PJESMA MRTVIH JUNAKA
RODOZVJERSKIH RATOVA
(sve najgore povodom smrti rasima delića)

Rasuti smo po zemlji.
I pod zemljom.
Više nas je mrtvih mego živih.
A i oni što po zemlji hode,
Žedni su vode i slobode.
Stari smo krenuli u ratove
A ne mladi ko sedam sekretara skoja
Pa da vlast bude moja i tvoja
Decenijama, ko u komunista.
Rake, zatvor, pritvor,
Ševeningen, ilegala, tor,
Koljač, krvnik, zločnik,
Mina, mezar, poročnik,
To su riječi koje nas prate,
Druge vjere i nacije brate.
Niko od nas nije uzletio u heroje
U junake, u šehide, među biste,
Spomenike, hodočasti,
pa ni do najobičnije časti.
Kada neko od nas umre, brate,
Nema o mrtvima sve najbolje
Nego sve najcrnje, najgrđe i najgore.
Nek je crko, nek se crvi slade.
Pominju nam petokraku, Franju, Slobu i Aliju,
Svako na nas diže rasplodnika
I pominje nam porodicu, obitelj i familiju,
progone nas kao zvijeri,
Nema ljudi, starih, mladih
Koji bi se podičili nama,
Nismo na slikama
Iznad školskih klupa.
Iza nas ostanule samo masovne grobnice,
Etničko čišćenje, razorena ognjišta,
Majke, žene, savezi, udruge, miništa,
Invalidi, amputirci, kukulelci.
Ostanula samo mržnja, starih, mladih
Dok smo ratovali i još nerođenih.
Na pogrešnom putu, draga braćo,
Heroji smo bili, komandanti, generali.
Borba, istorija, pokret, pamet, čast, sreća,
Za dva broja nam je bila veća.
Za života nismo bili ništa, marginalci, marionete
A za smrti postali smo niko, nastranika mete.
Evo, umro Rasim, general, komandant armije.
Niko plako nije. Ko da ni živio nije.
Rasim umro a Karadžić u Hagu.
Slobo umro, umro Franjo, Boban umro,
Ejup u Londonu, Šešelju se napušili,
Gotovina čeka, Praljak i ostali generali.
Ratka nema ko Godoa, „uhapsiti“ više i ne pali.
Gdje smo bili, nekadašnja braćo, niđe.
Šta smo radili, časni protivnici, ništa.
Neki drugi uživaju čast, vlast i počast.
Pare, jare, limuzine, žene fine.
Idu na izbore. Izvinjavaju se drugom mnoštvu.
Na našoj borbi, na našoj krvi i junaštvu.
Oni ulaze u istoriju a mi u zemljicu, braćo protivnici.
Umro Rasim. Vele nek je.
O pokojnicima sve najbolje, reče jedan.
Nek se crvi slaste, maste, časte, reče deset.
Sahraniti kod Alije, odlučiše patrioti Bosanlije.
Nema veze, ni kod Alije značaj više nije.