Ekipa ZOTOVIĆ

Ekipa LCA LIGAMENTICOSI

Malešević, Šteković, Smiljanić, Trninić, Kovačević, Vasić, Šaka, Smiljić, Šarić, Kuruzović

Zotovićevci

LCA LIGAMENTICOSI - ZOTOVIĆ 4 : 2

Bila je utakmica.

Utakmica koja će ući u istoriju sporta i medicine.

Nikad niko u svijetu nije sačinio ekipu sa istom dijagnozom a naročito od igrača koji su imali isti operativni zahvat i vratili se sportu. Mi, koji smo operisali prednji ukršteni ligament - LCA - Ligamentum cruciatum anterior - u banjalučkom kliničko-rehabilitacionom centru "Zotović", okupili smo se u ekipu da odigramo utakmicu protiv fudbalske selekcije samog "Zotovića" i da im se na taj način zahvalimo za sve što su učinili za nas.

Ljudi koji nisu iz svijeta sporta ne znaju da je u mnogim sredinama, i na Balkanu i u Evropi, povreda koljena sa rupturom prednjeg ukrštenog ligamenta nerješiv problem i da je teško obezbijediti povratak čak i rekreativnom sportu. U ekipi LCA ima momaka koji su se vratili aktivnom drugoligaškom fudbalu a od više od tri stotine operisanih u "Zotoviću" bezboroj je onih koji igraju fudbal, rukomet ili košarku, to su sportovi iz kojih najčešće dolaze povrijeđeni. Skijanje šalje rekreativce na operacioni stol.

To su nesumnjivi uspjesi "Zotovića" u evropskim razmjerima. Njihova prednost je u tome što su savladali operativnu tehniku bez mesarskih rezova koljena i bravarskih radova ali i u tome što su operativni zahvat produžili kontrolisanim rehabilitacionim periodom koji za aktivne sportiste obuhvata tri mjeseca, uključujući i vrijeme od operacije. U tom dobu se postigne potpuno savijanje i ispružanje koljena a pacijenti onda individualno nastavljaju pet, šest mjeseci u teretani. Svi iz ekipe LCA vratili su se fudbalu na velikom terenu nakon osam ili devet mjeseci od operacije.

Sve ovo pokušavam stručno da objasnim da bih nekako odložio priču o rezultatu.

Pobijedili smo.

Previše dobro su nam uradili koljena.

A i morali smo da ih pobijedimo da ih ubijedimo da rade evropski. Jer, mislim da su previše skromni i tihi, nenametljivi javnosti. Međutim, u našem zdravstvu i u našim uslovima "Zotović" je apsolutno čudo kvaliteta, reda, znanja i organizacije.

Utakmica je počela odmjeravanjem snaga. 1 : 0, 1 : 1... ekipa LCA je igrala sa deset igrača jer je jedan igrač otkazao u zadnji čas a nismo htjeli da popunjavamo redove neoperisanim igračima. Ili nekim ko je operisao samo slijepo crijevo. Moram reći da su nas iznenadili kretanjem i postavkom na velikom terenu. Očekivao sam da će biti više onih koji nisu igrali veliki fudbal i da će se pogubiti na tom prostoru. No, kako je utakmica odmicala, preuzimali smo igru, zadržali snagu a protivnikova pluća su malo popuštala, možda su u prejakom tempu počeli prvih pola sata što ih je ispraznilo.

Među brojnim navijačima bili su i doktori i osoblje "Zotovića", na čelu sa načelnikom, direktoricom, glavnom sestrom i glavnom fizioterapeutkinjom. Navijali su za svoje. Ali su rekli da smo i mi njihovi.

Dogovorili smo da ovaj Ligament-kup postane tradicionalan. "Zotović" će pruzeti organizaciju sljedeće utakmice, na jesen ili na proljeće.

Fudbal je još jednom uljepšao život.

Mada sve teže izdržava pred naletima interneta, televizije, igrica, raznih društvenih poslastica i neaktivnog doba koje deformiše i rijelo i sportski duh.

*

Sa ekipom LCA, na snimci je i dr Bijeljac koji nas je operisao. On je izveo i početni udarac.

*

više fotografija objaviću danas ili sutra, nakon obrade.

ekipa LCA LIGAMENTICOSI

DVOBOJ KOD OK RADIKALA
Vuk menja i dlaku i ćud ali ne menja dušu.
Upravo ta činjenica je večeras omogućila da se na delu i nedelu vide dve Srbije. Jedna Nikolićeva, skoro mračnjačka, nazadna, depresivna, optužujuća, uvredljiva, pesimistična, neuljudna, nedržavnička. Druga Tadićeva, amorfna, neuhvatljiva, bledo ubedljiva, ipak konzistentna, elokventna, često nejasna i bez rešenja.
Kao što je Nikolić ostao sam, sa Koštunicom, tako bi sama ostala i Srbija sa njim. Kao što je u dve nedelje lutao od haosa do konstrukta, tako bi i Srbija lutala sa njim. Ta Duša Radikala se teško iskorenjuje. To je politika javnog pozorišta, poprišta i prišta. Politika protesta za svaku bužiju materu. Politika kolektivnog iživljavanja masa kao što se njihov i haški i ovdašnji vođa iživljava i ovaploćuje tiradama i govorancijama. Politika koja nikada ne kaže kako će i šta će. Tako je i Nikolić večeras sipao kaskade i serpentine reči o tome šta sve nije valjalo u zadnjih osam godina, šta je obećano a nije izvršeno, šta je loše u Srbiji, šta je propalo. Duša Radikala nikada neće shvatiti suštinu politike i javnosti. Ne pobeđuje onaj ko dokaže da je njegov protivnik slagao o dvesta hiljada radnih mesta. Da i jeste obećao, to je bilo pre šest ili osam godina. U današnjem svetu to je ceo vek. Promenili su se uslovi i okolnosti i ni jedna sila ne bi mogla da ostvari ono što je tada izgledalo normalno i lako. Nikolić, dabome, nije znao da kaže kako će on zaposliti i dve hiljade. Pri tom je popljuvao i vladu i Daču i onog klempavog Jovanovića, i Dodika. I slagao da je on stvorio najjaču stranku u Srbiji. Preuzeo je.
Bojažljiva i uglađena Srbija, Srbija koja se stalno okreće i osvrće, Srbija koja ne želi da se zameri ni Srbima povodom Kosova ni Briselu povodom integracija, koja nema snage da jasno kaže bilo šta i o bilo čemu, Srbija koja, ipak, ima i samokritike i realiteta, ta Srbija je govorila večeras preko Borisa Tadića.
Boris Tadić je uspeo da Srbiju predstavi uljudnom, građanskom, otmenom, koja neće prihvatiti nadvikivanje. Ali koja će doći do Devojaka Sa Morave, kao lep momak sa iskustvom, prolaziti kroz svet i kola, zasvirati i za pojas zadenuti i u pravo vreme, pre ponoći, otići bez ičeg konkretnog tako da će Devojke Sa Morave ostati u nedoumici, da li da se nadaju ili da zaborave. Da li ima nešto što nisu dokučile ili je to sve od lepog momka.
Boris Tadić se predstavio državnikom u maksimalnoj meri u kojoj je to moguće ovih decenija i sada u Srbiji. Nikolić se predstavio kao seoski lola koji je neko vreme boravio u gradu pa se vratio misleći da je pobro svu pamet. Nadmenost i oholost prema protivniku, crnilo prema Srbiji, mrtvačka ledenost prema boljoj budućnosti.
Kako sam i očekivao, ni Tadić ni Nikolić nisu ništa rekli o Kosovu i Metohiji. Nikolić je optuživački i lažno govorio o Tadićevom nedelu na Kosovu a Tadić je iz rukava izvlačio 1244 i Nikada Neću Priznati. Tema je bila nezaobilazna ali ona ne dobija niti gubi izbore.
Dvoboj čoveka I Kosovo i Brisel i OK Radikala više će odagnati nešto birača od izbora nego što će nekom od njih doneti nove. Najrealnije je da jedan broj birača i jednog i drugog ostanu kod kuće. Nikolićevi će biti razočarani nedovoljnom agresivnošću, Koštuničine neće dobiti jer su to uglađeni tradicionalisti koji i Legiju oslovljavaju sa Gospodin a drugih rudnika nema. Tadićevi će oladiti jer je sve to što je Predsidetelj rekao već ispričano. Pripomoći će Dačićevi koji će svi izaći na izbore baš da Dačiću pruže mogućnost da bude određen kako Tadić nije bio. Čedini. Došli ne došli.
Pobediće Tadić a dobit za Srbiju je što će imati uljudnog Predsednika i agilnog premijera.

KAD TE TURSKA VABI
Ružu vjetrova začepi rostfrajnim tubusom sa torband glavom. I, za svaki slučaj, metni je uzazid.
Bošnjački ambasador Turske u Sarajevu i Srebrenici, Ahmet Jildiz, izjavio je da je Nato najbolja brana protiv secesije. Pa što ne primiste Jugoslaviju u Nato, JVO. Jebala Vas Ona. Kako si sad našao da nam otkrivaš toplu vodu.
Bošnjački Politički Krug, za ovu kratku istoriju Bošnjaštva, objasnio je sve aspekte istorije, sadašnjosti i namjera u pogledu Bosne i Hercegovine kao Bosne. Jedino je ostala neobjašnjiva patološka želja da se u cjelovitoj, centrovitoj i unitarnoj BiH živi sa svojim agresorima i istrebljivačima.
Sada se toj patologiji pridružuje i Jildiz. I njega Svrbe Srbi. A češe se tamo gdje je Secesija. Da se ti genocidni, agresorski i fašistički Srbi ne bi, nedajbože, otcijepili. Ko Slovenci.
Na toj težnji su se, slučajno dabome, našli Turska i Sarajevo.
Ali, Turska vidi još jedan ćar. Ulaskom u Nato, BiH postaje interesna sfera Turske. Njen zabran. Kolonija. Ispostava. Odskočna daska za Otomansku stabilnost u Zukorliji, Albaniji. Gdjegod ima Bošnjaka.
Bošnjački politički krug, pak, misli da je, bez ulaska u Nato, najizglednija varijanta da Republika Srpska jednog dana ode po novine i više se ne vrati u BiH. Oni to zovu Secesijom. Ja to vidim kao Raspad. Raspad kao Naravska Stvar. Jer, sve što se u BiH događa, osim konstruktivnog pristupa Republike Srpske, ona se žrtvovala i za Savjet ministara, i za budžet, i za vojnu imovinu, i za SF, događa se kao humanitarna pomoć Raspadu. Sa ulaskom u Nato, misle, najizglednija je stvar da se Srbi i Hrvati podave u Bosni kao punoglavci u plićaku.
Ako je samo zbog Secesije, ja ne bih u taj Nato. Mislio sam da će Nato donijeti prosperitet, strana ulaganja, demokratiju, da ćemo i mi biti važni za nebesku demokratiju pa će nas pripasti čast da nekog noću bombardujemo iz vazduha, da ih sravnimo sa zemljom, mamicu im jebem nedemokratsku i neljudskopravnu. Tako stalno govore. Čak i Jildiz Se o tome. Kaže, Dokazano je da dolaze strana ulaganja, kao u Albaniji. E, ako je Albanija reper.
Republika Srpska se mora držati prava na referendum o ulasku u Nato. Jer, ako Jildiz govori o Nato Paktu, to nije ulazak u Nato nego ulazak u Tursku.
Pri tome Republika Srpska ne treba da baš mnogo gleda u Srbiju. Srbija i može da uđe u Nato. Jer nije u BiH. Republika Srpska može da uđe u Nato. Ali ako nije u BiH. BiH može da uđe u Nato na asimetričan način. Bez Republike Srpske. A Manjaču možemo da iznajmljujemo tom Nato paktu. U sezoni.

ZA BiH ĆU ŽRTVOVATI SDA

Daleko je dogurao nasljednik Alije Izetbegovića. Silajdžić onomad srušio Aprilski Paket a on, Sule J Man, ruši Aprilski Budžet. Otac Na Bosanskom Putu, Alija Izetbegović, za BiH žrtvovao Mir a on, Tihić, za BiH će žrtvovati Esdea.
Budžet i Država su važnije stvari od toga da li će Esdea biti u vlasti. Rekao je Sule J Man. Kao da nije vidio kako je prošao Ivanić i Pedepe kada je za rekao da je Država važnija od Koalicije sa Esenesdea.
Šamac je, inače, i prije rata, bio rasadnik talentovanih teoretičara koji su budžet povezivali sa državom. Ako raste Budžet, raste i Država. Ako je budžet velik, i uspravan, država je Naša. Ako nije velik, zalud je i uspravan, Država će naći drugoga.
Sule J Man je imao još raznih teorija. Kao Kardelj. Mi ne možemo dopustiti da se članovi Predsjedništva biraju asimetrično. Ko su u rečenici Mi. Zatim. Srebrenicu treba istrgnuti iz Republike Srpske.
Znam da su u pitanju dva različita aktera, ali, ne mogu se oteti utisku da se Sule J Man počeo ponašati kao Želja K Omšić. Obojica pod kopitom Zlatagana. Koji nit romori niti rže već samo po tri reketa suče u daljinu a po dva u visinu. Obojica bi se oteli a da im ne izađe.
Sule J Man utuvio sebi da mora početi da srbuje kako bi nešto postigao na lokalnim izborima i tako pojačao osnivački ulog kod Platforme. On zna da ga Zlatagan neće izbaciti jer je cijena ogromna. Morao bi uvažiti Hrvate kao Naciju što je mnogo skuplje nego uvažiti Lijanovića i Jurišića. Zato, Sule, i srbuje.
Ali dobro što srbuje. Već i laže. Kao i njegov predak Alija Izetbegović.
U Banjaluci nije dogovoren ovako mizeran Budžet Naše Države. Reče.
Tako je i Alija Lisabon. Reko pa poreko. Popišmanio se.
Tako Bošnjački Politički Krug neprestano igra istu timsku igru. Jedni mede i glade a drugi ruše i zatežu. Kupuju vrijeme. Od Srebrenice prave Srpsku Kosovsku Bitku. Uljuljkuju narod. I čekaju Unitarnizaciju Naše Države.
Ali. Čekati Unitarizaciju, sada kad je prošlo vrijeme Visokih Predstavnika i Bonskih Ovlaštenja, isto je kao i čekati da nađu Čiča Dražu pa otići u Četnike.
Vrijeme više ne radi za unitarizaciju. Radi za Republiku Srpsku. A Tihić i slični, u Saraju, rade za raspad.
Pardon, Raspad se piše velikim slovom.

SPASITE
NAŠ HUMANISTIČKI
OBRAZ

Ima u Tuzli, mislim, izvjesni Fatmir Alispahić, pisatelj. Kažu za njega da mrzi Srbe. Ne znam u čemu je stvar. Ima li ikakve druge sposobnosti. Kod izvjesnog kruga muslimana Mrziti Srbe je božije davanje o kome se ne raspravlja. Kao biti žensko. Kao što se ne vole krastavci tako se ne vole ni Srbi. Dabome da i kod Srba ima mnogo onih koji ne vole krastavce. Naročito zelene, kornišone, sjemenjake još i nekako.
Nu. Dobro. Tako je ovdje sa mržnjom. Prvo nikne pa se onda posije. Prvo procvjeta pa se onda zasadi. Plodovi se sami ubiru, ne trebaju mrzoberačice ni elevatori. Sama se pakuje i isporučuje. Postoje vremena kad svi, u toj Posni, da prostiš, zabiju glavu sebi pod muda, ovi sa dužim vratom i u prkno, pa još i zažmire, i prave se da nema mržnje. Kad izvade glave, na sve strane Sve behara i sve cvjeta. STJ.
U takvom jednom dobu Fatmir Alispahić, javljaju mediji, podnio molbu za doktorat. Na svom fakultetu u Sarajevu. Ja đe će, kaže moja komšinica Paša.
Ali na fakultetu u Sarajevu čeka Pronastavni Lovrenović. Ne može Alispahić. On je rasist, nacionalisti, mrzist. A ovo su humanističke nauke. Kakva izbjeglička tema u književnosti. Inženjer jake struje može istovremeno da mrzi i doktorira. Humanist ne može. Ustanovljeno je da se kod mrzista, kad doktorira, njegova mržnja uvećava po formuli M = D x broj stranica doktorata : broj riječi iz srpskog jezika x konstanta 7116,3 na sedmu.
Zaključujem da nema potrebe da Fatmir doktorira. Dovoljna je ova kod njega konstatovana količina mržnje.
Zaključujem, takođe, da kroz čitavu istoriju postoje Dežurni Šinjeli. Oni su raspoređeni na fakultetima, u školama, u crkvama, u vladama, u medijima, SIJŠ, im jebem šinjelsko, jedan Šinjeldžija u Banjaluci, a nije Lovrenović, sazvao svoje urednike iz tri medija, i onog vremenske prognoze, i naredio Nemoj da se pojavi ime Rajko Vasić u Vašim Mojim Medijima čak ni u slučaju smrti, postoje i u javnosti, humanitarnoj naročito, u blibliotekama, u ćenifama sa čučavcima, kod širokodemokratskih internacionalkurčina, i kurčića, kod pojedinačnih podivljalih umova samoniklica koji su umislili da su neovisni regulatori, skretničari i humanopazitelji... kao što je dotični Lovrenović. On će na sve da pazi. I da Dodik nešto ne zasere protiv Bosne. A naročito Republika Srpska. I da Fatmir neopaženo ne doktorira.
Sva bijeda velike slobodoumnosti istrgnute iz koordinata društvenih vrijednosti sruči se na ljude koji imaju nesreću da žive na određenom prostoru. Pošto se uspješno uništio koordinatni sistema socijalističkog samoupravljanja onda se istrgnu razne slobodumnosti, kao Lovrenović, kao onaj koji je htio da ruši branu u Višegradu, kao Bihaćki Palikuća, kao Batko... neka se Batko ne ljuti, sve je to ista sojta, i podviknu Ja sam od danas Sistem. SVJ. Sunce Vam Jebem.
Ako ima šta da doktorira, neka doktorira. To što ne voli plavuše, Srbe ili krastavce, to Fatmiru treba upisati u zdravstvenu knjižicu, negdje na kraju, za slučaj hitne intervencije.
Ipak. I mene kopka crv. Moram prestati da pišem romane. Šta ako postanem književnik. Jedan je književnik podržavao i branio Aliju, kao ja što sada podržavam, u minijaturi, Fatmira, pa otišlo sve u Tri Pizdine Žrtve Mira.
Možda će Fatmir samo žrtvovati doktorat.

NOBELOVCI KOJI SU
UPROPASTILI SVIJET

Čitava jedna plejada ekonomista, uglavnom sa američko-kapitalističkog sjevera tog kontinenta, dobila je Nobelove nagrade za Potrošnju. Oni su, unazad tri decenije svu ekonomiju sveli na Potrošnju. I dandanas seru o Svetoj Potrošnji. Dok kriza u svom nukleusu uništava one koji nisu ni dobili priliku da postanu moćni. Povremeno bace dimnu bombu o tome kako Amerika i Obama trebaju oporezovati milionere, kao što mu je savjetovao Bafet. Bafet, koji se obogatio ninačemu ali u tolikoj mjeri da mu možeš sada oporezovati i prdenje, ono u snu po nižoj stopi, neće mu se ništa umanjiti od imetka.
Na taj su način samo ponizili Obamu jer mu taj zakon nije prošao. I pokazali koliko su moćni.
I danas čitam na Projectu Syndicate, Jozef Štiglic, Nobelovac, STJ, ubija Evropu zbog toga što promoviše štednju kao način izlaska iz krize.
Preživa na toplom suncu fraze koje ništa ne znače. Jer da su značile, ne bi svijet dospio ovdje gdje je dospio. Frazira jednako kao i oni koji fraziraju na ekonomskim forumima a koje on kritikuje. Zemlje zahvaćene krizom moraju počistiti nered u vlaastitoj kući, smanjiti deficit i državni dug, provesti strukturalne reforme i početi da potiču rast. To kažu forumaši. Štiglic kaže Kako oživjeti rast kad štednja podrazumijeva daljnji pad ukupne potražnje zbog čega će se dodatno smanjiti obim proizvodnje a povećati nezaposlenost.
I jedno i drugo su temelji ekonomske idologije Nobelovaca Koji Su Uništili Ekonomski Svijet.
Počistiti nered u vlastitoj kući. To podrazumijeva da SAD to urade jer je tamo nered, dug i finansiranje neekonomskih troškova, ratova i vladanja svijetom, nukles krize svih kriza.
Smanjiti obim proizvodnje a povećati nezaposlenost. Kapitalisti i finansijaši, od završetka Drugog svjetskog rata smanjuju i proizvodnju i zaposlenost. Kako prolaze velike korporacije koje se bave proizvodnjom. A kako one koje se bave finansijašenjem.
Ne brine se Štiglic za zaposlene i nezaposlene nego da kapaitalizmu i finansizmu obezbijedi dalje bafetisanje bez kontrole ideologija, vlasti i država.
Štiglicu bi bolje bilo da se zapita kako to da u tih trideset godina nema njemačkih ekonomista među Nobelovcima. A Njemačka ima perfektnu ekonomiju.
Štednja. Dakle. Svi su protiv štednje. Ako se vratimo malo Marksu i njegovom Kapitalu, jasno će biti da je kapitalizam nastao, i u monstruma narastao, uprvo na štednji. Štednji na radnicima i njihovom novčanom ekvivalentu. U radničkoj borbi za taj ekvivalent, bijedne nadnice, stvorene su cijele ideologije, stranke, režimi, epohe. Za to vrijeme kapitalizam se bafetizovao dotle da više i nije kapitalizam nego antimaterija koju se ne može identifikovati a koja svojim specifičnim gravitacijama upravlja cijelim ljudskim kosmosom i njegovom sudbinom.
Nastupila je nova Epoha. U Ekonomiji. Bez obzira što Nove Ekonomske Ploče na zemaljskoj kugli rastu, krajem maja Jedinstvena Rusija organizuje okrugli sto na temu evroazijsko ekonomsko integrisanje, svijet, naročito Štiglicov i Bafetov, Svijet Prevaziđenih Nobelovaca, moraće da se odvikne od slogana Potrošnja Potrošnja Potrošnja. A navikne na ideologiju Stagnacija Stagnacija Stagnacija. I stajanje je let.
Stagnacija znači omogućiti rad i funkcionisanje.
Moraće Nobelovci Koji Su Upropastli Ekonomski Svijet da se zapitaju o Velikom Filozofskom Značaju ekonomskog cilja Kine. Da ni jedna usta ne budu gladna. A ne da seru o ljudskim pravima i demokratiji.
Štiglic-Bafet-Finac ideologija bi bila presretna kada bi Kina danas bila zadužena kao Grčka. To se vidi iz svake njihove rečenice moralisanja Evropi koja toliko insistira na štednji.
Štiglic proriče da će se to dugoročno odraziti na nezaposlenost u kojoj će mladi ljudi biti bez posla a i kad ga dobiju radiće za male nadnice.
Tako o omladini nije srao ni SKOJ. Savez Komunističke Omladine Jugoslavije.
Nobelovci KSUES bi trebali da vrate te svoje Medalje Za Propast. Jer to su nagrade, Nobelove, samo za gletovanje, uljepšavanje i opravdavanje onog što su radile Bafet Horde od Breton Vudsa na ovamo.

BLEDATERALA
Kakve Sumrake vladaju Balkanom.
Na Bledu kod Bleda, kad već nema sreću da je kod Kranja, uz 9. maj dogodila su se i određena evropska Sranja.
Izvjesna Budibogsnamica, IFIMES, insititut za balkanske političke studije ili tako nekako, kadgod dobijem ta Analitička Sranija, gledam gdje mi je korpa za otpad pa ne znam precizno, inače skraćenica od Internacionalni Fikus Imenom Mesić, dodijelila je nagradu za Svjetsku Ličnost Decenije Turčinu Erdoganu. STJD. Decenijsko.
Pored Erdogana u zločinu su učestvovali i Zoran Živković, bivši premijer Srbije, kao i Burduš Meske, Stjepan Mesić, bivši predsjednik Jugoslavije, kao počasni predsjednik Ifimesa, i nekolicina Braće Karić, mama i sin, čini mi se. Otkud Krkokarići. Za ostale bih nekako i razumio.
Čudi me da se na Bledu kod Bleda decenija ne računa na kraju 2010, 2020 i tako sve dok ne stignemo u Tri Lepe Decenije. Ali, dobro. Suština je da smo tu deceniju nekako pregurali i da je ona u sebi imala i ličnosti i pičnosti da se unerediš kad ih počneš nabrajati. Međutim. Da nisu Sarajevo, Beograd i Ankara igrali Gluvo Tursko na Balkanu, ne znam kako bih primijetio Ličnost Erdogan.
Suština je da je, da i ja malo primijenim sarajevsku tehnologiju diskvalifikacije, evropska provokacija da se Erdoganu dodjeljuje Tako Prestižnio Priznjanje, JMM, uz Dan pobjede nad Fašizmom. A Turska izvršila i nije nikad priznala Genocid nad Jermenima. Da je Erdogan to učinio možda bi priznanje i bilo prestižno.
Nekad, u Titovom Sretnom Komunizmu, pobjedniku nad fašizmom, jednom od, kad Bled nije bio bled, nije se praktikovalo političko izdrkavanje sa priznanjima. Za životno djelo mogao si da ga dobiješ samo kad rikneš. To se obavljalo na sajmovima namještaja, piva i pašteta. Pa, onda, naprimjer, veliki bosanskohercegovački koncern Unicep, nasljednik postaustrougarskog Šipada, plati izvjesnu sumu love organizatoru Velesajma. A Velesajam mu uruči Zlatno priznanje za Trosjed Decenije.
I Sajmovi nisu što su nekad bili. Nikad nisu bili na Bledu.

STRAH DA SRBIJA
NE DOBIJE DODIKA

Nevjerovatna je količina jednostavnosti i nerazumijevanja rezultata izbora u Srbiji. I u domaćoj, srbijanskoj, javnosti, i u evropskoj demokratsko-analitičkoj sferi. Mrzilačku i antiagresorsku sarajevsku prizmu ne treba uzimati u obzir.
A sve je jednostavno da jednostavnije ne može biti. I sve je potpuno sljedstveno i očekivano.
Nema nikakve remiloševićizacije, dolaska novog miloševića, uspona miloševićevog čeda. Politički kretenoidi, dobronamjerni i zlonamjerni, trebali bi znati da Milošević nije bio proizvod partije nego stanja društva. Marks bi rekao Produkcionih snaga i Društvenih odnosa. Gdje su produkcione snage Kriminaltajkuni a društveni odnosi raspad Jugoslavije u kojoj je Srbija bila zaštićena i zadovoljna. Milošević nije samo umro. Vrijeme koje ga je stvorilo je nestalo.
Političke stranke, pa tako i Socijalistička partija Srbije, indikator su zahtjeva i interesa određenih slojeva društva. Koji ne umiru sa Miloševićem. Stranke su, pa i Espees, artikulacija pogleda na put državnacije. Svaki mandat, svako vrijeme, servira činjenice za trasiranje puta. Kakve to veze ima sa Miloševićem. Milošević je mitsko biće, pola Tuđman, pola Alija a pola on sam. I obrnuto.
Daćić i Udvostručenje Glasova. Pola miliona. Dakle. A Tadić i Nikolić pali. U odnosu na prognoze i na ranije izbore. Dakle.
Potpuno zakonito.
Prvo. Dačićeva partija je partija a nije stranka. Velika je razlika koju ovdje ne mogu da elaboriram ali će to biti ozbiljno razmotreno u mojoj knjizi Permanentni izborni proces.
Drugo. Espees ima stranačku strukturu koja funkcioniše na klasičan način a ne način demokratskih fluida ili radikalskih, naprednjačkih seansi.
Treće. Partija odranije zna kako se to radi.
Četvrto. Dačić nije imao obavezu da rediguje i uljepšava svoje stavove i poglede. Pri tome nema veze što je bio ministar policijskih dela. To mu je moglo samo da šteti pošto niko ne voli žandare a i u njegovom mandatu je bilo klasičnog policijskog usranija kao i na drugim razvalinama Narodne Milicije.
Peto. Tadića i Nikolića je koštalo Kosovo. Mislim da bi Tadić bolje prošao da je prihvatio Dodikove savjete ili da je jednostavno rekao, onako klunovski, uglađeno za javnost, Oteli su nam, bre. Idemo svojim putem. Ne može i Priština i Brisel. A što se tiče Nikolića, svet po Srbiji zna da je Nikolić bio u onom leglu koje je toliko srbovalo da se Priština sama preimenovala u Preštinu. Kao i Osek, Reka i Splet. Birači ne očekuju od Tadića i Nikolića da bilo šta urade povodom Kosova. A evropski put je tu bio za njega ili protiv. Ni za jedno od toga se ne dobijaju glasovi.
Šesto. Izbori, u nedostatku repertoara, nagrađuju i nagovještaj rješenja, težnju ka određenosti, smjelost za stav.
Stoga i Dačić nije pao s neba. Kao ni Milošević. I on je izraz Proizvodnih snaga i Društvenih odnosa. Šta je rekao naveče. Da li neko analizira. Nikome ne dugujem ništa. Srbija očajno želi da ne duguje nikome ništa i da krene novim putem. Ne želi da duguje ni Vašingotnu, ni Kosovu, ni Briselu, ni tajkunima. Želi nove snage i nove odnose.
Dačić, na osnovu partijske tehnologije koja se gradi mnogo prije Miloševića, zna da politika nije amorfna mješavina magle, maslačka i šećerne vune. Politika mora da se prepozna, upakuje i isporuči. Politika nisu činjenice od danas do sutra. Politika je mukotrpno dug put stavova, odnosa prema bitnim reperima, preijedloga, rješenja, ostvarenja, hrabrosti i nacionalne i državne crvene linije.
Politika nije preživjeti mandat.
A ovi što seru okolo, od e Govnina, Sarajevske Antiagresorske Kukulele, do DW ITD, kako je došao Novi Sloba, govore o svom strahu da Srbije ne dobije Dodika. Nekog ko politiku praktikuje na način da kaže šta misli i radi šta kaže. Ne zarezujući nikoga ni za ič. Kod nas se to kaže Nizaštonejebavajući Spektar Stavova. U dužem vremenskom periodu.
Bez obzira kako će se završiti ova strorija sa Pretnjom, Predsednikom, Premijerom, Ucenom... Srbija će, kadtad, dobiti Dodika. Srbija ne može vječno da se amorfizuje, svana oblikuje, iznutra štroji a sa strane pljuje i ponižava.

IZBORI NISU MUTNA VODA

Pa da u jednom danu odnesu sve što se u mandatu zasmeći, zasere i zabalega.

A svaki put analitičari, birači i političari padnu u kalderisanu vrelinu i očekuju baš taj rez, potez i egzorcirez. Neki čak i svoju koaliciju nazovu Preokret. JMM.

Svejedno, moj Pradjed Toman imao je običaj, praveći gobelja za drvena kola koja će na korištenje dati Plaoti i Garoti, teškim dobroćudnim posavcima, da kaže I ako znaš šta će biti i ako ne znaš, organizuj izbore.

Loša društva i države idu na izbore kao kurva na ispovjeđenje. Dobra društva i države idu na izbore da poprave stvari. Mada je najveći problem povući granicu između dobrih i loših društava i država. Nije to tako jednostavno, kao između Srpskih Bošnjaka i Bosanskih Srba. Onomad, u antiagresorskom patriotskom ratu.

Ipak, izbori su za cijelo društvo jedna vrsta očišćenja. Ustaneš, otreseš prašinu, u boljem slučaju, ili blato i izmet, u gorem, i kreneš dalje, praveći se da ništa nije bilo.

Samo u stabilnim demokratijama, i samo organizovane i stabilne stranke, sa dugoročnom programskom i idejnom potkom, idu, i vode društvo i državu, na izbore, znajući da je potrebno napraviti dva koraka naprijed a ne stajati na mjestu.

Ponekad se na scenama nađu lideri koje ni znaju šta će a ponekad neki koji ne znaju kako će. Srbija je skoro takva. Pošto su bili pod pritiskom Ne smiju ni ovo ni ono, odnosno u situaciji da Moraju i ovo i ono, došli su, doveli su Srbiju, u situaciju koju su godinama produkovali za skoro svaku temu. Ta situacija je I Boris i Toma.

Situaciju je iskoristio Rezolutni Dačić. Kosovo podeliti a ja ću da budem premijer. Predsednik mož da bidne koji oće. Ta određenost je demonstrirana unazad godinu ili više i bila je tim uočljivija što je tehnologija I ovo I ono bivala sve masovnija. Sada će neprijatelji Srbije da seru Miloševićev nasljednik napreduje u Srbiji, Srbija je opet potencijalni balkanski kasapin i slično. Ja, ipak, mislim da Dačić nema one utege koje je pominjao u izbornoj večeri a shvata da treba da govori jasno, da ga Celi Svet Razume. Niko ne sme da vas bije. I to je bilo jasno ali neumesno. Nenamesno. Nemestno.

Srbija je utrnula od I ovo I ono. Srbija vidi da se presipa iz šupljeg u prazno. Iz Haga u Naprednjake. Neko treba nešto jasno da kaže. Srpski seljak će i dalje da rintači, da se pati i da jebe Državu, i Boga kad mora, i mrtvo mamče u trulo sišče, kad se razbesni, ali će mu biti lakše kad zna da je o tome onaj jasno rekao nešto a on ga birao, bre. Srbija je toliko utrnula da joj se čini da sve to traje odnedogled. Čini joj se vekovima da Vuk s Čedom nešto ima. Izbori su čudo, kad spojiše njih dvojicu.

Ah. Da. Izbori i u Francuskoj. Ko će Angeli pred suknju. Znao sam šta će biti, kao i u Srbiji. Ali nisam htio da saopštavam. Ionako me cio svijet mrzi. Mogu da kažem, samo, ne može se voljeti Karlu Bruni a slušati Angelu Merkel.

POJAVIO SE
ROMAN TOMAN
Za Đurđevdan je izašao moj drugi roman, Tomanova igra sjenki. Izdavači su banjalučka Besjeda i beogradski Ars Libri.
Tema Tomana je, kako sam i najavljivao, poststresni traumatski sindrom u kojeg zakonito zapada glavni junak iz romana Prsti ludih očiju. Taj psihološki stršljenik ga lomi efikasnije nego sam rat a da bi preživio, situaciju mu razblažujem slobodnim seksom i fizičkim radom. Ali, stres je jači... dok se nije pojavio istarski bioenergetičar i dok nije sreo Belkisu...
Ovdje negdje, na blogu, ima putokaz za roman u PDF formatu a pripremiću i sažeti tekst romana za brzo čitanje. 

ZAVIČAJ SRBIJE I HRVATSKE

Fridrih Ebert je proveo još jedno otkrivanje tople vode i ustanovio da 41% stanovnika Hrvatske vodi porijeklo ili je rođeno u BiH a da 35% stanovnika Srbije vodi poreklo ili je rođeno u BiH.

Moje istraživanje govori da u Srbiji ne živi niko ko je iz Srbije. Kada se dodaju Srbi koje vode poreklo iz Hrvatske i Kosova, prijeđe se sto posto. Sreća da Mua Zuki, Zukorlić, i njegovih 1,1% posto predsedničkih glasača vode poreklo iz Naseobine. Inače bi Srbija imala 106% stanovnika.

Sve to što je otkrio Fridrih Ebert i zagrebački profesor Skoko, logičan je slijed istorije.

Srbi i Hrvati, kao slavenska plemena, došli su zajedno, sa nekih sjevera, na današnje područje BiH. To zajedno je, dabome, okvirni pojam kao i sjever jer istorijska istraživanja nisu moguća na nivou velike preciznosti. Srbi su se naselili s ove strane Plive,  ali nisu prelazili Drinu. Puno je Drine proteklo dok su prešli i Moravu. Hrvati su se naselili s one strane Plive.

U jednoj tv emisiji sam rekao da Srbi potiču odavde i da su ovdje najbolji Srbi. Voditelj, osoblje i tehnika su malo poplavili. Ljudi misle klasično. Srbija Matica.

Ali, ljudi i ne poznaju istoriju. Ima jedna sjajna knjiga Vladimira Ćorovića koja se zove Historija Bosne. U njoj je smješten ogroman broj činjenica o Srbima i Hrvatima koje obični ljudi ne znaju i ne razumiju. Možda zbog toga odnosi Srba i Hrvata imaju tako tragične i katastrofalne posljedice.

Mnogo faktora je uticalo, dabome. Sveta stolica, tursko vladanje BiH, dolazak eksternih muslimana u BiH, austrougarsko vladanje BiH, komunističko vladanje BiH.

Svi ti faktori su uticali i na iseljavanje Srba i Hrvata u Srbiju i Hrvatsku.

To što je toplo otkrio Fridrih Ebert daje za pravo Srbiji i Hrvatskoj, mnogo više, da se brinu za BiH, odnosno za Srbe i Hrvate u njoj. A ovima, u njoj, u toj Naseobini, daje za pravo da je podijele.

Iz poštovanja prema istoriji i Starim Slavenima, starim Srbima i Hrvatima, bilo bi dolično da se formiraju Srpska i Hrvatska Država na prostorima sa ove i sa one strane Plive.

Tako više ni jedni ni drugi ne bi morali da vode porijeklo.

PUN MJESEC NADAMNOM

A SRBI POBJEĐUJU

U SREBRENICI

Muslimanski glasovi odlučuju izbore u Francuskoj i u Beogradu a Srbi pobjeđuju u Srebrenici.

Nisam pročitao nepolitičkiju rečenicu.

Ogromna je konfuzija u javnim i političkim glavama bošnjačkog artikularijuma.

Na Mjesecu nema mogućnosti ni za kakav seks, za peting pogotovu, čak ni za liz, a mi se ovdje, na okrugloj zemljici pendrečimo ko mršava krmčad.

Takva je, približno, veza islamskih glasova u Francuskoj i srpskih u Srebrenici.

Tihić traži da se izbori u Srebrenici odgode. Ako ne mogu da glasaju svi koji su prije rata živjeli u toj opštini.

Mislim da bi trebalo ozakoniti da svi glasaju u svakoj opštini u kojoj su živjeli prije rata a od dolaska Turaka. Ne Davutoglua. Ne Bosni Naklonjenih. Nego onih Bosni Nakonjenih Turaka. Tako bi po dvije godine samo hodali po Vašoj Državi i glasali. Plus jedan glas za svakog poginulog koji se žrtvovao za mir. Plus jedan glas za rahmetli patriotske generale. Plus po jedan glas za Ejupa i Jovana.

U Srebrenici se, nane, sastale age stranačke, da o izborima zbore, da se dogovore, majke da umire, politiku da provode.

Neshvatljivo.

Barem bi Tihić trebao znati da je Srebrenica u Republici Srpskoj. A to je Druga Država. Nije Vaša Država. Samo što se ne zove Srbrenica. I izbori se odvijaju po zakonima te države, Srpske.

Možete, Tihiću odlagati izbore. Ali u Vašoj Državi.

Ispalo je potpuno nekonotrolisano.

Dok su se Srbi, većinom Esdeesovci, primirili u propagiranju dobijene države, kao što im je, po povratku iz Dejtona, priopćio Slobodan Milošević, Sarajevski Politički Krug se razmahao u tome. Umjesto da Srbi slave Državu koju su im priznali, počeli su Bošnjaci da slave Državu Koje Nema.

Sad otišli u Srebrenicu da vijećaju o odlaganju izbora.

Kao kad bih ja poveo svoje fudbalere na Brdo kod Kranja i vijećao o održavanju finala Lige Šampiona u Kalesiji.

DOBROPODMUKLA

Dobrovoljačka. Dobrokoljačka. Dobrovojnička. Dobrodivjačka. Nijedan od tih naziva nije dobar za tu tužnu ulicu muslimanske Žrtve Mira. Pravi naziv je Dobropodmukla. Gdje Dobro... ne znači Valjano... nego Mnogo...

Muslimansko tadašnje političko, patriotsko i ulično rukovodstvo, obogaćeno Srbinom Divjakom i Jugoslovenom Ejupom, na početku je rata, odmah, pokazalo svoj karakter. Podmukli karakter. Nikada frontalni napad. Uvijek iz šahta, iz zasjede, iza kontejnera. Nikada u ofanzivu, uvijek u žrtvenom obruču, uvijek ubij momka i curu snajperom na mostu a onda kaži da su to Srbi uradili. Ovo možda liči na vrijeđanje drugih naroda, Izvini Kopanja, ali nije. To su činjenice o Podmuklom Žrtvovanju Mira.

Niko ne traži da Sarajevo plače zbog stradanja u Dobrokoljačkoj. Ko se češe za mlade vojnike i starješine Jna.

Ali bi bio red da se prizna da je ta Podmukla Akcija smišljena kao i Srpski Svat. Da izazove Srbe. Da postanu agresori. Da se svete. Da genocidizuju. A ne da se sere po istoriografiji kako je to odbrana od velikosrpske agresije. Odbrana od pičkastog povlačenja Jedne Vojske. Ta strašna agresorska sila napravila je najveću grešku što je pristala na dogovor sa onima koji se dogovora nikada nisu držali. Ako nisu imali nikakvo bolje rješenje za proboj, trebli su umrijeti u jednom danu. Dvije protivtenkovske trojke i jedan upaljač. A ne pružiti priliku Divjaku i divljacima da budu kontejnertske patriote i šehidi. I da poslije dvadeset godina, porodicama pobijenih skandiraju Ubice, Ubice.

Ta Podmuklica Ulica obiljažava istoriju jednog političkog nacionalnog pokreta koji nikada na svjetlo dana nije jasno iznio svoj vjerski, nacionalni ili politički program. Nego je uvijek podmuklo jedno mislio, drugo lagao, treće radio.

Samo zbog toga se mora obilježavati dobrovoljačka. Svaka čast, dabome, poginulima. Taj događaj govori više o Sarajevu nego sva izmišljanja i stvarnosti o njegovoj Opsadi.

Kontejnerski Patriotizam traje i danas.

KAO I SEKS

I FRIDOM JE ZA OBOJE

Nije glavno pitanje da li će vlast i društvo promijeniti svoj odnos spram medija. Glavno pitanje je da li mediji mogu promijeniti svoj odnos prema vlasti i društvu.

Stoga Fridom Haus pojma nema. Nije Bosna i Hercegovina na 95. mjestu u svijetu po slobodi medija. Mediji u BiH su na tom mjestu.

Šta Vlast i Država imaju sa slobodom medija. Sloboda se ne daje. Sloboda nije rješenje o pravu preče kupnje. Ili si slobodan ili si konj.

A ovo što mediji sebi rade, i u BiH i u Republici Srpskoj, felacijski je fenomen ljudskih sloboda uopšte. Apsolutno Apsolutno. Nema te države koja će dati Slobodu onim pušačima iz Fetve. Ja samo mogu da primijetim da bi im bolje bilo u Gvanatanamu. Mada ovdje imaju jednu šarenu prednost. Misle da su novinari a ne zatvorenici. Oni su, dabome, zatvorenici kod Zlatagana. Nisu samo zaključani nego su i nabijeni.

To je jedna vrsta medija. Novinari Samoizjedajuće Slobode. Apsolutarci. Nije sloboda samo boriti se protiv Srpskog Agresora. Mnogo veća je sloboda boriti se protiv Zlatka Lagumdžije.

Druga vrsta medija i novinara su Državotvorci. Mi smo stvorili državu. Republiku Srpsku. Mi smo stvorili Vojsku Republike Srpske. I borce. Mi smo bili s vama kada je padala kiša, kada su bili smetovi i kad je Sienen vadio Kičicu na vas. Ti novinari i ti mediji, zarobljeni su u svojoj Slobodi Državotvornosti.

Treća vrsta su Plastičnjaci. Plastična kič i surogat verzija Pink Poseljačenja Srba. BN.

Četvrta vrsta su Alternativni Bioenergetski Novinari. I Mediji. Ateve. Televizija za Ulice i Štrajkove. Teve Dževrije.

Peta, skupna, vrsta su Parolisci. Niko tako ne maše repom kao novinari i mediji koji dobiju pare od Mrske Vlasti.

To je Sloboda Medija. Moj Fridome.

Nu. Ima i druga strana. Medija su se dograbili svakojaki džukci, dripci i gerilci. A pokušavaju da ih kupe, kao obične kurve, samo malo uglađeniji begovi, feudalci i lažni lideri.

Nisam primijetio da neki uposlenici kod tih džukaca, dripaca i gerilaca, izlaze na ulice i traže od Vlade da ih spasi, kao što to čine radnici koje su takođe kupili neki DŽ, D i G. Ratni profiteri, lopovi i polukrimosi.

Očito je da i u seksu u lancima i bodljikavoj žici, uživaju oboje. Oba.

UMIRU SIMBOLI

Svaka Epoha teško se rađa i teško umire. Mada više krvi i energije treba za njeno rađanje nego za umiranje. Na početku bijaše zanos, polet i sloboda. Na kraju ostaše ljušture, ambalaža i prazni simboli.

Epoha Labora, Socijalizma i Slobode rođena je onog trenutka kada su kapitalisti pronašli način da iz miliona radničkih ruku izvuku profit koji danas, nakon toliko decenija uzleta, vlada svakom porom planete.

Ta kapitalistička industrija bila je prvi planetarni internet. Povezivao je profit ali je povezivao i radnike. Obični ljudi su to shvatili kao priliku da se povežu, spoje, združe. Taj zanosni kolektivizam, Proleteri Svih Zemalja Ujedinite Se, nikada više nije dobio tolike razmjere. Ljude u taka čvrstoj vezi i u tolikom broju nije držala ni kultura muzike i trave, ni seksualna revolucija, ni njena posestrima Sida, ni studentski protesti.

Prostodušnost tog Internacionalnog Poletarijata, Poleta Proletera, njegova iskrenost i njegova nezaprečljiovst nacijama, vjerama i rasama, meridijanima, paralelama i kontinentima, nije slutila na dobro. Izgledalo je previše idilično da bi bilo održivo.

Na Poletarijatu su nastale ideologije, partije, kulture, ekonomije, države i međunarodni savezi.

Ta Epoha skromne lične koristi i masovne bliskosti, imala je svoje Simbole. Interancionala. Če. Petokraka. Štrajk. Klara. Prvi Maj. Radnički Grah.

Ali, nestankom radništva, manuelnog, trosmjenskog ili četverobrigadnog radništva, masovne korporativne proizvodnje ruku i mašina, Epoha Poletarijata je umrla a da niko ni ne zna kad. Bez epitafa i spomenika.

Kada je počelo doba, to nije Epoha, sve skupljih proizvoda koji zahtijevaju sve manje radnika, doba usluga, informatike, devijantnog bankarstva, kokakolizacije, nebeske demokratije, Svijet i pojedinačna društva su se konglomeratizovali, usitnili, razdijelili. Od zrna sa klicom postali su prekrupa.

Niko više i nema potrebu za poletom, vezom i spajanjem. Internet Cucla je univerzalna jer daje trajnu iluziju da si dio nečega. A nisi ništa.

Danas su ostali da se raspadaju još samo Tužni Simboli Epohe. Prvi maj. U Splitu se Djeca Epohe, starine, grbine i rdotine, potukli za radnički grah. Osam časova rada, osam časova odmora i osam časova kulture pretvorilo se u Osam časova Manipulacije, osam časova Tuge i osam časova Kotejebe.

Tuga je golema. Simboli epohe najčešće postaju njeni spomenici. A Đurđevak ne zeleni. Ne ukazuje se Nova Epoha. Svakosebica je premrežila sve i postala najraširenija i najkorištenija društvena mreža.

Da nam živi, da nam živi. Šta bi moglo da se kaže umjesto Rada.

RAT SE VODI

RADI FORMIRANJA DRŽAVA

A NE RADI

POVRATKA IZBJEGLICA

Biskup Komarica je iznio podatak da je na području kojeg danas državi Republika Srpska prije rata živjelo 220.000 hiljada Hrvata. To mediji prezentuju kao da je na Području Republike Srpske živjelo toliko Hrvata i još više muslimana.

Mada Komarica to nije tako prezentovao.

Medijska i unitaristička prezentacija i presija da je na području Republike Srpske ovo ili ono, da je Republika Srpska odgovorna za izbjeglice i za ovo ili ono, nije u skladu sa činjenicama.

Kada su Veliki Majstori Krojači počinjali rat, a domaći sokački miševi se uključivali, kao Vrhunaravni Miš Alija koji je odlučio da za BiH, JGO, Ga Ona, žrtvuje mir, nije postojala Republika Srpska.

Republika Srpska je posljedica suludih ratova u koje su se uključili mnogi domaći imbecilarijum ne znajući na koji će bogaz izaći. Za razliku od Hrvata i Šiptara koji su znali. I Slovenaca.

Republika Srpska kao Država posljedica je tih ratova kao i izbjeglice.

Sljedstveno, Republika Srpska nije pokrenula niti je kriva za etničko čišćenje. Niko nije rekao da će za Republiku Srpsku žrtovati mir.

O posljedicama ratova se ne raspravlja. O tome se piše istorija. Možemo mi reći da su Hrvati, u Hrvatskoj, imali projekt eliminacije Srba. Ali se mora reći i da se Srbi nisu najbolje snašli. Da su muslimani imali projekt, samo u svojim glavama, da eliminišu Srbe, pa i Hrvate, ali se nisu nikako snašli. Da su Šiptari imali projekt da otmu Kosovo i da su se fenomenalno snašli. Da su ovi ili oni izbjegli, protejrani, ubijeni. Sve to neće pomoći. Istorija će samo jednog dana zapisati kratku fusnotu. Nakon rata koji je pokrenut da se razbije Jugoslavija, nastale su sljedeće Države: Slovenija, Hrvatska, Republika Srpska, Crna Gora i Kosovo.

A da li će neki student raditi seminarski na temu koliko je bilo Srba u Hrvatskoj, Hrvata u BiH, muslimana na današnjem području... imaće značaj kao i rad o tome koliko je stabala šljiva bilo po popisu tridesetdevete u Kraljevini Jugoslaviji.

Ratovi se, dakle, vode kako naslov kaže.

Samo mogu da se nadam da će neko, pred neki budući rat, da se sjeti mog naslova. JMM.

 

ČETIRI KAMENA BIĆA PRAPOČETKA

(INSTALACIJA U PRIRODI)

SKULPTURE I
INSTALACIJE

AUTOR: RAJKO VASIĆ

ZA JESEN PRIPREMAM IZLOŽBU SLIKA ALI SAM MISLIO DA JE OBOGATIM I NEKIM SKULPTURAMA, DA RAZBIJEM MONOTONIJU OKVIRA I PANOA. STOGA SAM PREDUZEO NEKE SKULPTORSKE PROJEKTE KOJE OVDJE DONOSIM, ZAJEDNO SA INSTALACIJAMA U PRIRODI KOJE SE NE MOGU POJAVITI NA IZLOŽBI ALI MOGU NA BLOGU.

 

ZMIJSKI POLJUBAC
U KAMENU I DRVETU
(KOMPAKT KAMEN DRVO)

 

BIVOL MRGUDALJ
(KOMPAKT DRVO KAMEN)

 

ZALJUBLJENI PAR
(KAMEN, INSTALACIJA U PRIRODI)

 

MULTIMEDIJALNI
ZID
(INSTALACIJA U PRIRODI)

 

KNJIGOCKA
(KNJIGA OD KOCKI ZA PALETE)

 

NAGORJELI
KRILAŠ
(INSTALACIJA U PRIRODI)

Republika Srpska

Banjaluka
Trg Dejtonske samostalnosti 1

MOLIMO GORNJI NASLOV

U skladu sa davno potpisanim Dejtonskim sporazumom, što je prema istorijskim izvorima, uslijedilo kada Smo izgubili i rat i mir za BiH, predlažemo da Vaša Država i Naši Ostaci potpišu Sporazum, kako je to predviđeno Opštim Okvirnim Sporazumom Za Mir, član taj i taj, i da se uspostavi Fleksibilna Unija koju bi činile Hrvatske Zemlje, u daljem tekstu HZ, Vaša Presvijetla Republika Srpska, u daljem tekstu JPE, Jedini Pravi Entitet, i Naši Ostaci a koja bi se zvala Kako Vi Kažete.
Ovakvo pismo će jednog dana stići u Banjaluku.
Samo se bojim da će i za to pismo biti aktulna pjesma Drumovi će poželjet Turaka al Turaka niđe biti neće.
Jednog dana, kad propadnu svi projekti stvaranja Vaše Države na razvalinama Manjeg Beha Entiteta.
Dabome. Postoje i druge varijante. Stvaranje islamske države u Evropi. Okokotlinskog tipa. Neki unitarni teoretičari i intelekuralci to priječe tezom da Svijet neće dozvoliti stvaranje islamske države u Srcu Evrope. Kako neće. I Kosovo je islamsko.
Zatim, Nova Međunarodna Konferencija, koju predlaže Onaj Kacin. Da. Svu kožu sa guzice poderaše češući se za BiH. Prije će biti međunarodna konferencija o povratku Slovenije u Jugoslaviju.
Milorad Dodik bio, nekidan, u Beogradu i okolno Srblje malo uputio u stanje Razvaline. Izrekao par stavova o stanju stvari koje vide i Huso, njegova nena i njena kona. A Patriote, Međunarodni Zajedničari, Kotlinski Mediji i slično, digli vatrogasnu paniku. Dodik upotrebljava ratnohuškački jezik. Kao da im je rekao da je džamijska boja plava.
Dijagnoza da je BiH neodrživa, da mnoge druge konstrukcije u BiH nisu održive a da je samo održiva Republika Srpska, posljedica je petnaestogodišnjeg eksperimentisanja sa unitarizacijom tipa Uradi Sam. U stvari, šiljenja Onog Stvora na Srbe i Hrvate.
Obavještavam Donji Naslov, Molioca, da se dotle došlo u provođenju Patriotizma kao vrhunaravne ideologije za stvaranje Državne Države i podjele agresorski, genocidnih i četničkih žutih traka, poznatih kao A-trake, G-trake i Č-trake.
Eksperimenti sa Konstitutivnošću Svih I Svuda, Mog Na Svom i Svog Na Mom, sa razmožavanjem Savjeta ministara štakorskom produktivnošću, vađenjem zakona iz ohaerovskih bisaga, otimanjem para za Državni Budžet, stvaranjem državnih gubar-agencija, butmirizacijom i slično, ojačali su Manji Beha Entitet do političke samosvijesti koja je prepoznala gornju dijagnozu.
Pominjanje teritorijalnog integriteta kao protivotrova stavovima o neodrživosti BiH argument je isti kao i tvrdnja da kruška nije jabuka. Pošto su Međunarodne Kuronje na kurac nabile Helsinšku deklaraciju o nepromjenjivosti granica u Evropi, Teritorijalni Integritet je Mačkov Rep, Kumova Sama i Lanjski Snijeg.
Uostalom, svi su bili, pa i Američani, za očuvanje granica i teritorijalnog integriteta Jugoslavije. Pa šta bi.
Bosna i Hercegovina i nema teritorijalni integritet. Nema čak ni teritorijalni kontinuitet.
Teritorijalni integritet podrazumijeva vlast i vladu koja ima ustavne i sve druge, zakonodavne, sudske, vojne, policijske i ekonomske nadležnosti nad odnosnom teritorijom i podanicima.
Šta od toga ima BiH. Počevši od Vlade. Nema ništa a i to što ima niko ne zarezuje. Sve to može da se NNK.
Da mene pitaju Age Kotlinske, kraj Miljacke, vode mutne, kao što je i sama BiH Kao Država, predložio bih im, prvo, da se potpiše Sporazum o regulisanju Saobraćaja između Entiteta.
Čini mi se da to Stari Dejtonski Zavjet pominje a nikad nije urađeno.   

 

OPET IGRA DESNICA KOJOJ JE OPERISAN LCA
Deset mjeseci nakon operacije desnog koljena i prednjeg ukrštenog ligamenta, koju su izveli i koljeno rehabilitovali mađioničari iz Klinike i Rehabilitacionog centra Zotović u Banjaluci, zaigrao sam na velikom terenu u ekipi mog prijatelja i selektora Nikole Nikića.
Osamdeseti dan od operacije sa mogao da čučnem sa obje noge a stoti dan sam trčao oko stadiona. Teretana je malo dosadna ali izdržalo se. Tek u skladu sa svojim fudbalskim nadimkom, Rajkula, učinio sam
i jedan klizeći start. Ukratko, noga igra kao da ništa nije bilo.

 

 

 

USREALI SE

I šta sad. A. Galaktikosi. Vasionasikosi. Dijamanti. Sve Džeko do Džeke. Real. Španska Vlada rješava dugove. Nakupovana ergela fudbalera vrhunskih predispozicija. Od kojih neki rđaju u garažama ili malo igraju, neki su slabog čojstva i vitešta, a neki su, iako znaju taj Fuc, primjereniji Teti Moiri Orfei nego Igri. Mislim, spadaju u Cirkus.

Nu. Onda se pojave potomci Bizmarka. Los. Igraju pošteno, otvoreno, napadaju. Nisu pičke ko Pičkelzi. Parkirali autobus na gol, iskopali dva reda rovova, jedan u šesnaest, drugi izvan, i kažu nadmudrili Barselonu. Dobro reče onaj Talijan sa puć puć usnama, ko da su silikonske, Ma kakva taktika, nosilo nas.
Taj Bajern je imao takođe šansu da se usere u gaće pred Realom, da ih dobro podveže i da se zabunkeriše. Kao Pičkelzi ili kao Kurinjov Inter onomad. Sveti Helenio Herera i Katenačo.
Ali nisu, igrali su napadački, pokazali bolju igru, pokazali kompaktnost uprkos mnogo slabijim i neiskusnijim igračima na pojedinim mjestima u timu. Uprkos punom stadionu.
Da Pare igraju fudbal, sve bi one svjetske banke, što još propale nisu, imale svoje timove.
Pozitivno je za Igru to što je Real otpao. Kao što je pogubno što je Čelzi prošao. Nije tolika šteta što je Barselona otpala jer je ona svoju Igru promovisala dovoljno, problem je što malo ko može sada da je prati, kolika je šteta što su prošli oni Drogbovi i Tores koji je posljednji puta dao gol kad je Marko Kraljević ukopao Vranca.
I sad ga dade Barseloni. Sramota.