CRNI TALAS U MEDIJIMA
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.
Školske vlasti bi trebale donijeti uredbu koja bi onemogućavala da se studentima žurnalistike govori, na predavanjima i u eventualnim udžbenicima, o slobodnom, nezavisnom novinarstvu.
Nezavisno novinarstvo ne postoji.
Sadašnje novinarstvo u BiH je manje profesionalno, manje nezavisno i manje slobodno nego novinarstvo u Titovoj Jugoslaviji.
Državni mediji ne postoje. Postoji nešto jadnih javnih koji već dvije decenije ne izbacuju ni jedno ime kome javnost, obični ljudi, vjeruju a političari i direktori ga uvažavaju ili ga se boje.
A to je pouzdan znak da novinarstvo nije slobodno i nije nezavisno.
Samo u nezavisnom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu možeš da napraviš ime.
U novinarstvu gdje se puši, gdje se sluša, gdje te plaćaju, gdje na jaslama drži ne vlast već vlasnik, ne pravi se ime. Kurve samo prolaze, imena ne ostaju.
Dakle, pored javnih, postoje i privatni mediji, postoje donirani mediji i postoje oni koji sami sebe zovu nezavisni mediji.
O javnim sam rekao sve ako kažem da ne bih nikad radio u njima.
O doniranim medijima, koje doniraju nevidljivi stranci i fondacije, a i ako se vide, iza njih stoje nevidiljivi donatori donatora, može se misliti gore nego o prodaji ljubavi na trotoarima noći, kokaina i smrada. Tamo se barem zna o čemu se radi a donirani mediji u BiH se predstavljaju sveticama a u stvari su jetrve.
Nezavisni mediji ne postoje. Oni se samo tako zovu. Medij u privatnom vlasništvu ne može da bude nezavisan jer se na nezavisnosti ne može ništa zaraditi, niko ucijeniti i nikoga reketirati.
Najpogubniji su donirani mediji.
Oni služe u direktne kratkoročne političke manipulativne svrhe. U te svrhe služe i neki neprijateljski javni mediji u okruženju. Koliko li je od onih 3600 sekundi javno, nedonirano i profesionalno?
Doniranim medijima uprvljaju službe. Za ispiranje javnosti. I za dugoročno upravljanje trendovima.
Oni djeluju na kolektivnu svijest i treba da pobiju ono što ljudi vide golim očima, što je javno mnijenje percipiralo kao pozitivno i što demokratski izabrana vlast radi.
Ti mediji se ne bave aferama i slučajevima. Oni rade sistematski. Svaki dan plasiraju informaciju o sirotinji, o tome kako su pale bandere, o tome kako neko ima sedmoro djece a vlada nije ništa uradila, o penzionerima koji su na rubu gladi, o studentskim kreditima koje treba kriterizirati tako da niko ne može ostati ispod crte, o polaznicima javne kuhinje crvenog krsta kojih je 400 od 23o hiljada živitelja jednog grada...
Svaki dan se u kolektivnu i pojedinačnu svijest i podsvijest sipa kašičica crnog talasa, iz dana u dan, iz dnevnika u dnevnik. To projektuju visokotehnološke službe, to malim sirotim novinarima za tričavih četiri stotine maraka, ne pada na pamet. Takvim informcijama se ne postaje nezavisan ni opozicion, ni demokratski ni alternativan. To je razaranje sindromom stečenog gubitka imuniteta.
Nikada ništa nemoj hvaliti. Ako se izgradi zgrada vlade onda kaži da je izgrađena ali da ima šesnaest spratova za šesnaest ministara i sedamanaesti za predsjednika vlade.
Možda novinari koji to rade i ne znaju za koga rade. Moguće je da misle da je to slobodna profesija. Ali bi trebalo da se za pitaju za koju publiku rade. Sirotinja o kojoj pričaju ne gleda njihove dnevnike nego gole guzice u Opstanku. Srednji sloj koji bježi od sirotinje ne gleda njihove dnevnike, sve to im se gadi jer su do jučer bili sirotinja, već želi da zaradi više para da se odmakne od politike. Onih 400 jadnika koji idu na kazan ne gledaju njihove dnevnike a i kada gledaju, njih je samo četiri stotine, oni nisu kritična masa koja može promijeniti stanje svijesti. To treba da znaju - da rade uzaludan posao.
Stanje se može promijeniti formiranjem i izbornom pobjedom samo bolje stranke od one koja je na vlasti.
Pušenje zatvorenih očiju ne mijenja svijet.
