ENDEMSKO SLJEPILO SARAJEVA
Ravnodušan sam na glupost, sljepilo ili neukost političara, ekonomista, intelektualaca, pa čak i estradnih zvijezda.
Ali kad to uočim kod novinara, i djelatnika koji se obznanjuju u novinama, nekako me tuga stegne.
Oslobođenje i Zija Dizdarević danas citiraju jednog od brojnih esdepeovih Komšića: Sve dok postoji Republika Srpska, kao entitet za sebe, BiH će biti nestabilna. A onda Zija tome suprotstavlja moju izjavu o opasnosti ustavnih promjena po stabilnost i opstanak BiH.
U redu. Slažem se da budem suprotstavljen.
Ima samo jedna mala sitnica koja je sporna.
Komšić se zalaže za ukidanje Republike Srpske a ja se ne zalažem za ukidanje BiH. Ja upozoravam da se ne treba upuštati u ono što može da nas destabilizuje. Da se ne raspravljamo oko toga ko pije naru a ko pivu jer ćemo se posvađati, prevrnuti sto i otići iz krčme.
Ko je sada opsnost po BiH i čija je retorika razorna?
Dabome, sa Komšićem se slaže Zija Dizdarević.
Problem je, kaže, što je Republika Srpska mononacionalna. A nije problem što je Federacija mononacionalna iako postoje Hrvati, nije problem što je Sarajevo mononacionalno. BiH je takva izašla iz rata i to je realnost koju neće Komšić promijeniti. I neće je niko promijeniti. Na tu cijenu je trebalo računati prije uzimanja puške u ruke i žrtvovanja mira.
Zija Dizdarević moli se u Crkvi Bonskih Ovlaštenja: primijeni ih Gospode Miroslave, ukini Republiku Srpsku a Gospođu BiH pomiluj...
Ne shvatam to sljepilo koje je Zija poprimio od Komšića i drugih iz sarajevskog političkog popodneva koje traje otkako je Alija žrtvovao mir. Pa, Sarajevo, i niko živ u BiH i FBiH, ne može ukinuti ni opštinu Breza a deceniju i po se bave ukidanjem Republike Srpske.
Da li je moguće da neko državu i njeno unutrašnje uređenje shvata na tako ponižavajuće primitivan i pojednostavljen način:
· Ko uopšte kaže da je Dejton organizovan da BiH opstane
· Ko misli da ukidanjem Republike Srpske BiH opstaje
· Ko misli da je moguć povratak stanovništa u potpuni predratni mozaik, čak i sa primjenom sile
· Ko je toliko slijep da ovu BiH vidi kao tako jak i neponištiv kontinuitet sa nekom bivšom nepostojećom BiH, sa Kulinom banom, pradjedom, bogumilima i drugim budibogsnamicama. Nije Samostalna Radionica Branka i Hamdije bila država BiH.
· Ko ne vidi da suverenitet u Dejtonu nije uzet od BiH i predat entitetima. BiH po suverenitetu nije ni postojala jer ništa što se može ocariniti kao BiH nije imalo nikakvu pojavnost i demonstraciju suvereniteta na cijeloj teritoriji pa niti su svi današnji podanici države BiH ikada izrazili saglasnost a ni želju da budu u toj državi. Dejtonski sporazum je sankcionisao realnost nepostojećeg suvereniteta BiH i locirao ga tamo gdje pripada i gdje ga je našao.
· Ko je toliko slijep da misli da može suverenitet, državnu imovinu, nadležnosti, entitete, kantone, jednim potezom potrpati u sepet, natovariti na konja i odvesti na Miljacku. Umjesto na Bosfor.

TORBA BRATA RADOVANA
Nakon što je Srbima slagano da je Radovan Karadžić srpski lider, prije osamnaest godina, laž se višestruko devalvirala pa je sada Srbima slagano da je nađena sudbonosna torba Radovanova. U travi Batajnice, kraj puta a u rejonu privremeno zauzete teritorije prilikom hapšenja Dobrog Dabe. Zaključujem da su se svi tamo prisutni igrali Indijanaca i kauboja i zagubili torbu kada se pojavio šumar i istrjerao djecu da ne lome raslinje.
Srblje je ovo primilo sa velikom vjericom. Torba je pokazana i na TV, bre. A advokat iz KLA je rekao da laptopa još nema jer oni o tome ne znaju ništa, nemaju ni francuski ključ da ga otvore, ali će sutra Seka Persa da ga donese jer ona ima tehnologiju pa će vidjeti šta je ostalo od šarafa u tom laptopu.
Pouzdano znam da je Radovan Srblje smatrao budalama.
Ali ne razumijem zašto mu sada dokazuju da je bio u pravu.
Na priču sa torbom, sa advokatovom žalbom, sa skrivanjem u Beogradu, pred očima kriminalaca, stranih i domaćih izdajnika, špijuna i cijelog svijeta, može nasjesti samo čovjek kome je mozak izvađen i ugrađen u dojke neke plavuše, kao implatat.
Pođimo redom i pogledajmo šta je sve sumnjivo u storiji silaska Radovana sa trolejbusa umjesto sa planine.
· Hag – Hag je bio potpuno zatečen hapšenjem što nije normalno. Dosad su znali da je Gotovina kod katoličkih popova, ovdje i ondje, da je Radovan u četvrtak dvaput prešao granicu sa MNE... ali sad nisu znali da će biti uhapšen.
· Čupavi Radovan, Dabić, niži je rastom od Karadžića
· Imao je LK pravog Dabića koji liči na Dabića nađenog u trolejbusu. A to sa l. kartom nije mogao da izvede nepraktični i traljavi Radovan. To je morala da izvede Služba koja ima podatke o svim živim i mrtvim pa je nađen original za kojeg će se načiniti dvojnik tako da igra bude kompletna.
· Sinhronizator bioenergije nosi naočare sa dancima tegli za pekmez. Ako bi ih skinuo, sumnjam da bi vidio kud da hoda. Dabome, moguće je da je Radovan, kad se odrodio od lika dabe, stavio sočiva. Ali svi znaju da nikad nije nosio naočare za hodanje.
· Čupavi Radovan Daba hoda pogrbljeno što Epski Radovan Sa Frizurom nikad nije radio. Tako pogrbljeno je hodao samo moj djed zemljoradnik tokom 65 godina. A Rašo nikad ništa nije radio da ga zgrbi.
· Čelo Čupavog Dabe je niže od Radovanovog.
· Glas doktora Dabića, na stepenicama privatne klinike kod proslave godišnjice, previše je jasan i previše dobro je sve snimljeno da bi bilo spontano. Moguće je da griješim, kad bih imao cijelu kasetu, bio bih siguran.
· Radovan u sudnici, djeluje obrijano nakon dugovremene brade (crvenilo kože) i ošišano nakon duge kose ali to je mogao imati i ako nije bio u liku doktora Dabića. Međutim, ne djeluje iznenađeno, nervozno, ljutito i razočarano. Kao da je i to hapšenje dio igre. Kao i igra kad je postao predsjednik Esdeesa, onomad u Skenderiji. A svi znaju da to on nije trebao biti i da se pojavio niotkud.
Dakle, igra je.
Neko je prekršio džentlmenski sporazum kao što je i potraga za Radovanom posljedica prekršenog sporazuma sa Holbrukom. Neko nekom hoće da vikne a Radovan u tome očito učestvuje i igra svoju rolu. Nastavlja Opsjenu kao što je uvijek radio. Ima u rukama dvojku i trojku i satima razmišlja da li da povuče kartu ili ne, dok opsjenjeni i opčinjeni siromaše, lude i ginu.

ESDEES KUPUJE NA SNIŽENJU
Izjava Mladena Bosića da se Esdees nije nikada odrekla Karadžića, spada u grupu najtežih političkih samoubistava.
To je posljedica višestrukih političkih amputacija koje je preživio Esdees u posljednjim godinama.
Od stoglave i stonoge kao kancerogene izrasline jednog svenarodnog kolektivnog straha, strepnje i srljanja i tjeranja u rat, pljačku, razaranja i zločine, ostalo je samo truplo. To se truplo danas identifikuje kao Esdees i Mladen Bosić. Sve ostalo ne postoji. Ni organi stranke, ni stranačka organizacija, ni drugi važni i izrasli pojedinci, ni kadrovska potka, pa čak ni kandidat za načelnika u Banjaluci što bi partiji pružilo priliku da se revitalizuje i aktivira strukturu na ovom području. Ali čemu kandidat kad nema organizma kojeg će revitalizovati.
Esdees je doživio prvu amputaciju u onom trenutku kada su biznismeni sa „m“, prigradski kretenoidi, poslovni šibicari, kalamarski prevaranti i šverceri početnici stekli veliku lovu od pljačke države i naroda, naročito „mog srpskog naroda“, i odmetnuli se jer im Esdees, odnosno politička podrška više nije trebala.
Druga velika amputacije je odlazak Biljane Plavšić i formiranje Srpskog narodnog saveza. Esdees se tvrdoglavo držao svoje kriminalizovane tehnologije iako su bogataši već bili stekli svoje prve miliona i počeli napuštati brod, i nije htio udovoljiti Biljani da se riješi par kriminalaca i onih koji podržavaju kriminalce.
Treća velika amputacija je smjena Dragana Čavića. Njegovim odstranjenjem propuštena je i zadnja prilika da Esdees bude stranka koja vodi racionalnu i realnu politiku kao i prilika da stranka bude banjalučka a ne istočnosarajevska. Kao što svjetskog rekordera na sto metara nema u Skugriću Donjem, tako nema ni predsjednika velike stranke u Brčkom. To je pitanaje optike.
Nakon sve ovoga, i stotine drugih faktora, jasno je da Bosić pokušava da suicidnom izjavom jevtino kupi političke poene. On pokušava Karadžića vratiti pod plašt Esdeesa i Esdees podvući pod plašt Radovana Srbmena zaboravljajući da su Srbi zaboravili Karadžića. Doduše, sa zakašnjenjem u odnosu na njegovo zaboravljanje Srba.
On laže svoje korodirano članstvo, po više osnova. Karadžić nikada nije Esdees smatrao strankom, svojom strankom, bitnim segmentom politike. Njemu je važniji bio Mirin Sloba od cijelog Esdeesa. Neka kažu Buha, pokojni Koljević, Biljana, Maksimović, koliko su poniženja morali pretrpjeti jer ih Radovan u političkim odlukama nije zarezivao ni blizu koliko svoju ženu Zelen. A da o brojanju para ne govorim. Prema tome, Esdees nema čega da se odrekne. Oni su ga isključili iz stranke pod jevtinim izgovorom da stranka ne bi bila zabranjena ili joj onemogućen izlazak na izbore. Vidite kolika je razlika između njih i Šešeljevih radikala. Voja Vojvoda i kada bude na vješalima biće predsjednik Srpske radikalne stranke. Radovan se samo malo sakrio kod neke ucviljene mice i oni ga odmah isključili.
Ponekad pomislim da u politici barem neke stvari znam, učio sam u školi ako nisam bio na praksi. Ali sad vidim da ima nerješivih problema.
Bosićev i Esdeesov problem je kako zatvoriti stranku, kako proglasiti stečaj, nestanak, raspad, kraj.
Kako otići na otpad a ne u istoriju?

TOVARI NA BiH
Suljo Tihić, za predstojeći sastanak Šestorke za Čudo i Visokog Predstavnika, kao da je promovisan u sekretaricu, šefa protokola i u radnu grupu za pripremu plenuma, pa je predložio i poslao dnevni red od desetak tačaka.
A u dnevnom redu sve pitanja za raspad BiH: državna imovina (a nema ni države), ustavne promjene (a nema ni ustava), status Brčko Distrikta (a Gregorijan odlazi)...
Prije svega, mislim da je u ljetnoj šemi i vremenu kad je 50 i ili 45 dana do izbora i kada će u narednih šest mjeseci na dnevnom redu samo biti izbori i njihova implementacija, neozbiljno razgovarati o sudbinskim pitanjima zemlje.
Svako od tih pitanja, pa i sama državna imovina, sudbinsko je. Sintagma državna imovina je potpuno nerealna kao i „državna vlada“. Dakle, nešto što ne postoji. Postoji cijeli sistem koji BiH održava u nerealnom anđeoskom, đavolskom ili čak u vampirskom obliku.
BiH ne treba „državna imovina“ jer nije država po nomenklaturi i popisu i opisu poslova klasične teorije države i prava. Takođe, ni Evropskoj uniji ne treba unijska imovina pa je opet bolja država nego što će BiH ikada biti.
To što je Tihić predložio kao dnevni red 23. avgusta, ili kad, posao je koji BiH neće uraditi ni za deset godina.
Lijepo danas zbori Lajčak: ustavne promjene nisu uslov za Evropsku uniju. To znači da nisu uslov nikome i nizašto.
TREBA JEDNOM JASNO REĆI DA OD PROMJENA USTAVA NEMA NIŠTA. MOŽEMO DODATI KOJI STAVAK O ZAŠTITI ŽIVIH BIĆA NA POVOCU ILI O DRUGOJ FOLORI I FAUNI. SVE OSTALO SU NAPISALI U VOJNOJ BAZI KOPNENE VOJSKE SAD I TO JE NAJVEĆI DOPRINOS JEDNE VOJSKE DEMOKRATIJI, MIRU I KONSTITUCIONALIZMU. ZAŠTO SADA IZ TOGA NEKO HOĆE DA IZVUČE SAMO NACIONALAIZAM KOJIM ĆE, U IME JEDNOG NARODA, POKLOPITI CIJELU MU BiH.
Ako nekom nije nauk da je BiH došla do provalije na reformi policije i da se takve provalije na reformi ustava neće spasiti, onda ćemo morati zamoliti Lajčaka da uradi ono što najbolje zna – Referendum Za Crnu Goru.

DRŽAVNE ILUZIJE
Kada sam govorio da je OHR u opasnosti da se pretvori u trećeg velikog kolonizatora BiH, mnogi su ismijavali pretjeranu istorijsku komparaciju.
Ja i dalje tvrdim da je u mnogim glavama to realna iluzija.
U sarajevskim glavama, dabome.
Stoga se u medijima, i u javnim stavovima, pojavljuju podrške ideji da se OHR, i kada umre, reinkarnira kao dalaj-lama u drugom liku. Američki analitičar Edvard Džozef predlaže da OHR preraste u EUSR, predstavništvo Evropske unije, ali da Bonska ovlaštenja ostanu u rukama PIC-a.
Analitičar Džozef je gregorijanski tip analitičara: nezavisno predlaže da BiH vječno bude zavisna. EUSR treba biti ojačan da može probiti blokade, kaže. Još je rekao, u untervjuu Avazu, da u Dejtonu nisu osigurane garancije za ujedinjenje BiH. I: dobar je primjer Šiptara u Makedoniji pa bi Srbi u BiH, da se zaključiti, mada on to tako ne kaže, trebali imati položaj kao Šiptari u BJRMKGOI – Bivšoj Jugoslovenskoj Republici Makedoniji kojoj Grčka Osporava Ime.
Druga iluzija, koju lansiraju domaći faktori: čim se osudi Karadžić, odmah treba krenuti u demontažu Dejtonske BiH.
Ove dvije sarajevske iluzije djeluju turobno na bosanskohercegovačku perspektivu. Čak i da je neko u Evropi dovoljno šifrovan šizofreničar, dvostruka ličnost, danju demokrata, noću kolonizator, da prihvati takvu formulu nezavisnog analitičara i sarajevskih sanjara, to bi bio najkraći put BiH ka raspadu. Ni jedan veliki problem BiH se ne može riješti nametanjem, ni sa strane ni iznutra. Da može, ne bi Mostar bio Jerusalem, niti bi Stolac školovao Bošnjake bez diploma.
Još kraći Put Raspada BiH biće ako neko misli da Dejtonski mirovni sporazum ima rok trajanja koliko i prikrivena sloboda Radovana Karadžića. Istorijski je krajnje naivno uzdati se u napredak države preko sudskih procesa, prvo pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu pa onda pred MŠK sudom u Hagu (Milošević-Šešelj-Karadžićev sud). Osim toga, imenovanje Karadžića zločincem, koljačem, zlotvorom, monstrumom... ne uvećava ni za crno iza nokta njegov istorijski rejting. On ostaje marginalac. Nije Radovan Karadžić stvorio Republiku Srpsku. Da jeste ona bi u noći hapšenja umrla od tuge. Umjesto toga, imali smo molitvenu šetnju šačice autista na čelu sa liderom Esdeesa koji ne zna gdje je. I nije R. Karadžić kreirao Dejtonski sporazum pa kad ga uhvati išijas treba mijenjati sporazum.
Ali je žalosno da ove i druge političke iluzije mogu dovesti do toga da BiH izgubi još deset godina dok ne stigne do realnosti.
A svaka godina nerealnih zahtjeva skraćuje život realnoj BiH.

9. AVGUST 2008.

PROŠLOG LJETA POČELI SMO GRADNJU SPLAVA NA JEZERU HIDROELEKTRANE BOČAC. DOBILI SMO DOZVOLU I OSNOVALI EKOLOŠKO UDRUŽENJE. SKUPILI SMO SE I DALI U AKCIJU: METALCI, LAKIRERI, STOLARI, STATIČARI... SVE AMATERSKI ALI POSAO JE IŠAO. ONDA SU DOŠLI ODMORI PA IZBORI. I ZIMA. SPLAV JE ČEKAO. OVE GODINE JEDVA SMO KRENULI SA KUĆICOM I SADA JE PRI KRAJU. MOŽDA U OKTOBRU, KADA PROĐU IZBORI, STIGNEMO JEDAN KOTLIĆ SPREMITI, PA ONDA ČEKAMO LJETO.

SHVATIO SAM DA SVEGA IMAM OSIM VREMENA. A KAD NEMAŠ VREMENA ONDA NE KASNIŠ JER NIŠTA I NE STIGNEŠ ZAPOČETI.

IAKO NE VOLIM VODU (MOJ PRADJED TOMAN MI JE GOVORIO: BJEŽI OD ONOG ŠTO NE MOŽEŠ DRŽATI U RUCI) I NE RIBARIM, VOLIM PRIRODU I VESELIM SE OVOM NOVOM STANIŠTU I KAMENJARU NA OBALI JEZERA.

SRUŠITI NENARODNE
REŽIME U NEKIM OPŠTINAMA
Lokalni izbori u oktobru biće prekretnica za Republiku Srpsku.
Konačno će se srušiti posljednji bastioni ratne tehnologije vladanja koju je do samouništavajućih razmjera, po sebe i po Republiku Srpsku, usavršio Esdees.
Ta ratna tehnologija lokalne vlasti prezentuje se kroz svakodnevni manifestacioni primitivizam, nedokučivu vlast nad parama, bezobzirnu pljačku i korupciju, potpunu nebrigu za svakodnevni život običnog čovjeka i kroz pretvaranje lokalnih zajednica u kasabe, saraje i sokake.
Lokalna vlast Esdeesa, i još nekih marginalaca, pored Sarajeva i Tri Ljiljana, Tihe, Zlaje i Harija, legitimiše se kao posljednji otpor napretku i odvajanju Republike Srpske od živog blata ratne i čežnjivo unitarizovane BiH, što je promovisano 2006. kao „Naprijed Srpska“.
Prvi zadatak Snaga Napretka u oktobarskim izborima je rušenje nenarodnih režima u lokalnim zajednicama Novog, Dubice, Prijedora, Doboja, Prnjavora, Teslića, Bijeljine,Višegrada...
Nenarodni režim u Doboju nije dorastao da upravlja širokim područjem Krnjina, Vučijaka, Ozrena i Trebave. Ma nije dorastao da upravlja ni gradskim parkom a kamo li da se odupre moćnicima iz sjene kao što su Mićo i Miker. Spram te nomenklature i Obrenove vlasti u Doboju, Paravac izgleda kao dobroćudna politička barbika.
Nenarodni režim u Prijedoru ne čini za narod ni koliko onaj Indijac čiji su sada Rudnici Ljubija a narod prijedorski dijeli tako što puteve asfaltira do granice svojih glasača. Stoga Prijedor danas izgleda kao da pripada cazinskoj krajini a ne kao sastavni dio Banjaluke jer je udaljen tek 50 kilometara.
Prnjavorski nenarodni režim pretvorio se u noćnog čuvara lokalnih lopova iz rasadnika nekad ovdje moćnog Esdeesa i za četiri godine mandata upropastio sve šanse Prnjavora da skoči među gradove. Kogod bilo gdje putuje iz Banjaluke nastoji da što prije prođe kraj Prnjavora.
Nenarodni režim Teslića i Rade Pavlovića okrenuo je protiv sebe sve privrednike koji ukupno zapošljavaju više od 2.500 radnika i neda im disati. Rade Pavlović je postao bljedoliki Car Bokasa od Teslića.
Nenarodni režim Miće Mićića, koji se nevjerovatno iskreno smiješi u grotlu smrada bijeljinskih septičkih jama, prava je slika i prilika propasti i pada Esdeesa. Nekada su Esdeesove kamarile, u naponu snage, pekle i narodu dijelile volove, kao pop Savo u Tesliću, a sada Mićo peče i dijeli po bijeljinskim selima šugavu kezmad. I usput, baš gledam na ekranu, neda sirotinji iz Čengića pare koje su sami skupili i još im Vlada Republike Srpske pripomogla.
Mića od Višegrada, Esdeesovac, takođe je izgradio nenarodni režim i onom napaćenom narodu nije pružio ništa osim laži tipa da će izgraditi robnu kući crno-bijele tenike, da će kraj Drine napraviti Knez-Mihajlovu, da će trule bandere iz jedne ulice premjstiti u drugu... a u suštini kanalizacija mu teče sokacima kao da još ovdje vladaju turski konjevodci. Uz to, Mića Višegradski Brkati, jedan je iz plejade onih koji su ugostili Harisa Silajdžića.
Lokalna vlast se, od oktobra, mora deklarisati i djelovati kao narodna. Kao vlast koja služi ljudima u narodu, kao vlast koju će svako zvati „moja kuća“ a ne „njihov načelnik“. Kao vlast koja umije uraditi nešto više od septičke jame i zagađenog vodovoda. Kao vlast koja zna nešto više od dovođenja Silajdžića na otvaranje džamija. Kao vlast koja na svaku izgrađenu džamiju ili crkvu izgradi pet fabrika. Kao Vlast Napretka.
Sve drugo će biti nepovratno propuštena prilika lokalnih izbora.

LAŽ KAO POLITIČKI PROGRAM
Razbijena vojska Esdeesa više nema formaciju, banjalučki desetkovani divizion nije uspio da obezbijedi ni polovnjačkog kandidata za gradonačelnika na rasprodaji, dobojski puk u rasulu uzvaničio Harisa koji voli Esdees mnogo više nego Republiku Srpsku, bijeljinski čelnik operativne grupe, Mićić, kupa asfalt ispred zgrade opštine i slavi slavu dok mu pada i posljednja odbrana, komandir prnjavaorskog rova Esdeesa potrošio je stotinu miliona u mandatu a Prnjavor danas izgleda gore nego kad je Rade Rakulj bio skojevac a Esdeesov general bez čina i vojske, Bosić, zanijemio je kad je shvatio kakvu je samoukopničku izvalu lansirao tvrdnjom da je suđenje Njegovom Karadžiću suđenje i Našoj Republici Srpskoj.
U takvoj Srpskoj Demokratskoj Stranci sve je manje srpstva, demokratije a i stranke.
Takva boljka nepogrešivo se dijagnosticira činjenicom da je Esdees ostao bez političkog programa i da se laž promoviše kao prva i posljednja strofa obraćanja biračima i javnosti.
Nekidan su slagali da je SNSD prenio 30 nadležnosti sa Republike Srpske na BiH.
Pa su slagali da je SNSD obećao referendum za otcjepljenje. Mnogo prije su lagali da je u izgradnji zgrade Vlade počinjen kriminal. Pa su lagali da Vlada zapostavlja istočni dio Republike Srpske. Pa su slagali da imaju program decentralizacije Republike Srpske koji bi se provodio kroz decentralizovanu fiskalizaciju što ja prevodim kao zahtjev da svaka Esdeesova opština ima svoju kasu i da lokalni lopov tip Obren, klasa Mićo, troši narodne pare kako hoće. Ozbiljno, radi se o atomizaciji strukture vlasti Republike Srpske kako bi se namirile Esdesove enklave po cijenu slabljenja ukupne pozicije.
Laž kao politički program u Esdeesu je ustanovio Dragan Čavić, ne računajući epske konstantne laži Radovana Opsjenara, nakon povratka u poslaničke klupe kada je iz sjednice u sjednicu širio priče o kriminalu kojeg produkuje Dodikova (prva vlada) koje nikad nisu dokazane pa se imaju smatrati lažima.
Od tog ustanovljenja laži kao osnove političkog djelovanja počeo je vidljiviji dio spektra propasti Esdeesa. Onaj nevidljivi sadržan je u osamostaljenju lopova koji su pokret iskoristili za nelegalno bogaćenje a kada su se finansijski osilili, otišli su iz Esdeesa.
Zato se Esdees tako dobro i temeljno raspada jer ima dva početka raspada. Primarni i sekundarni. Inicijalni i detonacijski. Strukturalni i revijalni.
No, moram biti konkretan: Bilo kakav program, loš ili najbolji, zahtijeva kredibilitet onoga ko ga saopštava, prezentira i ostvaruje.
Esdeesu, dakle, ne bi pomogao ni savršen politički program jer je njihov kredibilitet samouništen u godinama rata i neposredno nakon njega.

POVODOM OLIMPIJADE:
NIJE PITANJE KAKO PROMIJENITI KINU
VEĆ KAKO PROMIJENITI ZAPAD
Ražalovani američki diplomata balkanskih dometa, Vilijem Montgomeri, koji subotom kolumniše u Avazu, uočava kako je pažnja svjetskih medija skrenuta na autokratski komunistički režim, koji upravlja Kinom, i na ogroman jaz koji postoji između njenog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Još je rekao da je ključno pitanje da li ćemo se u deceniji pred nama suočiti sa novim izdanjem hladnog rata. Gdje će, dodajem, umjesto Berlinskog simboličnu ulogu imati nerazrušivi Kineski zid.
Da. Ovih mjeseci prije Igara vidimo da Kina iskreno ulaže sve svoje snage, i civilizacijske i novotehnološke potencijale, da se pokaže ravnopravnom u organizovanju planetarnog susreta sportista. Nije, pri tome Kina, htjela, niti je imala potrebe, da demonstrira neku silu, politiku ili dostignuća države jer se sve to vidi i bez igara.
Ali, svi drugi, okolo, htjeli su Kineske Igre iskoristiti za politiku, prokazivanje i ponižavanje. Demonstriranje planetarnog primitivizma oko ometanja olimpijske vatre od strane plaćenih tobože tibetanskih aktivista i protestanata, problematizovanje smoga nad kineskim gradovima, propast demokratije zbog internetske cenzure a sada i samoubilački napad na policajce od strane neartikulisanih islamista, samo su providne dirigentske skaske koje pokušavaju vagonirati Kinu kao da se radi o šiptarskoj proširenoj vojnoj bazi Kosovo.
Svaka čast tibetanskom pokretu za nezavisnost ili za neometanu meditaciju, ali nikad nisam bio za to da neka luda ode u inostranstvo, otme avion, ubije policajca i kaže da je za nezavisnost. Ako si pravi borac za nezavisnost, ostani i bori se. Nemoj u tuđem brlogu da glumiš mečku.
Smog je stvorio zapad i industrijalizaciju. Sada niko više nema pravo na to jer to stvara staklenu baštu. Ako je u pitanju propast svijeta ili napredak pola planete, uvijek ću odabrati napredak siromašne Afrike, Kine i Azije uopšte, pa neka propadne ta staklena bašta. Nisam za to da druge držimo u siromaštvu, da im muve hodaju oko usta, da jedu pse i pacove ali da ne zagađuju vazduh, dok mi uživamo u bogatstvu koje smo stvorili na račun nečijeg tuđeg budućeg siromaštva.
Neka propadne lijepa planeta ako nema drugog načina za ravnopravnost pred životom.
Internet? Problem je što neki sajtovi neće moći da se posjećuju. Da li su to internetske olimpijske igre ili Olimpijada sportista? Kome je do sajtova, neka ne ide u Kinu. Konačno, šta je internet? Proizvoljna planetarna haotična komunikacija koja nije mjerilo nikakave demokratije nego alat globalizacije, eksploatacije i totalitarizma. Znam da se malo ko sa mnom slaže, ali vidjećete. Uostalom, ovo što ja pišem i to je internet – neobavezni voluntarizam jer pišem štagod hoću, ne obazirući se ni našta. Ako ovog ne bi bilo da li bi i trun demokratije stradao?
A Vilijem Montgomeri?
Jaz, kaže, ogroman.
Ne postoji jaz između kineskog shvatanja svijeta i shvatanja zapadnih demokratija.
Jer, kada je Kina imala shvatanje, državu, dostignuća, umjetnost, carstva, dinastije, barut, Amerika nije bila ni na vidiku.
Ne počinje zapadno shvatanje demokratije niti demokratija uopšte, niti bilo kakvo dostignuće civilizacije, onog trenutka kada ja istrijebim svoje Indijance.
Amerika, naprosto, a i mnogi, nisu još ni blizu shvatanja svijeta kakvog ima Kina. Nema jaza, radi se o nepremostivoj provaliji. Između kineske kulture zmaja, npr. i kaubojskog rodea, nema jaza.
Ne može se razumjeti patološka potreba da se sav svijet mijenja kako bi bio konektovan skorojevićkom neoliberalnom razularenom i pomahnitalom kapitalu koji jede sam sebe. Ta politika je osuđena na propast, u pitanju je samo broj žrtava.
Komunistički totalitarizam?
Ne vidim u čemu je problem. Između komunističkog totalitarizma i totalitarizma kapitala, rokfelerizma, uvijek ću izabrati prvo. Kako to da totalitarizam nije propast miliona ljudi u Americi koji su ostali bez svojih kuća a država mijenja zakone da bi odstupila od neoliberalizma i pomogla velike privatne bankarske korporacije da ne popadnu i da sutra preko hipotekarnih kredita mogu da pljačkaju nove milione. Ne dolara, nego ljudi.
Nikada Zapad neće nametnuti svoje shvatanje svijetu i premostiti jaz.
Zapad je osuđen na propast. Novi svijet sirotinje, Rusije, Kine, Indije, Afrike, mora uzeti u svoje ruke jedino što ima – ruke. Jevtine. Po kom pravu im se može zabraniti da u znoju i smogu zarade za bolji život i da prestanu gledati reklame coca-cole kao nedostignuto shvatanje.
Znam da je Zapad jedna vrsta deponije pragmatizma i eksploatacije. Ali me uvijek iznenadi nedostatak humanoidnog intelektualizma koji bi shvatio trendove i prava. Koji bi shvatio da trendovi moraju jednako raspodijeliti prava. Ne volim one primitivce iz Teherana koji zakopčavaju prvo dugme na košulji i nose tuđe sakoe ali ne pada mi na pamet da se složim sa tim da ne smiju imati atomsku bombu.
A zašto ja smijem imati atomsku bombu? I zašto je smijem bez razloga baciti na Japan a Iran je ne smije ni imati.
Da li je to pitanje jaza?
Da li je pitanje jaza da se uništi Irak da bi se obogatilo par zapadnih kompanija a obogaljio svaki sirotan i jadnik u toj zemlji.
Niko nema pavo uništavati dostignuća jednog naroda, države i društva, da bi premostio jaz i da bi doveo zapadna shvatanja. Sadam Husein je Iraku bio dobar, jer ga nisu svrgli ili nisu mogli svrći. I to je bilo bolje nego svakodnevno ubijanje ljudi ko gubara.
Pitanja koja postavlja Montgemeri i druge zapadne plačibabe, nije civilizacijsko i istorijsko pitanje. To je znak sloma sistema moći zasnovanog na tuđem radu, tuđem imetku i tuđoj nesreći.
Dok s one strane jaza shvate šta se događa taj novi smogovski svijet jevtine radne snage i zdrave glave staviće i Zapad i Jaz u zadnji džep.
Pogledajte Kinesku Olimpijadu.
I čitajte.
(910 riječi o slomu sistema moći)

KO JE DUŽAN DA OBEZBIJEDI MIRAZ
Komunike PIC-a sa pet uslova i dva uvjeta koje BiH mora da ispuni kako bi vidjela leđa Ohaeru i VisokomP, konkretna su samo po broju a po suštinu mogu da se rastegnu na decenije ili cijeli vijek. Ovisi o odnosu snaga.
To je, otprilike, kao kad bi vam neko dao uputstvo da se voda za kupanje podgrijava i miješa dok ne bude – vodena.
Među tim uslovima i uvjetima je i ustanovljavanje državne imovine.
Pošto je Rafi Gregorijan zajaukao kako BiH ima samo spajalice, dvije heftarice i i nešto džogera, odlučeno je kao u dispozitivu – država mora imati imovinu.
Jasno je da proces ide naopako.
U teoriji države i prave, mene su kao malog učili, najprije postoje ljudi i teritorije pa onda steknu neku imovinu, osim špilja i pećina u kojima obitavaju, pa se onda dogovore da se udruže u selo, u pokrajine pa u državu. Znači, postigli su društveni ugovor o tome šta sve unose u kuću, državu.
U BiH je ovako bilo: neće niko u državu osim jedne trećine koja hoće da najprije otjera agresora pa da ga onda ostavi da bude s tom trećom stranom u zajedničkoj državi. Nakon velikih teritorijalno-ratnih problema, stvoreni su entiteti, a jedan sa ciljem da bude u konfederaciji sa Hrvatskom, koji su onda ukalupljeni u državu. Od nepokretne imovine, uključujući i špilje, rečeno je, enititi unose ono što je njihovo na njihovoj teritoriji.
Tako je stvorena BiH bez zemlje.
Sada bi PIC, i drugi, da BiH ima sve a entiteti ništa. Najekstremniji su zemljaši, oni koji misle da BiH Država treba da bude vlasnik svega a da onda poneki potočić, bujadište ili zukvište dodijeli na korištenje, na primjer, Republici Srpskoj.
Ja spadam u bezemljaše.
BiH ne treba da ima ništa. Ima svoje entitete i kantone i to je njeno najveće bogatstvo.
A onaj ko je udavao mladu, u Dejtonu, trebao je da obezbijedi i miraz.

KOALICIJA ZA SMRAD
Na šta su sve spremni oni politički smrdljivci iz Esdeesa, teško je i zamisliti.
Esdeesov načelnik Doboja, po imenu Obren Petrović, poznat po tome što je na put oko svijeta, u Ameriku, vodio i svoj automobil (svaki normalan lopov u fotelji vlasti, vodio bi ljubavnicu) i što su za njegovog mandata po Doboju nošene korupcionaške pare, vezane čak i za uposlenike opštine, ugostio je, povodom otvaranja džamije u Sjeninoj Rijeci, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, Harisa Silajdžića.
Prvo, šta radi predsjednik države sa načelnikom opštine?
Drugo, šta radi predsjednik stopostotne stranke za B a i H sa kandidatom za načelnika ispred Esdeesa?
Narečeni načelnik Doboja poznat je i po tome što je u ratu bio glavni policajac u toj komuni. A upravo u to doba rušene su džamije kojih je po dobojskoj opštini bilo mnogo. Istovremeno, godinama su glasači Harisa Silajdžića i i predsjednika tadašnje njegove stranke, Alije, granatirali Doboj i ubijali civile, tenkovima i minobacačima iz Matuzića. Gađali su čak i školu za vrijeme nastave.
Pretpostavljam da se u odgovoru na oba pitanja može nazrijeti politička koalicija Harisovih Bošnjaka u Doboju i Esdeesovog načelnika Petrovića.
Po mom slobodnom prevodu: Nećemo te dirati za te tvoje policijske poslove u toku rata, nemoj ni ti da nas diraš za granatiranaje Doboja i ubijanje civila (nije Doboj Sarajevo, mali gradovi se mogu granatirati bez problema, naročito ako su „srpski“), usput, otmi Srbima izbjeglicama onu društvenu zemlju i placeve koju si im regularno dodijelio, previše je blizu Bošnjaka, u Kotorskom, pa ćemo usmjeriti dio glasova za tebe, Obrene, da ne pobijedi onaj kabadahija Dodik i njegov kandidat. Učini nam to protiv Dodika, četiri godine ćeš biti miran od nas.
Nisam protiv koalicija, politika je takva.
Ali, bio bi red da se to obznani, kao što Drug CIK zahtijeva, da se prijave, do tog i tog datuma, da se ovjere.
Ovako, to je opet ona predratna trula, smrdljiva nagodbena politika u kojoj lokalni vlastodršci (od čega se uvijek i sastojao Esdees) gledaju svoja posla a narod, narod neka ide u pi. ma. kako je govorio njighov Radovan.
Esdees tu nema nikakvog udjela. Treba biti pošten. To je stranka u rasulu i stoga Obreni i Miće (bijeljinski Mićo) rade štagod im padne na pamet. Ali Esdees ih je naučio da za vlast rade sve što nije dozvoljeno, pošteno i za narod dobro.
Ne čudim se za Obrena od Doboja, čudim se za velikog državnika Harisa Silajdžića.

OKO ZA CERIĆA
Starješnina uleme u BiH, koji se predstavlja kao starješina svih muslimana, učenih i nepismenih, Harisa Silajdžića pa čak i Zlatka Lagumdžašvilija, i koji se želi projektovati i kao filozof, mislitelj i evrosliman, reisul Cerić, izjavio je nekidan: „Žrtva ima pravo da traži oko za oko. Ako oprostite onda će biti oprošteni i vaši grijehovi“.
Ne znam da li je novina taj citat prenijela doslovno ili su te dvije rečenice spojene iz različitih odjeljaka, ali sve mi se ne čini baš suvislo.
No, može se govoriti posebno, o svakoj rečenici.
Oko za oko, zub za zub, krvna osveta, osuda omerte, mogu se tretirati kao sociološki fenomeni u relacijama pojedinac – pojedinac i pojedinac – kolektivitet ali i u svim drugim varijantama. Radi se o „pravnom“ sistemu opstanka u zajednicama niskog intenziteta i visokog primitivizma. Na taj okrutan način pojedinac se drži pod kontrolom tako da u užim grupama uvijek postoji vlasnik ponašanja koji će da kontroliše disperziju individualne manifestacije jer će potez njegovog štićenika njega samog koštati glave.
Oko za oko je društveni egzistencijalizam grupa, plemena ili naroda koji nisu dostigli nivo kolektivne sposobnosti gradnje i konzumiranja države, ni one koja je bila na nivou 17. vijeka.
Oko za oko promoviše žrtvu kao glavnog regulatora društvenih odnosa. Žrtva određuje sudbinu i vinog i nevinog, nije bitno. Bitno je da se neodložno ispoštuje ekvivalent. A to znači da se pojedinačno nasilje nad okom vraća bilo kom oku što implicira da se pojedinačna krivica proteže na cijeli kolektivitet da bi sankcionisala bilo kojeg člana kolektiviteta.
Iz te rečenice reisula može se iščitati i sva politička filozofija današnje političke artikulacije muslimana u BiH pa i samog Cerića – Republika Srpska za Srebrenicu, moja Bosna za tvoj zločin.
Ta rečenica je genetska modifikacija azijatskog i istočnjačkog načina uređenja društva koji se ovuda praktikovao u raznim dobima a zadržao se u albanskoj i šiptarskoj sociorelativi pretvorivši se od sankcionarijuma u sanktuarij, glavnu relikviju društvenih odnosa koji određuje kulturni, ekonomski i svaki drugi razvoj i pojedinca i kolektiviteta. Odnosno, limitira ga.
Oko za oko je mnogo razorniji društveni postament od obične divljačke osvete ili relegacije zasnovane na bilo kakvoj proceduri i običaju. Takvi odnosi su razvijani i praktikovani samo u onim zajednicama koje je zaobišla i zaboravila pravna i državna istorija od Polisa na ovamo. Takva društva, ako se mogu nazvati društvima, u stvari su enklave, starače, krajine opšteg društvenog napretka ljudske zajednice.
Čak i ako zanemarimo da oko za oko ima sva obilježja primarnog divljaštva zasnovanog na sili hijerarhije krvi, ne možemo prihvatiti goli ekvivalent kao sankcionisanje devijacija. Goli ekvivalent oko za oko, zub za zub, nikad ne omogućava oko za zub niti pak sistemom sankcija zasnovanih na proceduri, otkriva ili pomaže u otkrivanju uzroka devijantnog ponašanja pojedinaca i grupa. Oko za oko je površinska relacija i stoga prvenstveno ograničavajuća za cijelo društvo.
Ne treba, na kraju, da kažem da me čudi da starješina učenih govori na ovaj način.
Prava žrtve, gledana na civilizacijski, pravni i regulirajući način napretka ljudske zajednice, da li u golom državnom ili univerzalnom kulturno-duhovnom smislu, ograničena su. Prava žrtve preuzima zajednica koja uređenim proceduralnim sankcijama, od najokrutnijih na početku prava do odsustva smrtne kazne na kraju drugog milenijuma, onemogućava repeticiju od strane istog izvršioca ili od nekog potencijalnog. Ako žrtva ima prava na isto djelo kao i počinitelj, krivac, onda je nemoguć napredak društvene zajednice. Jer prava žrtve ne može da ostvari sama žrtva nego „ovlašteni nasljednik“. U tom slučaju, nekih nacija i država, cijelih područja u Evropi, danas ne bi bilo jer bi poslije Drugog svjetskog rata sistem oko za oko učinio da ne ostane ni kamen na kamenu.
Prava žrtve se, Ovdje, i od strane Cerića, žele iskoristiti kao prava koja omogućuju posjedovanje države i posjedovanje i drugih nacija, njihove istorije i budućnosti.
To se očituje upravo u zahtjevima da se Republika Srpska ukine kao „genocidna tvorevina“.
Prava žrtve ovdje se pretvaraju u geopolitičke sile moćnije od ratova, međunarodnog prava i univerzalno zagarantovane egzistencije kolektiviteta.
Neću sada da obrazlažem činjenično neutemeljenje teorije i prakse samo-mi-žrtva.
Međunarodno pravo, koncentrisano u grupi velikih sila a opredmećeno u Dejtonskom sporazumu, dovelo je logično i prvnosljedstveno do pozicioniranja Republike Srpske u okviru BiH. To je, pojednostavljeno, posljedica milenijumske egzistencije Srba na ovom području ali i njihovog jasnog opredjeljenja na referendumu o nezavisnosti, te činjenice da su pristalice nezavisnosti potegle za ratom kao instrumentarijem a ne protivnici referenduma, tj. Srbi.
Metodologija oko za oko zahtijeva ukidanje Republike Srpske i poništavanje Srba i pravoslavlja u BiH a na osnovu isforisirane pozicije žrtve.
Civilizacijska ljestvica polazi od uzroka i razvoja društvenih odnosa i omogućava Republiku Srpsku u okviru BiH. Zašto ne samostalnu, izvan BiH? Pa ne zato što je „žrtva“ nedovoljna nego zato što civlizacijski, državni i međunarodnopravni slijed nije još došao do tog stepena. Što ne znači da neće doći.
Metodologija oko za oko zahtijeva, što danas čujemo jasno i precizno, da „počinitelj“ Karadžić treba da pati kao i oni koji su stradali u zločinu jer je "krvolok" i "durmitorski koljač" bez presude.
Civlizacijska ljestvica zahtijeva suđenje pred međunarodnim tribunalom pa makar on bio i jednostran. Jer, sud je sud, a oko je za oko.
Druga rečenica nema veze sa prvom. Ako oprostite biće i vaši grijesi oprošteni. Amnestija nije stvar duhovne nadgradnje i unutrašnje meditacije. Amnestija je stvar društva. Oproštaj ne može biti naknadna dozvola za prethodne grijehe. Jer, grijeh može biti i u sferi duhovnih kanona, kao izvankanonsko djelo, ali može biti i u sferi društveno nedozvoljenih ponašanja konkretnog učinka.
Ljudski gledano, oproštaj je nemoguć i nepotreban.
Nemoguć je jer nema materijalno vidljiv oblik. Ljudska svijest, pojedinačna a još više kolektivna, nije tehnicistički agregat kome se odstranjenjem, oproštajem, jednog segmenta potire djelo i posljedica. Nepotreban je jer u kolektivnom pamćenju i nasljeđu, kolektivnom genotipu, neophodno je da ostane trag o djelu-nedjelu. Na tom fundusu počivaće buduće sociorelacije.
Oproštaj, kao i pokajanje, izvinjenje, klečanje, kolektivno-nacionalno suočavanje sa zločinom pripadnika „svog“ naroda, samo su banalna manfistacija za plebs i ne mogu zamijeniti društveno i državno uređenje.
Na arhaičnim rečenicama reisula, pokazao sam, nadam se, na čemu je utemeljena politička opcija da se od Bosne i Hercegovine načini Bosna, da se od Srba i Hrvata načine Bosanci a da se evropski napredak vrati u preddržavno azijatsko stanje.
To oko za oko iskorišteno je kao tehnologija generisanja rata u BiH da bi se, kasnije, moglo primijeniti za gradnju države za koju se žrtvuje mir, kao što to sada zahtijeva reisul. Zločin na Baščaršiji, „srpski svat“, ili zločin u Sijekovcu, učinjen je upravo s tom namjerom detonirajućeg štapina sistema oko za oko.
Volio bih da me reisul poduči nekoj islamskoj filozofskoj teoriji.
Oko za oko znam i sam.

SLIČICE O GLUPOSTIMA

Kratkotrajna epopeja krvoločnih izliva mržnje o „Krvoloku“, „Zlotvoru“ i „Koljaču sa Durmitora“, Radovanu, i mitološkog udivljenija svekolikog Srblja mudroj hrabrosti „Srpskog Sina“ i „Brata Radovana“, nije mogla potpuno prekriti svakodnevne sličice o gluposti u ovoj Bosni da prostiš i Hercegovini da se ne ljutiš.

SLIČICA 1:

Imam bernandinca, dobroćudnog, čupavog, velikog, švicarskog rasnog psa koji je genetski stvoren da spašava nesretnike iz lavina. Ima i svoje lične dokumente jer su elitni psi sa porijeklom i pedigreom oformili sebi svoj evropski i svjetski CIPS pa se dobijaju lične karte i evidentiraju CV podaci o pelcovanju, nagradama i seksualnim odnosima.
Jutros idem na posao a Riki Bernardinac me tužno gleda.
Šta je. Propast. Da nije kakva Bernandinka prošla bez tangi. Nije to, suspendovana mi je država i svi dokumenti jer je Svjetska kinološka federacija suspendovala Kinološki savez BiH. Ništa, bićete protektorat i lajaćete kad vam se odredi.
Saznao sam da je došlo do razlaza u kinološkoj zajednici BiH, nešto slično kao u Elektroprenosu, Spoljnotrgovinskoj komori BiH, Alkalajevom ministarstvu, RAK-u...
Ako hoćeš da nešto ne funkcioniše formiraj to za nivo cijele BiH.

SLIČICA 2:

Javni televizijski servis građana i građanki Federacije BiH, većeg bh-entiteta, glasoviti i nadaleko poznati FTV nije mogao odmah emtitovati vatrogasni program u Noći Hapšenja jer je studio bio zaključan. A ključ je bio kod nekoga sa BHT koji nije bio na svom radnom mjestu.
Prije rata je Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita imala sistem akcija i vježbi civilne zaštite, CZ, Ništa Nas Ne smije Iznenaditi, NNNI, u kojima su u plavim uniformama guzate domaćice i uposlenice i polupijani trećepozivci demonstrirali spasavanje iz ruševina i korištenje nosila. U Bjelovaru jedna takva velika NNNI propala zbog – kiše. Poslije te vijesti koja je obišla SFRJ, ta je farsa obustavljena.
Ništa nas ne smije iznenaditi osim ključa.
Nije važno da li će FTV emitovati špic-program povodom Hapšenja (ionako su svi gledali druge, bolje televizije), važno je da Hrvati ne dobiju svoj tv kanal.

SLIČICA 3:

Mladen Bosić, Karadžićev dvojnik po stranačkoj funkciji: “Vjerujte da sada svi u SDS-u razmišljaju samo o tome kako pomoći Karadžiću da u Hagu prezentuje istinu o dešavanjima u BiH za vrijeme rata“.
Nije moguće da je poslije opštenarodne pljačke putem šverca nafte i cigareta, putem direktorovanja u državnim preduzećima, putem uništavanja šuma svakog Srbina, putem krađa iz budžeta i platnog prometa, putem šverca deviza, putem otimačine narodne imovine svih vrsta... u Esdeesu došlo na red prezentovanje istine.

SLIČICA 4:

VP ML donio je odluku da ostacima Karadžića na Palama vrati dokumente.
Poznato je šta mislim o RK i inim ali mislim da je dokumente trebalo vratiti ranije. Osim ako postoje dokazi da su bili dio mreže. Te dokaze je trebalo iznijeti a obaveza je VP ML i sada da te dokaze predoči.
Ako ne postoje dokazi onda postoje ljudska prava.
Inače, odsustvo hraborsti da se dokumenti vrate ranije, dok je Opsjenar bio u beogradskom pritvoru, pokazuju samo u kakvoj mišjoj rupi u Sarajevu živi VP.

POPIŠMANIO SE I HARIS

Haris Silajdžić je konačno progovorio jednim jezikom – engleskim - i odmah slagao.
Njegova tvrdnja da je Dejtonski sporazum potpisao pod prijetnjom i pritiskom spada u patiniranu garnituru ratnih lažnih potpisa kakve su praktikovali Alija Izetbegović, nakon Lisabona i Radovan Karadžić nakon Atine, koji su nakon povratka u Sarajevo/Pale porekli i povukli potpise.
Haris Silajdžić i spada u tu kategoriju ratnih lidera Sarajeva i okolnih brda.
Samo što se neukom svijetu, putem bibisija i engleskog jezika, predstavlja kao pravi borac za *multietničku* BiH ne želeći da im kaže da u Sarajevo, gdje je na vlasti, nije multietnisao više od 6000 srpskih jadnika, da u vlastima Federacije Srba povratnika ima kao Pančićeve omorike u močvarama Hutovog blata.
Spada Slijadžić i u kategoriju klasičnih lažova. Jer laže da mu je neko "prislonio cijev" na potiljak i prisilio ga da potpiše. Ako je toliki borac za multietničku BiH, zašto nije odbio da to potpiše. Danas bi imao spomenik u prirodnoj veličini. Tako je u ratu i poslije rata, takođe na ingleskom, lagao o desetinama hiljada silovanih muslimanki od strane srpskih četnika.
No, nebitno je što je Silajdžić lažov, neuvjerljiv potpisnik i što je neuvjerljiv u svojoj multietničkoj BiH sastavljenoj od ekonomskih regija.
Bitno je da on, u stvari, promoviše politički program kojeg će sarajevski politički i unitaristički krug praktikovati cijelo vrijeme suđenja Opsjenaru Paljanskom. A i nakon suđenja.
Taj program je program uništenja Republike Srpske, program neprestanih zahtjeva za ukidanjem Republike Srpske i njenih ovlaštenja, program neprestanog kršenja Ustava BiH i program držanja BiH, njenih građana i međunarodne zajednice, u talačkom gvantanamskom toru psihodeličnih zahtjeva Harisa i ostala dva ljiljana.
A to znači da će BiH godidnama biti na ivici opstanka i da će sve ostalo biti potisnuto u drugi plan, uključujući i evropske integracije. Za tu politički platformu trebaju svi u BiH da se spreme jer će borba biti dugotrajna i iscrpljujuća.
Haris Silajdžić postaje najteža građevinska mašina za rušenje temelja BiH.
To bi u pravednom OHR-ovom jeziku, koji ne postoji, trebalo da se karakteriše kao antidejtonska djelatnost, kao jezik mržnje i kao agresivna i zapaljiva retorika.

ANALIZA
DOSADAŠNJIH EPIZODA
SAPUNICE KARADŽIĆ

Medijsko-politički projekt hapšenja Kralja Radovana Prvog Paljanskog, u dosadašnjem toku, daje mogućnost za zanimljivu analizu kako ko reaguje i koliko je ko bio spreman za takav čin.
HAŠKI TRIBUNAL:
Potpuno nespreman i neobaviješten o cijeloj stvari. Razni portparoli daju glupe izjave primjerene samo Hagu i OHR: Očekujemo transfer, ne komentarišemo...
SARAJEVO:
Vodeći trio sarajevskog političkog kruga, Tihić, Lagumdžija i Haris, krenuli su u prvim časovima nakon vijesti o hapšenju u potpunu ofanzivu za ukidanje Republike Srpske. Haris se samozavaravao da sve uživo prenosi CNN pa je počeo pričati i engleskim jezikom. Scenario je bio isti kao i nakon presude Međunarodnog suda pravde u Hagu pa je očito da su korištene pripremljene taktike iz varijante da Srbija bude određena krivom pod tužbom krnjave BiH.
No, vrlo brzo su Tri Ljiljana shvatila da je igra vatrom otišla predaleko i potpuno su zanijemili. U toku je, vjerovatno, pregrupisavanje snaga i stvaranje dobrog plana koji bi se realizovao za vrijeme toka suđenja i za osudu. Sarajevo će pokušati sve snage baciti na pritisak na Haški tribunal i na taj način osigurati ubjedljivu osudu za polititički najprofitabilnije dijelove optužnice i, istovremeno, prekriti krivicu bošnjačkih oficira i političara za zločine nad srpskim civilima. Taj plan će se pokušati realizovati sinhronizovano sa pritiskom na ustavne promjene i stvaranje sarajevizirane, pobošnjenje BiH. Tihić je u tom smislu već dao ispravku: Mi se samo zalažemo za multietničku BiH. Stari ratni i poratni falš-tonovi kojima niko, na primjer u Sanskom Mostu, i dalje, ne može vjerovati jer tamo nema ni jednog Srbina u administraciji a šačica njih i Hrvata zajedno idu u katoličku gradsku crkvu – toliko ih je ukupno. U multietničku BiH niko više ne može vjerovati, čak ni kada bi Tihić promijenio vjeru. Glas Sarajeva trenutno nije relevantan i validan u ovom slučaju ali kako vrijeme bude odmicalo pritisak na sud u Republiku Srpsku će se organizovati sve bolje i bolje. Bolje nego što sada neki mediji, u nedostatku političkog koncepta i stranačkog i kolektivnog, manevrišu sintagmama: Durmitorski koljač, Kasapin sa Pala i slično.
LAJČAK:
Opšte nesnalaženje. Konačno je izjavio da država mora imati svoju imovinu a da Brčko distrikt mora biti pravno zaštićeno. Prije toga se neznačajno smijuljio u Teleringu.
ESDEES:
Politički lešinari koji nemaju koncepta, razjedinjeni su, nemaju organizaciju niti lidera pa improvizuju nekim molitvenim šetnjama što je originalan doprinos praktikovanju pravoslavlja i beznačajan oblik protesta. Jedina realna konstatacija: iz hapšenja Opsjenara, koji se nekada predstavljao kao njihov lider i koji je toliko razapet na glogov kolac optužbi, a koga su isključili iz stranke, nemoguće je izvući političku korist za normalnu političku opciju.I neće je ni izvući.
PROEU OPCIJA SRBIJE:
Demokrati, Tadić i njihov koncentrisani nukleus, odlučili su, izgleda, da definitivno izbiju iz političkih ruku sva tri generatora ultradesnice, Kriminalizovanog Srpskog Patriotizma i Pravnih Tumača tipa Koštunice koji kriminalca Ulemeka nazivaju Gospodin Legija. Ti generatori su Kosovo, Karadžić i Mladić. Kosovo je sa izborima i kakvim-takvim potpisivanjem SAA, završeno, Karadžić put putuje čime Mladić postaje sve manje i manje važan. Demokrati znaju da se ultradesnica i divljaci hrane tim paranormalnim fenomenima jer takva politička opcija nije svojstvena srbijanskoj političkoj sceni. Računaju da imaju cijeli mandat da izvedu tu operaciju, sa dovoljno vremena za sanaciju terena pred sljedeće izbore.
ULTRADESNICA:
Njima Karadžić uopšte nije bitan. Nije bio bitan ni za slobode i u svojim zlatnim vrhuncima. Oni otvoreno kažu da im je cilj otvoreno rušenje režima Borisa Tadića. Hapšenje Opsjenara je samo povod za uličnu hajku. No, izgleda da se i njihov koncept raštimovao odmah na početku, kao i sarajevski, pa su nekoliko dana izgubili u lutanju kako da se organizuju, da li da ruše ili da budu civilizovani. Bjelodano je da Vučić nema tu snagu da izvede mase na Beograd. Ostao je sam, Pravni Tumač Koštunica šuti a nema ni toliko Beograđana koji bi urlali ne znajući zbog koga i protiv koga.
OBAVJEŠTAJNO-MEDIJSKI PRODUKCIJSKI CENTAR
Ovaj milje ne radi, najvećim dijelom, pod kontrolom proevropskih demokrata i mozaika vlasti. Ali radi do kraja sinhronizovano, unaprijed planirano i pripremljeno, sa kratkoročnim i dugoročnim ciljevima. Dio tog mehanizma pristao je da radi i u korist demokratske vlasti. Ali je dobar dio izvan kontrole. To se vidi po identičnim postupcima koji su evidentirani nakon hapšenja Gospodina Legije i koji se demonstriraju sada (knjiga Gvozdeni rov, intervju sa Karadžićem...)
Glavni ciljevi tog projekta:
· Slučaj disperzirati u nebrojene verzije kako bi glavne činjenice ušle u unšarf i kako bi glavni akteri ne samo hapšenja nego cijelih trinaest godina, ostali u stihu: nešto mi se Travnik zamaglio.
· Prevesti Opsjenara u legendu. Već javnost i neki komentatori iznose tezu kako je Rašo Srbin nadmudrio sve, kako je genijalac, Mirko S. Kojotovski, Genije, kako je to kreativni duh koji se ne može uhvatiti i dosegnuti...Mislim da ta operacija neće potpuno uspjeti. Da se dogodio neki drugi finale, da ne konkretizujem, Rašo sa planine bi otišao direktno u legendu. Ovako, radi se o običnom prevarantu.
· Klasična srbijanska mitomanija. Ne kažem srpska jer se radi o srbijanskom fenomenu, Tarabić i co.
· Dati dovoljno materijala za višenedjeljnu sapunicu kako bi se ultradesnici i Tumačima ostavilo dovoljno vremena da „sruše režim“. Ako ne uspiju, dovovljno resursa je stavljeno u službu demokrata, preživjeće se.
Sa ovim miljeom demokratija će imati još posla. Ostaci raznih struja službi bezbjednosti, obavještajaca, domaćih i stranih, vojnih elemenata, frakcija Kriminalizovane Odbrane Srpstva, prostituisanih i namjenskih medija... neće se tako lako iskorijeniti.
Slučaj „Uhapšen je“ ipak je pozitivan jer daje mogućnost za analizu i predviđanje trendova. Grah je dobro pao.

OJ, KOZARO, U MILIĆA GAJU
Bio sam danas u Milića Gaju, tradicionalnom okupljalištu kozarčana i krajišnika povodom 27. jula, dana ustanka naroda i narodnosti SFRJ. Nekada sam, kao novinar TVSA, dolazio ovdje i izvještavao za Drugi dnevnik jer je uvijek govorio važan državni ili partijski funkcioner. Nisam imao lak pristup, ljudi je bilo uvijek mnogo, obezbjeđenje je bilo čvrsto a ako nisam imao govor unaprijed, izvještaj je bilo veoma teško sačiniti. Zadnja godina mog izvještavanja iz Milića Gaja, kada su već bile pobijedle nacionalističke stranke, ostala mi je posebno u sjećanju. Esdeesovci su preplavili i ovo mjesto a TVSA nije bila omiljena, pa ni ja. Naprosto sam se skrivao od svih i jedva čekao dao odem a onda se među novinarima pojavio Nikola Koljević i rekao da je „sve gotovo“ i da je dogovoreno da BiH ostane u ostatku Jugoslavije a da Alija Izetbegović bude prvi predsjednik države. Dogvoreno je, kaže, sa Adilom Zulfikarpašićem, samo još treba da se složi Alija. Rata neće biti, ozaren je Nikola. I novinari su sretni. Ostalo je poznato – Alija se nikad nije složio.
Danas, pak, narod se pozdravlja sa mnom, ljube me, svi hoće da se rukuju. Došao sam prije Milorada Dodika. Nisam pristalica tih situacija, ja nisam masovik, ja radim specifičan stranački posao i ne idem svojim imenom na izbore, ne treba mi podrška masa.
Kroz glavu mi prolazi ta promjena u tih sedamnaest godina otkako nikad više nisam došao u Milića Gaj.
Ko se više promijenio, narod ili ja?
U Milića Gaju, u tom starom rastiku, osušila su se, odonda, četiri velika hrasta, neka vrsta lovačkog doma je oronula, bez prozora, kao i svaka zgrada kroz koju je prošla oslobodilačka srpska vojska van zone borbenih dejstava.
Ali narod još uvijek voli Milića Gaj. Šatori, muzika, janjci, prasci, đinđuve, kozaračko kolo i partizanske pjesme. Na bini slika druga Tita i Mladena Stojanovića sa njegovom aristokratskom lulom.
Narod i sada aplaudira na pomen Osmana Karabegovića, kozarskog partizanskog komesara.
Kozarčanke su još uvijek naljepše u kozaračkom kolu.
Nisam Krajišnik, gledam sa strane. Treba ovo mjesto urediti, dovesti struju i vodu, popraviti dom ili izdati nekom privatniku za marku. Kad pobijedi naš načelnik u Dubici, u oktobru, uradićemo to.
Jednostavno je pravilo u lokalnoj politici: idi tamo gdje narod ide.

KALAMAR BOSIĆ
Ponekad mi je muka od Esdeesa.
Vjerovatno je uvijek tako kad se od bunjišta nastoji načiniti civilizovana oaza napretka.
Poznato je da je Mladen Bosić izjavio da će suđenje Radovanu Prvom Paljanskom biti i suđenje Republici Srpskoj jer je Radovan stvoritelj Republike Srpske. I potom je otišao da posjeti Radovana u pritvoru a porodicu na Palama.
Reagovao sam na to i rekao da RK nije stvorio Republiku Srpsku nego su je stvorili borci u rovovima i politička energija naroda.
Bosić je tipičan primjer stranačkog lidera bez koordinata i lidera koji od drveta ne vidi šumu.
Besmislen je takav stav o suđenju.
To neću dalje da obrazlažem osim da kažem da se Bosić na taj način potpuno slaže sa Lagumdžijom i Harisom Silajdžićem. A ako ništa ne znaš u politici, govori samo suprotno od onoga što govore ta dvojica-trojica.
Ako je, pak, htio malo da se dodvori Radovanu, malo narodu, i u tome je promašio. Radovanu više ne treba titranje a narod zna da mu RK neće koristiti i da ga puste i proglase carem.
Ako je htio da pribavi neku protivpolitičku korist za sebe ili za svoju sranku – i to je odjeknulo u čabru. Da je pravi igrač, sa onom aparaturom, otišao bi porodici i prije hapšenja a ne kao mali miš cvrčao u stranačkoj rupici i čekao da prođe opšta opasnost.
Uglavnom, adekvatna reakcija i politički stav može se očekivati samo od lidera koji unaprijed ima pripremljen koordinatni sistem na osnovu ideje, ideologije i stranačkog programa. U taj koordinatni sistem se onda samo smještaju događaji, bez zastoja, lutanja i improvizacije, jednostavno, koristiš font color.
Ovo što je uradio Bosić, jasno pokazuje da ni on ni Esdees nemaju, ideju, ideologiju niti program a onda nemaju ni taktiku ni strategiju. O muškim stvarima neću ni da zborim.
Nikada od toga neće biti političke stranke. Nije bila ni kada je RK bio lider, mada je on uživao da bude Predsjednik Esdeesa, mnogo više nego Bosić.

SLIČICE O MASOVNOJ GLUPOSTI
Veliko je pitanje zašto se u trenutku propasti bilo kojeg sistema pojave budale kao spasioci.
Još je veće pitanje zašto se široke narodne mase u tim istorijskim trenucima povedu za budalama i pretvore u mase za masovno uništenje.
Jedini razuman odgovor je da je u tim prelomnicama, a i prije njih, razumnih malo a i to što ih je nesposobni su. A budale, stradijevci, slijepci, mediokriteti, kretenoidi i ludaci, pošto nikad nisu imali priliku, ugrabe je u trenutku propasti. Sav masovni ostatak jedinki ne može da funkconiše bez sistema, jer je sva ljudska priroda sistem i ništa drugo, i prihvata budale kao sistem. Čak se vrlo brzo konektuje u maticu i podržava ih.
Sličica 1
Advokat Radovana Karadžića intelektualizira o tome kako će avion koji će trasnportovati optuženički teret u Hag sigurno pratiti dva MIG-a 28. Po tome koji je advokat izabran za prve dane zavoreničko-optužničke slave, vidljivo je koliko je Radovan K ozbiljna srpska priča. Nimalo. Advokat mi liči na prilježnog pripadnika KLA, kluba liječenih alkoholičara, koji je počeo da se opija kada su uvedene dvadesetosmice.
Sličica 2
Stipe Mesić, folklorizirani predsjednik Sanaderove Hrvatske, kaže da je Radovana K neko izdao. Tako je završio i Karađorđe, kaže. Da li je moguće da ga niko nije obavijestio kako je izdan Gotovina i da je njegovo hapšenje u nekom španskom restoranu isto tako infantilna priča kao i hapšenje Raše Sa Planine u autobusu koji se valja niz jednu beogradsku padinu. A da o sličnosti magle o lijepoj dami sa Gotovinom i nekoj Mici Rašinoj ne govorim.
Sličica 3
Mladem Bosić, jedan od Optuženikovih nasljednika na mjestu predsjednika Esdeesa: suđenje RK je suđenje Republici Srpskoj. Kao da slušam Zlatnog Lagumdžiju. Radovan ima veze sa Republikom Srpskom koliko i bijeli međed sa stvaranjem santi leda. Upravo onoliko koliko je u trenutku hapšenja imao veze sa medicinom.
Sličica 4
Miroslav Lajčak, na pitanje da li će Optuženikovoj porodici dati dokumente da ode u BGD i vidi oca i muža: Žrtve nikada neće imati priliku da vide tatu. Glup pokušaj da se bude patetičan ili iznad situacije. Ako postoje razlozi da im se uzmu dokumenti onda su to i razlozi za zatvor. Sve ostalo je demonstracija turske okupacije kada nisu ni postojali lični dokumenti. Ne možeš, Miroslave, uzeti Župljaninovoj porodici, npr., dokumente pa kad ga oni tamo, njegovi, uhapse, mirno ih vratiti. Moraš položiti račune o tome ko je koliko bio mreža podrške i koliko su to razlozi za oduzimanje dokumenata. Da li smo svi zločinci, da li smo svi raja, kmetovi i gvantanamovci?
Sličica 5
Neartikulisani kišni ljudi u Sarajevu, u noći hapšenja Radovana Optuženog, priređuju grupne izlive ushićenja primjerenog pobjedi fudbalske reprezentacije BiH u Zenici.
Sličica 6
Artiklisane grupe potkokardaša, šajkačaša, vučićevaca i šešeljeve mlađi u BGD, traže slobodu za Radovana a da pri tome nemaju pojma o kome se radi.
I kad tim i drugim sličicama dodamo fabrikovane storije o životu Radovana K u bjekstvu i skrivanju, koje služe kao mamci za javnost, kolektivnu sadomazoterapiju i podsvjesno forsiranje nedoraslih političara pa i za upravljanje trendovima i tokovima, jasno je da od tog drveća niko ne vidi šumu. Jednako rulja kod Vječne vatre, rulja na Terazijama, Lagumdžija, zaluđeni novinari koji govore o Balkanskom krvniku a radi se o običnom prevarantu...
Misliti da je Radovan Karadžić uzrok, kreator i izvršilac svih ratnih zločina u BiH, da njegovo hapšenje znači početak rata za ratnoželjenu islamsku BiH i da njegova osuda rješava sve ovozemaljske probleme Sarajevske Bosne, istorijski je neodgovorno i plitko. Istorijski je nepravedno prema običnim ljudima kojima se podastire varka i opsjena, ista onakva kakvu je Radovan Karadžić podastirao Srbima.

3

SPAVAJ, NIJE, MAMA, NEMA HRANE

2 JOŠ JEDAN GLAS ZA HRANU