SECESIJA
SAMOOPREDJELJENJE
OTCJEPLJENJE
AUTONOMIJA
FEDERALIZACIJA
RAZDRUŽIVANJE
Pitanje je, dakle, šta ćemo sa Bosnom i Hercegovinom. Ili, još gore, šta će Bosna i Hercegovina sa sobom.
Bosna i Hercegovina počiva na dva klimava postulata. Na međunarodnom pravu i na međunarodnoj volji.
Međunarodno pravo se primijenilo na osnovu činjenice da je ovdje trebalo prekinuti rat pa se ušlo u sumnjivu pravnu fekalijaturu priznavanja granica socijalističkih republika (kasnije i pokrajina) koje, prema vani, dakle, prema internacionalnom pravu, nisu značile apsolutno ništa. Nakon toga, međunarodno pravo je postalo alatka u rukama PIK-a, OHR-a, UO za implementaciju mira, ambasadora, izvjestilaca, komesara i drkadžija. Ono je još sumnjivije primjenjivano jer je taj proces išao mimo odredbi i samih temelja jednog međunarodnog ugovora velikih sila – Dejtonskog.
U skladu sa porastom neutemeljenosti primjene međunarodnog prava ovdje, opadala je međunarodna volja da se dalje primjenjuje sumnjiva alatna lepeza (sada su učestali i paranoidni zahtjevi da se sve što je dosad urađeno na prividno međunarodnopravni ili samo prividno pravni način, unese u ustav i tako, post festum, popravni, učini regularnim i neoborivim).
Zbog toga, najvećim dijelom, ali i zbog same genetike BiH, na sceni su procesi koji nisu optimistični:
· Raspad
· Unitarizacija
· Centralizacija
· Šestoaprilska diktatura
RASPAD
Raspad se događa na relacijama Sarajevo, koje je u hroničnim halucinacijama da predstavlja Državu - Republika Srpska. U stvari, događa se na relaciji Federacija – Republika Srpska. Taj raspad se može nazvati i razdvajanjem, odvajanjem, različitim tempom, različitim putevima, stvaranjem prirodne nekompatibilnosti. Niko se ne raspada sa Sarajevom jer Sarajevo nije ništa. Država ne postoji. Postoji samo područje Bosne i Hercegovine koje se sastoji od dva entiteta i tri naroda.
UNITARIZACIJA
Taj proces ovdje se događa kao pokušaj inostranog ili dobrovoljnog ukidanja sastavnih dijelova BiH. Republike Srpske kao sastavnog oblika a poslije i Srba. I Hrvata kao jedne od trojne nacionalne sastavnice BiH.
CENTRALIZACIJA
I pod moranjem da se prihvati dvoentietsko i desetokantonsko uređenje, dok se konačno ne ukine, nastoji se centralizovati, i smjestiti u Sarajevo, pod pjesničkim nazivom Zajedničkih institutcija ili pod proznim nazivom Državnih institucija, svaka moguća nadležnost bilo kojeg nivoa vlasti (smiješne javne nabavke, na primjer).
ŠESTOAPRILSKA DIKTATURA
Ta asocijativna sintagma obuhvata sve ono što preduzima sarajevska i internacionalna bulumenta prema svim „neprijateljima“ režima (televizija na hrvatskom jeziku, pravo na referendum, nacionalni, vjerski, jezički popis, treći entitet, dejtonisti, antiunitaristi, anticentralisti, federalisti...) a na osnovu raznih dana državnosti, nezavisnosti, kontinuiteta...
Od svih tih procesa, najizgledniji je Proces Raspada.
Pitanje je: Šta učiniti da se taj proces olakša, ustavizira, reguliše, kontroliše.
Republika Srpska čini neke korake u tom pravcu.
Zakon o referendumu je jedan od tih koraka. Stvaranje moguće situacije za razgovore o razdruživanju. Ekonomska, socijalna, politička stabilnost i održivost. Samostalno, zakonski i ustavno dozvoljeno predstavljanje prema svijetu. Artikulisanje vlastitog političkog interesa. Zahtjev da se u ustav ugradi odredba o pravu na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Postoje dva dobra puta raspada.
Jedan je kada svi sastavni dijelovi, u ovom slučaju dva entiteta i tri naroda, uvide da zajedništvo, kako god ga zvali, više nema smisla.
Drugi je kada je taj proces regulisan ustavom.
Prvi put raspada je dobrano stupio na scenu. Srbi, koji su, pod vođstvom Ludih Srba, bili protiv Dejtona, što je podrazumijevalo pobune, neposluh, primjenu sile, intervencije međunarodnih snaga, sukobe, pa i rat a davalo legitiam izgovor da se Republika, i na silu, ukine, promijenili su mišljenje, pod vođstvom Realnih Srba i sada su za Dejton što im omogućuje da upozore na nezakonitost i neustavnost rušenja Dejtona i na taj način ubrzavanja unitarizacije, centralizacije i jednonacionalizacije BiH. Hrvati, koji su na početku bili za Državu koju je lansiralo Sarajevo, sada su za Treći. Bošnjačka politička scena sve više pokazuje da mora da uvažava mišljenje običnih muslimana i Bošnjaka: Jebla vas, više, Država, šta je s nama i našim interesima u odnosu na Srbe i Hrvate.
Sa ustavom stvar je otežana. To je gotovo nemoguća misija. Nisam siguran da li će se u ustav turiti i Sejdić i Finci a kamo li neke strukturalne i suštinske promjene, kao što je stvaranje Trećšeg entiteta ili pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Stvar sa ustavima stoji tako i u drugim evropskim zemljama. Venecijanska komisija je istraživala tu tematiku i našla da se ni u jednom evropskom ustavu ne upotrebljava termin secesija niti njena zabrana. Termini: nedjeljivost države, državno jedinstvo, teritorijalni integritet, postoje ali, teorijski, to su sintagme koje govore o preprekama vanjskih uticaja. Dakle, kaže Venecijanska, ustavno pravo ne poznaje pojam secesije.
ŠTA ĆEMO SAD
SAMOOPREDJELJENJE
OTCJEPLJENJE
AUTONOMIJA
FEDERALIZACIJA
RAZDRUŽIVANJE
Pitanje je, dakle, šta ćemo sa Bosnom i Hercegovinom. Ili, još gore, šta će Bosna i Hercegovina sa sobom.
Bosna i Hercegovina počiva na dva klimava postulata. Na međunarodnom pravu i na međunarodnoj volji.
Međunarodno pravo se primijenilo na osnovu činjenice da je ovdje trebalo prekinuti rat pa se ušlo u sumnjivu pravnu fekalijaturu priznavanja granica socijalističkih republika (kasnije i pokrajina) koje, prema vani, dakle, prema internacionalnom pravu, nisu značile apsolutno ništa. Nakon toga, međunarodno pravo je postalo alatka u rukama PIK-a, OHR-a, UO za implementaciju mira, ambasadora, izvjestilaca, komesara i drkadžija. Ono je još sumnjivije primjenjivano jer je taj proces išao mimo odredbi i samih temelja jednog međunarodnog ugovora velikih sila – Dejtonskog.
U skladu sa porastom neutemeljenosti primjene međunarodnog prava ovdje, opadala je međunarodna volja da se dalje primjenjuje sumnjiva alatna lepeza (sada su učestali i paranoidni zahtjevi da se sve što je dosad urađeno na prividno međunarodnopravni ili samo prividno pravni način, unese u ustav i tako, post festum, popravni, učini regularnim i neoborivim).
Zbog toga, najvećim dijelom, ali i zbog same genetike BiH, na sceni su procesi koji nisu optimistični:
· Raspad
· Unitarizacija
· Centralizacija
· Šestoaprilska diktatura
RASPAD
Raspad se događa na relacijama Sarajevo, koje je u hroničnim halucinacijama da predstavlja Državu - Republika Srpska. U stvari, događa se na relaciji Federacija – Republika Srpska. Taj raspad se može nazvati i razdvajanjem, odvajanjem, različitim tempom, različitim putevima, stvaranjem prirodne nekompatibilnosti. Niko se ne raspada sa Sarajevom jer Sarajevo nije ništa. Država ne postoji. Postoji samo područje Bosne i Hercegovine koje se sastoji od dva entiteta i tri naroda.
UNITARIZACIJA
Taj proces ovdje se događa kao pokušaj inostranog ili dobrovoljnog ukidanja sastavnih dijelova BiH. Republike Srpske kao sastavnog oblika a poslije i Srba. I Hrvata kao jedne od trojne nacionalne sastavnice BiH.
CENTRALIZACIJA
I pod moranjem da se prihvati dvoentietsko i desetokantonsko uređenje, dok se konačno ne ukine, nastoji se centralizovati, i smjestiti u Sarajevo, pod pjesničkim nazivom Zajedničkih institutcija ili pod proznim nazivom Državnih institucija, svaka moguća nadležnost bilo kojeg nivoa vlasti (smiješne javne nabavke, na primjer).
ŠESTOAPRILSKA DIKTATURA
Ta asocijativna sintagma obuhvata sve ono što preduzima sarajevska i internacionalna bulumenta prema svim „neprijateljima“ režima (televizija na hrvatskom jeziku, pravo na referendum, nacionalni, vjerski, jezički popis, treći entitet, dejtonisti, antiunitaristi, anticentralisti, federalisti...) a na osnovu raznih dana državnosti, nezavisnosti, kontinuiteta...
Od svih tih procesa, najizgledniji je Proces Raspada.
Pitanje je: Šta učiniti da se taj proces olakša, ustavizira, reguliše, kontroliše.
Republika Srpska čini neke korake u tom pravcu.
Zakon o referendumu je jedan od tih koraka. Stvaranje moguće situacije za razgovore o razdruživanju. Ekonomska, socijalna, politička stabilnost i održivost. Samostalno, zakonski i ustavno dozvoljeno predstavljanje prema svijetu. Artikulisanje vlastitog političkog interesa. Zahtjev da se u ustav ugradi odredba o pravu na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Postoje dva dobra puta raspada.
Jedan je kada svi sastavni dijelovi, u ovom slučaju dva entiteta i tri naroda, uvide da zajedništvo, kako god ga zvali, više nema smisla.
Drugi je kada je taj proces regulisan ustavom.
Prvi put raspada je dobrano stupio na scenu. Srbi, koji su, pod vođstvom Ludih Srba, bili protiv Dejtona, što je podrazumijevalo pobune, neposluh, primjenu sile, intervencije međunarodnih snaga, sukobe, pa i rat a davalo legitiam izgovor da se Republika, i na silu, ukine, promijenili su mišljenje, pod vođstvom Realnih Srba i sada su za Dejton što im omogućuje da upozore na nezakonitost i neustavnost rušenja Dejtona i na taj način ubrzavanja unitarizacije, centralizacije i jednonacionalizacije BiH. Hrvati, koji su na početku bili za Državu koju je lansiralo Sarajevo, sada su za Treći. Bošnjačka politička scena sve više pokazuje da mora da uvažava mišljenje običnih muslimana i Bošnjaka: Jebla vas, više, Država, šta je s nama i našim interesima u odnosu na Srbe i Hrvate.
Sa ustavom stvar je otežana. To je gotovo nemoguća misija. Nisam siguran da li će se u ustav turiti i Sejdić i Finci a kamo li neke strukturalne i suštinske promjene, kao što je stvaranje Trećšeg entiteta ili pravo na samoopredjeljenje do otcjepljenja.
Stvar sa ustavima stoji tako i u drugim evropskim zemljama. Venecijanska komisija je istraživala tu tematiku i našla da se ni u jednom evropskom ustavu ne upotrebljava termin secesija niti njena zabrana. Termini: nedjeljivost države, državno jedinstvo, teritorijalni integritet, postoje ali, teorijski, to su sintagme koje govore o preprekama vanjskih uticaja. Dakle, kaže Venecijanska, ustavno pravo ne poznaje pojam secesije.
ŠTA ĆEMO SAD
Republika Srpska bi se mogla, kada dođe vrijeme, pozvati na primjere jurisprudencije pojedinih nacionalnih sudova koji u slučajevima secesije uvažavaju takozvanu „doktrinu potpunog uspjeha“. To znači da je stanje koje se može ustanoviti kao potrebno za stvaranje nove države, izvan svake razumne sumnje. Dio poteza koje sam pobrojao, imaju i ulogu poništavanja svake razumne sumnje. Ali „doktrina potpunog uspjeha“, kao i sve u međunarodnim odnosima, primjenjuje se selektivno.
Bilo bi idealno u ustav ugraditi odredbe raspada. To je imao Ustav SSSR, čak i Zakon o postupku otcjepljenja Sovjetske republike od SSSR. To je imao i Ustav SFRJ iz 1974. godine – pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. I Ustavna povelja Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Da u slučaju SFRJ nije bilo jednostranih odluka nego da su se primijenili ustavni mehanizmi i dogovorile zaštite prekograničnih dijelova naroda, ratova ne bi bilo.
No, to će se teško ugraditi u ustav pa će, kad tad, doći do situacije koju opisuje A. Pellet, poznati secesionističar: Pravo se, u ovoj stvari, oslanja na činjenicu. Narod se konstituisao u državu ne zato što ima subjektivno „pravo“, već zato što posjeduje volju i silu.
Kod Republike Srpske volja i sila su prisutne od početka pa i sada, s tim što pod silom možemo podrazumijevati administrativni, uredovni i sudski aparat. Sila nije uvijek armija i vojska.
Druga olakšavajuća okolnost za Republiku Srpsku, a otežavajuća za Hrvate u Federaciji, jeste činjenica da prije Dejtona BiH nije postojala. Postojale su Republika Srpska i Vašingtonska muslimansko-hrvatska federacija. Od njih je u Dejtonu načinjena Bosna i Hercegovina. Samo kao BiH, ne kao država, ne kao republika.
Dakle, u sam čin nastanka BiH ugrađena je mogućnost regularne secesije, odvajanja, raspada.
Kristijan Tomušat, u zborniku Marčela Koena, Secesija, perspektive međunarodnog prava, navodi zanimljiv primjer Eritreje u nekadašnjoj Etiopiji. Zanimljiv i za BiH i za Republiku Srpsku.
1950. GS UN usvojila je Rezoluciju 390A prema kojoj je bivša italijanska kolonija Eritreja trebalo da bude uspostavljena kao „autonomna jedinica u federaciji sa Etiopijom i pod suverenitetom etiopijske krune“. Određeno je da će „Vlada Eritreje imati izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast u oblasti unutrašnjih pitanja“. No, nakon nekoliko godina, centralnoj vladi Etiopije digao se Kvrgan Zornjak i ukinula je autonomne provincije te 1962. godine donijela odluku o raspuštanju regionalnog parlamenta, šutnuvši u dupe obaveze koje je preuzela prema Ujedinjenim nacijama. Slijedio je građanski rat a onda je Etiopija priznala legitimne zahtjeve Eritreje, padom Mengistua 91. U aprilu 1993. održan je referendum, pod međunarodnim nadzorom, na kojem je zahtjev za nezavisnošću dobio većinu. U maju te godine Eritreja je postala nova članica UN.
Primjećujem smrtonosnu sličnost sa BiH i nastojanjima Sarajeva da ukine Republiku Srpsku. A primijećeno je, tada, i ladnovodno kurčevo držanje međunarodne zajednice koju je tek građanski rat natjerao da organizuje referendum i prizna Eritreju.
Miodrag A. Stojanović u knjizi Savremena država, koju je izdao KAS i FPN Beograd, citira Džudit Sklar u problemu izbjegavanja atrofije vladavinskog procesa u jednoj zemlji. Sklar konstatuje da vladavinski proces atrofira, prevedeno je s pomoću turske kovanice: dolazi u ćorsokak, kada značajan broj teritorijalno koncentrisanog stanovništva izražava veću lojalnost sopstvenoj etnokulturnoj grupi nego državi kao cjelini, na način da je odbijanje da se povinuju javnim pravilima prevashodno motivisano emocionalnim nepoistovjećivanjem sa državnim vlastima koje ta pravila izdaju, jer one više ne predstavljaju „našu“ državu.
Sličnost je opet smrtonosna. Čak i u slučaju Hrvata koji nemaju Republiku Srpsku.
Ako stvar stoji tako i ako vrijeme radi za autonomije, uvijek, a nikad za centronomije i unitarijalije, a ako je nekom cilj očuvanje BiH, kao područja, onda u ustav treba ugraditi amortizere teritorijalnog, trovisinskog razboja vlasti i samoopredjeljenja do otcjepljenja.
Ili ćemo, pribrano, koračajno, sačekati da UN dobiju nove članice.
Bilo bi idealno u ustav ugraditi odredbe raspada. To je imao Ustav SSSR, čak i Zakon o postupku otcjepljenja Sovjetske republike od SSSR. To je imao i Ustav SFRJ iz 1974. godine – pravo naroda na samoopredjeljenje do otcjepljenja. I Ustavna povelja Državne zajednice Srbija i Crna Gora. Da u slučaju SFRJ nije bilo jednostranih odluka nego da su se primijenili ustavni mehanizmi i dogovorile zaštite prekograničnih dijelova naroda, ratova ne bi bilo.
No, to će se teško ugraditi u ustav pa će, kad tad, doći do situacije koju opisuje A. Pellet, poznati secesionističar: Pravo se, u ovoj stvari, oslanja na činjenicu. Narod se konstituisao u državu ne zato što ima subjektivno „pravo“, već zato što posjeduje volju i silu.
Kod Republike Srpske volja i sila su prisutne od početka pa i sada, s tim što pod silom možemo podrazumijevati administrativni, uredovni i sudski aparat. Sila nije uvijek armija i vojska.
Druga olakšavajuća okolnost za Republiku Srpsku, a otežavajuća za Hrvate u Federaciji, jeste činjenica da prije Dejtona BiH nije postojala. Postojale su Republika Srpska i Vašingtonska muslimansko-hrvatska federacija. Od njih je u Dejtonu načinjena Bosna i Hercegovina. Samo kao BiH, ne kao država, ne kao republika.
Dakle, u sam čin nastanka BiH ugrađena je mogućnost regularne secesije, odvajanja, raspada.
Kristijan Tomušat, u zborniku Marčela Koena, Secesija, perspektive međunarodnog prava, navodi zanimljiv primjer Eritreje u nekadašnjoj Etiopiji. Zanimljiv i za BiH i za Republiku Srpsku.
1950. GS UN usvojila je Rezoluciju 390A prema kojoj je bivša italijanska kolonija Eritreja trebalo da bude uspostavljena kao „autonomna jedinica u federaciji sa Etiopijom i pod suverenitetom etiopijske krune“. Određeno je da će „Vlada Eritreje imati izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast u oblasti unutrašnjih pitanja“. No, nakon nekoliko godina, centralnoj vladi Etiopije digao se Kvrgan Zornjak i ukinula je autonomne provincije te 1962. godine donijela odluku o raspuštanju regionalnog parlamenta, šutnuvši u dupe obaveze koje je preuzela prema Ujedinjenim nacijama. Slijedio je građanski rat a onda je Etiopija priznala legitimne zahtjeve Eritreje, padom Mengistua 91. U aprilu 1993. održan je referendum, pod međunarodnim nadzorom, na kojem je zahtjev za nezavisnošću dobio većinu. U maju te godine Eritreja je postala nova članica UN.
Primjećujem smrtonosnu sličnost sa BiH i nastojanjima Sarajeva da ukine Republiku Srpsku. A primijećeno je, tada, i ladnovodno kurčevo držanje međunarodne zajednice koju je tek građanski rat natjerao da organizuje referendum i prizna Eritreju.
Miodrag A. Stojanović u knjizi Savremena država, koju je izdao KAS i FPN Beograd, citira Džudit Sklar u problemu izbjegavanja atrofije vladavinskog procesa u jednoj zemlji. Sklar konstatuje da vladavinski proces atrofira, prevedeno je s pomoću turske kovanice: dolazi u ćorsokak, kada značajan broj teritorijalno koncentrisanog stanovništva izražava veću lojalnost sopstvenoj etnokulturnoj grupi nego državi kao cjelini, na način da je odbijanje da se povinuju javnim pravilima prevashodno motivisano emocionalnim nepoistovjećivanjem sa državnim vlastima koje ta pravila izdaju, jer one više ne predstavljaju „našu“ državu.
Sličnost je opet smrtonosna. Čak i u slučaju Hrvata koji nemaju Republiku Srpsku.
Ako stvar stoji tako i ako vrijeme radi za autonomije, uvijek, a nikad za centronomije i unitarijalije, a ako je nekom cilj očuvanje BiH, kao područja, onda u ustav treba ugraditi amortizere teritorijalnog, trovisinskog razboja vlasti i samoopredjeljenja do otcjepljenja.
Ili ćemo, pribrano, koračajno, sačekati da UN dobiju nove članice.
