BARSELONA I REAL, DVA ŽIVOTA
Barselona je pobijedila Real, u Madridu, na njegovom neosvojivom stadionu.
Moram priznati da sam to i očekivao.
O Realu razmišljam sa gađenjem. Ta manikratija, demonstriranje bogatstva, moći i kraljevstva, „kraljevski klub“, ponižavajući odnos prema svijetu, „galaktikosi“, kupovina i upropaštavanje igrača u čemu su stradali nebrojeni vrijedni dragulji, presudni za pojedine segmente igre, samo zato što nisu bili pogodni, kao ličnosti ili za javnost, da u svakom trenutku umjesto njih „igra mečka“, čarapski odnos prema trenerima, teatralizacija igre i kolektiva, preferiranje fudbalera kao klovnova i njihovih ludih žena kao pratećih klupskih zvijezda, zbiranje para koje su date u prelaznom roku i prijetnja njima kao neupitnim razlogom za pobjedu, razmišljanje o prodaji dresova više nego o igri... dio je razloga zbog kojih ne gledam Real kad ne moram. Takav tim i takav klub ubija zdrav osjećaj za uživanje u igri kakav je fudbal.
Samodovoljni gazde Reala, predsjednik kluba, prije svega, bave se javnim samozadovoljavanjem u snovima moći ne mareći što je ta apsurdna predstava potpuno izložena javnosti i upotrebljava je pri tome. Real se, još od prije nekoliko decenija odrekao igre. Postao je dobrovoljni rob zvijezda, izvikanih ili umišljenih. Zadnjih deset godina to je poprimilo poražavajuće razmjere u kojima je izgubljena igra tima. Da se razumijemo, ne mora ona biti unikatna. Neka ima bilo kakvu igru, pa makar „na kontre“ dvojice brzih igrača kao što su nekada bili Šarmah i Lato. Ali neka ima igru. Niko danas u fudbalskom svijetu ne proučava igru Reala, niti kaže da bi volio imati tim koji može da proba da igra kao Real, da, koliko im je u moći, realizuje tu koncepciju.
Drugu grešku koju Real čini jeste trenerska greška. Uredu, kupuje zvijzde, ima se može se. Ali onda se mora dovesti trener, dati mu vrijeme i ovlaštenja da može nekog fićrepića šutnuti na klupu ili prodati, a ne istresati se na starom i isluženom Raulu koji nikada nije podlegao zvjezdanim stazama teatra i slave nego se isključivo pregalački odnosio prema igri, rezultatu i timu. I od tog trenera zahtijevati igru. Ali, ne. U zadnjih deset godina, igrači Reala rade na terenu šta hoće a trener se već na poluvremenu usere u gaće čekajući otkaz i poniženje. U stvari, izuzetno cijenim budalu koja prihvati da bude trener Reala.
U utakmici sa Barselonom Ronaldo je bio smiješan. Nemoćan. Neprepoznatljiv. Igrači Barse, pa ni njegovi, nisu bili publika za njegove jednočinke. I da je Real imao igru, Ronaldo bi je upropastio. Mada je prava dijagnoza da se on ne može uklopiti ni u kakvu igru. Dok je mogao, Mančester ga je držao.
Barselona je tim koji ima nadimak, kao mlađa sestra. Barsa. O Barseloni se ne govori sa proseravanjem. Barselona ima dušu koju nosi još iz svoje škole za loptariće, dječurliju kojoj je bog dao talent i volju a kojima treba usaditi pregled, kombinatoriku, mikrotehniku, skok, start, šut... još u tom jezgru Barsa je družina, porodica, duh.
Barselona je dragulj sirotinje. Poznate su priče kako su Mesiju plaćali neke lijekove za rast. Kako su klinci tu dolazili kao sirotinja pa im je hrana bila lijek protiv gladi. Poznato je kako je Real kupio Samjuela Eta, crnog sirotana iz Afrike, pa ga onda niko nije dočekao na aerodromu u velikom i nepoznatom Madridu. U timu mu nije niko posvetio pažnju pa je otišao, ne sjećam se u koji manji tim, pa Realu u prvom susretu dao dva gola i guzičio ih, pred cijelim svijetom, u njihvom šesnaestercu. Kasnije je došao u Barselonu gdje spada i igrom i porijeklom. Šteta što nije imao bolje tehnike i osjećaja iz mladosti. Svejedno, koristio je Barsi. Realu nije, jer nije zvijezda, nema ženu lujku a i crn je, ne vide se tetovaže.
Barselona takođe ima para. Nije to ekipa poderanih gaća. Ali se prema parama odnosi kako doliči. Prema porama se ne ponaša kao prema ljudima. Dok se Real prema ljudima odnosi kao prema parama. Ali Barsa nikada pare nije stavila ispred pojednca, ispred imena, ispred tima, ispred igre, ispred kluba. Velika je stvar dati šansu Rajkardu, pa, kada je istrošio svoje potencijale, dati šansu još mlađem i neiskusnijem Gvardioli.
Real je mogao pobijediti i sa petardom. Utakmica savremenog fudbala može se lako okrenuti na bilo koju stranu, kao kamenčić sa Mon Blana. Ali teško se to moglo dogoditi. Real se uzdao u Zvijezdu Ronalda i brinuo se kako zaustaviti Zvijezdu Mesija i njegove ulaske s desne strane i šut iz zglavka. Nije shvatio da su mogućnosti beskrajne.
Ronaldo svoje bicikle može prodavati trećepozivcima. Barsi ne. Svoje slobodne udarce zna izvoditi perfektno. Šta kad niko ne pravi prekršaje oko šesnaesterca.
Barselonina duša je dala drugu igru. Vanzemaljsku. Umjesto nebrojenih paseva, ispočetka sporih i dugih, pa sve bržih i kraćih sa eksplozijom nakon ulaska u šesnaesterac, Mesi i Čavi su iz dugih i srednjih paseva, kada je napetost u odbrani Reala dostizala vrhunac, očekujući te najkraće i Mesijev Prasak, izvukli nadfudbalsko prolijetanje Mesija u prazan prostor, iza ukočene odbrane, i stapanje sa Čavijevim nebeskim loptometom. Samo je sreća, slučaj i izlazak Kasiljasa malo naprijed, spasila Real da im Mesi na taj način da još dva gola. Lako, lagano, kao „puh“ prema maslačku.
Barselonina igra se može okarakterisati, uslovno i okvirno, kao ritam tačnosti. Ritam tačnih pasova, tačnih zamisli, tačne realizacije. Nije to prebrza igra ali nikad i niučemu nije netačna. U takvu igru se ne uklapa Ibrahimović, Čigrinski...
Koliko je Barsina igra savršena, vidljivo je bilo protiv Arsenala koji takođe preferira igru, tehniku, tačnost i ritam, nasuprot zvijezdama, teatru i parama. Protiv krkanskih, destruktivnih, zavezanim mudima agresiviziranih timova Barsa može da bude onemogućena, kao i Arsenal. Ali to nije poraz njene igre niti pobjeda neke druge igre. To je nadmoć destrukcije.
Barselona je siromašni put prebogatih fudbalskih duševnjaka.
Barselona je pobijedila Real, u Madridu, na njegovom neosvojivom stadionu.
Moram priznati da sam to i očekivao.
O Realu razmišljam sa gađenjem. Ta manikratija, demonstriranje bogatstva, moći i kraljevstva, „kraljevski klub“, ponižavajući odnos prema svijetu, „galaktikosi“, kupovina i upropaštavanje igrača u čemu su stradali nebrojeni vrijedni dragulji, presudni za pojedine segmente igre, samo zato što nisu bili pogodni, kao ličnosti ili za javnost, da u svakom trenutku umjesto njih „igra mečka“, čarapski odnos prema trenerima, teatralizacija igre i kolektiva, preferiranje fudbalera kao klovnova i njihovih ludih žena kao pratećih klupskih zvijezda, zbiranje para koje su date u prelaznom roku i prijetnja njima kao neupitnim razlogom za pobjedu, razmišljanje o prodaji dresova više nego o igri... dio je razloga zbog kojih ne gledam Real kad ne moram. Takav tim i takav klub ubija zdrav osjećaj za uživanje u igri kakav je fudbal.
Samodovoljni gazde Reala, predsjednik kluba, prije svega, bave se javnim samozadovoljavanjem u snovima moći ne mareći što je ta apsurdna predstava potpuno izložena javnosti i upotrebljava je pri tome. Real se, još od prije nekoliko decenija odrekao igre. Postao je dobrovoljni rob zvijezda, izvikanih ili umišljenih. Zadnjih deset godina to je poprimilo poražavajuće razmjere u kojima je izgubljena igra tima. Da se razumijemo, ne mora ona biti unikatna. Neka ima bilo kakvu igru, pa makar „na kontre“ dvojice brzih igrača kao što su nekada bili Šarmah i Lato. Ali neka ima igru. Niko danas u fudbalskom svijetu ne proučava igru Reala, niti kaže da bi volio imati tim koji može da proba da igra kao Real, da, koliko im je u moći, realizuje tu koncepciju.
Drugu grešku koju Real čini jeste trenerska greška. Uredu, kupuje zvijzde, ima se može se. Ali onda se mora dovesti trener, dati mu vrijeme i ovlaštenja da može nekog fićrepića šutnuti na klupu ili prodati, a ne istresati se na starom i isluženom Raulu koji nikada nije podlegao zvjezdanim stazama teatra i slave nego se isključivo pregalački odnosio prema igri, rezultatu i timu. I od tog trenera zahtijevati igru. Ali, ne. U zadnjih deset godina, igrači Reala rade na terenu šta hoće a trener se već na poluvremenu usere u gaće čekajući otkaz i poniženje. U stvari, izuzetno cijenim budalu koja prihvati da bude trener Reala.
U utakmici sa Barselonom Ronaldo je bio smiješan. Nemoćan. Neprepoznatljiv. Igrači Barse, pa ni njegovi, nisu bili publika za njegove jednočinke. I da je Real imao igru, Ronaldo bi je upropastio. Mada je prava dijagnoza da se on ne može uklopiti ni u kakvu igru. Dok je mogao, Mančester ga je držao.
Barselona je tim koji ima nadimak, kao mlađa sestra. Barsa. O Barseloni se ne govori sa proseravanjem. Barselona ima dušu koju nosi još iz svoje škole za loptariće, dječurliju kojoj je bog dao talent i volju a kojima treba usaditi pregled, kombinatoriku, mikrotehniku, skok, start, šut... još u tom jezgru Barsa je družina, porodica, duh.
Barselona je dragulj sirotinje. Poznate su priče kako su Mesiju plaćali neke lijekove za rast. Kako su klinci tu dolazili kao sirotinja pa im je hrana bila lijek protiv gladi. Poznato je kako je Real kupio Samjuela Eta, crnog sirotana iz Afrike, pa ga onda niko nije dočekao na aerodromu u velikom i nepoznatom Madridu. U timu mu nije niko posvetio pažnju pa je otišao, ne sjećam se u koji manji tim, pa Realu u prvom susretu dao dva gola i guzičio ih, pred cijelim svijetom, u njihvom šesnaestercu. Kasnije je došao u Barselonu gdje spada i igrom i porijeklom. Šteta što nije imao bolje tehnike i osjećaja iz mladosti. Svejedno, koristio je Barsi. Realu nije, jer nije zvijezda, nema ženu lujku a i crn je, ne vide se tetovaže.
Barselona takođe ima para. Nije to ekipa poderanih gaća. Ali se prema parama odnosi kako doliči. Prema porama se ne ponaša kao prema ljudima. Dok se Real prema ljudima odnosi kao prema parama. Ali Barsa nikada pare nije stavila ispred pojednca, ispred imena, ispred tima, ispred igre, ispred kluba. Velika je stvar dati šansu Rajkardu, pa, kada je istrošio svoje potencijale, dati šansu još mlađem i neiskusnijem Gvardioli.
Real je mogao pobijediti i sa petardom. Utakmica savremenog fudbala može se lako okrenuti na bilo koju stranu, kao kamenčić sa Mon Blana. Ali teško se to moglo dogoditi. Real se uzdao u Zvijezdu Ronalda i brinuo se kako zaustaviti Zvijezdu Mesija i njegove ulaske s desne strane i šut iz zglavka. Nije shvatio da su mogućnosti beskrajne.
Ronaldo svoje bicikle može prodavati trećepozivcima. Barsi ne. Svoje slobodne udarce zna izvoditi perfektno. Šta kad niko ne pravi prekršaje oko šesnaesterca.
Barselonina duša je dala drugu igru. Vanzemaljsku. Umjesto nebrojenih paseva, ispočetka sporih i dugih, pa sve bržih i kraćih sa eksplozijom nakon ulaska u šesnaesterac, Mesi i Čavi su iz dugih i srednjih paseva, kada je napetost u odbrani Reala dostizala vrhunac, očekujući te najkraće i Mesijev Prasak, izvukli nadfudbalsko prolijetanje Mesija u prazan prostor, iza ukočene odbrane, i stapanje sa Čavijevim nebeskim loptometom. Samo je sreća, slučaj i izlazak Kasiljasa malo naprijed, spasila Real da im Mesi na taj način da još dva gola. Lako, lagano, kao „puh“ prema maslačku.
Barselonina igra se može okarakterisati, uslovno i okvirno, kao ritam tačnosti. Ritam tačnih pasova, tačnih zamisli, tačne realizacije. Nije to prebrza igra ali nikad i niučemu nije netačna. U takvu igru se ne uklapa Ibrahimović, Čigrinski...
Koliko je Barsina igra savršena, vidljivo je bilo protiv Arsenala koji takođe preferira igru, tehniku, tačnost i ritam, nasuprot zvijezdama, teatru i parama. Protiv krkanskih, destruktivnih, zavezanim mudima agresiviziranih timova Barsa može da bude onemogućena, kao i Arsenal. Ali to nije poraz njene igre niti pobjeda neke druge igre. To je nadmoć destrukcije.
Barselona je siromašni put prebogatih fudbalskih duševnjaka.
