уторак, 19. јул 2011.

PUCA FINA UNCA
Kadgod skače zlato u svijetu, ona stavr svjetskoj ekomoniji i finansijama pada.
Jedanaest dana zaredom raste cijena zlata. Fina unca, 31,1 gram zlata, prešla je sumu od 1.600 dolara. 1.601 $. Zlato nije u posljednjih trideset godina raslo jedanaest dana u bloku. Razumijem da se razumije da se ne radi o rastu vrijednosti zlata nego njegove cijene koja znači pad dolara. Paulson, finansijer, prognozira i mogućih 4.000 $ za Finu Uncu.
10. novembra prošle godine Unca zlata vrijedila je samo 1.422 $. Zlatni fondovi u posljednjih petšest godina imaju konstantan prinosni urod od 20%. Znači li to da svjetske finansije i svjetska ekonomija uopšte, godišnje propadaju za petinu. Nema preciznih analiza ali uspon zlata, pad dolara i nevjerovanje u druge valute, kao u zlato, znak je da se potpuno istrošio točak svjetske finansijske koloture.
Zlato je prošlo potpun krug. Od Zlatnog važenja, kada je služilo kao novac, zbog svoje osobine da nema boju, miris i rđu i zbog toga što se moglo korisiti kao blago i kao novac a i zbog toga što ga nema u izobilju kao kvarca ili kao današnjih papirnatih novčanica i njihovih bankarskih naduvenica, preko trezorskog psihološkog pokrića, nekad vrednijeg a nekad manje vrijednog od deviznih rezervi, do današnjeg dana kada se slama Kula od Dolara a druge valute ne žele da zauzmu to mjesto, Euro još nema performanse niti fleksiju i ekstenziju, Kina namjerno slabi vanjski Juan i tako igra drugog igrača koji vlada iz sjene, švicarski Franak nema iza sebe dovoljan opseg ekonomije i transverzala, Jen je, kao i Japan, ostrvo među valutama i ekonomijama, i zlato ponovo postaje roba koju se kupuje kao sigurnost da se novac, šuškavi i u obliku bankarskih izvedenica, neće ucrvati. Obezvrijediti.
Svjetska ekonomija i svjetske finansije, SEISF, otišle su predaleko da bi se zlato moglo vratiti kao novac, da bi se moglo iskovati u neke tanke talire kojima bi se plaćalo sve, od hajnekena do erbasa. Sve se ubrzalo. Zlato je presporo za to.
Ali njegov povratak znači da se sve ubrzalo do uništenja.
Svijet, naročito Amerika, a Amerika su privatni investitori i finansijeri koji vladaju i njome i skoro cijelim svijetom, otkrili su način da produkciju, industrijsku revoluciju, Fordovu beskonačnu traku, zamijene jedinstvenim pronalaskom propasti – Finansiranjem finansiranja.
U tim uslovima nemoguće je primijeniti bilo kakvu formulu o količini novca u opticaju. Ta količina je nekada odgovarala količini roba na tržištu, grubo rečeno. Danas je proizvodnja roba zapuštena, caruju usluge, supraslobodno i nekontrolisano tržište, neobuzdane finansije desuverenitet država, vojna moć, finansijska kancerizacija. A i štampanje novca, primarna emisija, postala je stvar voluntatrizma. Kad ga nestane, kao u slučaju Eura, crkava Grčka i drugi. Ko će danas odrediti količinu novca u opticaju. Npr, dolara. Amerika danas ne razmišlja koliko će da štampa dolara. Ona odlučuje koliko će da štampa dugova. A u svemu, odnosno u moći finansijske neregulative i drugih detektora koji su u vlasništvu te iste Amerike, zaboravljeno je da nešto nije u redu ako najveća svjetska ekonomska i vojna sila ima malu rupu za zaduživanje, iako je ona nevjerovatno beskonačna.
Preko skoka zlata pratićemo, u ovom vijeku dramatičan slom dolara i uspostavljanje novih odnosa finansijske moći. Taj defintivni slom dolara može se očekivati na kraju prve četvrtine ovog vijeka. Troma Amerika neće imati snage da stane i da se preokrene jer je za to potrebna ljudska masa i revolucija. To tamo ne postoji jer je upravljivost i jednim i drugim resursom i mogućnošću, besprijekorna. Ali ni drugi igrači koji izlaze na scenu u novom sjaju, neće biti raspoloženi da zastanu i propuste Olinjalog Ujak Sema.
Ako bude sve najbolje, Amerika će se prodavati, njena ekomnomija i finansije, rasparčana po svjetskim berzama ili kolekcionarnicama. Ali ne za zlato.