EVROPA OZBILJNOSTI
ILI EVROPA IMPROVIZACIJA
Evropa je doista demokratski svijet. Dopustila je sebi da svako može da zbori o njoj i u ime nje. Soroš, onaj kontaminirani lisac finansijac, kaže da Evropa treba da ima Plan B. To je povodom krize Eurozone. Ema Bonino i Marko de Andreis, Talijani, Bonino je potpredsjednica talijanskog senata, govore o Evropskoj Superdržavi i pitaju se može li ona spasiti Euro. Pri tome iznose i Ideju Strave i Užasa: Evropska vojska bi bila druga svjetska vojna sila. Vele: Kad bi se vojska ujedinila, manje bi para tražila a bila bi sila.
Evropa je prije svega budućnost. Zato Evropa nije ništa super niti supra, ništa iznad. Evropa je nastala na različitosti svoje unutrašnje civilizacijske i hrišćanske strukture. To joj ne treba poništavati. Zadnji put kad je to poništavano, silom, i kada se Evropa htjela pretvoriti u Nad i Pod, cijeli svijet je bio pred katastrofom.
Evropa je odgovorna za svijet. Ali to je sada u drugom planu u odnosu na vrijeme Drugog rata. Sada je, prije svega odgovorna prema sebi. Dolaze nova vremena. Oni koji su pobjedu u Drugom svjetskom ratu prigrabili za sebe, da bi krojili svijet, i uzimali mjere, u čemu se Evropa nije snašla, dijelom jer je suštinski troma a dijelom jer je bila razrušena i izmrcvarena, na izdisaju su. Dolaze Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj ekonomskoj kori.
To tjera Evropu da ima odgovornost prema sebi. Ali je tjera i na ozbiljnost. Evropa nema vremena za improvizacije. Ona je pola vijeka od Poraza Nazatka i krvave Pobjede Napretka iskoristila samo za stvaranje EU i za uvođenje Eura. Kina, naprimjer, iskoristila je tih pola vijeka, dok su drugi okolo srali o Crnom Komunizmu i tekućoj krvi ljudskih prava na Trgu Nebeskog Mira, za stvaranaje Ekonomskog Radnog Monolita Različitosti. Kina je sada jedna Velika Evropska Unija. Ali mnogo efikasnija i mnogo različitija. Samo neupućeni misle da je Monolit Petokrake homogenizovao taj kontinenet na kontinentu. Ne. Kina je prije svega Različitost. Ali je i Efikasnost, Rad i Budućnost. Evropa mora da misli na Kinu, ne kao neprijatelja, nego na nešto što je nezaobilazni orijentir. I na druge Kine. Propast Amerike je počela. Kad padne bankarski rejting, a vještački je držan odavno, nema te vijagre koja će da Ga diže.
Prilude, Ema i Marko, gdje ih Evropa samo nađe, kao i Kacina, Pak i sl., pričaju o Evrpskoj Vojnoj Sili. Zar istorija nikoga ničemu ne uči. Ako hoćete sigurno da propadnete, odete u sitoriju kao tragedija, onda se uhvatite vojne sile. Džingis Kan i Aleksandar Makedonski, kao i Hitler, bili su vojne sile. SSSR je bio vojna sila. Sad je još uvijek vojna sila pa On pada. Pada Dolar. Pada Raj Kapitala, Kokakole i Meka. Vojna sila ne zna za odrednicu budućnost. Njena suština je sadašnjost a da bi se vladalo sadašnjošću, vojna sila, ili bilo ko drugi, mora da potčini sve političke, ekonomske, kulturne i umne resurse. Tako je odavno u Americi. A to je put u propast. Prvo ekonomsku, zemlja postane ekonomski okupirana od vlastitog vojnog sektora, pa onda i političku.
Evropa ima prečeg posla pred sobom:
• Mora definisati političku strukturu. Šta želi od parlamenta i svega drugog. I mora demokratizovati izbor tih struktura a ne da se one popunjavaju budalama kao Kacin. Možda Kacin i nije tolika budala ali fenomenalan je kao uzorak.
• Mora riješti svoje iluzije, halucinacije i traume oko proširenja. Da li želi da postane Evropa Evrope ili Evropa Parazita. NPR.
• Mora se riješiti svoje iluzije multikulturalnosti, multikonfesionalnosti i multikontinentalnosti. Svi imaju prava ali prava na Evropu ima samo Evropa.
• Mora uspostaviti relaciju prema Rusiji. To više nije mrski SSSR iz koga će jednog dana petokraka da se razmnoži po cijelom Londonu i drugim zapadnim metropolama.
• Mora definisati ekonomske procedure u Eurozoni. Jasno je da različit stepen razvoja produkcionih snaga i odnosa u pojedinim zemljama zahtijeva različit pristup, odnosno različite uslove. Ne može se izbjeći, npr, neka vrsta Selektivne Primarne Emisije Eura. Pomoć Grčkoj je ta neka vrsta Primarne Emisije, samo na drugom mjestu. Dabome, moraju postojati i mehanizmi zauzdavanja ali se zemlji ne može oduzeti samostalnost i odgovornost.
• Mora odgovoriti na radno-proizvodni vijek koji dolazi. Nije dovoljno birokratizovati broj čokota i slično. Vrlo brzo će se ući u vijek bez nafte, vijek sa skupom električnom energijom. Na to se može odgovoriti samo kontrolom prirasta ili priliva stanovništva i radom. Golim Radom. Umjesto Društvenih Mreža biće neophodne Žuljevite Mreže. Kolikogod to današnjim besposlenim generacijama, rođenim u besposlici, odcuclanim besposlicom, izgledalo nevjerovatno.
• Mora se otarasiti balasta. Engleske. Turske. ISL. To su razarajući elementi. Elementi koji ne pripadaju Evropi ali ne pripadaju ni drugamo. Međuprostor.
• Mora do perfekcije dovesti svoje finansije i primorati članice da ih kontrolišu i kontrole stavljaju na uvid.
• Mora odlučiti da će uvijek biti Evropa Članica a nikada Evropa Vještačkog Sjaja.
Dabome, da je pitanje da li sadašnja generacija evrpskih lidera, Merkelova i Sarkozi, mogu da kreiraju i diktiraju tempo. Vrijeme izmiče a za novu generaciju, koje nema na vidiku, treba mnogo vremena. Bojim se da se tempo gubi sa raznim Kacinima, jer njih ima posvuda okolo, samo nas za nos štipa ovaj. U Italiji, Francuskoj i Njemačkoj se mora iznjedriti triling lidera koji će ovaj vijek pretvoriti u Vijek Evrope.
Biće teško.

FIĆO ČUDOVIŠTE
Sticajem okolnosti da sam radio na Kampanjoli i da sam povrijedio koljeno, upoznao sam se sa Nikolom Marčetom, Banjalučaninom koji je automobilski čudotvorac, konstruktor i zlatnoruki majstor. U školjku starog Fiće koji nema šasiju, čak ni polušasiju, smjestio je motor Kavasakija od 1000 kubika i 15.000 obrtaja. Za tu priliku je morao ojačati karoseriju, ugraditi vješanja i kočnice od savremenih auta i prilagoditi mjenjač a motor smjestiti u sredinu, ispred ose zadnjih točkova što je dalo potpuno novi konstruktorski proizvod. Novi motor i vješanje zahtijevali su i proširenje razmaka točkova pa su nadograđeni novi blatobrani. Sve ostalo je klasično Fićino, bez suvišnih detalja. Kad se otvori poklopac motora ne može se vidjeti motor nego samo auspuh i dio električnog rikverca.
sjeo sam u Fiću ali mi nije palo na pamet ga ga vozim jer u prvoj ide 80 km na sat. Vadio sam se na povrijeđeno koljeno. ali, moram priznati da motor ima zvuk Neidentifikovanih letećih objekata.

Bijela cijev je auspuh a iza nje je dio električnog motora za vožnju unazad pošto motori motorbicikla nemaju rikverc. Ovo je, dakle, Fićo hibrid.

Modernizam. Novi retrovizor.

Novi dizajn blatobrana zbog kojeg se cijeli nekadašnji dizajnerski tim Fiata prevrće u grobu. Kako se oni nisu sjetili.

Stari Fićin žmigavac i niklovani oklop fara

Sa Nikolom Marčetom čudotvorcem, konstruktorom i majstorom čije ruke stvaraju ove nebeske Fiće

Rajko, Nikola i Marko

I Peđa se slikao sa Fićom

Bijela varijanta visokoturažnog Fiće

Fićo, Crveni Fićosaki može da se dobije za 6 - 7 hiljada eura.

treći iz serije visokoturažnih Fića

SRAMOTA ME
GOJKOVE REPORTAŽNE
SLIKE SARAJEVA
„To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru... Sarajevo grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja. A njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.“
Čitam, pa ne mogu da vjerujem. Pogledam koje su novine. Oslobođenje. Sarajevsko. Srpsko Sarajevo se odavno oslobodilo Oslobođenja. Otkad ja pišem u Oslobođenju. Kad izbi Gojko i njegova slika. Pade mi Trebević sa srca. Rekli bi opet, eno četničkog fašiste, ne može da smisli Sarajevo, naš Patriotski Državni Filmski Multietnički Bosanski Transvestorijentalni Zlatkov Grad.
Nemoj mi, Gojko, brate, o Sarajevu tako. Sarajevo je svjetlo na kraju tunela zvanog Republika Srpska. Baš kad nam se zjenice suze na stoti dio prečnika dlake, od silne tušte i tme manjeg beha entiteta, ugledamo Sarajevo, lijepo, gizdavo, i pogled nam se otvori prema širinama, visinama i kotlinama civilizovanih horizonata. To je grad u kojem je mezar Alije Deklaracije. To je raskrsnica puteva, od Pala ka Ilidži, od Trnova ka Vitezu i od Podgraba do Piramida. Kakvi psi lutalice. To je sve došlo iz siromašne Republike Srpske. U zadnje vrijeme dolaze i iz Herceg Bosne. Nemoj tako o Novom Pazaru. To je isto svjetlo, samo na kraju tamne Srbije. Kad se izađe iz ta tri mutljava pašaluka serbijanska, sine bjelina muftijinog beemvea, STJ, i fesa, pa se otvori pogled preko Albanije, preko Egeja, pa zaokrene prema Bosforu i Dardanelima. Samo iz Novog Pazara može da se gleda pogledima koji imaju krivine. Tako i iz Sarajeva. Gledaš prema Briselu a pogled, negdje iza Beča, skrene prema Ankari. Milina. Nemoj, Gojko, o tenkovima. Sad, kad se vratio Jovan Divjak. Uživiće se stari jna general sarajevske vjeroispovijesti.
Primjećujem, iz ovoga mraka, kako je Gojko u posljednje vrijeme dobio naglu crtu kritičnosti prema Trapu, Kotlini i Saraju uopšte. Nakon toliko godina. I drugi intelektualonosni javnosnici, isto, uglavnom nedžamijski služinački živalj.
Vidio je i Gojko bijedu Red karpeta, Red Purivatre, svu kulisu. Mi, fašisti, genocidaši i separatisti, ustaše, državoizrodi, vidjeli smo te lažne i od laži orgazmično vlažne crvene tepihe posvuda u Saraju, političkom, nacionalnom i vjerskom naročito i odavno. Zato smo prezreni i proskribovani. Manje behaentitetlije, trećaši, agresori, PIMČ.
Talentovan je vidilac Gojko, vidio bi on i prije ovo što vidi sada. Ali je profitabilnije bilo gledati kako trune Republika Srpska, kako propada Šumskadija, kako vlada Laktašenko, kako u tom toru sve vrvi od zločinaca i koljača... kako Srbi donose haos pod naš Crveni Tepih. Sada, kad su pohapšeni koljači, otišao i Ratko, sad se vidi i Sarajevo.
Moj Gojko. I ti si učestvovao u tome. I ti si dovodio te pse lutalice. Gdje ih nađe deset hiljada, toliko u Sarajevu nema ni Srba, STJ. Ti nisi nikada uzeo ključ 42 pa zavrnuo neku maticu na tim šinama. Nikada nisi uzeo vedro zelene boje pa malo ozelenio te površine. Stalno si, sa drugima, pošumnjavao Srpsku. Crnio, tmačio, tmio. A oni su to i htjeli. Razne Purivatre. Da rade što hoće, mimo Grada, mimo Bosne, mimo Vas tolikih.
Samo što Mirsad to pokaže na tepihu. Dovede Anđelinu pa dunjaluk puca od želje da je pukne po dupetu. Jebo invalidnine, reketaše i platformaše.
Ostali ne pokazuju.
Moj Gojko.

ŠEIKURČINA I PINKRATIJA
U dva dana dva medijska aktera dokazuju da ima dna ali da ima i vrha.
Večernji List Mostar i Šeik Hassan došli su u Makarsku Republjik da ustanove kako se provincijalci koji ne podnose druge provincijalce, odnose prema razvikanim bogatašima koji se znoje u nekim dugim vrećama. I otkrili su mnogo više nego svo istraživačko novinarstvo koje su ovdje stranci promovisali na raznim kurčevima instant žurnalistike. Otkrili su više nego što bi mnoge knjige sadržavale o analizama sociološkog, političkog, moralnog i vrijednosnog urušavanja jednog sistema i svih sistema koji su nastali na razvalinama. Otkrili su kako se ponaša načelnik Makarske i da to nije ni malo različito od načelnika Ugljevika ili Surdulice. Da je njegova briga za državu nikakva i da je njemu i takvima šteta bilo izboriti Nezavisnu Domovinu. Takva je briga i načelnika Doboja, načelnika Kaknja i načelnika Šapca.
Otkrili su i nevjerovatno podaništvo koje je zahvatilo ovaj prostor. Neke dijelove kad su primali islam a neke kad su dankedojčlandirali. Da je šeik izvadio lovu svi bi po makarskim plažama pasli kamenje.
Vlasnik Televizije Pink, takozvane Pinkačice, pokazao je, pak, dno. To je onaj Miloševićev pupoljak koji se dokopao vlasništva nad medijima pa počeo da truje naciju. A i šire. Njegov program užeglih plesačica, pjebačica i zabačenog varoškog primitivizma, ispira mozak čak i glupljima od Partizanovog golmana. A njegova internacionalna saradnja sa hrvatskim erteelom, u promovisanju kurvanog imbecilstva, ostaće upamćena kao nevjerovatno masovno podržano samoponižavanje gledališta i življa uopšte.
Takvom neotrovanom Vlasniku Pinkurčine, morske i carinske vlasti Hrvatske su zaplijenile jahtu jer nije platio porez ili carinu a nije poštovao ni neke interne zakone.
Sada je uvređeni i izbezumljeni Vlasnik odlučio da više ne pušta hrvatsku muziku, hrvatske filmove i hrvatske reklame na svojim televizijama. Prethodno je srao o tome kako je medijsku krv prolijevao da poboljša saradnju Srbije i Hrvatske u robnoj razmjeni i da, uopšte, popravi odnose te dvije zemlje. STJ.
Primitivni vlasnik je smetnuo sa uma da on svoju televiziju ne prikazuje samom sebi i da, čim emituje program, ima svu silu društvenih, etičkih i profesionalnih norme i obaveza koje mora poštovati. Umjesto da se ponaša kao uvrijeđena bečka frajla.
A takvi kao Vlasnik Simić, skoro su svi na ovim prostorima. Samo ih treba malo analizirati. Doduše, nemaju svi jahte. Sad je nema ni Vlasnik.

EVO LOLE, EVO KAMPANJOLE

Konačno je AR 55, stara JNA Aždaja, u mojoj izvedbi markirana kao ARV 55, izvežena na cestu. Uspješno je položila test sa širokim niskoprofilnim gumama, zadnje vuče u krivinama, mijenjanja brzina (druga mora bez gasa), instalacija i osvjetljenja, kočenja i ogibljenja.
Čekaju se registracija i tablice, sutra prekosutra, pa će i u grad, u Banjaluku.
Na kraju ovog fotoserijala je skica kampanjole koju sam uradio na početku, krajem 2009. godine. Trudio sam se da kao majstor ne odstupim mnogo od sebe kao dizajnera.
Bitno mi je da sam na njoj sve uradio svojim rukama. Naučio sam za tu priliku i neke zanate koje nisam znao. CO2 zavarivanje, pripremu za lakiranje, lakiranje, bravarske poslove... ARV 55 je kompletno reparirana, osim motora koji je u dobrom stanju izašao iz rata i kome su promijenjene sitnice, razvodnik paljenja, karburator i slično. njen motor je, inače, motor iz Pezejca 125P, odnosno llasična fiatova mašina koja je ugrađivana davnih godina u italijanska vozila. Moja Aerka je 58. godište.
Njene performanse je svrstavaju u klasična terenska vozila, ratna vozila u najekstremnijem smislu riječi. ima pogon i na prednje točkove, do brzine od 35 km na čas, poseban hladnjak ulja, blokadu diferencijala... ali sam je ja radio kao luksuzno gradsko vozilo. stoga su gume nise i široke, sjedišta kožna, ručno rađena, vozača, suvozača i klupe pozadi, tapecirung vrata i podova je takođe kvalitetan i luksuzan, dodani su reflektori na zaštitni most u slučaju prevrtanja, sve što se vidi je lakirano u jednoj od tri boje, mnogi vijci, najsitniji dijelovi, volan je rađen u svetri boje ARV 55. Stoga mi je i trebalo toliko vremena da je uradim mada na prstemogu izbrojiti dane koji su na njoj provedeni u punom radnom vremenu. I, uz to, prošle godine sam imao izbornu kampanju što me je 6, 7 mjeseci odvoilo od bilo kakavog rada.
Karakteristike mog dizajna idu za tim da se sačuva klasični izgled Aerke a doda luksuz i kabrioletska varinanta. Zato sam sačuvao njen prednji branik, blatobrane, pokolopac motora, kanister za gorivo i zadnje odbojnike po čemu je ova kampanjola prepoznatljiva. Ako bi se to mijenjalo onda to više ne bi bila AR 55. Radi sigurnosti sam dodao modernu i obimnu zadnju svjetlosnu grupu jer se njena originalna svjetla pozicije i pokazivača pravca slabo vide po današnjim kriterijima (a nisu ni konstruisana za gradsku vožnju).
Slijedećih dana ću dati mnogo foto-detalja kako bi ljubitelji ovog čudnovatog vozila mogli da steknu pravu sliku o ovoj rukotvorini.

PRVA SKICA

KOSOVSKI POŽURI
Turim ja tebi, turiš ti meni. Pitalica jedna. To su podvori za nošenje plasta sijena. Ali to su i međunacionalni odnosi na Brdusijama, kako bi se, prevedeno sa turskog, mogao zvati Balkan, pa čak, na nekim granicama, i međudržavni.
Svi se izintelektualiziraše razmrsujući Paljevinu Brnjakstaga i najnovije zatezanje odnosa. A tako nam je bilo lijepo u pregovorima Beograda i Prištine. Pošto smo isporučili Mladića i Hadžića.
Dabome da me se može okarakterisati kakogod kome bilo šta padne na um. Ali moram da kažem. Problem Kosova je u onim podvorima. Kad Srbi nisu, na vreme, isterali Šiptare sa Kosova, Šiptari su, na njihovo vreme, isterali Srbe. To je suština odnosa Srbije i Kosova.
Dakle, problem je star više od stotinu godina. Sad je došlo do nekih pregovarača koji se vuku konopca sa nekom tustom pregovaračicom, oko pečata. Da su znali da pregovaraju o vatrogasnim aparatima, bolje bi im bilo.
A Čak Boris važno izjavljuje da, ako Kosovo bude uslova za EU, Srbija će reći Ne. Ma nemoj.
Kosovo nema veza sa:
• Multietničkim društvom,
• Sa Rezolucijama UN
• Sa članstvom, ni Srbije, ni Kosova, u EU
• Sa demokratijom i ljudskim pravima
No samo ima veze sa jalovljenjem Srbije. Još je Srbija ostala krupna na Brdusijama. Ako padne u krilo Nato pakta, treba da bude slaba i sitna. A ako se, slučajno, ovdje ukazačok Rusija, opet treba da bude slaba i mala. Ima da od Srbije nastane još sto država. Zukorland, Vojvodanija, Vlasinija, Prokletija...
Dačić je zakasnio sa podelom Kosova. To on, samo, oba podvora tura Čak Borisu. Kao što je, onomad, zakasnio i Ćosić.
Paljevina Brnjakstaga je znak da od Podele nema ništa. To je poruka Srbiji. Kao i to da ništa nije gotovo sa onom dvojicom u Hagu. Mutinacionalani konzorcijum Kosovoprojekt formiran je na dugi rok. Na sljedećih pola ili cijeli vijek. Srbija na to mora da se spremi.
A koliko me služi vid, Srbija o tome pojma nema. Parole Mi nikada, ali, nikada, nećemo priznati Kosovo i Ako EU bude postavila uslov Kosova, rećićemo Ne, samo su površne piarovske dosjetke.
Srbija mora odmah da pretrpi poraz u vezi sa Kosovom. A ne stalno ga trpi, celovekovno.
To znači da:
• Treba uložiti sredstva i preseliti Srbe sa Kosova u Srbiju. I oni su plaćali selidbu Albanaca na Kosovo. I selidbu Srba u Srbiju.
• Ohladiti granicu prema Kosovu, samo ono što se mora prema međunarodnim regulama.
• Zaustaviti promet roba i bilo čega drugog. Nemoj da se ozbiljna zemlja, kao što je Srbija, vadi na to kako su kriminalci sa jedne i sa druge strane organizovali cijelu zajebanciju radi svojih ilegalnih radnji.
• Zamlju i imovinu, Jedan Kroz Jedan, ne prodavati. Ostaviti to kao balast mogućeg ulaska međunarodnog prava na Kosovo, jednog dana. Vek, dva.
• Kulturne i vjerske objekte predati na dušu SMILEKSU, UDESKO-u, ili kako se već zovu one međunarodne snage i institucije.
• Zaboraviti Kosovsku bitku. Murata i Miloša Kurata. Kad se mogao zaboraviti Istrebljivački Jasenovac, a dogodio se tu, nedavno, može i taj davni Poraz.
I živeti dugo i lepo, bez tegoba zajedništva. Ako je to još, to sa Albancima, ostalo od jugoslovenskog zajedništva, šutni ga, bre, u dupe rosno.

ZLATO JE OSVETNIČKI METAL
I POVEZANO JE
SA BANKROTOM AMERIKE
Prije četrdeset godina počela je propast svjetskog ekonomskog sistema, dolara i američkih finansija. Sve dotad je važio dogovor koji je ustanovljen poslije Drugog svjetskog rata, da svaka zemlja, kad nakupi dovoljno američkih dolara, može da ih donese i zamijeni ih za zlato koje će da odnese kući i čuva kao neku vrstu najboljih deviznih rezervi. Amerika je tako svoj novac vraćala kući, gdje je i nastao i za šta je imao pokriče u robama. A zemlje su ozlatile, opredmetile, svoje dobre ekonomske veze sa svijetom.
Onda je Nikson donio odluku da Amerika više nije obavezna da isplaćuje zlatom svoje dolare po viđenju. Nisam tad bio nešto dobar sa Niksonom pa mi nije javio šta je bila skrivena namjera Amerike, ali, nešto kasnije u tekstu, a četrdeset godina u kasnije u vremenu, otkriće se šta mislim.
Sada je glavno pitanje Da li će 2. avgusta bankrotirati ta Amerika. Jer dotad ima para da plaća svoje obaveze. Ako bi se mogla zaduživati još više, preko tamošnjeg zakonskog maksimuma, zadužila bi se i plaćala bi dalje. Ne bi bankrotirala. Odložila bi ga.
Inače, američki dug je 14,3 biliona dolara. Nemojte, samo, da ovo čuju Čavić i Ivanić, otići će u Kongres i iznapadati Obamu da se neće ni pojaviti na izborima a kamoli pobijediti. Mihajlica može da čuje, on ne razumije.
Međutim, glavno pitanje maskira i prikriva suštinsko pitanje. Tačno je da Bankrot Amerike može da izazove finansijski cunami u cijelom svijetu ali to nije najvažniji događaj ovog vremena.
Pitanje Ambankrota samo je znak potpune propasti svijeta u finansijskom i ekonomskom smislu, propasti njegove dosadašnje organizacije, od temelja pa do krova. To nije katastrofično jer svaka propast sobom nosi i klice rasta.
Ali jeste katastrofično po moć Amerike. Ako bude moći da se shvati da je ovo jedna od epizoda silazne putanje te ekonomije koja je svoj silazni put sama projektovala, sazidala i uglačala da bi pad bio što ravnomjerniji i zakonitiji, onda će se morati zaustaviti trošenje onoga što nema čak ni u Americi. Sadašnjim tempom, za deset godina dug bi mogao narasti na 114 biliona dolara. Ili će se to računati u juanima.
A da se vratim Niksonu, nesretniku. On o ekonomskim transverzalama zlata i novca nije imao pojma. Kao ni o mnogim drugim stvarima. Čast za završetak rata u Vijetnamu. Finansijski moćnici Amerike primorali su ga na taj potez sa zlatom, koji je, u stvari, oslobodio bilo koga da bude odgovoran za dolarsku inflaciju, inflaciju dolara. Odavno niko ne zna koliko dolara ima u svijetu. Prvo niko nije vodio računa o plasmanu dolara, štampanju, naši pljačkaši države bi rekli O primarnoj emisiji. Zatim, niko nije smio Americi da postavi to pitanje. A naročito pitanje kako se finansiraju ratovi po svijetu.
Sve je to stvorilo novu valutu – Odmetnuti dolar. Dolar je postao Valuta Fantom, samostalno je lutao svijetom i obavljao poslove nekad za sebe, nekad za Ameriku, nekad za ratove, nekad za finansijaše, nekad za vojnu industriju.
Sve je to računato u Moć Amerike i u njen AAA rejting. Smiješno je da zemlja koja treba da bankrotira ima najviši finansijski rejting.
Ali, pojvaljuju se Nove Ekonomske Ploče na zemljinoj kori, nove sile. One ne donose dolare i mole da se zamijene za zlato. One kupuju američke državne obveznice, Kina ih ima 1.16 biliona $, kupuju Američku Moć. A Američka Moć je bila dosad jedino njeno validno dugovno pokriće. Zato je sada bitan taj Drugi Avgust.
Da je Amerika zadržala dogovor o Zlatu, imala bi uvijek kontrolu nad svojim dolarima van Amerike. Oni bi imali svoje zlatno pokriće. Zlato je, nakon toga počelo da pada, da bi zadnju deceniju počelo da raste i tako se sveti onima koji su ga šutnuli u stranu.
Kinezi kupuju po svijetu rudnike rijetkih metala.
Shvatili su da s njima, kao i sa zlatom, treba biti dobar.
Samo žene misle da je zlato senzibilan metal.
Zlato je osvetnički metal.

KLUBOVI
NELIJEČENIH
VETERANA
Postraumatski stresni sindrom, PTSP, poznat kao Vijetnamac, Granatna bolest ... javlja se odmah ili u kratkom vremenu nakon događaja koji je izvandnevni i toliko snažan da traumatizuje svijest i podsvijest pojedinca ili cijele grupe. U najvećem broju slučajeva, bolest prolazi sama od sebe u roku od tri ili šest mjeseci. Ta sintagma Prolazi Sama Od Sebe ne znači da je događaj izbrisan i da je svijest i posvijest kao površina vode kad se baci kamen, malo se zatalasa i onda se sve umiri i vrati u pređašnje stanje. Veoma je teško izmjeriti dubinu prodora stresnog događaja i razlučiti šta je prikrivanje komformističkim ponašanjem a šta stvarni ožiljak na ličnosti koji se može aktivirati u ekstremnim situacijama.
Kod onih kod kojih PTSP ne prolazi sam od sebe, postoje i drugi preduslovi za razvoj bolesti, od nasljednih konstrukta ličnosti, ranije stečenih psihičkih oštećenja, dugotrajnih porodičnih ili grupnih uslova, alkoholizma, droge ili nastranosti raznih vrsta do bilo kakvog zaostatka, neizazvanog, u razvoju ličnosti.
Rat se završio 95. Vrijeme PTSP je prošlo. Koga je zahvatio a koga nije to niko ne zna. Sada je boračka organizacija Republike Srpske upriličila istraživanje PTSP na boračkoj populaciji sa inicijtivama da se taj problem detektuje i kroz neku kolektivizaciju riješi ili ublaži.
Moram da kažem da o tome Boračka organizacija ne zna ništa. A ne znaju ništa ni ovdašnji ljekari. Svo njihovo znanje svodi se na šturo lekcijaško ili internetsko pregledanje. Mnoge vojske i države o tome imaju tajne naučne podatke i netransparentno se bore protiv PTSP pa je time naučni uvid otežan. Najveći problem je što PTSP nije gripa pa da se kod svakog pojedinca manifestuje jednako nego njegova manifestacija i razornost zavise od ličnosti i od uslova u kojima živi poslije rata. Gledao sam ljude koji su poslije rata postali alkoholičari a u rovovima nisu liznuli subotički alkoholni otrov niti domaću šljivu. Gledao sam ljude koji su nastavili da budu niko i ništa i u miru, čak i hodaju kako su hodali na ratištu, zakopačavju samo onu dugmad koju su i tamo zakopčavali. Gledao sam ljude koji su iz ničega uspjeli da stvore kuću, radionicu i porodicu. Potpuno je drukčije poslijeratno ponašanje izbjeglice od onoga ko se vratio u svoju porodicu i nastavio život kao da je stao jučer.
Odmah je, nakon istraživanja, došla genijalna inicijativa da se pri domovima zdravlja formiraju Klubovi veterana. To neodoljivo podsjeća na KLA, klubove liječenih alkoholičara. Dajte veteranima da igraju šah. Toje nova getoizacija koja se čini nad borcima Republike Srpske. Prvu je izveo Karadžić kada je pitao vojsku da li je za njega ili za Mladića. To nije radio ni Kralj Petar ni Car Bokasa. Druga je takođe Karadžićeva. Svakom borcu poslije rata daćemo deset dunuma šume. Samo što nije rekao Ostanite u sojoj šumi, pizda vam materina, ne idite nam na oči. Onda su borci getoizirani invalidninama. Sve smo vam riješili, mi, BORS, borimo se za invalidnine, budite mirni. Kad nama bude trebalo, pozvaćemo vas na ulice. Ulice su sljedeći oblik getoizacije boraca koju izvode mediji, krnjavi političari i tetkine obavaještajne službice. Sada će ih strpati u KNV, Klubove Neliječenih Veterana.
Šta je trebalo uraditi.
Kada je potisan Dejton i kada su linije razmaknute po dva kilometra u dubinu, trebalo je za svakog borca sačiniti karton socijalnog, zdravstvenog, preživljenog u ratu, učešća u djestvima, kretanja u ZBD, radnog, porodičnog stanja itd. kada može za MTS, materijalno-tehničko sredstvo, vatrogasni aparat, može valjda i za čovjeka. Samo što nije imao ko to da uradi i da organizuje. Jer nije bilo države. Esdees i Radovana je kurac bolio za borce i za državu.
Tada bi se moglo sortirati podatke, detektovati potencijalno rizične grupe. Dabome, da onaj ko je bio pozadinac i kuvao loš grah, nema šta da priča o PTSP. Ali onaj kome je granata eksplodirala trideset metara ispred njega, taj se cijeli život okreće i gleda iza sebe da se nije usrao. Dakle, lako se moglo doći do rizičnih grupa i sa ljudima raditi.
Danas je stvar gotova. Posljedice su katastrofalne jer ih niko ne zna. Na porodice, na potomke, na ekonomsku i svaku drugu efikasnost, na troškove liječenja od ko zna čega. Oni koji su se ubili, najčešće bombama ili puškama, oni su sigurni pitiespiovci. Oni su se namirili i oslobodili društvo obaveza. Ali oni su samo vrh ledenog brijega.
Sada su u istraživanju, BORS i istraživači, ustanovili da 75% ispitanika ne vjeruje u bolju budućnost. Koja je budala stavila to pitanje u istraživanje. Pa niko od nas 120.000, u rovovima Prvog Korpusa Krajine, ni tada nije vjerovao u bolju budućnost. To je bio rat za goli opstanak a ne za budućnost. Osim toga, kad čekaš metak ne čekaš budućnost. A ovih 75%. Šta ste im sve uradili, dobro su vam htjeli odgovoriti na pitanje. Samo bih volio vidjeti njihove podatake u VOB-8. Pun mi je kurac onih koji su invalidi a nisu ni čuli eksploziju a kamo li je vidjeli, onih koji nose nepostojeće gelere radi invalidnine, koji su potplaćivali komisije. Takvi nikad ne vjeruju u budućnost, jer sve žele za svoju sitnu guzicu. Sirotinja koja je išla na liniju gladna i bosa i koja nije postavljala nikakva pitanja, i ne postavlja ni danas, ona vjeruje u budućnost. I tada i sada. Samo, ne znam koliko je njih u strukturi ispitanika.
Jebale vas invalidnine i KNV.

V SODELOVANJU Z BAČKO PALANKO
E, nek vam je rikno taj Fruktal. Jeste se kurčili. Kidrič, Kardelj, Pepca, Stane, Stanovnik, Križaj. Suverenost.
Sad vam Srbi, iz Bačku Palanku, ej bre, kupiše Fruktal. A babe vam trče na sto metara.
Kad je moja kćerka bila mala, sretna su bila vremena. Mada je drug Tito već bio otišao i sa onom jednom nogom naprijed. Bavio sam se tad grafičkim dizajnom, marketinškom industrijom i praksom, Kotler, MM, Ogilvy, sloganima, scenarijima i režijom kratkih spotova, do 12 sekundi. I oduševljavao se sloganom Fruktala V sodelovanju z naravo. Čim je kćerkica odustala od sise, počeo sam da forsiram najbolje iz prirode. Fruktal je imao fruteke od jabuke, od kruške, od meda i riže, čudo božije. Uz Bogicu, kako je dobila madimak, po njenom izgovoru za dugme, i ja sam jeo fruteke kadgod supruga nije imala dovoljno očiju da me vidi kako trijebim dječije zalihe. Bio sam toliko oduševljen Slovenijom i Fruktalom, Laško sam pio kad kćerka ne gleda, da sam noćima, nedjeljama i mjesecima sanjao da stvorim proizvod pod sloganom U sadjestvu sa Socijalističkom Republikom Bosnom i Hercegovinom.
Onda je kćerka odrasla. Prerasla frutek. Postala djevojka. A ja sam postao konj. Počeo sam da jedem zob. Dobro, zobene pahuljice, med i mlijeko. Odbacio sam nagorjele i ugljenisane ćevape i druge brikete sa roštilja. Nije na nacionalnoj osnovi, nego zbog čiste energije i ekološki održive probave.
Onda je došao rat. Svo moje udivlenije Slovenijom propalo je ne zbog toga što su tražili otcjepljenje, osamostaljenje i što su mi razbili zemlju koja me othranila, odškolovala i dala mi posao koji nisam dobio preko veze, nego zbog onog bucka koji je kao pripadnik Teritorijalne odbrane Janše i Kučana, plakao pred kamerama ko pička. Zar su to Heroji Fruteka.
Ali i kad se završio rat, svi su mislili da su Slovenci najpametniji. Čak i kasnije, kada je prestala srbijanska mržnja prema njima a oni počeli da ulažu u Srbiju. Tako šumadijski gedža naziva rasprodaju nacionalnog bogatstva. Uložili su do sada, za deset godina, 812 miliona dolara. Dobro, najviše je to Merkator i Merkur, iz segmenta hapenzidrp, trgovina i osiguranje. Svaka čast Cimosu za Livnicu Kikinda – 100 miliona eura u proizvodnju.
Sada je Nektar, srbijanska privatna kompanija, kupila Fruktal za 35 miliona eura. A Pjebačica Severina im reklamira Laško. Žuja je zakon.
Koncept podržavljenja sve privrede, pa je tako Pivovarna Union kupila Fruktal, kao originalni slovenački pronalazak prilikom izlaska iz SFRJ i ulaska u EU, propao je. Slovenija je mislila da može da nađe poštenije lopove od onih koje su nalazili Tuđman i Milošević. Karadžić nije morao da ih nalazi. On je sam bio lopov.
Nema, međutim, tih lopova koji će uspješno da vode državu i državnu ekonomiju. Meni je drago da je porodica Radun kupila Fruktal bez Sodelovanja Dežele Srbije.
Nek vam je propo. Dabogda vam i sve ostalo propalo. Kad niste znali. Dosad je Fruktal mogao da bude supragigant sa velikom i jevtinom domaćom sirovinskom bazom i ogromnim plasmanom na tržište EU čija bi Jugoslavija bila član.
Ovako, V sodelovanju z Bačko Palanko.