ČETIRI ŠAPE ZA RAJ
Crne pasije oči uvijek su tople.
Strah i led ulijevaju zubi.
Vjerujem da psi znaju da im je život pasiji. I da su se, od kako su prišli ljudima, pomirili s tim. Tada su se, ipak, opredijelili za bolje, između divljeg i tog novog, pasijeg života.
Da li je to njihovo saznanje i ta pomirljivost sa pasijim životom, glavni izvor topline pasijih očiju, ne znam.
Kao što ne znam, i ne zna niko, kako, na operacionom stolu veterinarske stanice, onako mirno i toplo mogu da gledaju oči jednogodišnje beogradske keruše kojoj su ljudi odsjekli svečetiri šape i ostavili je na bespuću velegradskih parkinga i trotoara.
Vijest kaže da ljekari procjenjuju da je pod automobilom ležala šest, sedam dana i lizala svoje dlakave patrljke dok su joj kosti rasijecale jezik a meso se trovalo i trunulo. Sedmog dana djevojka je došla da pokrene svoj automobil i, srećom, vidjela kerušu.
Nije se opirala, nije režala, nije čak ni cvilila ni zavijala. Ništa pasije nije pokazala prema ljudima. Ljekari su načinili rendgenske snimke, skratili kosti, dovoljno da se meso, kome se morala odstraniti trulež, može sašiti tako da kosti ostanu unutra.
Previjene su četiri bivše šape.
Bijelim zavojima kroz koje probija krv i koji, zbog toga, podsjećaju na poljsku bolnicu i rat.
A dva crna oka, gledaju jednako toplo, kao da su svečetiri šape tu. Samo što stalno leži na strani. I ne može sama da se okrene.
Razmišljaju u veterinarskoj stanici kako da načine i nabave proteze.
Ne vjerujem da keruša može da savlada proteze. Kao što ne postoje proteze za neljude. Kao što ne vjerujem da zbog stotina agresivnih pasa lutalica, u velikom i u malom gradu, treba nekoj umiljatoj jednogodici, mješanki, koja je, dakle, potomak, mnogih generacija pasijeg velegradskog života, odsjeći šape.
Vjerujem da je u redu da se, evropski, bjelosvjetski, uvede red na ulice, da se višak životinja smjesti u azile, da je uredu da ima ljudi beskućnika ali da ne smije da bude pasa beskućinika.
Mada se može postaviti i ljudsko pitanje. Ako ima ljudi lutalica, zašto ne bi bilo i pasa lutalica.
Sve ovo razvlačim da bih pobjegao od glavnog pitanja. Zar nije dovoljno da smo jedni drugima neljudi već moramo biti neljudi i prema životinjama. Nije ravnopravno. Možemo jedni drugim biti krvavim zubima za vratom. Ali životinje ne umiju da se brane, da organizuju noćne straže, da imaju paravojsku.
Šta li je sjekač šapa, i njegovi pomagači, želio da kaže velikom gradu. Da li da krikne što je u njemu niko i ništa, da li da se pokaže pred svojom družinom, da li da ispadne laf pred nekom prigradskom curom.
Kažu da bi mogao da dobije do tri godine zatvora. Kad bi ga našli. Ne znam da li je za zatvor. Mislim da se, jadnik, liječio nečega, da se oslobađao đavolčića i krvopija u svojoj izgubljenoj duši, i glavi, koje je smoždio velegradski asfalt popljuvan i razmazan jutarnjom trkom za još jednim danom života.
Mislim da je njegova podsvijest htjela da uzme četiri šape od dobroćudnih očiju i ode u raj.
Zato, oči ljupke keruše gledaju tako mirno, bestužno, miroočno, bez trunke zlog talasa, kao jutarnje more koje, negdje u daljini, odlazi u nebo.
Sigurno znaju da je nesretnik, neumnik i neljudnik, već otišao u raj. Tuđim šapama. A ona do svog raja, trotoara, tek ugašenih toplih automobila, zapuštenog grmlja u parkovima i odbačene hrane po kontejnerima, neće nikada više stići.
Crne pasije oči uvijek su tople.
Strah i led ulijevaju zubi.
Vjerujem da psi znaju da im je život pasiji. I da su se, od kako su prišli ljudima, pomirili s tim. Tada su se, ipak, opredijelili za bolje, između divljeg i tog novog, pasijeg života.
Da li je to njihovo saznanje i ta pomirljivost sa pasijim životom, glavni izvor topline pasijih očiju, ne znam.
Kao što ne znam, i ne zna niko, kako, na operacionom stolu veterinarske stanice, onako mirno i toplo mogu da gledaju oči jednogodišnje beogradske keruše kojoj su ljudi odsjekli svečetiri šape i ostavili je na bespuću velegradskih parkinga i trotoara.
Vijest kaže da ljekari procjenjuju da je pod automobilom ležala šest, sedam dana i lizala svoje dlakave patrljke dok su joj kosti rasijecale jezik a meso se trovalo i trunulo. Sedmog dana djevojka je došla da pokrene svoj automobil i, srećom, vidjela kerušu.
Nije se opirala, nije režala, nije čak ni cvilila ni zavijala. Ništa pasije nije pokazala prema ljudima. Ljekari su načinili rendgenske snimke, skratili kosti, dovoljno da se meso, kome se morala odstraniti trulež, može sašiti tako da kosti ostanu unutra.
Previjene su četiri bivše šape.
Bijelim zavojima kroz koje probija krv i koji, zbog toga, podsjećaju na poljsku bolnicu i rat.
A dva crna oka, gledaju jednako toplo, kao da su svečetiri šape tu. Samo što stalno leži na strani. I ne može sama da se okrene.
Razmišljaju u veterinarskoj stanici kako da načine i nabave proteze.
Ne vjerujem da keruša može da savlada proteze. Kao što ne postoje proteze za neljude. Kao što ne vjerujem da zbog stotina agresivnih pasa lutalica, u velikom i u malom gradu, treba nekoj umiljatoj jednogodici, mješanki, koja je, dakle, potomak, mnogih generacija pasijeg velegradskog života, odsjeći šape.
Vjerujem da je u redu da se, evropski, bjelosvjetski, uvede red na ulice, da se višak životinja smjesti u azile, da je uredu da ima ljudi beskućnika ali da ne smije da bude pasa beskućinika.
Mada se može postaviti i ljudsko pitanje. Ako ima ljudi lutalica, zašto ne bi bilo i pasa lutalica.
Sve ovo razvlačim da bih pobjegao od glavnog pitanja. Zar nije dovoljno da smo jedni drugima neljudi već moramo biti neljudi i prema životinjama. Nije ravnopravno. Možemo jedni drugim biti krvavim zubima za vratom. Ali životinje ne umiju da se brane, da organizuju noćne straže, da imaju paravojsku.
Šta li je sjekač šapa, i njegovi pomagači, želio da kaže velikom gradu. Da li da krikne što je u njemu niko i ništa, da li da se pokaže pred svojom družinom, da li da ispadne laf pred nekom prigradskom curom.
Kažu da bi mogao da dobije do tri godine zatvora. Kad bi ga našli. Ne znam da li je za zatvor. Mislim da se, jadnik, liječio nečega, da se oslobađao đavolčića i krvopija u svojoj izgubljenoj duši, i glavi, koje je smoždio velegradski asfalt popljuvan i razmazan jutarnjom trkom za još jednim danom života.
Mislim da je njegova podsvijest htjela da uzme četiri šape od dobroćudnih očiju i ode u raj.
Zato, oči ljupke keruše gledaju tako mirno, bestužno, miroočno, bez trunke zlog talasa, kao jutarnje more koje, negdje u daljini, odlazi u nebo.
Sigurno znaju da je nesretnik, neumnik i neljudnik, već otišao u raj. Tuđim šapama. A ona do svog raja, trotoara, tek ugašenih toplih automobila, zapuštenog grmlja u parkovima i odbačene hrane po kontejnerima, neće nikada više stići.
