OPASNOST OD TURSKE NA BALKANU
Bez obzira na ratne sekvence i veze Alije Izetbegovića, za života, te na mjesto povremenog boravka Harisa Silajdžića i njegove porodice, u Konji, Turska je tek tokom protekle dvije godine definitivno odlučila da čvrsto i nepovratno zakorači na Balkan.
Bez obzira na sarajevska akademska proseravanja ministra inostranih poslova Davutoglua, ne radi se ni o kakvom istorijskom odsjaju, jer objašnjenje da je BiH „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegovano mjesto u okviru turske spoljnopolitičke strategije... zbog dubokih istorijskih, kulturnih i društvenih veza“ ne može da objasni vjekovni teror, torturu, vjersko, kulurno i glavosječno nasilje koje je Otomanska imperija činila na okupiranom kolonijalnom području, a Turska naslijedila, pošto bi nove, neobaviještene, generacije mogle zaključiti da je u Otomaniji tada bio jednako razvijen taj Fejsbuk, samo u opticaju nije bila sintagma Društvene mreže, nego Društvene veze, već se radi o novom geostrateškom pragmatizmu Turske države koji je uslovljen nekolicinom bitnih faktora.
• Turska nema vjesnika da će ući u EU. Vjerovatno joj je to rečeno i otvoreno, javno je ponuđen status specijalnog prava nadvirivanja u dvorište EU ali je Turska mogla i sama analizirati i doći do istog zaključka – neraspoloženje oko minareta, karikatura, feredža... u mnogim evropskim zemljama sve je veće.
• Zadnji je čas da se Turska etablira u svijetu samostalno a ne samo kao veliki saveznik NATO i SAD. Jer, svaki odlazak bombaša samoubice na ahiret, nova je mrlja i na Turskoj. Stoga je odlučeno da se otvori novih 26 diplomatskih predstavništava.
• Turska, unutra, ubrzano gubi sekularnost. Vjera, fundamentalna, zauzima sve više mjesta na političkoj sceni. Sam govor o obnovi „otomanske stabilnosti“ u stvari je vjersko pitanje jer Otomanska imperija nije širila bankarstvo, vremensku prognozu i bon-ton nego vjeru i džamije. Stoga je potrebno na ta okolna područja ući prije fundamentalizacije jer će Turska tada biti potpuno neprihvatljiva. Samo tako vjerska fundamentalizacija može obaviti svoju misiju i izvan zemlje.
• Sve zemlje, govorim o Balkanu, imaju određen postotak muslimanskog življa. Turska igra na tu kartu. Jer će odnosi između hrišćanstva i islama sigurno ubuduće biti generator negativnih silnica. To ide na ruku Turskoj. Njeno prisustvo samo pojačava te generatore i negativne trendove. U ovoj fazi Turska se predstavlja kao prijatelj. Rado bi postala većinski vlasnik JAT, kao što je vlasnik 49% bh, sarajevskog, avioprevoznika. U drugoj fazi, predstaviće se kao prijatelj islamskog stanovništva i islamskih teritorija u tim zemljama. Činjenica da je državni vrh Turske dozvolio sebi poniženje da na sarajevski ekonomski forum dođe samo zbog Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića, govori o tome da je Turska odlučna da se ovdje ukotvi po svaku cijenu.
• Poslije prijema Hrvatske cijela decenija će visiti na zatvorenim vratima EU za druge zemlje. Turska je to uočila i odlučila da se nametne kao regionalna sila, prije svega vojna i ekonomska, kao izvanunijski veliki faktor u svakom smislu.
• Prijateljstvo sa SAD, bez obzira na neka trenutna zahlađenja, koja, uostalom, samo govore o snazi Turske, sigurno je potaklo takav nastup Turske. Ako SAD nisu i predložile ili naložile takav angažman. Očito je da nova spoljna politika Turske ovdje dolazi u najnapadnijem i najagresivnijem vidu.
• Sve zemlje Balkana slabe su i nesigurne, sa nizom neriješenih unutrašnjih ili susjedskih pitanja i problema od kojih mnogi mogu trajati decenijama. Ili čak dugoročnih finansijskih. To je širok prostor i dobra prilika za unutra i prema vani stabilnu Tursku. Ona se u svakoj zemlji može predstaviti dobronamjernim i korisnim prijateljem i ući na velika vrata a onda zaigrati na islamsko stanovništvo i područje, čak i iz susjedne zemlje koja nema te pretpostavke unutar svojih granica.
Srbija i Hrvatska su najodgovornije za Balkan. Za ovaj dio. Barem područje bivše SFRJ. Ali ne kao novi komunisti, kolonizatori ili torturoperatori. Odgovorni su kao zemlje saradnje i otvaranja ekonomskih kolosijeka napretka. Ali, Hrvatska se sebično i samodovljno, bježeći od svake primisle jugozone i balkanizacije, okreće EU, misleći da će to riješiti sva ekonomska pitanja koja je pritišću od osamostaljenja. Grčka je pokaz da neće. Srbija se vrti u mjestu i traži više stubova, oslonaca, svoje spoljne politike. Pokušava da se okreće na više strana, znajući da EU nije izgledna. Obje zemlje pri tome zaboravljaju raskrsnicu na kojoj su im kućni brojevi. U taj prostor ulazi Turska i igra Gluvo Otomansko. Ovdašnji ministri spoljnih poslova oduševljeni.
Srbija, naročito, ne treba da pušta Tursku na Balkan. Srbija, kao najveća, najodgovornija je.
Dolazak Turske na Balkan je znak da ove zemlje neće nikad ući u EU. Da će uvijek biti male ukrajine koje će služiti kao teretana za velike mišiće, izborne zajebancije i vježbe nadmudrivača iz svjetskih centara moći.
I znak da će borba islama i hrišćanstva da se rasplamsava.
Bez obzira na ratne sekvence i veze Alije Izetbegovića, za života, te na mjesto povremenog boravka Harisa Silajdžića i njegove porodice, u Konji, Turska je tek tokom protekle dvije godine definitivno odlučila da čvrsto i nepovratno zakorači na Balkan.
Bez obzira na sarajevska akademska proseravanja ministra inostranih poslova Davutoglua, ne radi se ni o kakvom istorijskom odsjaju, jer objašnjenje da je BiH „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegovano mjesto u okviru turske spoljnopolitičke strategije... zbog dubokih istorijskih, kulturnih i društvenih veza“ ne može da objasni vjekovni teror, torturu, vjersko, kulurno i glavosječno nasilje koje je Otomanska imperija činila na okupiranom kolonijalnom području, a Turska naslijedila, pošto bi nove, neobaviještene, generacije mogle zaključiti da je u Otomaniji tada bio jednako razvijen taj Fejsbuk, samo u opticaju nije bila sintagma Društvene mreže, nego Društvene veze, već se radi o novom geostrateškom pragmatizmu Turske države koji je uslovljen nekolicinom bitnih faktora.
• Turska nema vjesnika da će ući u EU. Vjerovatno joj je to rečeno i otvoreno, javno je ponuđen status specijalnog prava nadvirivanja u dvorište EU ali je Turska mogla i sama analizirati i doći do istog zaključka – neraspoloženje oko minareta, karikatura, feredža... u mnogim evropskim zemljama sve je veće.
• Zadnji je čas da se Turska etablira u svijetu samostalno a ne samo kao veliki saveznik NATO i SAD. Jer, svaki odlazak bombaša samoubice na ahiret, nova je mrlja i na Turskoj. Stoga je odlučeno da se otvori novih 26 diplomatskih predstavništava.
• Turska, unutra, ubrzano gubi sekularnost. Vjera, fundamentalna, zauzima sve više mjesta na političkoj sceni. Sam govor o obnovi „otomanske stabilnosti“ u stvari je vjersko pitanje jer Otomanska imperija nije širila bankarstvo, vremensku prognozu i bon-ton nego vjeru i džamije. Stoga je potrebno na ta okolna područja ući prije fundamentalizacije jer će Turska tada biti potpuno neprihvatljiva. Samo tako vjerska fundamentalizacija može obaviti svoju misiju i izvan zemlje.
• Sve zemlje, govorim o Balkanu, imaju određen postotak muslimanskog življa. Turska igra na tu kartu. Jer će odnosi između hrišćanstva i islama sigurno ubuduće biti generator negativnih silnica. To ide na ruku Turskoj. Njeno prisustvo samo pojačava te generatore i negativne trendove. U ovoj fazi Turska se predstavlja kao prijatelj. Rado bi postala većinski vlasnik JAT, kao što je vlasnik 49% bh, sarajevskog, avioprevoznika. U drugoj fazi, predstaviće se kao prijatelj islamskog stanovništva i islamskih teritorija u tim zemljama. Činjenica da je državni vrh Turske dozvolio sebi poniženje da na sarajevski ekonomski forum dođe samo zbog Zlatka Lagumdžije i Harisa Silajdžića, govori o tome da je Turska odlučna da se ovdje ukotvi po svaku cijenu.
• Poslije prijema Hrvatske cijela decenija će visiti na zatvorenim vratima EU za druge zemlje. Turska je to uočila i odlučila da se nametne kao regionalna sila, prije svega vojna i ekonomska, kao izvanunijski veliki faktor u svakom smislu.
• Prijateljstvo sa SAD, bez obzira na neka trenutna zahlađenja, koja, uostalom, samo govore o snazi Turske, sigurno je potaklo takav nastup Turske. Ako SAD nisu i predložile ili naložile takav angažman. Očito je da nova spoljna politika Turske ovdje dolazi u najnapadnijem i najagresivnijem vidu.
• Sve zemlje Balkana slabe su i nesigurne, sa nizom neriješenih unutrašnjih ili susjedskih pitanja i problema od kojih mnogi mogu trajati decenijama. Ili čak dugoročnih finansijskih. To je širok prostor i dobra prilika za unutra i prema vani stabilnu Tursku. Ona se u svakoj zemlji može predstaviti dobronamjernim i korisnim prijateljem i ući na velika vrata a onda zaigrati na islamsko stanovništvo i područje, čak i iz susjedne zemlje koja nema te pretpostavke unutar svojih granica.
Srbija i Hrvatska su najodgovornije za Balkan. Za ovaj dio. Barem područje bivše SFRJ. Ali ne kao novi komunisti, kolonizatori ili torturoperatori. Odgovorni su kao zemlje saradnje i otvaranja ekonomskih kolosijeka napretka. Ali, Hrvatska se sebično i samodovljno, bježeći od svake primisle jugozone i balkanizacije, okreće EU, misleći da će to riješiti sva ekonomska pitanja koja je pritišću od osamostaljenja. Grčka je pokaz da neće. Srbija se vrti u mjestu i traži više stubova, oslonaca, svoje spoljne politike. Pokušava da se okreće na više strana, znajući da EU nije izgledna. Obje zemlje pri tome zaboravljaju raskrsnicu na kojoj su im kućni brojevi. U taj prostor ulazi Turska i igra Gluvo Otomansko. Ovdašnji ministri spoljnih poslova oduševljeni.
Srbija, naročito, ne treba da pušta Tursku na Balkan. Srbija, kao najveća, najodgovornija je.
Dolazak Turske na Balkan je znak da ove zemlje neće nikad ući u EU. Da će uvijek biti male ukrajine koje će služiti kao teretana za velike mišiće, izborne zajebancije i vježbe nadmudrivača iz svjetskih centara moći.
I znak da će borba islama i hrišćanstva da se rasplamsava.
