BIĆE GORKA ZLATKOVINA

Nastupilo je Biti Ili Ne Biti Bošnjačkog Političkog Kruga. Jedni imaju Državu Za Čovjeka a drugi imaju Čovjeka Za Državu.

Ta nemoguća dijalektika, jedinstvo suprotnosti, rogovi u vreći, zakonito je morala dovesti do političkog kraha.

Možemo sada da likujemo. Kako se Esdea nasukala na vlastitu udicu Hrvatima. Možemo da ukazujemo na genijalnu komunističku birokratizovanu rečenicu sa njihovog Glavnog odbora, čega li, koja srcedrapajuće glasi Ne može nas niko izbaciti iz vlasti jer smo mi legitimni izraz volje građana izražene na izborima. A dva Hadezea su izraz kreketanja žaba na Hutovom Blatu.

I cijelo saopštenje im je floskularijum Socijalističkog Saveza Radnog Naroda.

Ali, sve to neće promijeniti glavnu konstataciju koja se mora izvući iz cijelog ovog državno-čovjekolikog kaleidoskopa.

Bošnjački politički krug nije izašao iz rata i to je ključni uzrok krvoločnih borbi na toj sceni.

U toj ratujućoj politici, koja nije mogla da prihvati da je Alija Izetbegović, i Esdea, izgubio borbu za Bosnu, za Državu, za jednonacionalnu i jednovjersku u raspadu Jugoslavije sitnošićardžijsku zvečkicu igračkicu koja nije bila na popisu posljedica Velikog Raspada, stradala je komunistička falsifikovana socijaldemokratrija postajući Socijallagumkratija, stradala je nerazblažena Stranka za BiH i sada je stradala Stranka Demokratske Akcije.

To dokazivanje ko je veći za Državu, za Bosnu, za izgubljenu Multinacionalnu Farsu, pretvorilo je Bošnjačku Političku Scenu i Sarajevski Politički Krug u borbu gladijatora koji ne prezaju ni od čega. Ta Mad Max Auto Strada izbacila je na površinu najkrvoločnijeg.

Balkanska istorija ima običaj da se lažno ozbiljna ponavlja.

Izbacivanje Esdea iz vlasti, mada se njihovo dvodecenijsko djelovanje u toj tavi teško može nazvati vlašću, u stvari je Osma sjednica Slobodana Miloševića. Lagumdžija vodi svoje džingiskanovske borbe vani jednakom krvožednošću kao što ih je vodio i unutar partije.

Mada se ovo teško može nazvati Izbacivanje iz vlasti. Ima tu elemenata političkog suicida, bezizlaznog lavirinta između vjere, sekte, politike i internacionalnog foliranja, elemenata političkog analfabetizma, ćaršijskog voluntarizma i inertivnog trajanja bez cilja koji se jednom, pa makar i na ovakav način, mora završiti.

Šta može proizvesti ovaj pohod Zlatagana na vrh.

Najprije, Fahro Esbebe treba da se čuva. Istovremeno je primio zmiju u njedra i ušao zmiji u njedra. Ali mora da se čuva i masovnih prebjega koji će pohrliti iz Esdea da bi sačuvali svoje podguzičje. To mu se može u početku pričiniti kao snaga i veličina stranke, kao fatamorgana da su ljudi jedva čekali da se pojavi jedna takva stranka kao njegova pa da postanu članovi, kao pokret koji će na sljedećim izborima preteći Esdepe.

Može proizvesti dalju unutarbošnjačku i unutarislamsku radikalizaciju i dodatne blokade koje će izazvati reanimaciju Bonskih ovlaštenja ili neku veću intervenciju.

Neograničeno jačanje Zlatka Lagumdžije koji se time može dopasti dijelu međunarodnih snaga koje bi preko projekta Jedan Čovjek – Jedna Bosna, mogli pokušati da Reformišu Dejton. Kad već nisu uspjeli da reformišu BiH.

Potop Federacije u kojoj će se Hrvatima baciti probušeni pojas za spasavanje. Stoga je bitno da dva Hadezea dobro razmisle prije nego što reaguju na ponude i poklone. Nije svaka slatka u sarajevskog Zlatka. Kad je spreman tako da davi Bošnjake, neće ga kljove zaboljeti od razdiranja Hrvata.

Korak nazad sarajevskog i bošnjačkog unitarizma ali i nekoliko koraka manje u manevru Republike Srpske u okvirima Dejtonske Samostalnosti i Dejtonske Nezavisnosti. Republika Srpska se može suočiti sa jednočovječijim federacijskim monstrumom koji neće biti Zapadna Njemačka ali će biti Monolitna Zlatačka. Ako dva Hadezea ne budu pazila, Hrvati će ostati na infantilnom političkom nivou Željka Komšića a Republika Srpska bez saveznika na bosanskohercegovačkom nivou.

I sve ovo će još da osvijetli ekonomska regionalna kriza u Hrvatskoj i Srbiji, koja još nije pokazala sadržaj svog mantila otkopčanog prema mirnim prolaznicima. A ni u BiH se ekonomija baš ne smiješi.

NOVINARI IZMEĆARI

Izvjesna novinarska protuva, novinarka beogradske Bete, već godinama manipuliše informacijama, formulacijama, sudskim kategorijama i kriminalnim dijagnozama kako bi izvještavala o vlastima Republike Srpske i samoj Republici Srpskoj. Nije ona nikakav fenomen. Tako rade i drugi, svi u pokušaju da budu Bakir Hadžiomerović, Probušeni Nakurnjak sarajevskog novinarstva. Tako su radile i druge novinarske kuće, u razna vremena. Tanjugovo žensko strašilo mi je ostalo posebno u sjećanju. Čitava plejada kretenoida kojima je neko u rubrici zanimanje, napisao novinar. Mogao je napisati i Govninar.

Sve su to ratne naplavine, ratne posljedice, u prirodnoj veličini i objašnjenju. Rat razara sisteme, koordinate, mjerila i kriterijume. U taj prostor ulijeću protuve, kurve, transvestiti, izmećari, jaslari, nudiguzi, plaćenici, onanisti, voajeri, sadomazohisti i dželati raznih profesija pa i novinarske.

U ovom slučaju, Beta, a i Blic, kao kita i šlic, igraju medijsku ulogu Slobodana Miloševića prema Republici Srpskoj. Uvijek iz Beograda ima neko ko igra tu zlokobnu igru. Sankcije na Drini. MIJ. Im Jebem.

Dobro. Novinarstvo, kad se izvuče iz totalitarne šape komunističkog sistema, umije da podivlja.

Ali političke stranke ne bi trebale da divljaju i da podržavaju takve po javnost i društvo opasne izrode.

Upravo danas je to uradio Pedepe. Osudio istup Predsjednika Republike i tako stao u odbranu krajnjeg novinarskog voluntarizma, manipulacije i zloupotrebe javnosti.

Jedino objašnjenje jeste u tome da su im, vjerovatno, isti gospodari. Isti Izmećari, isti Gospodari. Osokolili se. Čujem, vraća im se Rafi Greogorijan u region. JIO.

I u tome da se Pedepe već promovisala kao stranka Nudiguza. Za specijalne namjene i zadatke. Stranka do posljednjeg panja. Stranka za veresiju od gotovog. Stranka za kampanju sa snijegom. Stranka, pardon, partija, za zečija jebališta, pičkine travnjake i pasija zapišavališta.

Taj kolaboracionizam destruktivaca iz raznih sfera, od političke do medijske, ima jednog planera i koordinatora. Glavni cilj je, dabome, deregulacija političkog sistema, stvaranje opšte apatije kod birača i javnosti, poništenje važnosti informacija i javnosti uopšte, razmnožavanje mediokriteta, falsifikatora i svakovrsnih bolesnika... zato i postoje razna samoregulirajuća tijela, vijeće za štampu, vijeće za Go Kurac, regulatorna agencija za Metanje i Komunikacije. Nakon toga lako se, od strane Raznih Rafija, preuzme upravljanje cijelim društvom.

To je uloga Ljilja, Mlađa i ostalih kurčevih sloboda medija i demokratskih progresa.

ZAKAŠNJELO SRPSTVO

ČEDE JOVANOVIĆA

Kad se za Čedu Jovanovića kaže Čedo, to zvuči prazno i bledo.

Svi Srbi su Čede samo je Č. Jovanović čeda. Prosto, jad i beda.
Za Čedu i njegovu Eldepedu, u Vladi Srbije nisu ni Nikolić ni Dodik ni Dačić. Tri raznorodne opcije. Ali, nisu ni birači Srbije. Šteta što nije glasao Hag, Brisel i Internacionaser. Možda bi bio koji pregršt glasova za čedu.
Ja bih se, na njegovom mestu, nad tim zamislio.
Sada čeda Jovanović, nakon političkog stava iz Banjaluke, poručuje da Dodik nema monopol na Srpstvo.
čeda Jovanović se kasno setio Srpstva.
Izborom Tomislava Nikolića za predsednika Srbije završena je jedna faza srpstva a počela je druga faza Srpstva.
Završena je faza lešinarskog, sitnokorisničkog srpstva. Došlo je vreme Srpstva u realnom smislu.
čeda je pogrešno ga shvatio.
Nije Srpstvo isporučiti Slobu u Hag. To je obično srpstvo.
Srpstvo je suditi Slobi u Srbiji.
Tako nije ni Srpstvo popovati Dodiku o Srpstvu. I čitavoj Republici Srpskoj.
Dabome da imamo monopol na Srpstvo. Svi, iz Srbije, dolazite ovdje da se napijete vode. Mi imamo stabilnu političku scenu. Imamo stabilnu teritorijalnu scenu. Imamo stabilnu državnu scenu. mislim stabilnu Državu Republiku Srpsku. Naša Država Srpska je stabilnija država u BiH nego što je Srbija država u samoj svojoj Srbiji. Sve sa Kosovo i Metohiju.
Ovo Srpstvo je sačuvalo svoju zemlju, svoju nogu i svoj jezik na jednom mestu. čeda, i ostale čede, za to se nisu ni borili niti su ga sačuvali. Sva ostala Srpstva, vi, čede, i vaši mentori, očistili ste i proterali. Iz Hrvatske. Iz federacijskog dela BiH. Iz Kosova. Iz Metohije. Oterali ste ga i u Crnu Goru. I iz Makedoniju, bre.
čeda Jovanović, jednostavno nema pravo da priča o Srpstvu. Ni Dodiku. Ni Nikoliću. Ni Tadiću. Da ne kažem Dačiću. Čak ni Miloševiću.
čeda Jovanović tek treba da nađe svog Danklemana. Mada ga nikad neće naći. I da nađe onoga kome će saopštiti da će da „sačuva srž srpskog naroda“.
Ali, i ako nađe svog Dankleman, i dođe u situaciju da da izjavu o Srži Srpskog Naroda, što je pokušao proseravanjem o Srbima na Severu Kosova, neće dočekati svoj Kicbil. Groblje namesničkih vlada.
Dakle, izborom Nikolića, ali i nizom drugih sledstvenih događaja, uključujući i dolazak Dačića kod Dodika, završena je jedna faza Srbije. Kapitulantske Srbije. Srbije Kandićki. Srbije e-pičaka. Srbije Dodvorica.  Srbije NiTamoNiVamo.
U Novoj Srbiji, koja je bez Lažnog Kosova, nema mesta za čede Jovanoviće. Izbor Tomislava Nikolića potrvda je da su Srbija i Srpski Birač, shvatili da Kosova više nema. Kad nema Kosova, nema ni čeda Jovanovića.
Konačno, postoje samo dve srpske države.
To čeda J. tek treba da shvati.
 

PERFIDNA IGRA
BIJELOG GENOCIDA

Bošnjačke nevladine organizacije već mjesecima poduzimaju internacionalnu, internetsku, prijedorsku, srebreničku, višegradsku... aktivnost u kojoj svaki pedalj Republike Srpske i svakog Srbina treba da obilježe, optuže i okrive genocidom.
A srpske pičke, uglavnom, šute.
Čekaju da im Tomislav Nikolić negira genocid u Srebrenici.
Aktivizam bijelih traka oko ruku, bijelih zastava, spomenika na kojima se obilježavaju žrtve lažnog genocida, obilježavanje datuma početka nepostojećeg genocida i slične genocidalije, nisu samo dnevnopolitički aktivizam navlačenja samožrtvenih košuljica genocida i nisu samo programčići kojeg su podnijeli nekome u inostranstvu, ili u Sarajevu, za sufinansiranje performansa Bijelog Genocida.
To su zlokobna obilježavanja ljudi i teritorija. Srba i Zemlje. To su bijele oznake za odstrel Srba kada dođe vrijeme Borbe Patriota Koji Neće Dati BiH, kao što danas prijeti Bakir Izetbegović.
Bijele trake, spomenici i zastave Lažnog Genocida nemaju nikakve veze sa žrtvama.
Njihov cilj je dugotrajna provokacija Srba i permamenti poziv za sveti islamski rat kada za to dođe vrijeme.
Bijele trake, zastave, prijedorski datum početka genocida nad muslimaniama i višegradski spomenik žrtvama genocida samo su prvi korak u novoj otomanizaciji Bosne i Hercegovine, hrišćanstva i srpskog življa.
Zato srpske pičke ne smiju da šute.
Usrali se ko grlica u Hagu.
Da ih stranci neće za nešto optužiti.
Lokalne vlasti moraju ustati u odbranu svoje zajednice od crnog pokrova Lažnog Bijelog Genocida. Moraju primijeniti zakon o redu i miru, o dozvolama, o jeziku mržnje, o izazivanju međunacionalnih sukoba.
Moraju javno nijekati genocid. Jer bošnjački aktivisti imaju za cilj da cijelu teritoriju Republike Srpske zatruju srpskim genocidom i tako na nju polože Pravo Žrtve.
Svako ko šuti na srebrenički, prijedorski, višegradski genocid, blizu je sepeta u kome će mu natući fes janjičara.
Nije lokalna vlast samo ići u Vladu i tražiti kredit za opštinu, tražiti tri prsta asfalta, tražiti Šefa Milu. I odbrana Republike Srpske i Srpstva od lažnih muslimanskih optužbi takođe je lokalna vlasti.
Lokalna gospoda je, uglavnom, izabrana pod sloganom Moja kuća, Srpska. Ako se dobro sjećam.
Istina o Bijelom Genocidu je potpuno crna i obrnuta.
Muslimansko političko i vjersko rukovodstvo povelo je neuki narod, i ulične bande, u Žrtvu Mira za BiH.
Ono, to muslimansko rujkovodstvo i Alija Izetbegović, prava su Adresa Genocida i žrtava suludog i nepotrebnog rata.

ONAJ NE ZNA RIJEČI,
OVAJ MELODIJU,
ONAJ GLUV, OVAJ NIJEM

Ima onaj stari vic sa govnima u glavnoj ulozi, ali nije cirkuski, pod nazivom Svi u govnima a ja se pojavljujem u belom odelu. Već onaj rajsko-paklene prirode.
Činili kriminalci nepodopštine. Pljačkali i ubijali. Usput bili i nacionalno opredijeljeni. Na Balkanu smo. Nacionalni kriminalci Od Vardarot do Triglavot. I došlo vrijeme da idu Bogu na istinu. Bog nemilosrdan. Pakao. Jedino možete da birate. Njemački, savršen, ili vaš nacionalni, balkanski, nesavršen, anarhičan i morekakooćeš. Jedan odmah kaže Ja ću njemački. Das tehnik, Das auto, Das Boš. Drugi ga pogleda sa prezirom, kao nekog iz miješanog braka. Ja ću svoj, nacionalni, pakao. Izdajnike treba niz Savu. Samo zato što je najduža, op. a.
I odoše u paklove. Svako u svoj.
Nakon deset godina, dobili dan izlaska na slobodnu teritoriju. Organizovala međunarodna zajednica Dan međupaklene tolerancije.
O, zdr, kako si. Fenomenalno. I ja sam dobro. Brinuo sam se za tebe. Tolike godine u Balkaniše Pakl. Mislim, meni je lako. Precizion. Svako jutro, u sekundu u šest, otvori se malo prozorče na vratima ćelije i uleti niklovana kašičica sa govnima. Ja klap, pojedem i miran sam za taj dan. Koliki je kod vas obrok. Kanta dnevno. Sunce ti jebem. Kako izdržiš. Lako. Fenomenalno. Jedan dan nema kante, drugi dan nema lopate, treći dan bolestan raznosač, četvrti dan nestalo govana... ja ih nisam vidio otkako smo se rastali. Jebo ja svoju Das Mater. Čuo se i udar dlana o čelo.
Stari Ljajić kaže Ademica nije znao riječi. Onaj u 3, Koji u 3, Onaj u sistemu 4 – 3 – 3, nije znao melodiju, Karadžić nije znao ni da ima himna. Jel on Karadžić... Ako je jedan bio pametan, misle svaki je.
Siniša Mihajlović, onako bekovski naivan, kad izađe na teren promijeni mu se faca, karakter i krvna grupa, pa mu ostalo i u trenerskom poslu, želi da promijeni imidž Srbije. U svetu.
Jadničak. Počeo od kante.
S uproštenjem, pošto je Miha mnogo bolji fudbaler od mene, to je posao Karadžića i ostalih lopova u Bogomolji Srpskog Fudbala. A selektor, koji dolazi, prihvata i te uslove. Ne znam da li baš oko himne. Jer, npr, oni Bosanci mogu i da prde na himnu pošto nema riječi. Ali uslove o tome kako se predstavlja zemlja. Kao oni Crnci neki, za neku zemlju, pjevaju kao i Belci. A i ginu na terenu, skoro bolje od Belaca. Za zemlju za koju igraju.
Otac Ljajić medi. Na svećetir strane. Nije dete znalo reči. A pevalo bi. Pevalo bi kurac. Njega zanimaju pare. Zato je otac i ludio tolike godine da ga odškoluje. Mislim odtrenira. Država je tu, mislim Zemlja, malo učinila. Ako nije i odmagala. Dabome da ne zna reči. Ne zna reči a njegove zemljake, neke, kad bi pitali koga bi zavezanih očiju ubijali rekli bi One koji pevaju Bože pravde.
Ne zna reči a zna da kaže da prvo mora da poštuje sebe. Ko da ga je pravio Muazuki. Zukorlić.
Nisam zato da se zbog nepevanja himne neko izbacuje iz reprezentacije. Nije europski, nije mondijalistički, ako se družimo s pederi, Djole, može i sa onima koji zanijeme na himnu. Ima prefinjenijih, nijansiranih načina.
U onoj mojoj Socijalističkoj Federativnoj prvo su himnu izbacili iz zemlje. To se, dakle, može desiti i himni i čovjeku. Što znači da je neučinkovito. Srbi bi rekli Nema vajde. Ali to je turcizam pa radije koristim kristijanizam.
Miha je pošten, nije prepreden kao Ćiro Šine. Ima, rekoh, sto načina da ga izbaciš iz reprezentacije ako vidiš da ga Kurac Boli dok se za Himnu Moli. Pre utakmice kažeš Ademici, ne budi priminuto, Tvoj zadatak je 12 klizećih bez žutog, onoj sedmici da pojedeš džep sa guzice, na gaćicama, da mu pregrizeš kostobran, onaj do autlinije, da vodiš računa o kretanju praznog prostora na tvojoj strani... imao bih još tih zahtjeva ali ne znam koje mjesto igra taj Ademica.
I, pošto ne može da ispuni zadatak, Nisi više reprezentativac.
Pa ti ćaći svome ne znaj reči.
Otuda ono srpsko Sad ćeš videti kako guja krsno ime služi.

DRMA MI SE, DRMA,
NATO NA BALKANU

A da probate još jednom da bombardujete Srbiju.
Ovaj put ne mostove i pruge, lažne tenkove i vojne fabrike. Očito ste se prejebali. Mislili ste da, ako srušite Slobodu Čačak, Srbija će poleteti da otvori fabriku vojnih hamera na zgarištu na kome su proizvođeni štednjaci, rešoi i fenovi za kosu. I ostale Slobode.
Nego da bombardujete aerodrome. Sve. I one sportske po Vojvodini. Sa jednog od tih gnusnih aerodroma Nikolić je poleteo kod Putina i tamo izjavio Na To će te pričekati.
Poslije raznovrsnog sranija o demokratiji, o funkcionalnim državama, o toleranciji, o pomirenju, o multikulturi i multietnomanufakturi, o pravima lezbijki, pedera i onanista, o euroatlantskim integracijama, ostao je samo Nato kao vrunski cilj cijele Balkanske Jebnačine.
Ako načinimo inventuru onoga što je Nato dobio na Balkanu, moraćemo prihvatiti tužnu činjenicu da nije dobio ništa. Osim teritorije. Na sjeveru, a na Jugu Alpi, dobio je dvojicu provincijalnih vojskovođa, Janšu i Kacina. U Hrvatskoj je dobio silnu vojnu silu u kojoj je sva tehnika ili zarđala, ili neleteća ili je kupljena zbog provizije. U BiH, potencijalnom članu i realnom cilju Natoa, oružane snage čekaju autobus da odu kući nakon posla. Na Kosovu, ako ostanu duže, biće na obuci kod bandita, umjesto da banditi budu na obuci kod Natoa. U Srbiji, glavnom cilju Natoa, smiješi im se šubara kao nezaobilazan dio opreme nato-vojnika 21. veka.
Šubara i Referendum. U najboljem slučaju. Mada je Nikolić bio precizan. Dobro, neće Nikolić biti Predsidetelj sto godina. Ta dva ustavna mandata.
Ništa se, dabome, nije promijenilo izborom Nikolića. To je samo teror Većine Većine. Odnosno teror Manjine Cjeline. Malo zajebana ta demokratija. Kako je jednostavno Namesništvo. A vi navalili na izbore. Transparentni izbori. Oni uključuju to da Nikolić pobijedi. I isključuju da se vječno pakuje vladajuće mišljenje i isporučuje liderima a oni ga onda transponuju gospodarima.
Izbor Nikolića, uz manjinu od cjeline, uz većinu izašle manjine, znak je da Srbija ne misli dobro Nato paktu. Ko je u dva veka bombardovao Srbiju. Nacisti i Natisti. Uveravam vas da ni oni pod šajkačom ni oni pod šubarom ne zaboravljaju lako ni brzo.
Stoga se, u stvari, za Nato, nije ništa promijenilo izborom Nikolića. Niste mogli ubijediti Srbiju da joj je pod socijalizmom bilo tako loše da bi slepa potrčala u zagrljaj propadajuće demokratije. Nigdje nisu vidjeli da je Nato donio blagostanje. Samo je odnosio teritorije. Kako taj ekonomski procvat, priliv stranih investicija i druga sranja kojima nas mamite u Nato, u čemu prednjače Turci, STJ, nisu donijela ekonomsku stabilnost Grčkoj.
Ne treba Natou Srbija. Treba joj teritorija.
A Srbija je mnoge ratove vodila zbog svoje teritorije. Nije nikad bila agresor. Hagresor. Kao želite da joj najarmite.
Zato izbor Nikolića nema veze sa težnjom Srbije da sačuva svoju teritoriju. Možete srpski patriotizam nazvati četništvom ali Natoov teritorijalizam neće da se promijeni.
Dabome, otkako je vijeka i svijeta, na Balkanu svoje interese ima i Rusija. Kad bi se malo mogla bombardodvati i ta Rusija. Interese ima i Turska. Krv je slavenska i hrišćanska slatka. A i Teritorija.
To samo znači da za Nato na Balkanu dolaze teška vremena.

ARV 55 IMA CERADU
Da baš kiša ne pada u krilo i da se samnji udar vjetra pri većoj brzini od 50 km na čas. Cearada je odozgo providna, kao i sa strana a ojačana je plavim trakama po rubovima i po sredini, na krovu. Tri aluminijske lagana cijevi drže kosi dio cerade tako da kampanjola iz određenih uglova izgleda kao mali Hamer. Kopča se tradicionalnim žabicama koje su dosadane jer zahtijevaju mnogo rupa.

ČEDA SRBENDA
Srbija se sva protresa, pretresa, rastresa. Pobedio Četnik. Ko da su se junci počeli musti, jebote.
Biljana Srbljanović glasala za Tadića. E Govninar posjetio Muazukija. Zukorlića. Čeda izjavio da nije za ukidanje Republike Srpske.
E. Ako je Čeda rekao, devet sunaca me obasjalo. Odmah sam, prepun ushićenja, uzeo Ustav BiH i počeo da učim napamet. Ne ponizi bližnji enitet. Ne govori da je Bosna Usrana. Ne bacaj čini na Unitarizam. Primi rjaba Zlaju u prijateljsku posjetu. Daj izjavu za Behate.
Nebuloze Čede Jovanovića o Republici Srpskoj kao genocidnoj tvorevini, totemisanje samo muslimanskih žrtava kao znak liberalnog europejstva, potcjenjivački odnos prema svakom ko je preko Drine a ko se usudi da se prekrsti, švercerski tretman tih Prekodrinaša, manipulativna kombinatorika srpskim kolektivitetom u Hrvatskoj, u BiH, na Kosovu, u Crnoj Gori, dokazivanje svog amerikanofilstva, briselofilstva, mondofilstva i natofilstva s pomoću pljuvanja po Prekodrinašima, naročito Republici Srpskoj, Dodiku, Karadžiću, Mladiću a naročitije po Biljani Plavšić, imaju svoje uzroke koji su mnogo dublji od preokreta Čede od Genocidstva do Neukidstva.
Mada je Čeda glup. On ne razume da je teza o Genocidnoj Tvorevini samo Zahtev Za Ukidanjem. Sve sa taksenom markom.
Kada, ovdje, govorim o odnosu Srbije po pomenutim stavkama, ne mislim na cijelu Srbiju niti na sve njene nacionalne, kulturne, političke i društvene aktere. Ali oni na koje se odnose moje teze, dosada su prevladavali pa se, sa strane i površno, čini da je to Cijela Srbije.
Uzroci su, dakle.
1. Ogroman broj Srbijanaca, i Srba u Srbiji, ne shvata šta je Srpstvo. Čak i onih koji su agresivni nacionalisti, radikali, četnici. Oni misle da je Srpstvo samo Kosovska bitka. Samo Šumadijska Šubara. Samo jebati mater navijačima Partizana. Oni ne shvataju da je lako biti Srbin u Šumadiji, bre. A da je na drugim mestima najčešće bezglavo biti Srbin. U Srbiji, osim Nemaca, niko nije istrebljivao Srbe. Šta, bre, deca znaju šta je Jasenovac. Srpstvo se mora shvatiti kao jedinstveno biće koje nikada neće biti za istim stolom, pred istom svijećom, u istoj krvi i sa istim džepom. Pri tome treba razumjeti da, kad ludaci, udbaši, ustaše i fes-kolaboracionisti mašu tezom Svi Srbi u jednoj državi, u pitanju je samo gola upotreba, pljačka i manipulacija. Nije u pitanju Srpstvo. Mnogi Srbijanac i Srbin Tamo, u svoje doba, jedinstvenije je shvatao Svetsku Radničku Klasu od Srpstva.
2. Nepriznavanje Srpstva preko Drine. Nacije i vere. Gde si, bre Bosanac. Svođenje Srba na geografski i zavičajni pojam. Sad će neko reći da je to komunizam tako diktirao. Ma nemoj. Nije komunizam izumio sintagmu Bosanski Srbi pa se ona i u Srbiji dobro udomaćila. Ličanin. Kordunaš. Bosanac. Nigde Srbina.
3. Politikovanje i političarenje sa onim koji su se kolektivizovali kao Srbi. Pošto Srbijanci i Srbi Tamo, veće decenijama nemaju politiku, politiku za Srbiju i Srbe u Srbiji i Srbe i Srbiju u SFRJ, SRJ, SJ, J, oni su to više i žešće vodili politiku po Srbima izvan Srbije. Za to vreme Srbija je trunula. Sad su neki videli da je Đavo Došo.
4. Internacionalizovanje koristi na Grbačama Prekodrinaša. Poznata je rečenica, postoje živi svedoci, Slobodana Požarevca, kada mu je rečeno Šta će ovdje reći narod ako tražimo da se napadne SFOR, poslije rata, Nije važno šta će reći narod, važno je šta će reći istorija. Ta potreba da se kombinuje političkim piljcima, sa strancima, ali preko leđa drugih Srba a ne srbijanskih, koštala je sve Srbe svoje zemlje, svog jezika i svoje noge istovremeno na jednomm mjestu. Nema ih više. Osim Republike Srpske. Pravi istoriju svojom golom guzicom.
5. Sindrom straha od otimanja. Srbija misli da kogod dođe tamo, kogod se predstavi kao Srbin, u nacionalnom, vjerskom, političkom ili kulturnom smislu, on nešto otima Jezgrenim Srbima i Srbiji. Jeblo vas veslo. Izbeglice, bre.
6. Pljačkaško-arkanovsko-udbaški odnos prema Srbima Prekodrinašima. Zar treba da objašnjavam.
7. Internacionalno pomodarstvo u depresijaciji Srba Prekodrinaša. Naročito, sada, Republike Srpske. Prošenje birseliskih, vašingtonski, turskih, natoovskih brabonjaka na osnovu ocjene o Genocidnoj Tvorevini i Celovitoj i nedeljivoj BiH.
Zbog svega pomenutog i nepomenutog, Republika Srpska i Srbi Ovdje, trebaju se grčevito držati Dejtona kao Međunarodnog ugovora i garancije Velikih Sila. Mnogo više nego Srbije. U Srbiji se nikad ne zna. Danas Čeda, sutra Četnik. Zbog svega toga, i mnogo čega još, Prva Opcija mora biti Samostalna Država Srpska. Ako lijepa i gizdava BiH ne mogne da opstane sa čvrstim dejtonskim unutrašnjim granicama.
A Čeda. Čeda je samo lamapica koja se upalila i poslužila mi za analizu. Malo se baca Tomici.

KATASTAROFALNI
IZETBEGOVIĆ

Sin Oca Svog, Bakir Izetbegović, podnio je onomad Ustavnom sudu BiH zahtjev za obustavu zakona Republike Srpske o katastru.
Ustavni sud BiH odbio je Bošnjačku Zaštitu Kastarskih Ljudskih Prava.
Bošnjački Politički Krug nastavlja svoju čudnu borbu za državu. Ona se, kako sada stvari stoje, odvija pod nekoliko revolucionarnih parola. Država do posljednje odluke Ustavnog suda. Država do posljednjeg budžetskog miliona. Država do posljednjeg člana Esdepea koji nije Zlatagan. Država do posljednjeg Haespeovca. Radom Za Koljitak nemaju kad da učestvuju u borbi. Dijele podsticaje.
Bošnjački Politički Krug se navadio na ustavne jasle još otkad su Bošnjaci i Stranci preglasali Srbe i Hrvate u Ustavnom sudu glede Ustavnosti Svih Na Svačijem.
Njihova borba za državu kroz odluke Ustavnog suda, Visokog predstavnika i nenadležne Parlamentarne skupštine, pretvorila se u potpuni fijasko.
U prvoj fazi, sve odluke koje su izdejstvovane jogunstvom bošnjačkih političara potpuno su devastirale Ustav i Dejtonski sporazum što će, kad tad, ako BiH ne uspije prethodno da se raspadne, dovesti do poništavanja svih tih neustavnih i međunarodnom ugovoru protivnih odluka.
To će izazvati takav pravni haos u Državi da ga neće moći riješiti ni mitsko biće koje bi obuhvatalo sposobnosti nekoliko istorijskih vojskovođa.
U drugoj fazi, bošnjački političari i incijative postaju tragični i farsični. Kao ova Izetbegovićeva.
Bogomgledna je činjenica da je Republika Srpska u BiH, u Dejtonu, nije doborovoljno, ušla sa svojim stvarima i svim drugim potvrdama o državi. Na osnovu toga ima sve nadležnosti da sačinjava popis svojih stvari u svojoj kući. Što je Katastar. Pa neće, valjda, Sarajevo da popisuje naše kašike i tanjire.
Kao što nema pravo ni da popisuje stanovništvo. Postoji državljanstvo Republike Srpske. Kada se ovdje obavi popis, može Sarajevo da dobije izvještaj o tome i da to zbroji sa rezultatima popisa u Federaciji. I da Ujedinjenim nacijama i Nacionalnoj Geografiji javi broj stanovnika.
Druga taktika Bošnjačkog Političkog Kruga je žrtvotragična. Beskrajno i beskrupulozno forsiranje žrtava, ukopa i genocida. To nosanje tabuta diljem BiH, dvadeset godina o početka rata, pretvara se u političku tragediju jednog nesretnog naroda, muslimanskog, koga je Alija poveo u rat bez ikakvog razloga i bez ikakvih izgleda. Osim na stradanja. Ljudi, neuki borbama, koji nikad nisu učestvovali u ratovim, pod jadnim vođstvom i sa jadnom vjersko-banditskom vojskom, nepotrebno su stradali u Žrtvi Mira Za BiH.
Sada se kosti tih ljudi raznose u nekakvom državnom piru zauzimanja teritorija i u ostvarenju vancivilizacijske sintagme Gdje su srpske kosti tu je srpska zemlja.
Jednakom Taktikom Mrtvog Ustava pokušava se zauzeti teritorija BiH, odnosno teritorija Republike Srpske.
Prazne taktike, istorijski već propale. Kao i Žrtva Mira za BiH.

SUPERVIZIJA
SUPERMURA

Dugujemo Zahvalnost Roderiku Muru, Distrikt Supervizoru, što nam je istovremeno poslužio i kao Retrovizor. Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma oni čekaju da Republika Srpska načini grešku i da Brčko dodijele Federaciji.
Retrovizor je rekao da međunarodna zajednica ne odlazi nego da je danas, kada se supervizija samozaledila, upućena jasna poruka – ukoliko Republika Srpska na bilo koji način ugrozi samostalnost Brčkog kao državnog distrikta (STJ – op. a.) Tribunal ima pravo da Brčko dodijeli Federaciji BiH.
Naprotiv, retrovizuje Mur, tribunal nastavlja egzistirati sve dok Visoki predstavnik, Supervizor i Vijeće za implementaciju mira, PIC, ne odluče da su se stekli uslovi za ukidanje supervizije.
Prije nego što napomenem nekoliko stvari koje su antidejtonske i antisrpske u ovom i cijelom dosadašnjem ponašanju oko Brčkog, reći ću samo da bi najbolje bilo da Roderik Mur dočeka godine Roberta Faranda na mjestu supervizora. Možda Republika Srpska dotad i načini neku grešku.
Ali.
Prvo. Brčko će propasti prije nego što bi Roderik došao u Farandove godine. Samo ustavni umobolisti mogu misliti da Državna Opština može funkcionisati bolje od običnih opština, da unedogled može da ima toliku administraciju i da neustavno ima ekstrapijedestalni položaj u političkom, ekonomskom i svakom drugom tretmanu u BiH.
Drugo. Brčko ne može biti lijek za multietničke halucinacije na Balkanu niti za multietničku grižnju savjesti. Što ne probate na Kosovu da napravite Multietnički Distrikt. U Sloveniji.
Treće. Visoki Predstavnik i PIC, Incko i Picko, nemaju nikakvu nadležnost da odlučuju o tome kada Supervizor odlazi.
Četvrto. Uloga Turske u odlučivanju o Superviziji mora da se podvrgne izuzeću jer je u pitanju pristrani Kadija.
Peto. Držeći suprviziju nad sretnim, ushićenim i humanističkim distriktom, rizikuje se uvlačenje međunarodne zajednice u dublje antidejtonstvo i prekoračenje svojih ovlaštenja što bi situaciju dovelo do međuetničkih sukoba. Previše je supervizija na malom prostoru Balkana. Negdje će Vreća Govana da pukne. A smrad će da se širi do od Karpata do Alpa, od Švarcvalda do Urala. Blistokom.
Želim da kažem da su supevizične stvari na Balkanu bogomdane za otpočinjanje regionalnih ratnih sukoba.
Možda to i želite. Predlažem da instalirate sigurnosne kamere oko Brčkog, da Republiku Srpsku uhvatite na djelu.
Šesto. Brčko vam je drvo a BiH šuma. Vi od drveta ne vidite šumu. Roderik Retrovizor je mlad čovjek. Ne bi trebao da se dovodi u tu situaciju da bulji u jedno deblo dok cijela šuma smrdi na balegu, kal i gnoj.
Čak i da opstane deblo, propašće šuma.
Ah. Da. Nešto slično je tezirao i Mladen Lagumdžijin Ivanić. Republika Srpska je kriva za ovo što se Supervizija sada zaledila, što Brčko nije srpsko, što je ovo i ono. Mada Mladen zna da je njegov konsultant za prihvatanje mandata od Biljane Plavšić, Slobodan Požarevac, dao pristanak i na Brčko Distrikt i na Tribunal koji može Da Ga Dodijeli.
Biće da Mladen Ivanić, kao što mi u mejlu reče Gordan Milošević, predosjeća da Gospodari odlaze. A kad odlaze Gospodari, prve najebu sluge.
I Ivanić i Mur, i Tur i Kur, čekaju da Srpska pogazi, da makar načepi, Dejtonski sporazum pa da joj se najebu mamice.
Dočekaće te. Alukur.
Možete, g. Mur, razapeti Čadore ispred Brčkog, slobodno na Teritoriji Srpske. I čekati. Čekati. Čekati.

MEĐUNARODNA ZAJEDNICA
MALO TRUDNA U BRČKOM

Tužan kraj velikog međunarodnog projekta. Koncentrisana tragedija srbijanskog provincijalnog marginalca, Slobodana Požarevca, da bude Veliki Svetski Igrač. Eto vam Sarajevo, zaslužili ste. Neka Brčko bude distrikt pod supervizijom. Tako je govorio Sloba. Kao kurva pod svodnikom. Pokušaj Malih Međunarodnih Đokica da naprave raj na zemlji. Na Bosni. Kao da se raj pravi ko što sirotinja pravi djecu. Usput, da se crvenbaniše Republika Srpska. Da se ispresijeca, da se kantonizuje. Da Srbi prođu kao Hrvati pod Federacijiom. Da im nađu Komšića. Da se zaboravi klaonica koja je spremana Srbima u Čvoru Barjaka. Da se zaboravde svi, i sa srpske strane, zločini u ratu kojeg je poveo Alija žrtvujući mir za Bosnu Usranu. Za to je trebalo da služi Brčko. I za još ponešto.
A u šta se pretvorilo. I njegova Supervizija. U Mrtvaca Bez Kraja.
Jedina pozitivna stvar oko te Supervizije jeste da Ohaer ima priliku gledati kako se dugo zamire i kakva ga sudbina čeka.
Supervizija suspendovala svoje nadležnosti. Zaledila ih. Ostaje ali odlazi. Zatvara kancelariju ali nije ukinuta.
To je slika rješenja sa kojima je Međunarodna zajednica krenula da prekraja Dejton i BiH. Neki trećepozivci su mislili da imaju rješenja za Bosnu Vjekovne Mržnje i da samo domorocima treba pokazati lizalo u vidu Brčkog.
Opština ima Vladu. Samo su zaboravili da Brčko ima člana Predsjedništva BiH.
Supervizija se tako pokazala kao još jedna Ovca Jalovica. Kao i PIK. Kao i Bonska Ovlaštenja. Kao i Visoki Predstavnik. Međunarodni Voluntarizam katastrofičnih razmjera.
Ne znamo šta ćemo. Ne znamo da ugasimo svjetlo. Ne znamo da odemo.
Međunarodna Suspenzija za Međunarodnu Superviziju.
Bosna i Hercegovina se već raspala. Pitanje je samo ko će Nevladinoj organizaciji Ambasadori Bez Granica da referiše istorijskom rečenicom. Stavila se van snage.
Jer, držala se samo dok su oni znali šta da rade. Dok su u Saraju čekali Unitarizam. I dok Republika Srpska nije rekla Ne.

STARI HRAST IZ VRBASA

U KAMPUSU U BANJALUCI

Deblo i dio panja starog hrasta koji se pojavio u koritu Vrbasa kod Srpca, stiglo je u Banjaluku i u krugu kampusa Banjalučkog univerziteta smješteno pod tijesnu nastrešnicu. nadam se da strčnjaci imaju program zaštite ove prirodne dragocjenosti jer je ova nastrešnica malo tijesna i jer ostatke ovog vanvremenskog drveta treba dobro zaštititi i hemikalijama. U vodi i blatu on je bio zaštićeniji nego na otvorenom vazduhu koji ga sad vlaži sad suši.

Stari hrast je Čudo Prirode. U novinskim napisima kalkulisalo se i o starosti od 5000 godina. Pouzdano je teško reći jer se ne zna kad je hrast pao i postao deblo, odnosno koliko je prošlo od njegove smrti. izbrojao sam godove na jednom, vidljivom dijelu i po gruboj računici mogao bi imati i više od 300 godina.

Dobro je da su ga ljudi prihvatili i da će ga paziti. Samo prirodas može da stvori nešto što će trajati 300 godina. Priroda ima eksluzivno pravo da stvara i dušu i oblike. Mi, takozvani ljudi, uglavnom stvaramo oblike. A i to brzo razjebemo.

DIRIGOVANI REGION
Nelogično je da Region, što je poetski naziv za skupinu zasranih geografilija, hvata panika zbog pobjede Nikolića. Destabilizovaće se Region. JMM.
Da pogledamo Region iz ugla Teorije zavjere.
Slovenija. Niži Manji Srednji Zastavnik Janez Janša već dvadeset godina igra jednu od glavnih uloga u toj Deželi. Da li je to baš slučajno. I da li se Janša slučajno pojavio. Takvih najnižih oficira bili su puni hangari JNA. Uvjeren sam da i danas žive po skladištima i bunkerima koje su demokratske vlasti zaboravile i proglasile neperspektivnom imovinom. Otkud baš da Janša izraste u političkog lidera.
Hrvatska. Sanader godinama pravi Teškoe Sranije i niko ne zna dok se nisu približili izbori. Onda počnu da ključaju afere. Ma nemoj. Znade se da Hadeze svoje poslove radi na dugu stazu. Sad, odjednom, iznenađenje. I pobjeđuje neubjedljivi Milanović. Ničim zasluženo. Čačić malo hoda okolo i baca dimne bombe. Sada je i on ušutio.
Ali. To nije glavna priča. Malo prije izbora, iz vedra neba i mutne policije u Hadeze ulazi Tomica Karamarko. Da i njemu malo tepamo. Ne samo Nikoliću. To je tada bio potez podrške stranci. Danas se to mora čitati kao projektovan potez. Nakon pobjede za predsjednika Hadezea.
BiH. U njoj je sve dirigovano osim Republike Srpske. Uvjeren sam, mada sa Zlataganom o tome nemam namjeru pričati, da je Željko Komšić Tuđi Projekt kao i Sejdić i Finci.
Srbija. Tadić je dostigao svoj maksimum. Kao i Sanader. Daj Gotovinu, daj Mladića, daj reforme za EU, daj Karadžića, daj Kosovo, daj Inu. Kako naći alternativu Tadiću. Šešelj, koji ima mnogo pvistavica, ima i nesreću da je u Hagu i pitanje je da li će živ izaći. Srbi umiru u Hagu. Ne osuđuju ih. Da li se baš Nikolić, ortodoksni radikal, sam odlučio na izdaju.
Dabome. Ne treba biti Vesela Sveska. Ne vodi cijelu igru jedan igrač. Igrača je više i borba je teška. Ali, uopšteno, ovo je Igra Alterantiva. Ponekad alternative prdnu u čabar. Kao Ivanić. Koji je bio zlatna alternativa ali se pokazao kao Trneće. To je nož koji je napravljen od tave.
Treba izvući neke zaključke iz ove Igre Alternativa. Dva velika igrača treba da nađu način kako da se drže zajedno. I da budu jaki a podave male. Treba odbaciti Proporcionalni Izborni Sistem, povećati cenzus i uvesti Većinski Izborni Sistem. Državnacija je važnija od inostranog demokratskog seruckanja. Pokret za Piskavicu Donju, Pokret za Glavicu Gornju. Zajedno kao Esdes i Esenesde. Društvo gubi ogromnu energiju u usponu jednog i eroziji drugoga. A onaj koji dođe na scenu, kao Milanović, kao Nikolić, malo mogu da urade za napredak.
Opet se čeka Alternativa.

LEŠINARI NAD SRBIJOM

Nevjerovatno. Kad su dobro depresirali i devalvirali Tadića, u čemu im je i on sam pomagao, i doveli ga u situaciju da više nema šta da kaže i ponudi, sada se svi u Evropi propamećuju, mudruju i popuju. Nikoliću, jakako.

Herman Van Rompej, stilizovana varijanta Smiješnog Pantića iz filma sa Šojićem, izjavio je da Evropa zahtijeva od Nikolića visok nivo državničke svijesti. Samo što nije rekao da da i Vojvodinu.

Hanes Svoboda, crvenoočalni europarlamentarni socijaldemokrat, saopštio je da je pobjeda Nikolića težak udarac evropskoj politici na Balkanu.

Ni jedan od njih nije se zapitao koliko je Evropa doprinijela porazu Tadića i pobjedi Nikolića. Koliko je doprinijela slaboj izlaznosti birača. Birači u Srbiji su bili ushićeni eurointegracijama u 3LPM. Pa su pohrlili kojekude, samo ne na birališta.

Ponižavali su, Briselaši, Tadića sa onim SSP kao da je siromašni rođak iz provincije. Samo što im nije čistio cipele na ulazu u te evropske odlučionice. Birači ne znaju da formulišu političku rečenicu ali imaju oči da vide kad se u Briselu ponašaju kao age a koga tretiraju kao raju.

A onda su mu, i Srbiji, smestili barikade na Severu Kosova. Pa ga doveli u situaciju da muca dok Srbe jebu na tem Severu.

Potom je i Tadić neprestano bio svilen. Sav u Belom Satenu.

Kooperanti, koalicioni partneri, nisu tu borbu vidjeli kao svoju i uz apatiju demokrata birača, izlaznost je pala do poraza.

Danas, u utorak, vidim da se javio i Sadnakacin. Jelko. Nikolić treba prvo da posjeti Sarajevo pa onda Banjaluku. Nije tako. Prvo Janšu, pa Maoču Donju pa onda taj Saraj. Poslije toga sa Kacinom u Banjaluku.

Dobro. Svoboda i Rompej. Ali i domaći lešinari popuju i nad Srbijom i nad Srpskom. Onaj slušalac međunarodnih seminara na temu kako se boriti protiv Dodika, Mladen Ivanić, najoriginalnija je baba u politici. Što joj je milo to joj se i prisnilo.

On je konstatovao, analitično kao muška Topićka, da je Tadić pao jer je u Srbiji koncentrisao svu vlast i da je to početak kraja i Milorada Dodika u Republici Srpskoj. Koji je takođe sve koncentrisao. Izjavu je dao za tursku novinsku agenciju Anadolija. STJ.

Da nije bio na vlasti i shvatio bih. Ali on mora da zna da se vlast ne dijeli kao besplatan obrok u Crvenom krstu. Ako se podijeli, vlast ne može da se vrši. Vlast mora da se drži u svojim rukama.

Ali, bez obzira na to, Tadić u Srbiji nije držao sve u svojim rukama. Možda je i zato izgubio. Kad bi počeli nabrajati one koji su tamo vladali, spisak bi predugačak.

A o Ivanićevoj želji da kao Tadić padne i Dodik. Molio Škrti Pirotjanac Boga Gospoda, svakog dana u crkvi, da dobije na lutriji. Nakon sedam godina, sedam mjeseci i sedam dana molitve, Bog izviri iza jedne ikone i dreknu Kupi jednom srećku, jebo je Bog.

Da bi Ivanić pobijedio Dodika, kao Nikolić Tadića, pretpostavljam da mu je to skrivena želja iza ovih analizala, potrebne su samo dvije sitnice. Da on, Ivanić, jednom nešto i uradi. I da Dodik godinama nema šta da kaže narodu. Kao što je to bio slučaj sa Tadićem.

Za početak, Ivanić bi mogao štrajkovati malo glađu u tom Domu naroda. A ne samo uživati u Lagumdžijinom poklonu.

ATMOSFERA JE TOMORNA
Dakle. Nije se ostvarila moja prognoza. Mada je apstinencija očita, što se ostvarilo kako sam rekao. Nije pobijedio Tadić. Pobijedio je Nikolić a Tadić je poblijedio.
Predsjednički izbori u Srbiji su pokazali nekoliko očiglednih stvari na koje političari ali i izborni štabovi i stratezi ne misle. Ili ih ne znaju. Ili neće da ih prihvate.
Prvi problem amorfnih demokrata i evropskih integracionista, neodređenih progresivaca i europejaca jeste nemogućnost kontrole izlaznosti. Njihova podrška nije konsolidovana u masovno oduševljenje nego je atomizirana u pojedinačne komformizme i površno slaganje sa nekom političkom strankom što ne dovodi nužno do izlaska na birališta. Desničari, agresivci, radikali, bolje prolaze u maloj izlaznosti. Oni disciplinovano i organizovano izlaze do zadnjeg. Njihove birače na birališta vode i druge sile osim racionalnih i demokratskih.
Drugi problem je nepostojanje organizovane i efikasne stranačke organizacija koja uvijek nosi određeni kontigent glasova koji u ovakvim duelima moraju da se dobiju. Očigledno je da Demokratska stranka nema tu organizaciju. Jer bi se nakon prvog kruga trgla i aktivirala. Jedina borba protiv organizovanih desničara, agresivaca i radikala jeste čvrsta i efikasna organizacija stranke u najnižim slojevima baze.
Treća stvar. Ne zavaravajte se kaolicionim partnerima i podrškama. Iako sam očekivao da će Dačićevi izaći svi i tako zacementirati premijerstvo, izborom Tadića, prevario sam se. Ili nešto ne znam. Da li je sugerisano da postupe po nahođenju ili da odmore.
Četvrto, džaba vam mediji. Moja teorija i praksa je, otkako sam ušao u političku mješalicu, da političari i stranke ne treba da imaju svoje medije. Svoje, u smislu blage naklonjenosti i podrške ili otvorenog grkljanizovanja protivnika. Ako nečija politika nema mesa, nema stavove koje birači razumiju ili koje podržavaju, nikakvi mediji neće izgurati tu stranku i tog lidera. Oni koji se ne slažu sa mnom, neka uzmu u obzir kampanju SNSD 2010. a naročito ovu situaciju u kojoj je medijski bio Tadić a u kojoj je medijski nebio Nikolić.
Drago mi je da je pobijedio Nikolić. Zbog Sarajeva. Crkavanje tuđih krava u politici je uobičajena želja pred spavanje.
S kim će sada Gluvo Tursko.

IZLOŽBA OLDIĆA U BANJALUCI

Jučer je u Banjaluci bila smotra oldtajmera, veterana. bilo je nekoliko zanimljivih primjeraka. Jedan Ševrole kaminonet iz Nove Gradiške, jedan Dodž sa drvenim plačevima na točkovima, jedna Buba sa motorom na vodu, Volvo... za to vrijeme moja Kampanjola ARV 55 je dobila ceradu.

MA, SVI VIDE
ŠTO ŽIŽEK VIDI

Filozof Slavoj Žižek je, navodno, uzburkao javnost nekim novim geometrijama. Na Balkanu. Ne vidim razlog. Na Balkanu je već hiljadu godina veoma uzbudljivo. Ekstazirajuće.
Nu. Pogledajmo problem filozofskim pedljom.
Prave Države može da napravi samo Svjetski Rat.
Mali ratovi prave invalidne države, sakataše, bogalje. Isprtke, takorekuć.
Ko je mislio da jedan umobolni nepotrebni i po vlastiti pola narod, pola naciju, pola vjeru, tragičan rat, koji je za Bogalja žrtvovao Mir, može da stvori Pravu Državu.
Da bi ste imali Državu nije dovoljno nekoga proglasiti agresorom.
Socijalističku Federativnu je napavio Drugi Svjetski Rat. Zato je i bila dobra. Sada će marginalci da seru da su Blajburg, Draža i Domobrani važniji od Socijalističke Federativne.
Problem nastane nakon rata.
U miru počnete da čukate mičku u pačku. I od loše, kako ste horski pjevali, Socijalističke Federativne napravite Sedam Invalida. Ko može da porekne da se Slovenija preračunala. Janša. Da se Hrvatska prezadužila. Da je Bosna usrana. Da je Srbija ponižena. Da je Crna Gora podijeljena. Da je Kosovo farsa, da Makedonija nije ni na Vardarot.
Što se BiH tiče, te, dakle, Naseobine, Nakupine, te Žrtvenice Mira, mora se znati da od nje rat nije stvorio državu pa nije normalno očekivati da to učini mir. Nju je rat rastavio a na prelazu iz rata u mir, Američani su je skrpili dok ne postigne temperaturu raspada. Država, i to je filozofija, ima optimalnu temperaturu mirnog, normalnog raspada. Kao što se i kukuruz sije u zemlju tek kad ona dostigne dvanaest stepeni.
Kako ovi u Saraju podgrijavaju, brzo će.
Filozof je malo prežižio sa pripajanjem Srbiji. Republika Srpska, kada jednog dana ostane sama nakon jutarnjeg raspada, ne treba da se pripaja Srbiji. Treba da bude mala sretna država na putu ka EU. Nemoj da Dinkić ovuda vršlja sa svojim Regionima. Pa da mu onda Čeda sere kako je u svoju regiopartiju uključio i genocidni region. Pa onda i Zukorlić ovdje formira partiju. Pa, Bože me sačuvaj i sakloni.
Republika Srpska, njen narod, herojski se izborila za državu u vrtlozima uništenja Srba pa bi bilo neodgovorno tu Državu raskrčmiti tek tako.
Ali, da će biti zanimljivo, biće.

PRESUĆEMO VODU
U DRUGI LONAC
I TAKO PROMIJENITI
NJENU POVRŠINU

Moj Incko. Veliš, Dodik će promijeniti retoriku.
I Ti se razumiješ u Retoriku ko MUKK. Mara.
Međunarodna zajednica se u BiH pokazala površnijom od Komunizma Druga Tita. Komunizam je barem imao sintagme i parole, Bratstvo i Jedinstvo, Socijalističko Samoupravljanje, Narodi i Narodnosti. Međunarodna Zajednica ima samo providnu površinu pogrešnih dijagnoza. Kao što je zabrana govora mržnje u medijima.
Sjeća li se neko te faze stabilizacije demokratije u BiH.
Zabranićemo da se u medijima piše i govori ustaša, četnik i balija. I sve ćemo riješiti. Kame će postati lizala, kazani će postati džakuzi, ubijanje civila će postati seoski turizam.
Ali iz te zabrane govora mržnje, koju su nadgledali i provodili samoregulisani regulatori, izrodio se najveći medijski monstrum Jugoistočne Evrope, Srednje Evrope i Evrope uopšte. Bakir 60.
Sada je Incko potegao do Ist Rivera da bi ustvrdio kako je osnovni problem kod Dejtonskog Čeda Retorika Protiv Države. Dodikova Retorika.
Prvo, Moj Incko, politički stavovi stranke koja ima 153.000 članova i više od 330.000 birača nisu retorika.
Drugo, Dodik ne govori samo u svoje ime. Govori u ime gorepomenutih a vrlo često i u ime cijelog srpskog življa Ovdje.
Treće, ako Dodik više ne iskaže ni jedan politički stav, misli li neko da će birači i građani Republike Srpske promijeniti svoje mišljenje i poimanje.
Četvrto, od početka Srbi i Republika Srpska ne vole BiH. Ne samo zato što su primorani da Republiku Srpsku drže u njoj.
Peto, da li je Retorika dovela do odlaska Srba iz sarajevskog Sarajeva nakon Dejtona.
Šesto, da li se iko pita da li je korijen takvog srpskog stava, pa i Dodikovih stavova, u unitarističkom, podjarmljivačkom i pokorilačkom ponašanju Sarajeva i Bošnjačkog Političkog Vođstva.
Čak i da noćas u Republici Srpskoj svi postanu gluvonijemi, da li bi se stvarnost Mržnje, Nadvladanja, Majorizacije, Pokore, Unitarizma, promijenila.
Između Stvarnosti i Države, ja bih, ipak, više pažnje posvetio Stvarnosti.

FUDBALSKA UTAKMICA

LCA LIGAMENTICOSI - ZOTOVIĆ

Doktor Siniša Bijeljac, hirurg za Prednji ukršteni ligament, izvodi početni udarac.

LCA postiže gol

ZOTOVIĆ postiže gol

To je ta desna operisana. Malo elegantne ukočenosti.

Ekipa ZOTOVIĆ

Ekipa LCA LIGAMENTICOSI

Malešević, Šteković, Smiljanić, Trninić, Kovačević, Vasić, Šaka, Smiljić, Šarić, Kuruzović

Zotovićevci

LCA LIGAMENTICOSI - ZOTOVIĆ 4 : 2

Bila je utakmica.

Utakmica koja će ući u istoriju sporta i medicine.

Nikad niko u svijetu nije sačinio ekipu sa istom dijagnozom a naročito od igrača koji su imali isti operativni zahvat i vratili se sportu. Mi, koji smo operisali prednji ukršteni ligament - LCA - Ligamentum cruciatum anterior - u banjalučkom kliničko-rehabilitacionom centru "Zotović", okupili smo se u ekipu da odigramo utakmicu protiv fudbalske selekcije samog "Zotovića" i da im se na taj način zahvalimo za sve što su učinili za nas.

Ljudi koji nisu iz svijeta sporta ne znaju da je u mnogim sredinama, i na Balkanu i u Evropi, povreda koljena sa rupturom prednjeg ukrštenog ligamenta nerješiv problem i da je teško obezbijediti povratak čak i rekreativnom sportu. U ekipi LCA ima momaka koji su se vratili aktivnom drugoligaškom fudbalu a od više od tri stotine operisanih u "Zotoviću" bezboroj je onih koji igraju fudbal, rukomet ili košarku, to su sportovi iz kojih najčešće dolaze povrijeđeni. Skijanje šalje rekreativce na operacioni stol.

To su nesumnjivi uspjesi "Zotovića" u evropskim razmjerima. Njihova prednost je u tome što su savladali operativnu tehniku bez mesarskih rezova koljena i bravarskih radova ali i u tome što su operativni zahvat produžili kontrolisanim rehabilitacionim periodom koji za aktivne sportiste obuhvata tri mjeseca, uključujući i vrijeme od operacije. U tom dobu se postigne potpuno savijanje i ispružanje koljena a pacijenti onda individualno nastavljaju pet, šest mjeseci u teretani. Svi iz ekipe LCA vratili su se fudbalu na velikom terenu nakon osam ili devet mjeseci od operacije.

Sve ovo pokušavam stručno da objasnim da bih nekako odložio priču o rezultatu.

Pobijedili smo.

Previše dobro su nam uradili koljena.

A i morali smo da ih pobijedimo da ih ubijedimo da rade evropski. Jer, mislim da su previše skromni i tihi, nenametljivi javnosti. Međutim, u našem zdravstvu i u našim uslovima "Zotović" je apsolutno čudo kvaliteta, reda, znanja i organizacije.

Utakmica je počela odmjeravanjem snaga. 1 : 0, 1 : 1... ekipa LCA je igrala sa deset igrača jer je jedan igrač otkazao u zadnji čas a nismo htjeli da popunjavamo redove neoperisanim igračima. Ili nekim ko je operisao samo slijepo crijevo. Moram reći da su nas iznenadili kretanjem i postavkom na velikom terenu. Očekivao sam da će biti više onih koji nisu igrali veliki fudbal i da će se pogubiti na tom prostoru. No, kako je utakmica odmicala, preuzimali smo igru, zadržali snagu a protivnikova pluća su malo popuštala, možda su u prejakom tempu počeli prvih pola sata što ih je ispraznilo.

Među brojnim navijačima bili su i doktori i osoblje "Zotovića", na čelu sa načelnikom, direktoricom, glavnom sestrom i glavnom fizioterapeutkinjom. Navijali su za svoje. Ali su rekli da smo i mi njihovi.

Dogovorili smo da ovaj Ligament-kup postane tradicionalan. "Zotović" će pruzeti organizaciju sljedeće utakmice, na jesen ili na proljeće.

Fudbal je još jednom uljepšao život.

Mada sve teže izdržava pred naletima interneta, televizije, igrica, raznih društvenih poslastica i neaktivnog doba koje deformiše i rijelo i sportski duh.

*

Sa ekipom LCA, na snimci je i dr Bijeljac koji nas je operisao. On je izveo i početni udarac.

*

više fotografija objaviću danas ili sutra, nakon obrade.

ekipa LCA LIGAMENTICOSI

DVOBOJ KOD OK RADIKALA
Vuk menja i dlaku i ćud ali ne menja dušu.
Upravo ta činjenica je večeras omogućila da se na delu i nedelu vide dve Srbije. Jedna Nikolićeva, skoro mračnjačka, nazadna, depresivna, optužujuća, uvredljiva, pesimistična, neuljudna, nedržavnička. Druga Tadićeva, amorfna, neuhvatljiva, bledo ubedljiva, ipak konzistentna, elokventna, često nejasna i bez rešenja.
Kao što je Nikolić ostao sam, sa Koštunicom, tako bi sama ostala i Srbija sa njim. Kao što je u dve nedelje lutao od haosa do konstrukta, tako bi i Srbija lutala sa njim. Ta Duša Radikala se teško iskorenjuje. To je politika javnog pozorišta, poprišta i prišta. Politika protesta za svaku bužiju materu. Politika kolektivnog iživljavanja masa kao što se njihov i haški i ovdašnji vođa iživljava i ovaploćuje tiradama i govorancijama. Politika koja nikada ne kaže kako će i šta će. Tako je i Nikolić večeras sipao kaskade i serpentine reči o tome šta sve nije valjalo u zadnjih osam godina, šta je obećano a nije izvršeno, šta je loše u Srbiji, šta je propalo. Duša Radikala nikada neće shvatiti suštinu politike i javnosti. Ne pobeđuje onaj ko dokaže da je njegov protivnik slagao o dvesta hiljada radnih mesta. Da i jeste obećao, to je bilo pre šest ili osam godina. U današnjem svetu to je ceo vek. Promenili su se uslovi i okolnosti i ni jedna sila ne bi mogla da ostvari ono što je tada izgledalo normalno i lako. Nikolić, dabome, nije znao da kaže kako će on zaposliti i dve hiljade. Pri tom je popljuvao i vladu i Daču i onog klempavog Jovanovića, i Dodika. I slagao da je on stvorio najjaču stranku u Srbiji. Preuzeo je.
Bojažljiva i uglađena Srbija, Srbija koja se stalno okreće i osvrće, Srbija koja ne želi da se zameri ni Srbima povodom Kosova ni Briselu povodom integracija, koja nema snage da jasno kaže bilo šta i o bilo čemu, Srbija koja, ipak, ima i samokritike i realiteta, ta Srbija je govorila večeras preko Borisa Tadića.
Boris Tadić je uspeo da Srbiju predstavi uljudnom, građanskom, otmenom, koja neće prihvatiti nadvikivanje. Ali koja će doći do Devojaka Sa Morave, kao lep momak sa iskustvom, prolaziti kroz svet i kola, zasvirati i za pojas zadenuti i u pravo vreme, pre ponoći, otići bez ičeg konkretnog tako da će Devojke Sa Morave ostati u nedoumici, da li da se nadaju ili da zaborave. Da li ima nešto što nisu dokučile ili je to sve od lepog momka.
Boris Tadić se predstavio državnikom u maksimalnoj meri u kojoj je to moguće ovih decenija i sada u Srbiji. Nikolić se predstavio kao seoski lola koji je neko vreme boravio u gradu pa se vratio misleći da je pobro svu pamet. Nadmenost i oholost prema protivniku, crnilo prema Srbiji, mrtvačka ledenost prema boljoj budućnosti.
Kako sam i očekivao, ni Tadić ni Nikolić nisu ništa rekli o Kosovu i Metohiji. Nikolić je optuživački i lažno govorio o Tadićevom nedelu na Kosovu a Tadić je iz rukava izvlačio 1244 i Nikada Neću Priznati. Tema je bila nezaobilazna ali ona ne dobija niti gubi izbore.
Dvoboj čoveka I Kosovo i Brisel i OK Radikala više će odagnati nešto birača od izbora nego što će nekom od njih doneti nove. Najrealnije je da jedan broj birača i jednog i drugog ostanu kod kuće. Nikolićevi će biti razočarani nedovoljnom agresivnošću, Koštuničine neće dobiti jer su to uglađeni tradicionalisti koji i Legiju oslovljavaju sa Gospodin a drugih rudnika nema. Tadićevi će oladiti jer je sve to što je Predsidetelj rekao već ispričano. Pripomoći će Dačićevi koji će svi izaći na izbore baš da Dačiću pruže mogućnost da bude određen kako Tadić nije bio. Čedini. Došli ne došli.
Pobediće Tadić a dobit za Srbiju je što će imati uljudnog Predsednika i agilnog premijera.

KAD TE TURSKA VABI
Ružu vjetrova začepi rostfrajnim tubusom sa torband glavom. I, za svaki slučaj, metni je uzazid.
Bošnjački ambasador Turske u Sarajevu i Srebrenici, Ahmet Jildiz, izjavio je da je Nato najbolja brana protiv secesije. Pa što ne primiste Jugoslaviju u Nato, JVO. Jebala Vas Ona. Kako si sad našao da nam otkrivaš toplu vodu.
Bošnjački Politički Krug, za ovu kratku istoriju Bošnjaštva, objasnio je sve aspekte istorije, sadašnjosti i namjera u pogledu Bosne i Hercegovine kao Bosne. Jedino je ostala neobjašnjiva patološka želja da se u cjelovitoj, centrovitoj i unitarnoj BiH živi sa svojim agresorima i istrebljivačima.
Sada se toj patologiji pridružuje i Jildiz. I njega Svrbe Srbi. A češe se tamo gdje je Secesija. Da se ti genocidni, agresorski i fašistički Srbi ne bi, nedajbože, otcijepili. Ko Slovenci.
Na toj težnji su se, slučajno dabome, našli Turska i Sarajevo.
Ali, Turska vidi još jedan ćar. Ulaskom u Nato, BiH postaje interesna sfera Turske. Njen zabran. Kolonija. Ispostava. Odskočna daska za Otomansku stabilnost u Zukorliji, Albaniji. Gdjegod ima Bošnjaka.
Bošnjački politički krug, pak, misli da je, bez ulaska u Nato, najizglednija varijanta da Republika Srpska jednog dana ode po novine i više se ne vrati u BiH. Oni to zovu Secesijom. Ja to vidim kao Raspad. Raspad kao Naravska Stvar. Jer, sve što se u BiH događa, osim konstruktivnog pristupa Republike Srpske, ona se žrtvovala i za Savjet ministara, i za budžet, i za vojnu imovinu, i za SF, događa se kao humanitarna pomoć Raspadu. Sa ulaskom u Nato, misle, najizglednija je stvar da se Srbi i Hrvati podave u Bosni kao punoglavci u plićaku.
Ako je samo zbog Secesije, ja ne bih u taj Nato. Mislio sam da će Nato donijeti prosperitet, strana ulaganja, demokratiju, da ćemo i mi biti važni za nebesku demokratiju pa će nas pripasti čast da nekog noću bombardujemo iz vazduha, da ih sravnimo sa zemljom, mamicu im jebem nedemokratsku i neljudskopravnu. Tako stalno govore. Čak i Jildiz Se o tome. Kaže, Dokazano je da dolaze strana ulaganja, kao u Albaniji. E, ako je Albanija reper.
Republika Srpska se mora držati prava na referendum o ulasku u Nato. Jer, ako Jildiz govori o Nato Paktu, to nije ulazak u Nato nego ulazak u Tursku.
Pri tome Republika Srpska ne treba da baš mnogo gleda u Srbiju. Srbija i može da uđe u Nato. Jer nije u BiH. Republika Srpska može da uđe u Nato. Ali ako nije u BiH. BiH može da uđe u Nato na asimetričan način. Bez Republike Srpske. A Manjaču možemo da iznajmljujemo tom Nato paktu. U sezoni.

ZA BiH ĆU ŽRTVOVATI SDA

Daleko je dogurao nasljednik Alije Izetbegovića. Silajdžić onomad srušio Aprilski Paket a on, Sule J Man, ruši Aprilski Budžet. Otac Na Bosanskom Putu, Alija Izetbegović, za BiH žrtvovao Mir a on, Tihić, za BiH će žrtvovati Esdea.
Budžet i Država su važnije stvari od toga da li će Esdea biti u vlasti. Rekao je Sule J Man. Kao da nije vidio kako je prošao Ivanić i Pedepe kada je za rekao da je Država važnija od Koalicije sa Esenesdea.
Šamac je, inače, i prije rata, bio rasadnik talentovanih teoretičara koji su budžet povezivali sa državom. Ako raste Budžet, raste i Država. Ako je budžet velik, i uspravan, država je Naša. Ako nije velik, zalud je i uspravan, Država će naći drugoga.
Sule J Man je imao još raznih teorija. Kao Kardelj. Mi ne možemo dopustiti da se članovi Predsjedništva biraju asimetrično. Ko su u rečenici Mi. Zatim. Srebrenicu treba istrgnuti iz Republike Srpske.
Znam da su u pitanju dva različita aktera, ali, ne mogu se oteti utisku da se Sule J Man počeo ponašati kao Želja K Omšić. Obojica pod kopitom Zlatagana. Koji nit romori niti rže već samo po tri reketa suče u daljinu a po dva u visinu. Obojica bi se oteli a da im ne izađe.
Sule J Man utuvio sebi da mora početi da srbuje kako bi nešto postigao na lokalnim izborima i tako pojačao osnivački ulog kod Platforme. On zna da ga Zlatagan neće izbaciti jer je cijena ogromna. Morao bi uvažiti Hrvate kao Naciju što je mnogo skuplje nego uvažiti Lijanovića i Jurišića. Zato, Sule, i srbuje.
Ali dobro što srbuje. Već i laže. Kao i njegov predak Alija Izetbegović.
U Banjaluci nije dogovoren ovako mizeran Budžet Naše Države. Reče.
Tako je i Alija Lisabon. Reko pa poreko. Popišmanio se.
Tako Bošnjački Politički Krug neprestano igra istu timsku igru. Jedni mede i glade a drugi ruše i zatežu. Kupuju vrijeme. Od Srebrenice prave Srpsku Kosovsku Bitku. Uljuljkuju narod. I čekaju Unitarnizaciju Naše Države.
Ali. Čekati Unitarizaciju, sada kad je prošlo vrijeme Visokih Predstavnika i Bonskih Ovlaštenja, isto je kao i čekati da nađu Čiča Dražu pa otići u Četnike.
Vrijeme više ne radi za unitarizaciju. Radi za Republiku Srpsku. A Tihić i slični, u Saraju, rade za raspad.
Pardon, Raspad se piše velikim slovom.

SPASITE
NAŠ HUMANISTIČKI
OBRAZ

Ima u Tuzli, mislim, izvjesni Fatmir Alispahić, pisatelj. Kažu za njega da mrzi Srbe. Ne znam u čemu je stvar. Ima li ikakve druge sposobnosti. Kod izvjesnog kruga muslimana Mrziti Srbe je božije davanje o kome se ne raspravlja. Kao biti žensko. Kao što se ne vole krastavci tako se ne vole ni Srbi. Dabome da i kod Srba ima mnogo onih koji ne vole krastavce. Naročito zelene, kornišone, sjemenjake još i nekako.
Nu. Dobro. Tako je ovdje sa mržnjom. Prvo nikne pa se onda posije. Prvo procvjeta pa se onda zasadi. Plodovi se sami ubiru, ne trebaju mrzoberačice ni elevatori. Sama se pakuje i isporučuje. Postoje vremena kad svi, u toj Posni, da prostiš, zabiju glavu sebi pod muda, ovi sa dužim vratom i u prkno, pa još i zažmire, i prave se da nema mržnje. Kad izvade glave, na sve strane Sve behara i sve cvjeta. STJ.
U takvom jednom dobu Fatmir Alispahić, javljaju mediji, podnio molbu za doktorat. Na svom fakultetu u Sarajevu. Ja đe će, kaže moja komšinica Paša.
Ali na fakultetu u Sarajevu čeka Pronastavni Lovrenović. Ne može Alispahić. On je rasist, nacionalisti, mrzist. A ovo su humanističke nauke. Kakva izbjeglička tema u književnosti. Inženjer jake struje može istovremeno da mrzi i doktorira. Humanist ne može. Ustanovljeno je da se kod mrzista, kad doktorira, njegova mržnja uvećava po formuli M = D x broj stranica doktorata : broj riječi iz srpskog jezika x konstanta 7116,3 na sedmu.
Zaključujem da nema potrebe da Fatmir doktorira. Dovoljna je ova kod njega konstatovana količina mržnje.
Zaključujem, takođe, da kroz čitavu istoriju postoje Dežurni Šinjeli. Oni su raspoređeni na fakultetima, u školama, u crkvama, u vladama, u medijima, SIJŠ, im jebem šinjelsko, jedan Šinjeldžija u Banjaluci, a nije Lovrenović, sazvao svoje urednike iz tri medija, i onog vremenske prognoze, i naredio Nemoj da se pojavi ime Rajko Vasić u Vašim Mojim Medijima čak ni u slučaju smrti, postoje i u javnosti, humanitarnoj naročito, u blibliotekama, u ćenifama sa čučavcima, kod širokodemokratskih internacionalkurčina, i kurčića, kod pojedinačnih podivljalih umova samoniklica koji su umislili da su neovisni regulatori, skretničari i humanopazitelji... kao što je dotični Lovrenović. On će na sve da pazi. I da Dodik nešto ne zasere protiv Bosne. A naročito Republika Srpska. I da Fatmir neopaženo ne doktorira.
Sva bijeda velike slobodoumnosti istrgnute iz koordinata društvenih vrijednosti sruči se na ljude koji imaju nesreću da žive na određenom prostoru. Pošto se uspješno uništio koordinatni sistema socijalističkog samoupravljanja onda se istrgnu razne slobodumnosti, kao Lovrenović, kao onaj koji je htio da ruši branu u Višegradu, kao Bihaćki Palikuća, kao Batko... neka se Batko ne ljuti, sve je to ista sojta, i podviknu Ja sam od danas Sistem. SVJ. Sunce Vam Jebem.
Ako ima šta da doktorira, neka doktorira. To što ne voli plavuše, Srbe ili krastavce, to Fatmiru treba upisati u zdravstvenu knjižicu, negdje na kraju, za slučaj hitne intervencije.
Ipak. I mene kopka crv. Moram prestati da pišem romane. Šta ako postanem književnik. Jedan je književnik podržavao i branio Aliju, kao ja što sada podržavam, u minijaturi, Fatmira, pa otišlo sve u Tri Pizdine Žrtve Mira.
Možda će Fatmir samo žrtvovati doktorat.