KLUBOVI
NELIJEČENIH
VETERANA
Postraumatski stresni sindrom, PTSP, poznat kao Vijetnamac, Granatna bolest ... javlja se odmah ili u kratkom vremenu nakon događaja koji je izvandnevni i toliko snažan da traumatizuje svijest i podsvijest pojedinca ili cijele grupe. U najvećem broju slučajeva, bolest prolazi sama od sebe u roku od tri ili šest mjeseci. Ta sintagma Prolazi Sama Od Sebe ne znači da je događaj izbrisan i da je svijest i posvijest kao površina vode kad se baci kamen, malo se zatalasa i onda se sve umiri i vrati u pređašnje stanje. Veoma je teško izmjeriti dubinu prodora stresnog događaja i razlučiti šta je prikrivanje komformističkim ponašanjem a šta stvarni ožiljak na ličnosti koji se može aktivirati u ekstremnim situacijama.
Kod onih kod kojih PTSP ne prolazi sam od sebe, postoje i drugi preduslovi za razvoj bolesti, od nasljednih konstrukta ličnosti, ranije stečenih psihičkih oštećenja, dugotrajnih porodičnih ili grupnih uslova, alkoholizma, droge ili nastranosti raznih vrsta do bilo kakvog zaostatka, neizazvanog, u razvoju ličnosti.
Rat se završio 95. Vrijeme PTSP je prošlo. Koga je zahvatio a koga nije to niko ne zna. Sada je boračka organizacija Republike Srpske upriličila istraživanje PTSP na boračkoj populaciji sa inicijtivama da se taj problem detektuje i kroz neku kolektivizaciju riješi ili ublaži.
Moram da kažem da o tome Boračka organizacija ne zna ništa. A ne znaju ništa ni ovdašnji ljekari. Svo njihovo znanje svodi se na šturo lekcijaško ili internetsko pregledanje. Mnoge vojske i države o tome imaju tajne naučne podatke i netransparentno se bore protiv PTSP pa je time naučni uvid otežan. Najveći problem je što PTSP nije gripa pa da se kod svakog pojedinca manifestuje jednako nego njegova manifestacija i razornost zavise od ličnosti i od uslova u kojima živi poslije rata. Gledao sam ljude koji su poslije rata postali alkoholičari a u rovovima nisu liznuli subotički alkoholni otrov niti domaću šljivu. Gledao sam ljude koji su nastavili da budu niko i ništa i u miru, čak i hodaju kako su hodali na ratištu, zakopačavju samo onu dugmad koju su i tamo zakopčavali. Gledao sam ljude koji su iz ničega uspjeli da stvore kuću, radionicu i porodicu. Potpuno je drukčije poslijeratno ponašanje izbjeglice od onoga ko se vratio u svoju porodicu i nastavio život kao da je stao jučer.
Odmah je, nakon istraživanja, došla genijalna inicijativa da se pri domovima zdravlja formiraju Klubovi veterana. To neodoljivo podsjeća na KLA, klubove liječenih alkoholičara. Dajte veteranima da igraju šah. Toje nova getoizacija koja se čini nad borcima Republike Srpske. Prvu je izveo Karadžić kada je pitao vojsku da li je za njega ili za Mladića. To nije radio ni Kralj Petar ni Car Bokasa. Druga je takođe Karadžićeva. Svakom borcu poslije rata daćemo deset dunuma šume. Samo što nije rekao Ostanite u sojoj šumi, pizda vam materina, ne idite nam na oči. Onda su borci getoizirani invalidninama. Sve smo vam riješili, mi, BORS, borimo se za invalidnine, budite mirni. Kad nama bude trebalo, pozvaćemo vas na ulice. Ulice su sljedeći oblik getoizacije boraca koju izvode mediji, krnjavi političari i tetkine obavaještajne službice. Sada će ih strpati u KNV, Klubove Neliječenih Veterana.
Šta je trebalo uraditi.
Kada je potisan Dejton i kada su linije razmaknute po dva kilometra u dubinu, trebalo je za svakog borca sačiniti karton socijalnog, zdravstvenog, preživljenog u ratu, učešća u djestvima, kretanja u ZBD, radnog, porodičnog stanja itd. kada može za MTS, materijalno-tehničko sredstvo, vatrogasni aparat, može valjda i za čovjeka. Samo što nije imao ko to da uradi i da organizuje. Jer nije bilo države. Esdees i Radovana je kurac bolio za borce i za državu.
Tada bi se moglo sortirati podatke, detektovati potencijalno rizične grupe. Dabome, da onaj ko je bio pozadinac i kuvao loš grah, nema šta da priča o PTSP. Ali onaj kome je granata eksplodirala trideset metara ispred njega, taj se cijeli život okreće i gleda iza sebe da se nije usrao. Dakle, lako se moglo doći do rizičnih grupa i sa ljudima raditi.
Danas je stvar gotova. Posljedice su katastrofalne jer ih niko ne zna. Na porodice, na potomke, na ekonomsku i svaku drugu efikasnost, na troškove liječenja od ko zna čega. Oni koji su se ubili, najčešće bombama ili puškama, oni su sigurni pitiespiovci. Oni su se namirili i oslobodili društvo obaveza. Ali oni su samo vrh ledenog brijega.
Sada su u istraživanju, BORS i istraživači, ustanovili da 75% ispitanika ne vjeruje u bolju budućnost. Koja je budala stavila to pitanje u istraživanje. Pa niko od nas 120.000, u rovovima Prvog Korpusa Krajine, ni tada nije vjerovao u bolju budućnost. To je bio rat za goli opstanak a ne za budućnost. Osim toga, kad čekaš metak ne čekaš budućnost. A ovih 75%. Šta ste im sve uradili, dobro su vam htjeli odgovoriti na pitanje. Samo bih volio vidjeti njihove podatake u VOB-8. Pun mi je kurac onih koji su invalidi a nisu ni čuli eksploziju a kamo li je vidjeli, onih koji nose nepostojeće gelere radi invalidnine, koji su potplaćivali komisije. Takvi nikad ne vjeruju u budućnost, jer sve žele za svoju sitnu guzicu. Sirotinja koja je išla na liniju gladna i bosa i koja nije postavljala nikakva pitanja, i ne postavlja ni danas, ona vjeruje u budućnost. I tada i sada. Samo, ne znam koliko je njih u strukturi ispitanika.
Jebale vas invalidnine i KNV.
NELIJEČENIH
VETERANA
Postraumatski stresni sindrom, PTSP, poznat kao Vijetnamac, Granatna bolest ... javlja se odmah ili u kratkom vremenu nakon događaja koji je izvandnevni i toliko snažan da traumatizuje svijest i podsvijest pojedinca ili cijele grupe. U najvećem broju slučajeva, bolest prolazi sama od sebe u roku od tri ili šest mjeseci. Ta sintagma Prolazi Sama Od Sebe ne znači da je događaj izbrisan i da je svijest i posvijest kao površina vode kad se baci kamen, malo se zatalasa i onda se sve umiri i vrati u pređašnje stanje. Veoma je teško izmjeriti dubinu prodora stresnog događaja i razlučiti šta je prikrivanje komformističkim ponašanjem a šta stvarni ožiljak na ličnosti koji se može aktivirati u ekstremnim situacijama.
Kod onih kod kojih PTSP ne prolazi sam od sebe, postoje i drugi preduslovi za razvoj bolesti, od nasljednih konstrukta ličnosti, ranije stečenih psihičkih oštećenja, dugotrajnih porodičnih ili grupnih uslova, alkoholizma, droge ili nastranosti raznih vrsta do bilo kakvog zaostatka, neizazvanog, u razvoju ličnosti.
Rat se završio 95. Vrijeme PTSP je prošlo. Koga je zahvatio a koga nije to niko ne zna. Sada je boračka organizacija Republike Srpske upriličila istraživanje PTSP na boračkoj populaciji sa inicijtivama da se taj problem detektuje i kroz neku kolektivizaciju riješi ili ublaži.
Moram da kažem da o tome Boračka organizacija ne zna ništa. A ne znaju ništa ni ovdašnji ljekari. Svo njihovo znanje svodi se na šturo lekcijaško ili internetsko pregledanje. Mnoge vojske i države o tome imaju tajne naučne podatke i netransparentno se bore protiv PTSP pa je time naučni uvid otežan. Najveći problem je što PTSP nije gripa pa da se kod svakog pojedinca manifestuje jednako nego njegova manifestacija i razornost zavise od ličnosti i od uslova u kojima živi poslije rata. Gledao sam ljude koji su poslije rata postali alkoholičari a u rovovima nisu liznuli subotički alkoholni otrov niti domaću šljivu. Gledao sam ljude koji su nastavili da budu niko i ništa i u miru, čak i hodaju kako su hodali na ratištu, zakopačavju samo onu dugmad koju su i tamo zakopčavali. Gledao sam ljude koji su iz ničega uspjeli da stvore kuću, radionicu i porodicu. Potpuno je drukčije poslijeratno ponašanje izbjeglice od onoga ko se vratio u svoju porodicu i nastavio život kao da je stao jučer.
Odmah je, nakon istraživanja, došla genijalna inicijativa da se pri domovima zdravlja formiraju Klubovi veterana. To neodoljivo podsjeća na KLA, klubove liječenih alkoholičara. Dajte veteranima da igraju šah. Toje nova getoizacija koja se čini nad borcima Republike Srpske. Prvu je izveo Karadžić kada je pitao vojsku da li je za njega ili za Mladića. To nije radio ni Kralj Petar ni Car Bokasa. Druga je takođe Karadžićeva. Svakom borcu poslije rata daćemo deset dunuma šume. Samo što nije rekao Ostanite u sojoj šumi, pizda vam materina, ne idite nam na oči. Onda su borci getoizirani invalidninama. Sve smo vam riješili, mi, BORS, borimo se za invalidnine, budite mirni. Kad nama bude trebalo, pozvaćemo vas na ulice. Ulice su sljedeći oblik getoizacije boraca koju izvode mediji, krnjavi političari i tetkine obavaještajne službice. Sada će ih strpati u KNV, Klubove Neliječenih Veterana.
Šta je trebalo uraditi.
Kada je potisan Dejton i kada su linije razmaknute po dva kilometra u dubinu, trebalo je za svakog borca sačiniti karton socijalnog, zdravstvenog, preživljenog u ratu, učešća u djestvima, kretanja u ZBD, radnog, porodičnog stanja itd. kada može za MTS, materijalno-tehničko sredstvo, vatrogasni aparat, može valjda i za čovjeka. Samo što nije imao ko to da uradi i da organizuje. Jer nije bilo države. Esdees i Radovana je kurac bolio za borce i za državu.
Tada bi se moglo sortirati podatke, detektovati potencijalno rizične grupe. Dabome, da onaj ko je bio pozadinac i kuvao loš grah, nema šta da priča o PTSP. Ali onaj kome je granata eksplodirala trideset metara ispred njega, taj se cijeli život okreće i gleda iza sebe da se nije usrao. Dakle, lako se moglo doći do rizičnih grupa i sa ljudima raditi.
Danas je stvar gotova. Posljedice su katastrofalne jer ih niko ne zna. Na porodice, na potomke, na ekonomsku i svaku drugu efikasnost, na troškove liječenja od ko zna čega. Oni koji su se ubili, najčešće bombama ili puškama, oni su sigurni pitiespiovci. Oni su se namirili i oslobodili društvo obaveza. Ali oni su samo vrh ledenog brijega.
Sada su u istraživanju, BORS i istraživači, ustanovili da 75% ispitanika ne vjeruje u bolju budućnost. Koja je budala stavila to pitanje u istraživanje. Pa niko od nas 120.000, u rovovima Prvog Korpusa Krajine, ni tada nije vjerovao u bolju budućnost. To je bio rat za goli opstanak a ne za budućnost. Osim toga, kad čekaš metak ne čekaš budućnost. A ovih 75%. Šta ste im sve uradili, dobro su vam htjeli odgovoriti na pitanje. Samo bih volio vidjeti njihove podatake u VOB-8. Pun mi je kurac onih koji su invalidi a nisu ni čuli eksploziju a kamo li je vidjeli, onih koji nose nepostojeće gelere radi invalidnine, koji su potplaćivali komisije. Takvi nikad ne vjeruju u budućnost, jer sve žele za svoju sitnu guzicu. Sirotinja koja je išla na liniju gladna i bosa i koja nije postavljala nikakva pitanja, i ne postavlja ni danas, ona vjeruje u budućnost. I tada i sada. Samo, ne znam koliko je njih u strukturi ispitanika.
Jebale vas invalidnine i KNV.
