PRVA SKICA

KOSOVSKI POŽURI
Turim ja tebi, turiš ti meni. Pitalica jedna. To su podvori za nošenje plasta sijena. Ali to su i međunacionalni odnosi na Brdusijama, kako bi se, prevedeno sa turskog, mogao zvati Balkan, pa čak, na nekim granicama, i međudržavni.
Svi se izintelektualiziraše razmrsujući Paljevinu Brnjakstaga i najnovije zatezanje odnosa. A tako nam je bilo lijepo u pregovorima Beograda i Prištine. Pošto smo isporučili Mladića i Hadžića.
Dabome da me se može okarakterisati kakogod kome bilo šta padne na um. Ali moram da kažem. Problem Kosova je u onim podvorima. Kad Srbi nisu, na vreme, isterali Šiptare sa Kosova, Šiptari su, na njihovo vreme, isterali Srbe. To je suština odnosa Srbije i Kosova.
Dakle, problem je star više od stotinu godina. Sad je došlo do nekih pregovarača koji se vuku konopca sa nekom tustom pregovaračicom, oko pečata. Da su znali da pregovaraju o vatrogasnim aparatima, bolje bi im bilo.
A Čak Boris važno izjavljuje da, ako Kosovo bude uslova za EU, Srbija će reći Ne. Ma nemoj.
Kosovo nema veza sa:
• Multietničkim društvom,
• Sa Rezolucijama UN
• Sa članstvom, ni Srbije, ni Kosova, u EU
• Sa demokratijom i ljudskim pravima
No samo ima veze sa jalovljenjem Srbije. Još je Srbija ostala krupna na Brdusijama. Ako padne u krilo Nato pakta, treba da bude slaba i sitna. A ako se, slučajno, ovdje ukazačok Rusija, opet treba da bude slaba i mala. Ima da od Srbije nastane još sto država. Zukorland, Vojvodanija, Vlasinija, Prokletija...
Dačić je zakasnio sa podelom Kosova. To on, samo, oba podvora tura Čak Borisu. Kao što je, onomad, zakasnio i Ćosić.
Paljevina Brnjakstaga je znak da od Podele nema ništa. To je poruka Srbiji. Kao i to da ništa nije gotovo sa onom dvojicom u Hagu. Mutinacionalani konzorcijum Kosovoprojekt formiran je na dugi rok. Na sljedećih pola ili cijeli vijek. Srbija na to mora da se spremi.
A koliko me služi vid, Srbija o tome pojma nema. Parole Mi nikada, ali, nikada, nećemo priznati Kosovo i Ako EU bude postavila uslov Kosova, rećićemo Ne, samo su površne piarovske dosjetke.
Srbija mora odmah da pretrpi poraz u vezi sa Kosovom. A ne stalno ga trpi, celovekovno.
To znači da:
• Treba uložiti sredstva i preseliti Srbe sa Kosova u Srbiju. I oni su plaćali selidbu Albanaca na Kosovo. I selidbu Srba u Srbiju.
• Ohladiti granicu prema Kosovu, samo ono što se mora prema međunarodnim regulama.
• Zaustaviti promet roba i bilo čega drugog. Nemoj da se ozbiljna zemlja, kao što je Srbija, vadi na to kako su kriminalci sa jedne i sa druge strane organizovali cijelu zajebanciju radi svojih ilegalnih radnji.
• Zamlju i imovinu, Jedan Kroz Jedan, ne prodavati. Ostaviti to kao balast mogućeg ulaska međunarodnog prava na Kosovo, jednog dana. Vek, dva.
• Kulturne i vjerske objekte predati na dušu SMILEKSU, UDESKO-u, ili kako se već zovu one međunarodne snage i institucije.
• Zaboraviti Kosovsku bitku. Murata i Miloša Kurata. Kad se mogao zaboraviti Istrebljivački Jasenovac, a dogodio se tu, nedavno, može i taj davni Poraz.
I živeti dugo i lepo, bez tegoba zajedništva. Ako je to još, to sa Albancima, ostalo od jugoslovenskog zajedništva, šutni ga, bre, u dupe rosno.

ZLATO JE OSVETNIČKI METAL
I POVEZANO JE
SA BANKROTOM AMERIKE
Prije četrdeset godina počela je propast svjetskog ekonomskog sistema, dolara i američkih finansija. Sve dotad je važio dogovor koji je ustanovljen poslije Drugog svjetskog rata, da svaka zemlja, kad nakupi dovoljno američkih dolara, može da ih donese i zamijeni ih za zlato koje će da odnese kući i čuva kao neku vrstu najboljih deviznih rezervi. Amerika je tako svoj novac vraćala kući, gdje je i nastao i za šta je imao pokriče u robama. A zemlje su ozlatile, opredmetile, svoje dobre ekonomske veze sa svijetom.
Onda je Nikson donio odluku da Amerika više nije obavezna da isplaćuje zlatom svoje dolare po viđenju. Nisam tad bio nešto dobar sa Niksonom pa mi nije javio šta je bila skrivena namjera Amerike, ali, nešto kasnije u tekstu, a četrdeset godina u kasnije u vremenu, otkriće se šta mislim.
Sada je glavno pitanje Da li će 2. avgusta bankrotirati ta Amerika. Jer dotad ima para da plaća svoje obaveze. Ako bi se mogla zaduživati još više, preko tamošnjeg zakonskog maksimuma, zadužila bi se i plaćala bi dalje. Ne bi bankrotirala. Odložila bi ga.
Inače, američki dug je 14,3 biliona dolara. Nemojte, samo, da ovo čuju Čavić i Ivanić, otići će u Kongres i iznapadati Obamu da se neće ni pojaviti na izborima a kamoli pobijediti. Mihajlica može da čuje, on ne razumije.
Međutim, glavno pitanje maskira i prikriva suštinsko pitanje. Tačno je da Bankrot Amerike može da izazove finansijski cunami u cijelom svijetu ali to nije najvažniji događaj ovog vremena.
Pitanje Ambankrota samo je znak potpune propasti svijeta u finansijskom i ekonomskom smislu, propasti njegove dosadašnje organizacije, od temelja pa do krova. To nije katastrofično jer svaka propast sobom nosi i klice rasta.
Ali jeste katastrofično po moć Amerike. Ako bude moći da se shvati da je ovo jedna od epizoda silazne putanje te ekonomije koja je svoj silazni put sama projektovala, sazidala i uglačala da bi pad bio što ravnomjerniji i zakonitiji, onda će se morati zaustaviti trošenje onoga što nema čak ni u Americi. Sadašnjim tempom, za deset godina dug bi mogao narasti na 114 biliona dolara. Ili će se to računati u juanima.
A da se vratim Niksonu, nesretniku. On o ekonomskim transverzalama zlata i novca nije imao pojma. Kao ni o mnogim drugim stvarima. Čast za završetak rata u Vijetnamu. Finansijski moćnici Amerike primorali su ga na taj potez sa zlatom, koji je, u stvari, oslobodio bilo koga da bude odgovoran za dolarsku inflaciju, inflaciju dolara. Odavno niko ne zna koliko dolara ima u svijetu. Prvo niko nije vodio računa o plasmanu dolara, štampanju, naši pljačkaši države bi rekli O primarnoj emisiji. Zatim, niko nije smio Americi da postavi to pitanje. A naročito pitanje kako se finansiraju ratovi po svijetu.
Sve je to stvorilo novu valutu – Odmetnuti dolar. Dolar je postao Valuta Fantom, samostalno je lutao svijetom i obavljao poslove nekad za sebe, nekad za Ameriku, nekad za ratove, nekad za finansijaše, nekad za vojnu industriju.
Sve je to računato u Moć Amerike i u njen AAA rejting. Smiješno je da zemlja koja treba da bankrotira ima najviši finansijski rejting.
Ali, pojvaljuju se Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj kori, nove sile. One ne donose dolare i mole da se zamijene za zlato. One kupuju američke državne obveznice, Kina ih ima 1.16 biliona $, kupuju Američku Moć. A Američka Moć je bila dosad jedino njeno validno dugovno pokriće. Zato je sada bitan taj Drugi Avgust.
Da je Amerika zadržala dogovor o Zlatu, imala bi uvijek kontrolu nad svojim dolarima van Amerike. Oni bi imali svoje zlatno pokriće. Zlato je, nakon toga počelo da pada, da bi zadnju deceniju počelo da raste i tako se sveti onima koji su ga šutnuli u stranu.
Kinezi kupuju po svijetu rudnike rijetkih metala.
Shvatili su da s njima, kao i sa zlatom, treba biti dobar.
Samo žene misle da je zlato senzibilan metal.
Zlato je osvetnički metal.

KLUBOVI
NELIJEČENIH
VETERANA
Postraumatski stresni sindrom, PTSP, poznat kao Vijetnamac, Granatna bolest ... javlja se odmah ili u kratkom vremenu nakon događaja koji je izvandnevni i toliko snažan da traumatizuje svijest i podsvijest pojedinca ili cijele grupe. U najvećem broju slučajeva, bolest prolazi sama od sebe u roku od tri ili šest mjeseci. Ta sintagma Prolazi Sama Od Sebe ne znači da je događaj izbrisan i da je svijest i posvijest kao površina vode kad se baci kamen, malo se zatalasa i onda se sve umiri i vrati u pređašnje stanje. Veoma je teško izmjeriti dubinu prodora stresnog događaja i razlučiti šta je prikrivanje komformističkim ponašanjem a šta stvarni ožiljak na ličnosti koji se može aktivirati u ekstremnim situacijama.
Kod onih kod kojih PTSP ne prolazi sam od sebe, postoje i drugi preduslovi za razvoj bolesti, od nasljednih konstrukta ličnosti, ranije stečenih psihičkih oštećenja, dugotrajnih porodičnih ili grupnih uslova, alkoholizma, droge ili nastranosti raznih vrsta do bilo kakvog zaostatka, neizazvanog, u razvoju ličnosti.
Rat se završio 95. Vrijeme PTSP je prošlo. Koga je zahvatio a koga nije to niko ne zna. Sada je boračka organizacija Republike Srpske upriličila istraživanje PTSP na boračkoj populaciji sa inicijtivama da se taj problem detektuje i kroz neku kolektivizaciju riješi ili ublaži.
Moram da kažem da o tome Boračka organizacija ne zna ništa. A ne znaju ništa ni ovdašnji ljekari. Svo njihovo znanje svodi se na šturo lekcijaško ili internetsko pregledanje. Mnoge vojske i države o tome imaju tajne naučne podatke i netransparentno se bore protiv PTSP pa je time naučni uvid otežan. Najveći problem je što PTSP nije gripa pa da se kod svakog pojedinca manifestuje jednako nego njegova manifestacija i razornost zavise od ličnosti i od uslova u kojima živi poslije rata. Gledao sam ljude koji su poslije rata postali alkoholičari a u rovovima nisu liznuli subotički alkoholni otrov niti domaću šljivu. Gledao sam ljude koji su nastavili da budu niko i ništa i u miru, čak i hodaju kako su hodali na ratištu, zakopačavju samo onu dugmad koju su i tamo zakopčavali. Gledao sam ljude koji su iz ničega uspjeli da stvore kuću, radionicu i porodicu. Potpuno je drukčije poslijeratno ponašanje izbjeglice od onoga ko se vratio u svoju porodicu i nastavio život kao da je stao jučer.
Odmah je, nakon istraživanja, došla genijalna inicijativa da se pri domovima zdravlja formiraju Klubovi veterana. To neodoljivo podsjeća na KLA, klubove liječenih alkoholičara. Dajte veteranima da igraju šah. Toje nova getoizacija koja se čini nad borcima Republike Srpske. Prvu je izveo Karadžić kada je pitao vojsku da li je za njega ili za Mladića. To nije radio ni Kralj Petar ni Car Bokasa. Druga je takođe Karadžićeva. Svakom borcu poslije rata daćemo deset dunuma šume. Samo što nije rekao Ostanite u sojoj šumi, pizda vam materina, ne idite nam na oči. Onda su borci getoizirani invalidninama. Sve smo vam riješili, mi, BORS, borimo se za invalidnine, budite mirni. Kad nama bude trebalo, pozvaćemo vas na ulice. Ulice su sljedeći oblik getoizacije boraca koju izvode mediji, krnjavi političari i tetkine obavaještajne službice. Sada će ih strpati u KNV, Klubove Neliječenih Veterana.
Šta je trebalo uraditi.
Kada je potisan Dejton i kada su linije razmaknute po dva kilometra u dubinu, trebalo je za svakog borca sačiniti karton socijalnog, zdravstvenog, preživljenog u ratu, učešća u djestvima, kretanja u ZBD, radnog, porodičnog stanja itd. kada može za MTS, materijalno-tehničko sredstvo, vatrogasni aparat, može valjda i za čovjeka. Samo što nije imao ko to da uradi i da organizuje. Jer nije bilo države. Esdees i Radovana je kurac bolio za borce i za državu.
Tada bi se moglo sortirati podatke, detektovati potencijalno rizične grupe. Dabome, da onaj ko je bio pozadinac i kuvao loš grah, nema šta da priča o PTSP. Ali onaj kome je granata eksplodirala trideset metara ispred njega, taj se cijeli život okreće i gleda iza sebe da se nije usrao. Dakle, lako se moglo doći do rizičnih grupa i sa ljudima raditi.
Danas je stvar gotova. Posljedice su katastrofalne jer ih niko ne zna. Na porodice, na potomke, na ekonomsku i svaku drugu efikasnost, na troškove liječenja od ko zna čega. Oni koji su se ubili, najčešće bombama ili puškama, oni su sigurni pitiespiovci. Oni su se namirili i oslobodili društvo obaveza. Ali oni su samo vrh ledenog brijega.
Sada su u istraživanju, BORS i istraživači, ustanovili da 75% ispitanika ne vjeruje u bolju budućnost. Koja je budala stavila to pitanje u istraživanje. Pa niko od nas 120.000, u rovovima Prvog Korpusa Krajine, ni tada nije vjerovao u bolju budućnost. To je bio rat za goli opstanak a ne za budućnost. Osim toga, kad čekaš metak ne čekaš budućnost. A ovih 75%. Šta ste im sve uradili, dobro su vam htjeli odgovoriti na pitanje. Samo bih volio vidjeti njihove podatake u VOB-8. Pun mi je kurac onih koji su invalidi a nisu ni čuli eksploziju a kamo li je vidjeli, onih koji nose nepostojeće gelere radi invalidnine, koji su potplaćivali komisije. Takvi nikad ne vjeruju u budućnost, jer sve žele za svoju sitnu guzicu. Sirotinja koja je išla na liniju gladna i bosa i koja nije postavljala nikakva pitanja, i ne postavlja ni danas, ona vjeruje u budućnost. I tada i sada. Samo, ne znam koliko je njih u strukturi ispitanika.
Jebale vas invalidnine i KNV.

V SODELOVANJU Z BAČKO PALANKO
E, nek vam je rikno taj Fruktal. Jeste se kurčili. Kidrič, Kardelj, Pepca, Stane, Stanovnik, Križaj. Suverenost.
Sad vam Srbi, iz Bačku Palanku, ej bre, kupiše Fruktal. A babe vam trče na sto metara.
Kad je moja kćerka bila mala, sretna su bila vremena. Mada je drug Tito već bio otišao i sa onom jednom nogom naprijed. Bavio sam se tad grafičkim dizajnom, marketinškom industrijom i praksom, Kotler, MM, Ogilvy, sloganima, scenarijima i režijom kratkih spotova, do 12 sekundi. I oduševljavao se sloganom Fruktala V sodelovanju z naravo. Čim je kćerkica odustala od sise, počeo sam da forsiram najbolje iz prirode. Fruktal je imao fruteke od jabuke, od kruške, od meda i riže, čudo božije. Uz Bogicu, kako je dobila madimak, po njenom izgovoru za dugme, i ja sam jeo fruteke kadgod supruga nije imala dovoljno očiju da me vidi kako trijebim dječije zalihe. Bio sam toliko oduševljen Slovenijom i Fruktalom, Laško sam pio kad kćerka ne gleda, da sam noćima, nedjeljama i mjesecima sanjao da stvorim proizvod pod sloganom U sadjestvu sa Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom.
Onda je kćerka odrasla. Prerasla frutek. Postala djevojka. A ja sam postao konj. Počeo sam da jedem zob. Dobro, zobene pahuljice, med i mlijeko. Odbacio sam nagorjele i ugljenisane ćevape i druge brikete sa roštilja. Nije na nacionalnoj osnovi, nego zbog čiste energije i ekološki održive probave.
Onda je došao rat. Svo moje udivlenije Slovenijom propalo je ne zbog toga što su tražili otcjepljenje, osamostaljenje i što su mi razbili zemlju koja me othranila, odškolovala i dala mi posao koji nisam dobio preko veze, nego zbog onog bucka koji je kao pripadnik Teritorijalne odbrane Janše i Kučana, plakao pred kamerama ko pička. Zar su to Heroji Fruteka.
Ali i kad se završio rat, svi su mislili da su Slovenci najpametniji. Čak i kasnije, kada je prestala srbijanska mržnja prema njima a oni počeli da ulažu u Srbiju. Tako šumadijski gedža naziva rasprodaju nacionalnog bogatstva. Uložili su do sada, za deset godina, 812 miliona dolara. Dobro, najviše je to Merkator i Merkur, iz segmenta hapenzidrp, trgovina i osiguranje. Svaka čast Cimosu za Livnicu Kikinda – 100 miliona eura u proizvodnju.
Sada je Nektar, srbijanska privatna kompanija, kupila Fruktal za 35 miliona eura. A Pjebačica Severina im reklamira Laško. Žuja je zakon.
Koncept podržavljenja sve privrede, pa je tako Pivovarna Union kupila Fruktal, kao originalni slovenački pronalazak prilikom izlaska iz SFRJ i ulaska u EU, propao je. Slovenija je mislila da može da nađe poštenije lopove od onih koje su nalazili Tuđman i Milošević. Karadžić nije morao da ih nalazi. On je sam bio lopov.
Nema, međutim, tih lopova koji će uspješno da vode državu i državnu ekonomiju. Meni je drago da je porodica Radun kupila Fruktal bez Sodelovanja Dežele Srbije.
Nek vam je propo. Dabogda vam i sve ostalo propalo. Kad niste znali. Dosad je Fruktal mogao da bude supragigant sa velikom i jevtinom domaćom sirovinskom bazom i ogromnim plasmanom na tržište EU čija bi Jugoslavija bila član.
Ovako, V sodelovanju z Bačko Palanko.

TEŠKI VAKAT NASTUPIO,
MUSLIMANIMA UZOR
REPUBLIKA SRPSKA
U sandžačkom listu Danas, koji izlazi u Beogradskom sandžaku, pojavio se članak Akademika Tunje Filipovića Bosanskog, u posebnom podlisku, kao nauk neukom dunjaluku u Serbiji i kao turistički, umalo ne rekoh teroristički, vodič za teritoristička prava i političke privilegije Sandžaka s obje strane rijeka Lim.
Neukom Narodu Serbskom Akademik objašnjava da sandžak znači zastava. Šteta što je Fiat kupio onu fabriku automobila, mogla se zvati Crveni Sandžak. Ali kad su Turistički Turci Osmanlije, u daljem tekstu TTO, nastupili ovdje i potamanili mrske domaće agresore, ili ih prisilili da ga prime islam, onda su formirali područja u koja zabodu barjak i nazovu ih sandžak. Dvije su vrste sandžaka, kaže Akademik. Jedna je krajinska, krajiška, okrajaška, na međi dokle su TTO stigli u deagresorizaciji lokalnog hrišćanluka, Akindžijska vrsta sandžaka. Druga je za unutrašnju upotrebu, u okviru već sandžakovanog područja, ona vrsta sandžaka koja je dio šireg teritorijanluka, turskozavnog Ejaleta. Kobiva Entiteta. Tada je, kaže Akademik, Bosna bila Ejalet. Danas je ejakulat, kažem Ja.
Tako se sav dunjaluk iz raznijeh serbijanskih sandžaka, te Serbije koja je oslobodila sve sandžake svoje, a bilo ih je vako: Vučitrnski, Kruševački i Smederevski, obavijestio o svom učešću u istoriji. Novopazarski i Pljevaljski sandžaci, Zastavluci, takorekuć, pripadali su Ejakulatu Bosna. Sreća da Đuro Pucar Stari nije znao geografiju, inače bi na nekom od Avnoja i njihovih dana, to pripalo Socijalističkoj Republici BiH i danas bi bilo Treći entitet, Sunce ti jebem. Svejedno, savjetujem Horvatima da požure.
A kada se dunjaluk znanja podnapio, Akademik Tunjo Filipović Bosanski, odapinje glavnu tezu.
„U Sandžaku nema Turaka niti bilo kakvih drugih stanovnika osim Srba i Bošnjaka koji odvajkada žive na toj teritoriji na isti način kao što Srbi žive na teritoriji Bosne, pa je logično da imaju ista prava kao i Srbi u Bosni i Hercegovini.“
Dakle, prvo. Srbi su potomci nekih osvajača BiH, kao što su muslimani potomci osvajača tog srbijanskog prostora.
Dakle, drugo. Sandžak je Srbijanski Vatikan.
Dakle, treće. Republika Srpska je mjerna jedinica za razbijanje država.
Dakle, četvrto. Lakše je formirati sandžatitet u Srbiji nego ukinuti entitet u BiH.
A kažu da su Latini lukavi.

MAKARSKA REPUBLJIK
ILI SVAKOSEBICA
Ne razumijem zašto se digla tolika plima oko nekog stava Iva Ćurkovića da Bosanci, odnosno oni koji na plažu dođu sa kesom paradajza i sarajevskim kiseljakom, ne trebaju Dičnom Horvaškom Turizmu. Pa je i Knez Ivo od Zagreba pozvao proskribovane da dođu. One koji na portalima iznose jak politički stav Piša nam se u Jadransko more.
Jer, to što se događa u lokalnom listuljku u Makarskoj, jednako je onom što se događa na granici Sjevera Kosova sa Srbijom. Podjela, ne, bre. Da su Patrioti Makarani, a i drugi, htjeli da ugošćuju Bosance, a i druge,ne bi bilo onih događaja u kojima je ubijena Jugoslavija.
To što i drugi siromašni turisti, od bečkih sobarica koje za tu priliku unajme karavane pa ih natrpaju flaširanom vodom i ostalim dnevnim potrepštinama, uključujući i toalet papir, do starih evropskih zanimanja kao što su ukrajinke ili slovakinke, preplavljuju Jadran, to što Obznana Iva Ćurkovića pouzdano svjedoči o tome da Hrvatska ne zna šta će sa svojim turizmom, to ovaj put ostaje u drugom planu.
Kao što i osvajanje vlastitih graničnih prelaza u Nezavisnoj Državi Kosovo, u drugom planu ostavlja Evropske Integracije, koje su okosnica spoljne politike Države Kosovo, STJ, a u prvi plan ističe Podjele.
A ne razumijem ni zašto izvjesni mediji u Naseobini konstatuju proteste Bosanaca. Kao, oni su turisti drugog reda. Pa Sarajevo već dvadeset godina pokazuje kako predstavlja građane, živalj uopšte, drugog reda. Čak je stvorilo i Drugorednu Državu. Unutar BiH, Sarajevo čitav jedan narod drži Drugorednim Narodom. Čitav jedan entitet drži Drugorednim Manjim Beha Entitetom. Šta da očekuje od drugih.
Dobro zbori Ivo Makaranin. Sve smo radili posljednjih trideset godina da se ne gledamo. Da ne budemo blizu jedni drugima, da se ne miješamo, da se odvojimo, da se ne kupamo u istoj vodi i n plaćamo istim parama.
Ne katranišite ljude koji samo konstatuju ono što ste svi željeli i proveli. I Ivo i oni na Sjeveru Kosova. To što je na Kosovu uhapšen neki Duljaj, Muljaj, Beljaj, Zeljaj... kako bješe, za ratne zločina nad Srbima, SIJK, Kosovsko, i to što je Ivo Josipović, kao Dobar Državnik, rekao da su Dobrobosanci Dobrodošli, to neće promijeniti stvar stanja.
Sva Naša Područja, to možemo da kažemo mi, koji smo ispali iz voza na nekoj ranoj krivini i koji mislimo da je SFRJ bila dobra država za sve i da se mogla popraviti tamo gdje nije bila, zahvatila je Svakosebica. To treba poštovati i uvažavati. I ne treba se češati iza uva a svrbi nas guzica. Za one druge.

GDJE SU VAŠE PARE
Otkako su naši ratovi ušli u istoriju, u kavane, u uspomene i postali junački, herojski i agresorski, na hiljade puta je ubogi strani zvaničnik, a poneka i domaća budala, izjavio da je potrebno još samo ovo pa da se dogodi veliki prasak stranih investicija. Ako ga prihvatite u aprilu onda će stići strana ulaganja, ako ga prihvatite u Butmiru, dolaze strane investicije i vi idete u EU, ako primite Reformu Policije, doživjećete pravu navalu stranih investcija i ostvarićete ono što građani od vas traže. I tako bez reda i kraja. Ohaerovi genitalci su svakog stranca brifovali tim jalovim pričama samo da bi potencirali neku svoju akciju na koju primoravaju domaće političke snage. Stranci, koji u svojoj zemlji ne mogu uticati na kupnju kašike za čaj, ovdje su se razlagali obećanjima o stranim investicijama. Sada vidimo da je upravo u tom času svjetski finansijski kostur rasturan osteparozom, šupljim parama.
No, egzaktna stvar stoji gore od osteoporoze. U prošloj godini, strane investicije su bile zanemarive u najavećem broj zemalja koje se svrstavaju u tranzicijske. U Rusiju je stigla 41 mlrd dolara. Ali u u prvu sljedeću, Poljsku, samo 9,7 mlrd $. Češka 6,8; Ukrajina 6,5; Rumunija 3,6; Mađarska 2,4; Bugarska 2,2; Srbija 1,3; Albanija 1,1; Slovenija 0,8; Crna Gora 0,8; Hrvatska 0,6; Slovačka 0,5 mlrd $. Pa gdje je BiH, ta miljenica stranih demokratoljuba, ta obećana zemlja za strane investicije. BiH 0,06 mlrd $TJ.
Šta, dakle, zaključujemo. Investicije idu u geopolititčki zanimljive zemlje. Po Obodu Nacionalnog Interesa. Ovdje ta ulaganja nemaju nikakav razlog za lokaciju. Čak ni druge države, kao nekada takođe hit-zemlja, Mađarska, spale su Kvrganu za uši. Pogledajte Hrvatsku, zemlju koju je otcjepljivalo pola Evrope a ostala polovina vukla ispod šape mrskog agresora. Šest stotina miliona dolara. Pih.
Kada se pogleda struktura ulaganja, slika je temeljno katastrofalna. Radi se uglavnom o ulaganju u finansjski sektor, telekome i slično. Niko ne ulaže u stabilnu i dugoročnu produkciju i radna mjesta. Ko vam je kriv kad ste dopustili da umre Boris Kidrič, Edvard Kardelj a otjerali ste Antu Markovića.
Naseobina nikada neće ući u Evropsku uniju. Jer će prije toga da ode u Tripl M. Ali, da uđe, šta može očekivati. Hrvatska ima realne prognoze da će u trećoj godini za ruralnu politiku dobiti 352 miliona eura ali tek u trećoj godini članstva. Ko zna kakva će treća godina biti u slučaju BiH. Ili, primjer Slovenije. Ušla je tamo, mnogo spremnija, čistog donjeg veša, pa se sada osvrće poko sebe ko vjetrokaz na Triglavu. Ni na Balkan, ni preko Alpi. Nisam primijetio da su strane investicije premrežile slovenščino.
Šta BiH može očekivati. Ništa. Može dobiti kredite, da vječno bude zadužena, da neke protuve uzmu provizije i bonuse, da strane banke kupe ovdašnje profite i da malo cirkulišu prljavim novcem. Sanadermanya.
Ovdašnja ekonomija, mislim prije svega na Republiku Srpsku, ostalo kako zna, mora se okrenuti vlastitom radu i stvaranju radnih mjesta, makar ona bila neproduktivna, makar nadnice i plate bile niske, makar to sve služilo za zadovoljavanje vlastitih potreba. Najveći resurs je u neobrađenoj zemlji oko i između gradova, u voćarstvu, stočarstvu, u cvjećarstvu. Treba samo riješiti jednu sitnicu.
Početi sa radom, ne čekati strane investicije.

DJECA RATOVA
I Ejmi i onaj Ludi Norvežanin, sve je to isti svijet. Samo će površni voajeri reći da Anđeo Glasa nije izdržao u Svijetu Užasa i da je Norvežanin dokaz da je terorizam globalna prijetnja svijetu. Bez ikakve veze.
Otkako je pomro marksizam, malo se zaboravilo na klasičnu njemačku filozofiju, njenu marksističku nadgradnju i egzistencijalizam. Svi znaju šta je ekstazi, niko ne zna šta je otuđenje. Alijenacija, STJ. Ne Alijansa. Svi imaju mobilni, niko nema ključ Trinest.
Svijet je pod pritiskom pragmatično blefiranog nacionalnog interesa u kome je i kokakolanula nacionalni interes, i bombardovanje Gadalibije, i Serbije, i Sadame i Gomore, i borba protiv terorizma na svijetu, po svijetu i pod svijetom. Od tog pragmatizma pokoravanja svijeta i rasprostiranja zemlje Sretenije posvuda, stvorena je cijela filozofija koja sa klasičnim evropskim civilizacijskim umovima, koji su jedini dosad razumjeli stvari, nema nikakve veze, osim da zafilozofira bitak sam, da bude maskirna mreža na pustinjskim haubicama i da se u njenoj sjeni vlada svijetom pa čak i pojedincem.
Otuđenje je zavladalo svijetom. Otuđenje kao osmosmjerka. Čovjek je otuđen od drugog čovjeka, otuđen od države i ona od njega, otuđen od novca, i novac od njega, novac od novca, um od rada i rad od života. Sam pojam otuđenja se proširio i umnožio od vremena kada su ga filozofi, sociolozi i humanolozi označili kao indikator razdruštvljavanja društva. U doba univerzalizacije prizemlja i površnosti, interneta i pridružaka, nema sredstva za deratizaciju otuđenja. Nekakav vještački aktivizam, kao ospice kolektiviteta i kolektivizma, samo su čašica gaziranog soka u nemirnom Beringovom moru.
Čovjek nema spasa. Pošto je iz ruku ispustio rad, sredstva rada, tri osmice, dio viška vrijednosti i profita, sindikalizaciju, naciju i vjeru.
U toj gubitničkoj eri koju troše već generacije, u globalnom premreževanju i u najezdi poragmatičke propagande, čovjek je izgubio moć da razazna prijatelja od neprijatelja, ne samo među ljudima. On ne zna da li su mu drug ili nedrug, voda, okolina, ceodva, cunami, nuklearke, motori sa unutrašnjim sagorijevanjem, režimi, sistemi, paktovi, municija ovakvi i onakva. Ako već u glavi nije šizofreno biće, on je u svojoj očnoj optici, svijesti i podsvijesti, višestruko šizofren. Stoga je Ejmi u okolnom svijetu koji ju je obožavao, ali i ubrzano eksploatisao i otuđivao, prepoznala neprijatelja i počela da se ukopava u rovove votke, droga i mikspsihotozoida. Stoga je i Brejvik prepoznao neprijatelje u nekim muslimanima a prijatelje u Karadžićima. To jesu konstrukcije jedne potpune izlude i odume, ali su i znakovi otuđenja o kome govorim. On nije umio da prepozna prijatelje u norveškoj naciji, u vjeri norveške nacije, u postulatima i slobodi norveškog kolektiviteta. U jednom slobodnom, mladalačkom, družilačkom ostrvu on je detektovao neprijatelja. Temeljno pitanje je da li je njegov um poremećen ili je on samo javka poremećenih umova. Mislim da je on navještaj da se nešto u koletivnoj i pojedinačnoj svijesti razara a mi to ne umijemo, a i ne želimo, da dijagnosticiramo i priznamo.
Druga bitna pozadina Brejvikovog prapećinskog divljaštva jeste činjenica da je Čovjek Biće Ratova. Ratovi su stvorili civilizaciju, napredak i današnji nivo svijeta, dobra i dragocjenosti. Svaki rat je bio poraz zla, negativiteta i nazatka a spomenik i stepenica dobra, prosperiteta i napretka. Ti ratovi u dugoj ljudskoj povijesti, unijeli su u ponašalačku, motoričku, genetiku, permanentnu krvoločnost. Ali su ostavili i duboke tragove postraumatskih stresnih sindroma. Oboje je, s koljena na koljeno, s gena na gen, sa svijesti na svijest, prenošeno i pohranjivano generacijama. Rat i njegov stres su neuništivi kao i energija. U pitanju su samo oblici. Ne branim Brejvika, đubar treba objesiti odmah, na trajektu, ali mislim da je on samo posljedica, dijete nekog dalekog rata i stresa njegovih predaka. On je znak da čovječanstvu nedostaje rat. Jer su ratovi odseljeni na neka druga ljudska staništa. Staništa nižih vrsta.
Nažalost, ništa više ne možemo učiniti sada. Ali možemo za budućnost koja nas se, samo naizgled, ne tiče. A tiče se, jer naša kolektivna svijest se ugrađuje u civilizaciju, u dobro ili zlo, u napredak ili klicu propasti. I od toga kako je sada ugradimo, neko će, za sto miliona godina uživati ili, pak, u krvi plivati. Dabome, reći će neko, kakve veze to ima sa nama. Nema sa nama, ima sa njima. Sa nama ima ono što je u kolektivnu svijest ugrađeno milionima godina prije nas.
Norveška, i svi drugi, bogati i moćni naročito, treba da shvate da nema Društva Nagrada. Ljudski rod ide naprijed balansirajući na žici, a lijevo i desno, nad provalijom, su sreća i kazna, nagrada i eliminacija, poklon i pepeo. Besmisleno je za društvo, nezaštićeno od nasilne i proizvoljne pojedinačlne i masovne smrti, odrediti maksimalnu kaznu od 21 godine zatvora. Smrtna kazna neće vratiti živote nevinih, neće spriječiti nekog budućeg Brejvika, ali će pomoći u ravnoteži. Ljudskost, demokratija i civilizacija nisu božićne jelke kojima je zadatak da samo sretno i očaravajuće svjetlucaju. Ne treba vam lonac ako nema poklopca. Niti je moguć zločin ako nema kazne. Slučaj norveškog smrtnog ostrva nije zločin. To je samodestrukcija jednog društva. Možda je sada kasno za kazne.
I još jedna ravan proizvodi Lude Norvežane. Masovna, globalistička promocija neprijatelja. Čitavi slojevi ljudi, vjere, nacije, kulture, proglašeni su oružjem za masovno uništenje. Stovreni su vampirski Neprijatelji za masovno okruženje. Otuđeni Obični Norvežanin ili neki drugi ...anin, ne može tome da se odupre. On mora konačno uzeti svoju dozu Antineprijateljenona. Svoje droge. Masovna prizemna površnost njemu svakog dana govori, kljuca, ulijeva: Prepoznaj svog neprijatelja. Što će njegova podsvijest, kad tad, protmačiti kao: Ti si sam sebi neprijatelj a Mi smo ti prijatelji. Mi koji vladamo nadkrojačkim transverzalama.
I tako unedogled.
Već sada norveško društvo nemože da objasni slučaj Smrtnog Ostrva. Ne može da razazna i klasifikuje. Ne može da nađe ambulantu za prvu pomoć. Norveško društvo je u potpunom bunilu.
Mislite da je svijet u boljem stanju.
Ježim se primisli da onaj ludak Brejvik to zna, i monalizistički neizvjesno i neodgonetno nam se smiješi u lice.

BiH JE BEZVRIJEDNA,
DRŽAVA VODU DOK MAJSTORI ODU
Morton Abramovic i Džejms Huper u National Interestu i na RFE objavili su tekst o Bosni. Kogod BiH zove Bosnom, nije objektivan, ratno-sarajevski-žrtveno-muslimanski je baždaren i, u ovom vremenu, pojma nema o predmetnoj stvari.
Pomenuti tekst je sročen kao analitička zabilješka špijuna koji svoje veze i izvore, kobiva, taje a u stvari pabirče činjenice, relacije i postavke po internet kanalizaciji.
Stoga tu i nema ništa značajno osim povoda da se zaključi da i oni koji savjetuju i oni koji su savjetovani, i oni koji se konsultuju, i oni koji odlučuju, i oni koji su predstavnici međunarodne zajednice ovdje, i oni koji su međunarodna zajednica tamo, ne stoje sa svečetiri noge na zemlji u pogledu BiH i odnosa prema njoj. Ali zato savršeno znaju sve Poze Odnosa s Njom.
BiH je jedan od najeklatantnijih primjera propasti novih demokratija, promašaja konsolidovanih demokratija, dezerekcije i dezejakulacije novih država i sloma nagodbenih i interesnih oblika kolektivizacije geografskog prostora.
To su konstatovali prije više od decenije konsultanti, analizaotri i teoretičari Zapada kada su uveli sintagmu funkcionalna država. Od Meda i Mlijeka, od Najbolje evropske prakse, od Novog svijeta, od Zlatne kašike privazitacije, od Cunami inostranih investicija, ostala je samo Funkcionalna država. Država vodu dok majstori odu.
Ideal funkcionalnosti za BiH je Kosovo Republjik.
Bosnom i Hercegovinom se bave još samo sitnoplaćenički mediji ovdje, poneki, kao RFE ili DW, tamo, nešto nevladinih dojavničara i amatera OJOU, i onaj ko mora, misionari raznih instutucija iz bijelog i evropskog svijeta, protuve Sa Dna Kacina i diplomate koji nemaju gdje da sjede u administracijama pa, da ne bi bili na hodniku, šalju ih u BiH.
Teorije o pripajanju Beogradu, uticaju Zagreba, efikasnosti EU u pretvaranju Naseobine u Državu, samo su eho starih vremena. BiH nije više nikome važna. Ni Zagrebu, ni Beogradu, ni EU. ZG ode u EU, pa pa, Beograd ima svojih Kosova do grla a EU ima ovakvih Ćorkana više nego ćuprija.
U tom bunilu mnogima je promakla vijest da je Republika Srpska dobila 0,5% više prihoda od PDV nego što je do sada imala. To je posljedica veće ekonomske aktivnosti. Pederi iz medija i Pederi iz Sarajeva, pardon, i Pederi sa ATV, neće zabilježiti taj podatak jer njihova slika Republike Srpske je Slika Opšte Propasti. Otkuda sada veća aktivnost, veća potrošnja, veća uplata poreza, SIJ.
I još je promaklija vijest da je otišla tužba za 52 miliona maraka Pedevea za koliko je u tri godine oštećena Republika Srpska. Na ovom blogu sam već obrazlagao kako priča o parama znači početak kraja jedne zemlje. Neću opet jer će neko misliti da je nastupila Retorika, STJ. Ali hoću da kažem da BiH trenutno vrijedi ta 52,3 miliona KM. I ništa više. To kaže berza i Dejtonski Indeks Funkcionalnosti.
Ako se nađe investitor, ako plate, to jest, BiH će opstati. A ako ne plate, majstori će jednom da odu.

LAGUMDŽIJA ODLUČIO

DA RAZORI HRVATSKO

NACIONALNO I POLITIČKO BIĆE
Danas je Bakir Izetbegović iznio jednostavnu formulu po kojoj će on, odnosno oni, to jest Predsjedništvo, podržati Borjanu Krišto, za predsjedavajućeg Savjeta ministara, čim dobije 22 glasa koji moraju sadržavati i entitetske većine.
Ako ostavim na strani to da se Bakir Izetbegović zalaže za entitetsko glasanje i u Federaciji, pošto tom pravu Republike Srpske ne može ništa, ostaje čudan prizvuk ove poruke. Samo obezbijedi te entiteske većine a jednu držim ja, moja stranka i stranka našeg Lagumdžije.
Bez obzira što se Bakir javnosti i Borjani obratio kao član P, on je govorio kao portaprol Esdepea i iznio klasičnu ucjenu. Ideš nama na pregovore.
Prethodno se kao fantomski medijsko-esdepeovski kandidat pojavio Martin Raguž. A ptrije toga svima je jasno šta se događalo.
Očito je da Lagumdžija provodi ozbiljan projekt razaranja hrvatskog nacionalnog i političkog bića u BiH. Dio tog projekta je i neprestano optuživanje Čovića za sva zla i Lijanovićeve pare dobijene od države. Lagumdžija i Sarajevski Politički Krug znaju da politički lideri ne padaju s neba pa bi najbolje bilo da se malo uzatvori. Onda više nema povratka. A potrebna je najmanje jedna decenija da se stvori lider pobjedničke stranke. Tako rade i njegovi u Ankari sa onim Kurdom koji je toliko u zatvoru da sam mu zaboravio i ime.
Drugi sektor djelovanja u razaranju Nacionalnog i političkog bića jeste neprestano regrutovanje Lijanovića, Jurišića, Ivanića, Čavića, Kukića. U tu aktivnost spada i licitiranje imenima, kao ovaj put Raguževim. Čovjek se nađe u neobranom grožđu. Ili da kaže da neće da bude predsjedavajući, ili da kaže da ne umije, ili da gleda oko sebe šta će biti. Štagod uradi, na šteti je.
Treći segment, već usavršen, jeste preuzimanje njihovih prava, mjesta i finansijskih tokova. To je već usavršeno sa Komšićem, Pudarićem...
Isto to SPK je pokušavao da uradi Srbima u BiH. I radio je to uspješno do 2006. godine. Kao nus-proizvod dobili su neprimjetno osakaćenje Hrvata.
Razaranje nacionalnog i političkog bića jeste prvi korak ka eliminaciji naroda sa jedne teritorije. Kada birači izgube vjeru da bilo koji lider može da izvede narod iz bezizlazja, onda nekontrolisano i neracionalno rasipaju glasove što onemogućuje pojavu i uspon ozbiljnog nacionalnog vođe. To stanje dovodi do plivajuće podjele glasova u kojem nema konstantnih glasača za jednu opciju i jednu stranku.
U Republici Srpskoj, trenutno, na tom Razaranju najviše rade stranci preko svojih medijskih i političkih ekspozitura. Glavna im je alatka neprestano ponavljanje priče o opštoj propasti, opštoj kriminalizaciji i opštoj besparici.
Zbog nesavršenosti plana Razaranja NIPB, došlo je do zastoja kod Srba ali i kod Hrvata. Da bi se kočnice otklonile, glavnina snaga prebačena je na Hrvate jer se računa da će to lakše da se otkoči a nakon toga će se bez balasta i bez validnog srpskog argumenta o položaju Hrvata, sve okrenuti Srbima.
Na kraju, naći će se već neko da izda onu ahdnamu, DJJM.

KAKO JE SRPSKI
KOLJAČKI GEN
ISKVARIO TURKE
Profdr Rešid Hafizović, na promociji Univerzitetskog informativnog glasnika u Sarajevu, javno je izložio svoje genotalije, nauke o genima kod Srba Koljača a to je objavilo i Sarajevsko Oslobođenje, integralno.
Mrkli profesor Hafizović je jedan od eklatantnih proizvoda Suve Destilacije Muslimanske Žrtve u Bosni i Hercegovini. On je, dabome, samo vrh ledenog intelektualnog brijega u onome što o Srbima misle islamintelektualidi.
Besmisleno je smisleno citirati šta je izgovorio Profdr na promociji tog časopisa kojim će da se doje mladi muslimanski akademci a koji će, ako mu je ovakva uvodna riječ, biti mrklina u međunacionalnim odnosima u BiH. Stoga donosim samo karakteristične šire sintagme.
• Ubilački nagon i genocidni impuls srpskih zlotvora
• Gen koji u posljednjih stotinu pedeset godina već deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom
• To je isti onaj gen prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima Stefana Prvovjenčanog
• To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kadgod može i u svakoj prilici
• Srpske ubojice i zlotvori bili su tek puki izvršioci na terenu onih najmonstruoznijih genocidnih planova što su ih krojili njihovi politički nalogodavci u Londonu, Parizu, Moskvi, Beogradu i, nažalost, u Njujorku, u najvišem tijelu UN
• Prije stotinjak godina devedeset posto ove zemlje bilo je bošnjačko vlasništvo
Ovakva Genijalnost Geneze Gena nikome ne zapada za oko niti se vidi kao problem u BiH. Neki dijelovi PIK-a, pak, glavni problem vide u Retorici vođstva Republike Srpske, kada govore o referendumu, kada spore neustavne, nametnute zajedničke institucije, kada govore o dejtonskim autonomnim nadležnostima.
Profdr Hafizović, i čitavi kordoni vjerskih, intelektualnih i javnih muslimanksih udarnika, stvaraju novu islamsku svijest u BiH koja će imati fundmanet u saznanju da žive posve blizu stoljetnih istrebljivača sa pogrešnim, koljačkim, genocidnim, prirodno ubilačkim genima.
Ako takav srpski gen doista postoji onda je Hafizović njegov direktni nasljednik kojeg je preuzeo onda kad su mu preci prešli na islam. Nadam se da je to bilo dobrovoljno.
Ubilaštvo, istrebljenje, sabljarenje, koljaštvo, na ove slavenske prostore donijeli su Askeri Otomanske imperije. Da bi opstali, Srbi su od njih učili. I nisu samo učili Srbi. Ili možda Hafizović misli da su Otomanski askeri ovdje došli sa visibabama i kaćunima pa ih ti koljački Srbi preobratili u pokoritelje, sabljitelje i na kolac nabijatelje. Pa su u turski jezik ušle čiste srpske riječi: Jatagan, Top, Topdžija, Asker, Megdan, Đozbajidžiluk, Džihad, Džulus, Džaltara, Dušmanluk... i zauvijek promijenile Gene Dobrih Otomanskih Turaka.
A onima što im smeta Retorika:
Ovo, od Hafizovića, nije retorika. Ovo je čista motorika. Poziv za budući rat protiv Srba.

SRBI NA BEHATEU
Nedopustivo je poigravanje takozvane bosanskohercegovačke, zajedničke, televizije sa publikom u Naseobini.
Govorim to povodom činjenice da je utakmica Borac – Makabi prenošena na BHT-u a ne na RTRS-u.
Stari državni štos. Svaka rupa ima ambiciju da jednog dana postane vuklan. Tako i svaka naseobina ima ambiciju da jednog dana postane država. A država se postaje tako što, prvo, nelegalno dobiješ državnu televiziju a onda, drugo, državna televizija počne da prenosi državne utakmice. Državne utakmice su utakmice prvaka Naseobine. Ove godine je to Borac. Poštujem Državu, Borac i državnu televiziju. Razumjećete da to govorim samo zbog onih koji, iz Nekih Ambasada, prate šta retorišu oni iz Banjaluke. To je normativno. Stvarno, to bih sve naudio.
Glavna činjenica nije u tome što je Borac prvak, koji nema pojma o fudbalu, kao i cijela Naseobina, niti u tome što postoji Televizija koja misli da je Država nego u tome što BHT na srpskoj slobodnoj teritoriji u BiH niko ne gleda. A na teritoriji pod kontrolom Behatea, malo ko hoće da gleda Srbe kako igraju nogomet. Tako kaže reporter Behatea. Nogometaši Borca.
Za to vrijeme, dobro, nešto ranije, Erteres, Televizija Teritorije Republike Srpske prenosi utakmice reprezentacije Srbije dok taj Behate prenosi tamo nešto.
Nemoguće je odgonetnuti koja je svrha turanja u oči nogometa gledaocima koje to ne zanima a oduzimanje prava da taj fudbal prenose oni čija bi publika to gledala.
Ako neko misli da se ovako pravi država kojoj će pripadati njeni podanici, nemorate ga ni vaditi, od tog nema ništa.

PUCA FINA UNCA
Kadgod skače zlato u svijetu, ona stavr svjetskoj ekomoniji i finansijama pada.
Jedanaest dana zaredom raste cijena zlata. Fina unca, 31,1 gram zlata, prešla je sumu od 1.600 dolara. 1.601 $. Zlato nije u posljednjih trideset godina raslo jedanaest dana u bloku. Razumijem da se razumije da se ne radi o rastu vrijednosti zlata nego njegove cijene koja znači pad dolara. Paulson, finansijer, prognozira i mogućih 4.000 $ za Finu Uncu.
10. novembra prošle godine Unca zlata vrijedila je samo 1.422 $. Zlatni fondovi u posljednjih petšest godina imaju konstantan prinosni urod od 20%. Znači li to da svjetske finansije i svjetska ekonomija uopšte, godišnje propadaju za petinu. Nema preciznih analiza ali uspon zlata, pad dolara i nevjerovanje u druge valute, kao u zlato, znak je da se potpuno istrošio točak svjetske finansijske koloture.
Zlato je prošlo potpun krug. Od Zlatnog važenja, kada je služilo kao novac, zbog svoje osobine da nema boju, miris i rđu i zbog toga što se moglo korisiti kao blago i kao novac a i zbog toga što ga nema u izobilju kao kvarca ili kao današnjih papirnatih novčanica i njihovih bankarskih naduvenica, preko trezorskog psihološkog pokrića, nekad vrednijeg a nekad manje vrijednog od deviznih rezervi, do današnjeg dana kada se slama Kula od Dolara a druge valute ne žele da zauzmu to mjesto, Euro još nema performanse niti fleksiju i ekstenziju, Kina namjerno slabi vanjski Juan i tako igra drugog igrača koji vlada iz sjene, švicarski Franak nema iza sebe dovoljan opseg ekonomije i transverzala, Jen je, kao i Japan, ostrvo među valutama i ekonomijama, i zlato ponovo postaje roba koju se kupuje kao sigurnost da se novac, šuškavi i u obliku bankarskih izvedenica, neće ucrvati. Obezvrijediti.
Svjetska ekonomija i svjetske finansije, SEISF, otišle su predaleko da bi se zlato moglo vratiti kao novac, da bi se moglo iskovati u neke tanke talire kojima bi se plaćalo sve, od hajnekena do erbasa. Sve se ubrzalo. Zlato je presporo za to.
Ali njegov povratak znači da se sve ubrzalo do uništenja.
Svijet, naročito Amerika, a Amerika su privatni investitori i finansijeri koji vladaju i njome i skoro cijelim svijetom, otkrili su način da produkciju, industrijsku revoluciju, Fordovu beskonačnu traku, zamijene jedinstvenim pronalaskom propasti – Finansiranjem finansiranja.
U tim uslovima nemoguće je primijeniti bilo kakvu formulu o količini novca u opticaju. Ta količina je nekada odgovarala količini roba na tržištu, grubo rečeno. Danas je proizvodnja roba zapuštena, caruju usluge, supraslobodno i nekontrolisano tržište, neobuzdane finansije desuverenitet država, vojna moć, finansijska kancerizacija. A i štampanje novca, primarna emisija, postala je stvar voluntatrizma. Kad ga nestane, kao u slučaju Eura, crkava Grčka i drugi. Ko će danas odrediti količinu novca u opticaju. Npr, dolara. Amerika danas ne razmišlja koliko će da štampa dolara. Ona odlučuje koliko će da štampa dugova. A u svemu, odnosno u moći finansijske neregulative i drugih detektora koji su u vlasništvu te iste Amerike, zaboravljeno je da nešto nije u redu ako najveća svjetska ekonomska i vojna sila ima malu rupu za zaduživanje, iako je ona nevjerovatno beskonačna.
Preko skoka zlata pratićemo, u ovom vijeku dramatičan slom dolara i uspostavljanje novih odnosa finansijske moći. Taj defintivni slom dolara može se očekivati na kraju prve četvrtine ovog vijeka. Troma Amerika neće imati snage da stane i da se preokrene jer je za to potrebna ljudska masa i revolucija. To tamo ne postoji jer je upravljivost i jednim i drugim resursom i mogućnošću, besprijekorna. Ali ni drugi igrači koji izlaze na scenu u novom sjaju, neće biti raspoloženi da zastanu i propuste Olinjalog Ujak Sema.
Ako bude sve najbolje, Amerika će se prodavati, njena ekomnomija i finansije, rasparčana po svjetskim berzama ili kolekcionarnicama. Ali ne za zlato.

MARDOK,
U SKLADU SA NAJBOLJOM
EVROPSKOM PRAKSOM
Kad sam došao iz rata, dabome da sam konstatovao da sam zaboravio sve o novinarstvu koje sam u prethodnom životu praktikovao, i od kojeg sam petnaest godina korokruvario. Onda su došli Oescederi i drugi Inglezi i počeli da me uče novinarstvu. Mene i još stotine gologuzih, u pogledu znanja o društvu, golomudih, u pogledu fakultetskog obrazovanja, golotrbih, u pogledu karaktera, ideje i morala. Mediji moraju da se privatizuju, vele Inglezi. To je u skladu sa najboljom evropskom praksom. S malim pojašnjenjem. Ja sam bio ministar informacija, STJI. Informaciono. A ti golotani su bili kursisti novinarstva koje treba da donese svjetlost u mračni komunistički medijski balkanski afganistan. Onda su nastali privatni mediji, sva sila, u Tripl M.
Kao propali komunistički novinar, bez nostalgije, ali i bez anestezije udivlenijem Najboljom Evropskom Praksom, gledao sam sa strane kako ljudi koji mrdaju usnama i cakle očima dok čitaju, postaju medijski magovi, moguli, vlasnici medija, vjesnici sloboda, praktičari NEP, pluralisti, demokrate, nezavisnjaci.
Svjedoci ste da je, ovaj put govorim o medijima, sve otišlo u sanader.
U međuvrmenu izumrli kretenoidni gologuzani, golotrbani i golomudani, jadalai su se kako nisu bili dovoljno slobodni u slobodi, kako nisu imali sve strane u svojim medijima, kako im država ne da informacije a političari mito i korup. Pa su počeli da se amsterdamizuju. Fiksaju se alkoholom ili daju guze za genguze.
Ja sam trijumfalistički ćutio. Može to da se tumači i kao hrvatska riječ. Osjećao sam. Ćutio sam septički miomiris jedne opsjene bosanskih i hercegovačkih budala koje su poletjele da osnuju media ovo, media ono, nezavisno ovo, nezavisno ono. Nezavisnu Onu Stvar. Danas imaju tiraž u Tripl M. A što tek imaju remitendu. A Bakira. A Dušku. A Bože pomozi.
Onda vidim ukinut neki ingleški medij. Štampani. Star 170 skoro godina. Malo se zainteresujem. Ko to tamo zajebava najbolju evropsku praksu. Onda vidim Mardok. Mogul. Magnat. Mardok je inače riječ nastala za posebnu vrstu ljudi koji su bili marljivi na dokovima. Marljivi doker. Takav je bio i Mardok. Radio na dokovima, zaradio velike pare i pokupovao po svijetu sve od one stvari gore i od one stvari dole. I odnekle i donekle. Na drugim dokovima su radili Soroš, Rokfeler i druga sirotinja.
Inglezi su oduvijek imali tu najbolju evropsku, dobro, ostrvsku praksu. Šta će državi novine. To je uredu. Dok novine ne uzme neko ko će da naguzi i državu. Jer, sa ukidanjem novina, tih Old Njuz, neki njihovi su otišli u zatvor a direktor Britiš OBA & SIPA podnio ostavku. Pipci otišli do Kamerona i dalje.
To je ta medijska trka za kapitalom, tržištem, i tiražem. A u stvari, bila je to rovovska, stacionarna, borba za moć u društvu i državi. Umjesto kvaliteta informacija, forsiran je kakalitet. Po svaku cijenu. Po cijenu prisluškivanja. Slobode i ljudska prava i građanska privatnost pogaženi.
Kakav je kakakvalitet tog medijstva jasno je iz biografije izvjesne Rebeke koja je u ćorci zbog tog prisluškivanja koje nije odobrio Bivši Engleski Barašin a ni neka tamo Engldžida, niti Tročlano predsjedništvo. Rebeka, po njenim fotkama, jedna je od Vještica iz Ipsviča. Liči na polovnu holandsku prostitutku. Ili dozericu koja peti put pokušava da se očisti pa je ovaj put obojila kosu u novu boju. Ona je pokušavala da završi neke studije u Sorboni ali o tome nema vijesti. Počela je u tim nekim novinama kao sekretarica pa je onda pisala te inelektualne trač rubrike. Pa ju je onda Mardok postavio za direktora internešnel nečega. Ta praksa je i kod nas. Napr, čuvar pruge, ima stotina slučajeva, postao je šef neke pružne dionice u međuvremenu završivši nekako građevinski fakultet. Sjajno, samo što su sve željeznice na Balkanu propale. Iz toga svega mogu da zaključim, istorijski, Kakva sekretarica takav Mardok.
No, koliko je neotkrivenih mardoka. U koliko je društvenih i državnih katakombi finansijski neoliberalni kancer pustio pipke. Ko vlada Ingleskom i drugim inglesijasima po svijetu. Ko sere o medijskim slobodama, o tome da ne smiješ ni da prdneš u blizini medija, ko ejakulira najbolju evropsku praksu, ko misli da kompanije, koncerni i konzorciji, najčešće poluvidljivi, vladaju medijima radi sloboda i profesionalne žurnalistike.
A danas Marljivi Doker izjavljuje da ga je sram. Sram je skraćenica od Srati Malo.

GEORGIJ PLEHANOV LATINOVIČ
I KARL KOPANJA ULJANOV
Nije važno da li je socijaldemokratija crvena ili bijela, važno je da jede antisocijalne i protivdemokratske aždaje. A najvažnije je, Graždanine Latinoviču, da vlada. Jer ako ne vlada, onda je to mlatimudna socijaldemokratija, dupečešna socijaldemokratija, salonska socijaldemokratija. Ne budi primijenjeno.
Dakle, Đorđe Latinović je objavio putokaznu kolumnu u Nezavisnim, otkud baš u Nezavisnim, STJN, Nezavisno, o lijevim skretanjima i sretanjima a u povodu kaldrmlagumdžijske prodvale kako je Socijalistička internacionala, u Atini, na mjestu zločina, odlučila da Esenesdeu da posljednju opomenu pred crveni karton. Isključenje.
Da li da kažem šta mislim o SI ako su Lagumdžijini bjelogardejci njeni portparoli i vratari na Balkanu.
Uglavnom, u Eri Naručenih Tekstova, a takvi se ponekad nezavisno potkradu Nezavisnim, i ovaj mi se učinio takvim. Ako izostavim opšte Latinovićeve teorije o članstvima u velikm asocijacijama, o tome da su prije dva mandata vladali pa će možda i opet, o tome kako Jedinstvena Rusija ne može da zamijeni Socijalističku internacionalu, a ni Lagumdžija Abramoviča, dodajem ja, ono što ima veze sa Savezom nezavisnih socijaldemokrata jeste taksativni katastar zamjerki koje ovdje Graždanin Latinovič ispostavlja predsjedniku SNSD i Socijaldodikratiji uopšte. Kaže:
• Neprimjerene verbalne prijetnje novinarima
• Minimiziranje i relativizacija genocida u Srebrenici
• Delikatan odnos sa optuženima ili osuđenima za ratne zločine
• Uvredljivi komentari na račun sudija bošnjačke nacionalnosti
• Neodlučnost da se obračuna sa korupcijom i kriminalom u vlastitim redovima
• Socijalna neosjetljivost nekih mjera Vlade
Baš da je Graždanin Latinovič u svim ovim tačkama optužnice u pravu, ni jedna od tih stvari nema veze sa socijaldemokratijom. Ta salonska, knjižna, papirnata i intelektualisana socijaldemokratija ne može da ostane u sedlu. Dok ona bogalja šumom, problemi svijeta, vijeka, ekonomije, socijale i kapitalaždaje, jure autostradama.
Socijaldemokratija je način upravljanja društvom. Socijaldemokratija nije ukrasna kutijica za nakit, sa namirisanom roza mašnicom. Socijaldemokratija, Moj Graždanine Latinoviču, mora da ima odgovor na sva pitanja a ne samo na lijepe žurnalističke, ekološke i deklaracijske podupite.
Pri tome, nema više radničke klase. Postoje samo osiromašene iskapitaljene, otuđene, ponižene široke narodne mase. To je problem socijaldemokratije danas. Ona mora stvoriti državu koja će socijalno upravljati kapitalom i tržištem, koja će se brinuti za svoje najšire podanike a ne za Mardoke, Soroše, Rokfelere...
Nije usrano novinarstvo problem socijaldemokratije. Novinari danas, u eri interneta, u eri moći kapitala, u eri privatizovanih medija, znače manje nego udruženja pčelara. Da znače više, ne bi dozvolili da im se ukine list star 17o godina. Ne bi podnosili naručivanje tekstova i serijala, ne bi satanisali Srbe, Gadafija i Sadama. Kad zatreba nekome.
Novinari moraju da se izbore. Ili neka izgore.
Socijaldemokratija nije metar za genocid pa ni u Srebrenici. U Srebrenici se nije dogodio genocid.
Optuženi i osuđeni za ratne zločine. Kako se drugi odnose prema svojima tako i socijaldemokrati prema svojima. Uzgred, za vlasti Nezavisnih socijaldemokrata, više ih je dobrovoljno otišlo u Hag nego što su oni drugi svojih pitali za zdravlje. No, ništa od toga nije mjerilo za socijaldemorkatiju.
Uvredljivi komentari. To je problem nacionalnog pitanja, da ne kažem Otomanskog pitanja, u BiH, Kadija te tuži, Kadija ti sudi, a ne nacionalizma, fašizma ili rasizma kako to masovno etiketira socijaldemokratsko Sarajevo.
Obračun sa kriminalom i korupcijom u vlastitim redovima je slogan koji, Moj Graždanine Latinoviču, podsjeća na Kominternu. Ako sam krimilac, hoću da me sudi samo moja Partija. Da li. SNSD je stvorio uslove, instrumentarijum i okruženje da redovni nadležni organi rade svoj posao. Nema partijskih progona kriminalaca.
A socijalna neosjetljivost Vlade. Da vlade Esenesdea nisu socijalno osjetljive, ne bi dobile četiri posljednja kruga izbora. Za Nezavisnu socijaldemokratiju u Republici Srpskoj, i dijelom u BiH, glasaju samo socijalnoosjetljivi. Glasa sirotinja.
A na stranu sve što sam rekao. Vrednije od svega, pa i od članstva u SI, jeste činjenica da SNSD ima pet žena načelnica opština u BiH. I to je jedinih pet.
Mi gradimo Lijepu Socijaldemokratiju. Lagumdžija i SI neka grade kakvu žele. Naše žene su ljepše od njihovih (ovo je samo za još jednu nesocijaldemokratsku stavku iz bilježnice Graždanina Latinoviča).

SAD ĆE I KURDI
DA VIDE ŠTA JE VALTER
Iz Turske je, od Erdogana, stigla vijest o novoj demokratskoj platformi, o savremenom unutarsusjedskom odnosu, o prostranstvu tolerancije.
Kurdi će platiti visoki cijenu.
Rekao je Erdogan nakon kurdske zasjede u kojoj je stradalo sedam turskih vojnika. Dabome, oni koji su postavili zasjedu, koji su je instrusiali i koji su nagovarali na nju, i hjeli su da Erdogan tako reaguje. Vjerovatno to najmanje odgovara Kurdima ali zato odgovara mnogima izvana. Turska će umjesto Otomanske stabilnosti imati unutrašnju nestabilnost. Knjižiće joj se opet istrebljenje ili neka slična kategorija štogod poduzela prema Kurdima. Evidentiraće se da njena spoljna politika ne može da bude uspješna kad ne može da riješi unutrašnja pitanja. Osim silom. Mnogi će likovati. Zabavite se malo o sebi. Pustite nas ispod te Stabilnosti. A moguće je i da je sama Turska inspirisala, na neki, način, zasjedu. Možda je neki Oglu procijenio da je sada najbolja prilika da se Kurdišu Kurda. Ako Palestinci dobiju Državu, ako ode KapaliKipar, bolje je ne imati Kurdsku Demokratsku Autonomiju u njedrima. A i dok traje Degadafizacija Libije, možda je dobro, u zavjetrini, izvršiti deratizaciju terena. Kako to otomanski zvuči.
Kakogod bilo, ostaje ključna rečenica Kurdi će platiti visoku cijenu.
To je ta Turska koja je jedna od perjanica Nato pakta u tim bliskoistočnim avlijama. Libija će Platiti visoku cijenu. Irak će platiti visoku cijenu. Beograd će platiti visoku cijenu. Za Iran se još preračunava. Ta Turska koja se zalaže za ravnopravnost nacija u BiH. I za ravnopravnost Sandžaka.
Znam šta bi nekolicina sarajevskih vezira dala da može upotrijebiti ovu rečenicu. Sa nešto izmijenjenom početnom imenicom. Neću da kažem na koje mislim da nebi bio optužen da suzbijam otomansku nostalgiju. I negiram Genocid Nad Jermenima.
Zbog te nekolicine, a povodom Istorijske Platforme Erdogana, svako normalan na Balkanu, treba se kloniti Turske.

SARAJEVO TREBA
DA UČI OD REPUBLIKE SRPSKE
Sarajevo nikada neće imati dobre odnose sa Srbijom. Ni kada to bude uslov za ulazak u EU. Ako ikada do toga dođe. I za Srbiju i za BiH.
Sarajevo svoj odnos prema Srbiji temelji i temeljiće na sebičnom argumentu Žrtve Agresije i Opkoljenog Granatiranog Grada. I diktira takav odnos i BiH. Sve ustavne relacije Republike Srpske sa Srbijom proglašavaju se separatističkim koracima Otcjepljenja i Prisajedinjenja Beogradu. A bilo kakvi hrvatski kontakti sa Beogradom su kolaborcija sa četnicima.
Sarajevo od Beograda traži samo pokriće i odobrenje za politiku Jedna Bosna – Jedno Sarajevo. I eventualno dresiranje Srba u Republici Srpskoj na vječnu pokornost, poniznost i podvornost. Sve osim toga pod sabljom je. Nedavni boravak Predsjednika Srbije u Sarajevu dobar je primjer.
Republika Srpska, pak, razvija sa Beogradom partnerske odnose. Bez obzira ko je na vlasti. I sa Koštunicom. I sa Tadićem. Jučer je u Banjaluci bio Nikolić. Dobro, i njemu treba posjeta Republici Srpskoj. Biće izbori.
Republika Srpska ne gleda ko je na vlasti u Srbiji. Kao ni u Hrvatskoj. Bitno je samo da ne diktira Srpskoj, da ne uvodi sankcije i da je ne pljačka, kao što je to radio Milošević.
Zato je i Nikolić dobrodošao u Banjaluku. Jer je došao vlastima koje predstavljaju volju birača. Ne bi bilo dobro da je razgovarao samo sa opozicijom.
Takve odnose bi sa Beogradom trebalo da ima i Sarajevo. To je ulog u budućnost.
Osim ako Sarajevo budućnost vidi potpuno drugačije od one koja je realna.