivi znoj
Nakon nekoliko mjeseci kad više nisam mogao ni spavati, ni jesti, moji iz rata su se sjetili da je neki bioenergetičar bio sponzor brigade. A ja sponzore volim ko četnik partizane a i, kao ukleti materijalist, nisam vjerovao u te paramedicine. Ali, nisam više imao izbora. Prva tri dana su me vozili u gepeku starog kadet-karavana. Četvrtog dana je bioenegetičar učinio da se sam odvezem do njega. Kako spavaš? Nikako. Kako sanjaš? Rat, klanja, šta bi drugo. Ti si i glavu sjebo, ali popravićemo je sa kičmom o istom trošku. Išao sam trideset dana, svaki dan. Otad igram fudbal na velikom terenu, ponekad i dvaput nedjeljno. Nemam problema, samo se čuvam da oznojen ne budem na vjetru.
A to moje spavanje? Od bolova u leđima nisam mogao spavati ni pola sata. Ja, koji imam nizak pritisak i koji sam u rovu, pod hrastovima balvanima, spavao i za vrijeme minobacačkog napada, tako da je moj drug Žika Glavoboljac jednom rekao: ovog čovjeka je bilo sevap poslati u rat kad ovako lijepo spava. Kad bih kod kuće i zaspao onda sam sanjao strahote koje sam i proživio u ratu i koje nisam. Svaku noć nekom vadim crijeva ili meni otkidaju pola glave. A ja živ. Rat je mila majka, šta su snovi poslije rata. Nakon toga se budiš u žuto-zelenom životinjski smrdljivom znoju koji preplavi i jastuk, i plahtu, i pokrivač. Po dvaput sam se znao presvlačiti i mijenjati posteljinu.
Bioenergetičar je učinio da otada nikad nisam sanjao rat niti sam se u snu oznojio. Možda nije on to uradio ali ja vjerujem u to. Jebeš materijalizam.
Ozbiljno, o PTSP malo koji ljekar zna nešto. Čitam u nekim novinama da je neki banjalučki psihijatrijac jedna od najvećih stručnjaka za to na prostoru bivše juge. Lupaju.
Prenos informacija u mozgu
Tokom događaja opasnih po život u dužem vremenu, kakav je rat, svijest naloži organizmu lučenje raznih tvorevina tako da duh i tijelo tu opasnost mogu dočekati i, koliko je moguće, preživjeti. Cijeli hemijski sastav mišićnih, moždanih i imunih sistema, promijeni se u poseban mendeljejev sistem elemenata. Laici znaju za adrenalin koji čovjeka drži u naponu kada je u nekom uzbuđujućem ili opasnom događanju. Kad padne adrenalin, padnu i ponašanje i sposobnosti. Počneš da drhtiš, kad sve prođe. Ali u mozgu čovjeka u dugim opasnostima prilagođen je hemijski sastav za prenos informacija. Između ćelija u mozgu se informacije prenose električnim putem posebnim vodovima i sastojcima koji se luče. Kada prođe opasnost, jedan dio organizama, ljudi, lako se prilagodi pređašnjem stanju ali mnogi ostanu pod, iz svijesti ne konotrolisanim, režimom haotične proizvodnje tjelesnih i moždanih sastojaka i teško kontrolišu svoje ponašanje. Neki pokušavaju da se smire alkoholom i duvanom ali to samo odlaže problem i dugoročno ga pojačava. Znam mnogo mojih iz rata koji nikad, ni u najtežim situacijama, nisu pili i pušili a sada su izgubljeni ovisnici. Električni putevi u mozgu prenose informacije po haotičnom sistemu pa se poslijeratni ratnik može ponašati kao višeslojna ličnost, nešto kao blaži oblik šizofrenije, dvostruke ličnosti.
Sastojci koji regulišu prenos informacija u mozgu zavise od milijardu faktora. Ratni faktori su dobri katalizatori a organizam koji nije sposoban da se vrati na mirnodopsku proizvodnju životnih sastojaka, postaje ličnost koja problematizuje i sebe i porodicu i društvo. To znojenje je samo početni simptom. Kasnije faze su divljanja, zločini, suicidi.
Koga to zanima uopšte u društvu? Prvo one koji su projektovali i organizovali rat, da bi borce iskoristili i odbacili. Nikoga, osim ako se kakav doktorčić može malo pohvaliti povodom toga.
Simptomi PTSP:
· Nesanica, strahotični snovi, znojenje u snu
· Razdražljivost
· Pušenje radi pušenja, dvije-tri kutije
· Alkohol u svakoj prilici kao povod za dijametralna raspoloženja (alkoholizam hroničnih alkoholičara se potpuno razlikuje od alkoholizma ptspeovaca)
· Razgovor sa telvizorom
· Verbalni sukobi sa komšijama, prijateljima, radnim kolegama
· Nosanje papira zbog nepravdi
· Svakodnevno traženje prava
· Svaodnevno pričanje o ratu i imenima iz rata
· Nošenje dijelova ratne uniforme
· Pregledavanje ratnih fotografija
· Druženje sa saborcima
· Fizički obračuni
· Posjedovanje i nošenje oružja iz rata
· Posjedovanje bombi (to je pouzdan znak PTSP)...
PTSP najbolje liječi sam pojedinac, uz pomoć neposredne okoline. Potrebno je, kao i kod situacije pred infarkt, promijeniti način života. Odbaciti alkohol i cigarete, odbaciti sjećanja, zaboraviti šta si bio, ne ići na boračka druženja, druženja drugova iz rova, iz jedinice, iz brigade, preuzeti odgovornost za sebe sada a ne tražiti je od onih koji su situaciju i stvorili tada.
To je lako reći, ali nije lako učiniti.
