HANTINGTONOVA LIGA CIVILIZACIJA
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.
Umro je Semjuel Hantington, tvorac članka o sukobu civilizacija iz kojeg je, kasnije, nastala svjetski i epohalno poznata knjiga i teorija.
Sudba velikih pisaca je takva da nikad ne dočekaju da vide ono o čemu pišu. Oni pišu na velike daljine.
Da li će sloboda umjeti da pjeva kao što su sužnji pjevali o njoj?
To je univerzalni neodgovoren i neviđen ishod onog o čemu pišeš. A ako neko i vidi slobodu da pjeva, niko nikad neće saznati da li je baš to pjevanje na koje je mislio Miljković, prije nego što se objesio u zagrebačkoj prigradskoj šumi.
Sad je, dakle, nemoguće utvrditi da li je ono što će se neminovno dogoditi, doista sukob civilizacija o kome je pisao Hantington. Da je mogao da živi nekoliko stotina godina, on bi jedini bio ovlašten da kaže: To jeste taj sukob. Ili nije.
A sukob će se sigurno dogoditi. On je na vidiku. Znakovi njegovi postoje. Neke smo vidjeli, neke smo samo registrovali kao vijesti. Nije intravenozni bratski rat u BiH i na prostoru bivše SFRJ, sukob civilizacija. Sukob civilizacija se ne događa na smetljištu, u staračama i okrajinama.
Znaci su prikriveni. Neki put naftom, neki put oružjem za masovno uništenje, neki put ugroženim nacionalnim interesom onoga koga niko ne može ugroziti i ko nema nacionalno biće, neki put hladnim ratom.
Ljudska istorija je samo veliko neprimjetno tektonsko pomjeranje ploča kultura, nacija i civilizacija. Određena područja imaju takvu silu da tvore civlizacije, nacije, kulturu i vjere koje traju milenijima, sve dok se veliki ledenjaci ne otope, zemlja zagrije a smog je zatvori da se ohladi do izmuiranja. Unutrašnja energija tih područja je različita po su i vanjske posljedice takve. Pod tlom velikih prostranstava Egipta i okoline postoji samo energija za monumentalno ljudsko graditeljstvo i ni za kakav dugovni amalgam trajnosti. Ispod nazaretskog područja, i velike okoline, očito, postoji energija koja stvara duh sposoban za velika poniranja i uzlete vjere ali nesposoban da izgradi išta trajnije od pećine.
Ta nadzemna duhovna energotvorina traje dugo. Imetak njen propada, rađa se, umnožava, dobija ili gubi na vrijednosti. Oko imetka se imaju rojiti sukobi. Pa tako izgleda da se svijet otima i sukobljava oko nafte, ili, pak, oko emisije CO2.
Ne treba se zavaravati. To se sukobljavaju civilizacije. Sukobljava se njihov duh stvoren od unutrašnje energije geoareala i unutrašnjeg bića mnogočovjeka, sa drugim takvim duhovima. Njihov mae geri i aperkat se ne vide jer udarac traje dok mi umiremo i rađamo se.
Neke sile nisu civilizacije. To su samo gomile para i oružja, bez unutrašnjeg duha, i pod korom i pod kožom. Zbog toga takve sile, kao što je Zemlja Američana gube u tim sukobima.
Pravi sukob će se odigrati u narednih nekoliko stotina godina između civilizacijskih kora nad kojima su slavenska civilizacija, žuta civilizacija i islamska civilizacija.
To neće nužno biti ratovi i krvoprolića. Tamo gdje ima imovine, naročito. Ali tamo gdje je samo duh, krv će teći.
I neće se obavezno završiti pobjedom i porazom. Suština bivstvovanja velikih grupa jeste u neprestanom doticaju, sukobu i pomjeranju. Velike grupe kao što su civilizacije, nikada se ne spajaju i ne udružuju. Od svega čovjekovjekog moguće je registrovati samo da izumiru.
Vjera i nacija u tim istorijskim, transmilenijumskim (možda je istorija kratka za ova posmatranja) doticajima, sukobima i pomjeranjima, nemaju ključnu ulogu, kao što je pisao Hantigton. To su samo pokušaji kolektivne lirike da opiše tugu dugih sukoba. Vjera i nacija su opisi nevidljivog pisca koji nikada neće vidjeti ono što je naslutio stvaranjem ih.
Složio sam se sa pokojnim Hantingtonom.
Bez obzira što je slučajno došao do tog otkrića o sukobu civilizacija.
