O JEZIKU, RODE
Teoretičari i praktičari jezika nisu nikad uspjeli da odgovore na očiglednu razliku između činjenica, čovjekove svijesne percepcije i njegove jezičke interpretacije. Jednostavno rečeno, mi neke činjenice gledamo očima, čitamo u tekstovima, čujemo od nekoga i skoro trenutno selektiramo, odbacujemo i vrednujemo pa o tome formiramo svoje svijesne zaključke, skale, stavove i gradacije. Pri tome činjenice ne moraju da budu u skladu sa tom svijesnom katastraturom što se može objašnjavati nekolicinom, ali uvijek, nevoljnih, nenamjernih i nesvjesnih, faktora (sposobnost brzog shvatanja, inteligencija, predznanje, predrasude...). Ali naše verbalno ili tekstualno prezentovanje događaja nikad nije u skladu sa našom svijesnom katastraturom.
Tada na scenu stupaju naše kalkulacije koje su proizvod vremena koje smo imali od trenutka „gledanja“ činjenica i istovremenog svijesnog procesa do verbalne ili tekstualne prezentacije. Naš konformizam, narcizam, interes, položaj, cilj, okruženje... utiču na naš jezički prezentarij činjenica, stvarnih ili svijesno uobličenih.
Mi, onda, počinjemno da lažemo, iskrivljujemo, dodajemo, uljepšavamo, sakrivamo, ističemo jedno a potiremo drugo, nijansiramo...
U politici se to demonstrira kroz birokratizovani jezik. U kulturi kao sužena upotreba pristojnih i inostraniziranih izraza. U dnevnoj konverzaciji kao vještačka učtivost, ljubaznost i ljudskoljubivost. Finoća u pizdu maternu.
To je dovelo do stvaranja nekoliko jezika u okviru jednog jezika. Političkog jezika, birokratskog jezika, ekonomskog jezika, dnevnog jezika...
Ljudi počinju da se šabloniziraju, robotizuju. Sužavaju fond riječi koje upotrebljavaju. To naše sakate misli čini još sakatijim i još nerazumljivijim. Mi se sve manje razumijemo i funkcionišemo samo na osnovu unaprijed formiranih simbola. Ma, on je peder.
U političkom jeziku sve je ogoljeno do besmisla. Dajem jednu ukrštenicu, osmosmjerku, ili više, koja će pokazati da se od tih dvadeset i nešto riječi može stvoriti tekst ili govor koji, formalno, mnogo znači. Suštinski, gotovo ništa. Takav govor, pošto je za sagovornika nedokučiv a, zbog straha za njegovu poziciju, rizičan, zahtijeva isti takav ili još formalniji govor. Spirala se zamotava u nedogled.
Ja nastojim da radim drugačije. Pokušavam da stavove, političke, formulišem jezikom života. Otvorenim i značenjskim riječima. Zbog toga imam probleme. Najveći dio oponenata ne pobija suštinu mog stava nego njegov značenjski eho. I pošto nemaju kontraargument, onda me vrijeđaju i ponižavaju. On je za ludnicu u Sokocu, kaže Depečavić.
Umjesto da kažem da je Ivanić kriminalno prodavao banke i nekome, ili sebi, omogućio korist, zloupotrijebio položaj, privredni sektor ostavio bez bankarske infrastrukture i još sepet sranja, ja sam rekao da je prodavao banke po cijeni bostana u avgustu. Ljudi su to upamtili. A da sam upotrijebio sintagmu bankarska infrastruktura, rekli bi, uz jutarnju kafu i novine: Šta sere ovaj.
Teoretičari i praktičari jezika nisu nikad uspjeli da odgovore na očiglednu razliku između činjenica, čovjekove svijesne percepcije i njegove jezičke interpretacije. Jednostavno rečeno, mi neke činjenice gledamo očima, čitamo u tekstovima, čujemo od nekoga i skoro trenutno selektiramo, odbacujemo i vrednujemo pa o tome formiramo svoje svijesne zaključke, skale, stavove i gradacije. Pri tome činjenice ne moraju da budu u skladu sa tom svijesnom katastraturom što se može objašnjavati nekolicinom, ali uvijek, nevoljnih, nenamjernih i nesvjesnih, faktora (sposobnost brzog shvatanja, inteligencija, predznanje, predrasude...). Ali naše verbalno ili tekstualno prezentovanje događaja nikad nije u skladu sa našom svijesnom katastraturom.
Tada na scenu stupaju naše kalkulacije koje su proizvod vremena koje smo imali od trenutka „gledanja“ činjenica i istovremenog svijesnog procesa do verbalne ili tekstualne prezentacije. Naš konformizam, narcizam, interes, položaj, cilj, okruženje... utiču na naš jezički prezentarij činjenica, stvarnih ili svijesno uobličenih.
Mi, onda, počinjemno da lažemo, iskrivljujemo, dodajemo, uljepšavamo, sakrivamo, ističemo jedno a potiremo drugo, nijansiramo...
U politici se to demonstrira kroz birokratizovani jezik. U kulturi kao sužena upotreba pristojnih i inostraniziranih izraza. U dnevnoj konverzaciji kao vještačka učtivost, ljubaznost i ljudskoljubivost. Finoća u pizdu maternu.
To je dovelo do stvaranja nekoliko jezika u okviru jednog jezika. Političkog jezika, birokratskog jezika, ekonomskog jezika, dnevnog jezika...
Ljudi počinju da se šabloniziraju, robotizuju. Sužavaju fond riječi koje upotrebljavaju. To naše sakate misli čini još sakatijim i još nerazumljivijim. Mi se sve manje razumijemo i funkcionišemo samo na osnovu unaprijed formiranih simbola. Ma, on je peder.
U političkom jeziku sve je ogoljeno do besmisla. Dajem jednu ukrštenicu, osmosmjerku, ili više, koja će pokazati da se od tih dvadeset i nešto riječi može stvoriti tekst ili govor koji, formalno, mnogo znači. Suštinski, gotovo ništa. Takav govor, pošto je za sagovornika nedokučiv a, zbog straha za njegovu poziciju, rizičan, zahtijeva isti takav ili još formalniji govor. Spirala se zamotava u nedogled.
Ja nastojim da radim drugačije. Pokušavam da stavove, političke, formulišem jezikom života. Otvorenim i značenjskim riječima. Zbog toga imam probleme. Najveći dio oponenata ne pobija suštinu mog stava nego njegov značenjski eho. I pošto nemaju kontraargument, onda me vrijeđaju i ponižavaju. On je za ludnicu u Sokocu, kaže Depečavić.
Umjesto da kažem da je Ivanić kriminalno prodavao banke i nekome, ili sebi, omogućio korist, zloupotrijebio položaj, privredni sektor ostavio bez bankarske infrastrukture i još sepet sranja, ja sam rekao da je prodavao banke po cijeni bostana u avgustu. Ljudi su to upamtili. A da sam upotrijebio sintagmu bankarska infrastruktura, rekli bi, uz jutarnju kafu i novine: Šta sere ovaj.
A iz ove ukrštenice može se izvaditi tekst koji je stoput gori od “bankarske infrastrukture”.
Funkcionana destrukcija Republike Srpske neće Sarajevo. Sarajevo multietnički garantuje Bosnu i Hercegovinu Briselu. Državna zajednica uvijek multietnički zrači a funkcionalna državna struktura odgovara Briselu dok destrukcija zajednica državi BiH šteti…
Mogućnosti su neograničene.
Kad Dodik ponudi razgovore o mirnom razlazu, nastane lom. Da je rekao: Mi moramo pažljivo analizirati sve elemente koji kroz funkcionalnost u sklopu evropskih integracija garantuju ostvarivanje svih elemenata ustava koji etabliraju ravnopravnost i dugoročne interese koji se prezentuju kroz demokratski izabrane institucije i na osnovu toga zauzeti pozicije koje odgovaraju Republici Srpskoj u krajnjoj instanci, niko ne bi reagovao.
Ne bi niko ni razumio. A naročito Srbi kojima se Dodik obraća. Samo budale, i Haris, misle da se obraća njima.
Danas je, u listu Danas, književnik Svetislav Basara, pisao o privatizaciji dnevnog lista Novosti i maglama koje se nadvijaju nad poštenim srbijanskim tokovima nepoštenog novca, začinjenog evropskim aditivima, pa je napisao: … prikriva prvi postulat užičke filozofske škole prema kome “tamo gdje ima dima ima i pičke.” A pičke ima ko salate.
Jedino, umjesto dviju pičaka, upotrijebio je po tri tačke. Šteta.
To me je jako razočaralo. Jer, tih nekoliko riječi govore više od cijelog elaborata, studije izvodljivosti ili višemjesečne policijske istrage.
Tako smo, nesvjesno i neobrazovano, preokrenuli stvari. Umjesto da riječi tjeramo na razumljivost, nas riječi tjeraju na nerazumljivost. Razumijem da nešto ne razumijemo, pa pričamo da bi pričali, nabacujemo riječi ko lopatom, ali ne razumijem da nam je toliki problem upotrijebiti najomiljeniju, barem mušku, riječ. A tako mnogoznačnu, jezgrovitu i iznijansiranu. Multipraktik, što bi rekao moj pradjed Toman.
Riječi treba upotrebljavati, poštovati, riječi se ne treba stiditi, pa svaki dan je držimo u ruci, kako ni draguljari u Amsterdamu ne drže dijamante, riječi treba dodijeliti njihovim značenjima. A kad ih nema, treba ih, riječi, izmisliti.
Riječ je jedna od najvećih ljudskih sloboda.
A mi se poubijasmo da postanemo robovi
Funkcionana destrukcija Republike Srpske neće Sarajevo. Sarajevo multietnički garantuje Bosnu i Hercegovinu Briselu. Državna zajednica uvijek multietnički zrači a funkcionalna državna struktura odgovara Briselu dok destrukcija zajednica državi BiH šteti…
Mogućnosti su neograničene.
Kad Dodik ponudi razgovore o mirnom razlazu, nastane lom. Da je rekao: Mi moramo pažljivo analizirati sve elemente koji kroz funkcionalnost u sklopu evropskih integracija garantuju ostvarivanje svih elemenata ustava koji etabliraju ravnopravnost i dugoročne interese koji se prezentuju kroz demokratski izabrane institucije i na osnovu toga zauzeti pozicije koje odgovaraju Republici Srpskoj u krajnjoj instanci, niko ne bi reagovao.
Ne bi niko ni razumio. A naročito Srbi kojima se Dodik obraća. Samo budale, i Haris, misle da se obraća njima.
Danas je, u listu Danas, književnik Svetislav Basara, pisao o privatizaciji dnevnog lista Novosti i maglama koje se nadvijaju nad poštenim srbijanskim tokovima nepoštenog novca, začinjenog evropskim aditivima, pa je napisao: … prikriva prvi postulat užičke filozofske škole prema kome “tamo gdje ima dima ima i pičke.” A pičke ima ko salate.
Jedino, umjesto dviju pičaka, upotrijebio je po tri tačke. Šteta.
To me je jako razočaralo. Jer, tih nekoliko riječi govore više od cijelog elaborata, studije izvodljivosti ili višemjesečne policijske istrage.
Tako smo, nesvjesno i neobrazovano, preokrenuli stvari. Umjesto da riječi tjeramo na razumljivost, nas riječi tjeraju na nerazumljivost. Razumijem da nešto ne razumijemo, pa pričamo da bi pričali, nabacujemo riječi ko lopatom, ali ne razumijem da nam je toliki problem upotrijebiti najomiljeniju, barem mušku, riječ. A tako mnogoznačnu, jezgrovitu i iznijansiranu. Multipraktik, što bi rekao moj pradjed Toman.
Riječi treba upotrebljavati, poštovati, riječi se ne treba stiditi, pa svaki dan je držimo u ruci, kako ni draguljari u Amsterdamu ne drže dijamante, riječi treba dodijeliti njihovim značenjima. A kad ih nema, treba ih, riječi, izmisliti.
Riječ je jedna od najvećih ljudskih sloboda.
A mi se poubijasmo da postanemo robovi
