SRAMOTA ME
GOJKOVE REPORTAŽNE
SLIKE SARAJEVA
„To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru... Sarajevo grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja. A njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.“
Čitam, pa ne mogu da vjerujem. Pogledam koje su novine. Oslobođenje. Sarajevsko. Srpsko Sarajevo se odavno oslobodilo Oslobođenja. Otkad ja pišem u Oslobođenju. Kad izbi Gojko i njegova slika. Pade mi Trebević sa srca. Rekli bi opet, eno četničkog fašiste, ne može da smisli Sarajevo, naš Patriotski Državni Filmski Multietnički Bosanski Transvestorijentalni Zlatkov Grad.
Nemoj mi, Gojko, brate, o Sarajevu tako. Sarajevo je svjetlo na kraju tunela zvanog Republika Srpska. Baš kad nam se zjenice suze na stoti dio prečnika dlake, od silne tušte i tme manjeg beha entiteta, ugledamo Sarajevo, lijepo, gizdavo, i pogled nam se otvori prema širinama, visinama i kotlinama civilizovanih horizonata. To je grad u kojem je mezar Alije Deklaracije. To je raskrsnica puteva, od Pala ka Ilidži, od Trnova ka Vitezu i od Podgraba do Piramida. Kakvi psi lutalice. To je sve došlo iz siromašne Republike Srpske. U zadnje vrijeme dolaze i iz Herceg Bosne. Nemoj tako o Novom Pazaru. To je isto svjetlo, samo na kraju tamne Srbije. Kad se izađe iz ta tri mutljava pašaluka serbijanska, sine bjelina muftijinog beemvea, STJ, i fesa, pa se otvori pogled preko Albanije, preko Egeja, pa zaokrene prema Bosforu i Dardanelima. Samo iz Novog Pazara može da se gleda pogledima koji imaju krivine. Tako i iz Sarajeva. Gledaš prema Briselu a pogled, negdje iza Beča, skrene prema Ankari. Milina. Nemoj, Gojko, o tenkovima. Sad, kad se vratio Jovan Divjak. Uživiće se stari jna general sarajevske vjeroispovijesti.
Primjećujem, iz ovoga mraka, kako je Gojko u posljednje vrijeme dobio naglu crtu kritičnosti prema Trapu, Kotlini i Saraju uopšte. Nakon toliko godina. I drugi intelektualonosni javnosnici, isto, uglavnom nedžamijski služinački živalj.
Vidio je i Gojko bijedu Red karpeta, Red Purivatre, svu kulisu. Mi, fašisti, genocidaši i separatisti, ustaše, državoizrodi, vidjeli smo te lažne i od laži orgazmično vlažne crvene tepihe posvuda u Saraju, političkom, nacionalnom i vjerskom naročito i odavno. Zato smo prezreni i proskribovani. Manje behaentitetlije, trećaši, agresori, PIMČ.
Talentovan je vidilac Gojko, vidio bi on i prije ovo što vidi sada. Ali je profitabilnije bilo gledati kako trune Republika Srpska, kako propada Šumskadija, kako vlada Laktašenko, kako u tom toru sve vrvi od zločinaca i koljača... kako Srbi donose haos pod naš Crveni Tepih. Sada, kad su pohapšeni koljači, otišao i Ratko, sad se vidi i Sarajevo.
Moj Gojko. I ti si učestvovao u tome. I ti si dovodio te pse lutalice. Gdje ih nađe deset hiljada, toliko u Sarajevu nema ni Srba, STJ. Ti nisi nikada uzeo ključ 42 pa zavrnuo neku maticu na tim šinama. Nikada nisi uzeo vedro zelene boje pa malo ozelenio te površine. Stalno si, sa drugima, pošumnjavao Srpsku. Crnio, tmačio, tmio. A oni su to i htjeli. Razne Purivatre. Da rade što hoće, mimo Grada, mimo Bosne, mimo Vas tolikih.
Samo što Mirsad to pokaže na tepihu. Dovede Anđelinu pa dunjaluk puca od želje da je pukne po dupetu. Jebo invalidnine, reketaše i platformaše.
Ostali ne pokazuju.
Moj Gojko.
GOJKOVE REPORTAŽNE
SLIKE SARAJEVA
„To je Sarajevo u kojem su slike višegodišnjeg raspadanja urbanog identiteta vidljive na svakom koraku, Sarajevo koje živi u truleži primitivizma, Sarajevo čija kultna ulica Ferhadija liči na pijacu u Novom Pazaru... Sarajevo grad pucnjave i uništenih zelenih površina. Vozeći po rasklimanim šinama u Titovoj ulici, tramvaji proizvode buku kao da prolaze tenkovi. U Sarajevu se svaki dan 5.000 ljudi prehranjuje na kazanima narodnih kuhinja. A njegovom polumilionskom stanovništvu, tvrdi televizija, pridružilo se oko deset hiljada pasa lutalica, koji u potrazi za hranom napadaju i ljude.“
Čitam, pa ne mogu da vjerujem. Pogledam koje su novine. Oslobođenje. Sarajevsko. Srpsko Sarajevo se odavno oslobodilo Oslobođenja. Otkad ja pišem u Oslobođenju. Kad izbi Gojko i njegova slika. Pade mi Trebević sa srca. Rekli bi opet, eno četničkog fašiste, ne može da smisli Sarajevo, naš Patriotski Državni Filmski Multietnički Bosanski Transvestorijentalni Zlatkov Grad.
Nemoj mi, Gojko, brate, o Sarajevu tako. Sarajevo je svjetlo na kraju tunela zvanog Republika Srpska. Baš kad nam se zjenice suze na stoti dio prečnika dlake, od silne tušte i tme manjeg beha entiteta, ugledamo Sarajevo, lijepo, gizdavo, i pogled nam se otvori prema širinama, visinama i kotlinama civilizovanih horizonata. To je grad u kojem je mezar Alije Deklaracije. To je raskrsnica puteva, od Pala ka Ilidži, od Trnova ka Vitezu i od Podgraba do Piramida. Kakvi psi lutalice. To je sve došlo iz siromašne Republike Srpske. U zadnje vrijeme dolaze i iz Herceg Bosne. Nemoj tako o Novom Pazaru. To je isto svjetlo, samo na kraju tamne Srbije. Kad se izađe iz ta tri mutljava pašaluka serbijanska, sine bjelina muftijinog beemvea, STJ, i fesa, pa se otvori pogled preko Albanije, preko Egeja, pa zaokrene prema Bosforu i Dardanelima. Samo iz Novog Pazara može da se gleda pogledima koji imaju krivine. Tako i iz Sarajeva. Gledaš prema Briselu a pogled, negdje iza Beča, skrene prema Ankari. Milina. Nemoj, Gojko, o tenkovima. Sad, kad se vratio Jovan Divjak. Uživiće se stari jna general sarajevske vjeroispovijesti.
Primjećujem, iz ovoga mraka, kako je Gojko u posljednje vrijeme dobio naglu crtu kritičnosti prema Trapu, Kotlini i Saraju uopšte. Nakon toliko godina. I drugi intelektualonosni javnosnici, isto, uglavnom nedžamijski služinački živalj.
Vidio je i Gojko bijedu Red karpeta, Red Purivatre, svu kulisu. Mi, fašisti, genocidaši i separatisti, ustaše, državoizrodi, vidjeli smo te lažne i od laži orgazmično vlažne crvene tepihe posvuda u Saraju, političkom, nacionalnom i vjerskom naročito i odavno. Zato smo prezreni i proskribovani. Manje behaentitetlije, trećaši, agresori, PIMČ.
Talentovan je vidilac Gojko, vidio bi on i prije ovo što vidi sada. Ali je profitabilnije bilo gledati kako trune Republika Srpska, kako propada Šumskadija, kako vlada Laktašenko, kako u tom toru sve vrvi od zločinaca i koljača... kako Srbi donose haos pod naš Crveni Tepih. Sada, kad su pohapšeni koljači, otišao i Ratko, sad se vidi i Sarajevo.
Moj Gojko. I ti si učestvovao u tome. I ti si dovodio te pse lutalice. Gdje ih nađe deset hiljada, toliko u Sarajevu nema ni Srba, STJ. Ti nisi nikada uzeo ključ 42 pa zavrnuo neku maticu na tim šinama. Nikada nisi uzeo vedro zelene boje pa malo ozelenio te površine. Stalno si, sa drugima, pošumnjavao Srpsku. Crnio, tmačio, tmio. A oni su to i htjeli. Razne Purivatre. Da rade što hoće, mimo Grada, mimo Bosne, mimo Vas tolikih.
Samo što Mirsad to pokaže na tepihu. Dovede Anđelinu pa dunjaluk puca od želje da je pukne po dupetu. Jebo invalidnine, reketaše i platformaše.
Ostali ne pokazuju.
Moj Gojko.
